REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 165/2018-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika HEMINGWAY BAR d.o.o., OIB 51945853294, iz Splita, VIII. Mediteranskih igara 5, BO, OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnika ugostiteljskog obrta [obrt], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Roman Bihar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika - protutužitelja JT INTERNATIONAL ZAGREB d.o.o., OIB 32835155877, iz Zagreba, Radnička cesta 34, kojeg zastupa punomoćnik Saša Divjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić & Bahtijarević d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tuženika - protutužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7984/2014-2 od 29. studenoga 2017., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Trgovačkog društva u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-2313/2013 od 11. srpnja 2014., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika - protutužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija točka I.1. presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7984/2014-2 od 29. studenoga 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu broj P-2313/2013 od 11. srpnja 2014. u točki 1. izreke.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika - protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija:

- točka I.2. presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7984/2014-2 od 29. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu broj P-2313/2013 od 11. srpnja 2014. u točki 2. izreke,

- točka I.1. izreke presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7984/2014-2 od 29. studenoga 2017. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu broj P-2313/2013 od 11. srpnja 2014. u točki 3. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika HEMINGWAY BAR d.o.o., OIB 31190697197, (kasnije pod nazivom Inlet d.o.o. za usluge, turistička agencija, prestao postojati brisanjem iz sudskog registra po rješenju Trgovačkog društva u Zagrebu broj Tt-17/35022-1 od 17. listopada 2017.), HEMINGWAY BAR d.o.o., OIB 51945853294, HEMINGWAY BAR d.o.o., OIB 59224906090, (kasnije pod nazivom APERITIVO d.o.o. za usluge u stečaju, prestao postojati brisanjem iz sudskog registra po rješenju Trgovačkog društva u Zagrebu broj Tt-20/37089-1 od **.**.2020.) i BO, kojim je traženo naložiti tuženiku - protutužitelju platiti navedenim tužiteljima kunsku protuvrijednost iznosa od 120.000,00 € sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora od 1. veljače 2013. do isplate. Ujedno je u točki 2. izreke odbijen protutužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbe članka 9. točke 2., zadnjeg stavka Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog između tužitelja - protutuženika i tuženika - protutužitelja od 1. listopada 2010. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki 3. izreke naloženo tužiteljima - protutuženicima naknaditi tuženiku -protutužitelju parnični trošak u iznosu od 27.856,25 kuna (3.697,15 €).

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I.1. izreke preinačena prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku - protutužitelju isplatiti tužiteljima - protutuženicima iznos od 120.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom od 1. veljače 2013. do isplate, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 76.203,75 kuna (10.113,97 €), dok je u točki I.2. izreke odbijena žalba tuženika - protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točki 2. izreke. Ujedno je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika - protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 25.268,75 kuna (3.353,73 €).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik - protutužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati drugom sucu prvostupanjskog suda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika - protutužitelja je djelomično dopuštena, ali neosnovana, dok je djelomično nedopuštena.

6. Predmet su pobijane presude dva zahtjeva: prvi je tužbeni novčani zahtjev za isplatu iznosa od 120.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom, a drugi je protutužbeni nenovčani zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog 1. listopada 2010. u odnosu na kojeg je tuženik - protutužitelj označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kuna.

6.1. Prema odredbi članka 382. stavka 1. u vezi s člankom 497.a i 488. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude u postupku pred trgovačkim sudovima ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kuna (66.361,40 €), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona.

6.2. Odredbom je članka 37. stavka 2. ZPP propisano ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. To znači da se vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za dopuštenost revizije dobije dijeljenjem naznačene ili određene vrijednosti predmeta spora s brojem tužitelja ili tuženika, odnosno s brojem zahtjeva. Kako u konkretnom slučaju tužbeni i protutužbeni zahtjev proizlaze iz različitih osnova, to znači da se vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za dopuštenost revizije ocjenjuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a dobije se dijeljenjem naznačene ili određene vrijednosti predmeta spora s brojem tužitelja ili tuženika, odnosno s brojem zahtjeva.

7. Prema odredbi članka 40. stavka 2. ZPP, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Argumentum a contrario, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, vrijednost predmeta spora je iznos koji se potražuje. To znači da vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev iznosi 894.000,00 kuna (kunska protuvrijednost potraživanog iznosa u vrijeme podnošenja tužbe), dok je vrijednost predmeta spora u odnosu na protutužbeni zahtjev 10.000,00 kuna, kako je tuženik - protutužitelj u protutužbi naznačio. Kada se vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za dopuštenost revizije u odnosu na tužbeni zahtjev podijeli s brojem tužitelja, tada je više nego očito da vrijednost predmeta spora za svakog od tužitelja iznosi daleko manje od 500.000,00 kuna (66.361,40 €). Stoga u konkretnom slučaju nije zadovoljen vrijednosni kriterij za dopuštenost redovne revizije iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP u odnosu na tužbeni zahtjev. U isto vrijeme ovaj kriterij nije zadovoljen ni u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu.

7.1. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev zadovoljen je kriterij za dopuštenje redovne revizije iz članka 382. stavka 1. točke 3. ZPP jer je o žalbi protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu odlučeno primjenom odredbe članka 373.a ZPP, dok je o žalbi u odnosu na protutužbeni zahtjev odlučeno primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, pa ni po ovom kriteriju u odnosu na protutužbeni zahtjev nije zadovoljen kriterij za dopuštenje revizije.

8. Pored toga, treba imati na umu i da, prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, kada stranke protiv drugostupanjske presude ne mogu podnijeti reviziju iz stavka 1. ovog članka, mogu je podnijeti ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

9. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da revizija sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10. Međutim, u predmetnoj reviziji revident ne navodi ni jedno pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, već se revizija podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da revident osporava zakonitost pobijane presude. Zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti za dopuštenje revizije, u pravilu nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi ju trebalo dopustiti jer je cilj izvanredne revizije da se u vezi s postavljenim pitanjem donese odluka koja će imati precedentni učinak, a ne da se ispita njezina zakonitost (to je svrha redovne revizije).

10.1. Što se tiče pobijanja odluke o troškovima postupka (odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem u smislu odredbe članka 129. stavka 5. ZPP), revizija u odnosu na tu odluku nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod broj Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija zato što, u bitnom, ne udovoljava kriterijima iz članka 400. stavka 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva.

11. Slijedom naprijed navedenog, reviziju je tuženika - protutužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu u odnosu na pobijanje drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o žalbi protiv odluke o protutužbenom zahtjevu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, i to na temelju odredbe članka 392. stavaka 1. i 2. ZPP i članka 392.b stavka 2. ZPP, radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

12. U odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, neutemeljeno revident ukazuje na odluku o tužbenom zahtjevu, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U odnosu na revizijske navode kojima se tvrdi da drugostupanjska presuda nema razloga o shvaćanju prvostupanjskog suda o ugovornoj kazni, valja odgovoriti da je, upravo suprotno, sud drugog stupnja jasno i nedvosmisleno, a cijeneći sadržaj pojedinih ugovornih odredbi, dao razloge zbog kojih smatra da stranke u konkretnom slučaju nisu ugovorile ugovornu kaznu, već naknadu za slučaj neosnovanog raskida. Drugo je pitanje što revident ne prihvaća te razloge. Jednako tako, nije u pravu revident ni kada tvrdi da je drugostupanjska presuda proturječna zato što ne daje razloge ocjene o proturječnosti razloga prvostupanjske presude što nije točno jer je drugostupanjski sud upravo naveo da tu proturječnost nalazi u ocjeni da odredba o ugovorenoj naknadi koja se tužbenim zahtjevom potražuje može biti razlog za skrivljeni raskid ugovora, iako je ništetna, što jest proturječno.

13. Nije u pravu revident ni kada ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP zato što pobijanom presudom nije odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, kao što nije dosuđeno ni više od onoga što je traženo jer je tužbenim zahtjevom tražena isplata ugovorene naknade za slučaj raskida ugovora o čemu je upravo u postupku i odlučeno.

14. Neosnovano revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 373.a ZPP bez osnove osporavajući da u konkretnom slučaju nisu bile ostvarene pretpostavke za donošenje drugostupanjske presude na temelju ove zakonske odredbe. To stoga što je sud drugog stupnja na temelju isprava u spisu propustio utvrditi činjenicu neosnovanog raskida ugovora od strane tuženika.

15. Predmet je revizijskog stadija postupka u kojem se o reviziji odlučuje meritorno zahtjev tužitelja - protutuženika za isplatu iznosa od 120.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom.

16. Prvostupanjski je sud utvrdio da su parnične stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji 1. listopada 2010. kojim se tuženik - protutužitelj obvezao tužiteljima - protutuženicima godišnje plaćati naknadu u protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 €, da su stranke bile u pregovorima o izmjeni ugovora koje je pregovore inicirao tuženik - protutužitelj u smislu odredbe članka 2. točke 2. Ugovora, iako tužitelji - protutuženici nisu povrijedili tu ugovornu odredbu, da stranke nisu nikada sklopile aneks postojećem ugovoru, da je tuženik - protutužitelj podmirio svoje obveze za 2010. i 2011. godinu, dok je za 2012. obvezu po glavnom dugu podmirio 29. siječnja 2013., a 5. ožujka 2013. i dio obveze s osnove kamata, slijedom čega je ocijenio neosnovanim tužiteljev raskid ugovora od 25. siječnja 2013. sukladno odredbi članka 9. točke 3. međusobnog Ugovora, kao i zahtjev za isplatu iznosa u visini godišnjeg iznosa naknade u smislu odredbe članka 9.2c. zadnjeg stavka međusobnog Ugovora. U takvim je okolnostima sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 367. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 34/05 i 41/08 - dalje: ZOO) prema kojoj se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

17. Sud je drugog stupnja, međutim, preinačio prvostupanjsku presudu, cijeneći da je volja tužitelja bila izvršavanje ugovora u ugovorenom roku trajanja, a da je tuženik neosnovano inicirao pregovore oko izmjene ugovorene naknade zbog navodne povrede odredaba članka 2. točke 2. Ugovora u pogledu ugovorenih lokacija na kojima će se izvršavati sadržaj međusobnog ugovora, jer je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelji nisu povrijedili navedenu ugovornu odredbu koja bi tuženiku - protutužitelju dala pravo na izmjenu ugovorene godišnje naknade u iznosu od 120.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prihvaćajući zaključak suda prvog stupnja da, unatoč pregovorima, nije došlo do sklapanja aneksa ugovora u smislu odredbe članka 2. točke 2. Ugovora.

18. Imajući na umu da je tuženik - protutužitelj, protivno ugovornim odredbama, inicirao pregovore radi izmjene ugovorne odredbe o visini godišnje naknade koju tuženik - protutužitelj duguje tužiteljima - protutuženicima, iako nije dokazao da je protivna strana povrijedila svoju obvezu iz članka 2. točke 2. Ugovora o tome da na ugovorenim lokacijama koje su sadržane u dodatku ugovoru ne prodaje duhanske proizvode drugih proizvođača, uvoznika i distributera, sud drugog stupnja ocjenjuje da je takvo ponašanje tuženika - protutužitelja bilo protivno ugovornim odredbama. Pritom sud drugog stupnja nalazi da su razlozi koje sud prvog stupnja nalazi za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva međusobno proturječni jer sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev za isplatu ugovorene naknade za slučaj skrivljenog raskida ugovora obrazlažući, s jedne strane, da je kod tuženika - protutužitelja došlo do samo neznatnog neispunjenja ugovorene novčane obveze za 2012. godinu, a s druge strane, da bi odredba o ugovorenoj naknadi za slučaj raskida, kada bi razlog raskida bilo neispunjenje novčane obveze, bila ništetna.

19. Ovo proturječje drugostupanjski sud otklanja, sukladno ovlaštenju iz članka 373.a stavka 1. točaka 1. i 2. ZPP, prihvaćajući razloge iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda prema kojima ugovorena naknada za slučaj neosnovanog raskida ugovora nije ništetna ugovorna odredba zato što se, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZOO, raskidom ugovora strane oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ugovorom je dopušteno ugovarati obveze za slučaj neosnovanog raskida ugovora, pa tako i ugovoriti naknadu, koja zapravo predstavlja određeno ugovorenu naknadu štete za slučaj neosnovanog raskida ugovora što ne predstavlja ništetnu odredbu upravo stoga što se radi o ugovorenoj naknadi u vrijednosti godišnjeg iznosa naknade za pružene usluge za slučaj neosnovanog raskida ugovora od strane tuženika - protutužitelja u skladu s odredbom članka 9.2.c Ugovora zaključenog među strankama.

20. U tom smislu, drugostupanjski sud cijeni da je upravo tu odlučnu činjenicu neosnovanog raskida ugovora od strane tuženika - protutužitelja sud prvog stupnja propustio utvrditi iz isprava u spisu, nakon što je ocijenio da je tužiteljev raskid ugovora zbog neispunjenja novčane obveze nezakonit zbog neispunjenja samo neznatnog dijela novčane obveze. Zato taj propust suda prvog stupnja, drugostupanjski sud otklanja utvrđujući da je tuženik - protutužitelj, nakon što je u naknadnom roku od deset dana ispunio pretežiti dio obveze, zbog neispunjenja zbog kojeg su tužitelji - protutuženici 25. siječnja 2013. izjavili raskid ugovora s odgodnim rokom od deset dana, svojim dopisom od 29. siječnja 2013. tužiteljima izjavio raskid ugovora, pa je ugovor nesumnjivo raskinut. Nakon što je naknadno ispunio sa zakašnjenjem svoju novčanu obvezu za 2012. godinu u pretežitom dijelu, tuženik - protutužitelj raskida Ugovor o poslovnoj suradnji pozivom na odredbu članka 2. točke 2. Ugovora s obrazloženjem da se stranke nisu sporazumjele o smanjenju ugovorene naknade, što se navodi razlogom raskida ugovora. Imajući na umu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelji - protutuženici nisu povrijedili svoju dužnost iz članka 2.2. Ugovora, što je tuženik - protutužitelj našao razlogom za početak pregovora za smanjenje godišnje naknade, drugostupanjski sud zaključuje da je raskid ugovora od 29. siječnja 2013. tuženika - protutužitelja protivan odredbama međusobnog ugovora, slijedom čega tužitelji - protutuženici osnovano zahtijevaju isplatu ugovorene naknade u iznosu od jednogodišnje naknade, u skladu s odredbom članka 9.2.c. Ugovora, koju je sud pravilno ocijenio zakonitom, a ne ništetnom. U takvim je okolnostima drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen te ga je prihvatio.

21. Neutemeljeno revident prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva ustrajući na tvrdnji da su stranke ugovorile ugovornu kaznu, a ne naknadu za slučaj skrivljenog raskida ugovora te smatrajući da je slijedom toga odluku valjalo utemeljiti na odredbi članka 319. stavka 2. i članka 350. stavka 2. u vezi s člankom 322. stavkom 1. ZPP. Kako u pobijanoj presudi činjenično stanje nije utvrđeno na način na koji to revident nastoji prikazati, to sud nije pogriješio u primjeni materijalnog prava kada nije primijenio odredbe na koje revident ukazuje jer o tim odredbama ne ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva zato što one ne predstavljaju mjerodavno materijalno pravo u konkretnim činjeničnim okolnostima. Stoga valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija u odnosu na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev izjavljena, reviziju je tuženika - protutužitelja u tom dijelu valjalo odbiti temeljem odredbe članka 393. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 10. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić