REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4176/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju TC, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, iz Zagreba, Martićeva 73, kojega zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokoga trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2272/2018-2 od 17. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-99/2017-8 od 9. ožujka 2018., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda je prvog stupnja obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 52.541,90 kuna (6.973,50 €) sa zateznom kamatom koja na iznos od 26.251,56 kuna (3.484,18 €) teče od 1. kolovoza 2015. do isplate, a na iznos od 26.290,34 kuna (3.489,32 €) od 9. lipnja 2016. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv navedene presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Revident u reviziji postavlja slijedeće pravno pitanje:

"U sporovima koje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao tužitelj vodi radi naknade stvarne štete protiv odgovorne osobe koja je uzrokovana štetnim događajem, a po osnovi isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku, a nesporna je činjenica da bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari stekao pravo na redovnu starosnu mirovinu pa stvarnu štetu tužitelja u tom slučaju predstavlja samo iznos za koji je invalidska mirovina koja se plaća eventualno veća od iznosa redovne starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, je li teret dokazivanja tog iznosa razlike između starosne mirovine i invalidske mirovine kao stvarne štete koju tužitelj trpi na tužitelju kao oštećeniku ili tuženiku kao osobi odgovornoj za naknadu štete?"

5. Revident nalazi da je naznačeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ocjenjujući da o postavljenom pitanju revizijski sud odlučujući u pojedinim predmetima još uvijek nije zauzeo shvaćanje na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova jer je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Visokoga trgovačkog suda izraženim u presudama Visokoga trgovačkog suda broj Pž-6222/2018 od 3. srpnja 2019., Pž-5350/2015 od 12. lipnja 2017., Pž-5192/2016 od 9. veljače 2018., Pž- 4998/2017 od 21. rujna 2018 i Pž-1719/2014 od 21. listopada 2016. U tim je presudama u bitnom izraženo pravno shvaćanje da je u slučajevima kada je stvarna šteta koja se sastoji u isplatama invalidskih mirovina tužiteljevim osiguranicima manja zbog stjecanja prava starosnu mirovinu tužitelju, teret dokaza visine tužbenog zahtjeva na tužitelju.

6. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika te ju je predložio odbiti kao neosnovanu.

7. Revizija je dopuštena.

8. Revizija je neosnovana.

9. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

10. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

11. Predmet je postupka subrogacijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 52.541,90 kuna sa zateznim kamatama po osnovi naknade štete koju je tužitelj pretrpio plaćanjem invalidske mirovine osiguraniku LC za razdoblje 2014. i 2015. godine.

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je tužiteljev osiguranik LC stradao u prometnoj nesreći kao pješak i da je za tu nesreću kriv BC, vozač teretnog vozila ruskih registarskih oznaka te da je osiguraniku tužitelja zbog pretrpljenih ozljeda nastupila invalidnost i priznato pravo na invalidsku mirovinu s osnove ozljede na radu, kao i pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

13. Tuženik je u postupku prigovorio da je tužiteljev osiguranik 28. studenoga 2006. ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu i da zbog toga šteta za tužitelja predstavlja razliku između starosne i invalidske mirovine. Međutim, tuženik nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva. Sudovi su, pak, ocijenili da je teret dokaza ove činjenice na tuženiku jer se radi o takvom prigovoru kojim se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa je osnovanost takvog prigovora dužan dokazati upravo tuženik. Stoga je primjenom odredbe članka 221.a ZPP ovaj tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim.

14. Odgovarajući na postavljeno pitanje revizijski sud izražava pravno shvaćanje:

U slučajevima subrogacijskih zahtjeva nositelja mirovinskog i socijalnog osiguranja, HZMO, kada društvo za osiguranje prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu i da zbog toga šteta HZMO kao nositelju mirovinskog osiguranja predstavlja razliku između starosne i invalidske mirovine, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi HZMO prema redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva je na tuženiku jer je tuženik stranka o čijem uspjehu u parnici ovisi dokazivanje te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha da se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku u potrebnom stupnju izvjesnosti.

15. Naime, ZPP ne sadrži eksplicitno opće pravilo o raspodjeli dokaza, ali uređuje dužnosti stranaka da iznose tvrdnje o činjenicama i predlažu dokaze radi njihova utvrđivanja. Tako ZPP u odredbi članka 5. stavka 1. propisuje dužnost suda da svakoj stranci da mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Sukladno odredbi članka 7. stavka 1. ZPP, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U odredbi članka 106. stavka 4. ZPP propisuje da u podnescima koji sadrže zahtjev, stranke trebaju navesti činjenice na kojima zahtjev temelje i dokaze kad je to potrebno. U odredbi članka 186. stavka 1. ZPP propisuje da tužba treba, pored zahtjeva, sadržavati i činjenice na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP propisuje dužnost svake stranke da pruži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok odredbom članka 284. stavka 1. ZPP propisuje dužnost suda da već u pozivu za davanje odgovora na tužbu pozove tuženika da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija dokaze i navode protivnika. Nadalje, prema odredbi članka 285. stavka 1. ZPP, tuženik se u odgovoru na tužbu može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrjepljuje te navode, a u skladu s odredbom članka 292. stavka 2. ZPP, u daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravlja se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima one obrazlažu svoje prijedloge, odnosno pobijaju prijedloge protivnika, a i o dokazima predloženim s njihove strane. Osim toga, sukladno odredbi članka 299. stavka 1. ZPP, stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te se izjasniti o činjeničnim navodima protivne stranke.

16. Naprijed navedena pravila o iznošenju činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku i pravila o teretu dokazivanja čine posrednu zakonsku osnovu za utvrđivanje pravila o teretu dokazivanja. Teret iznošenja činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku dobiva svoju puni smisao tek ako se uzmu u obzir posljedice koje će pogoditi stranku koja te terete ne ispuni. Stoga iz navedenih odredaba o tim teretima valja zaključiti da teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh. Ta stranka snosi štetne posljedice odnosno rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka ne utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti (tako i T, M., Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine" 2018., str. 839. - 840.).

17. Uz to valja napomenuti, i da prema praksi revizijskog suda, primjerice Rev 664/2007 od 26. ožujka 2008., teret dokaz u parnici nije uvijek na tužitelju, već je tužitelj dužan dokazivati istinitost svojih tvrdnji, a tuženik mora dokazivati istinitost svojih navoda ili prigovora.

18. Imajući na umu naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da revizija tuženika nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. ZPP radi čega je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 10. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić