Poslovni broj: 12 Gž-515/2023-2

                                                                                                          

             

     Republika Hrvatska

   Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 12 Gž-515/2023-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku R. P., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1) I. B., OIB: …, iz Z. i 2) I. G., OIB: …, iz Z., zastupanih po punomoćnici T. B. G., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2168/2021 od 7. travnja 2023., u sjednici održanoj dana 6. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja R. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2168/2021 od 7. travnja 2023. u dijelu pod toč. I i II izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:     

 

''I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženicima da, u roku od 15 dana, solidarno isplate tužitelju iznos od 31.769,00 EUR (slovima: tridesetjednutisućusedamstošestdesetdevet eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje, na isti iznos, teku od 01. studenog 2007. godine, pa do 31. siječnja 2007. godine, a, od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate sa zateznim kamatama po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za pet postotnih poena. Nalaže se tuženicima, da, u roku od 15 dana, solidarno naknade tužitelju parnične troškove.“

 

II Nalaže se tužitelju R. B. nadoknaditi tuženicima I. B. i I. G. trošak ovog postupka u iznosu od 2.115,27 eura/15.937,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

III Odbija se zahtjev za naknadom troška tuženika u preostalom dijelu od određenog.''

 

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I i II izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu te naloži tuženicima pod 1) I. B. i 2) I. G. (dalje tuženici) da tužitelju solidarno naknade parnični trošak, zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i  predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suženje. U žalbi ističe kako nije prijeporno, a proizlazi i iz iskaza tuženika danom u kaznenom postupku, kako su stranke predmetnim ugovorom o kupoprodaji ugovorile cijene od 120.000,00 EUR, kako to navodi i tužitelj tijekom postupka, koju tuženici nisu platili tužitelju. Garaža koju spominje sud prvog stupnja nije bila niti je mogla biti predmetnog kupoprodajnog ugovora zaključenog između stranaka, a to i zbog činjenice što ugovorena cijena stana koji ima površinu od 99,95 m2, predstavlja cijenu od 1.200,60 EUR/m2, a radi se o iznosu koji je više puta manji od svake tržišne cijene, kako s obzirom na broj kvadrata, tako i s obzirom na lokaciju istog stana u gradu Z. Osim toga, navedeni ugovor se i zove Ugovor o kupoprodaji stana, a ne i garaže te upravo naziv ugovora ukazuje što je predmetom istog. I u nastavku predmetnog ugovora kupljena se nekretnina spominje u jednini, kao i u dijelu kojim se kupci ovlašćuju na uknjižbu prava vlasništva, kao i u dijelu stupanja u posjed iste. Također, garaža nikada nije bila vlasništvo tužitelja te kao takva nije bila upisana ni u zemljišnoj knjizi. Člankom 3. ugovora o kupoprodaji tužitelj je jamčio kupcima da je isti vlasnik stana, dok garažu nije spominjao. Da su tuženici smatrali da bi garaža bila dijelom predmetnog ugovora bili bi tražili raskid istog u pogledu garaže ili smanjenje prodajne cijene, što nisu učinili. Ostalo je prijeporno iz kojeg bi razloga tuženici, kako navodi prvotuženik, platili tužitelju cijenu iz ugovora ukoliko im garaža nije predana u posjed. Cijena navedena u ugovoru bila je fiktivna, dok je stvarna cijena ona koju je tuženik potvrdio prilikom danog iskaza u kaznenom postupku, odnosno 120.000,00 EUR. Tuženik pod 1) je, za razliku od tužitelja, svoj iskaz mijenjao, pa ukazuje na nevjerodostojnost njegovog iskazivanja, a o čemu se sud prvog stupnja nije izjasnio. Tuženici su u predmetu podnijeli protutužbeni zahtjev za iznos od 32.214,86 kn i u tom dijelu su pravomoćno odbijeni, pa je slijedom te činjenice za utvrditi da nisu preplatili svoju obvezu prema tužitelju. Tužitelj je ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora, tuženici se nalaze u posjedu predmetnog stana, doduše prije nego su platili prodajnu cijenu. Sam tuženik je u spis priloži reviziju Elaborata procjene vrijednosti predmetnog stana iz kojeg je razvidno da je "poštena tržišna vrijednost" stana utvrđena u iznosu od 119.200,00 EUR, pa onda ne bi trebalo biti prijeporno da i takvom radnjom tuženici potvrđuju iznos cijene predmetnog stana, i to samo stana. Ističe i kako presuda u pobijanom dijelu ne sadrži obrazloženje koje bi se moglo ispitati te se ukazuje izrazito formalističkom i arbitrarnom.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi sadržajno ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima da mu na ime ispunjenja obveze iz Ugovora o kupoprodaji od 24. listopada 2007., koji je, kao prodavatelj, zaključio sa tuženicima pod 1) I. B. i 2) I. G. (dalje tuženici), kao kupcima, solidarno isplate iznos od 31.769,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. studenog 2007. pa do isplate.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2162/2016-2 od 11. listopada 2021., utvrdio da je Ugovorom o kupoprodaji stana zaključenim između stranaka 24. listopada 2007. ugovorena prodaja stana sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i pripadajućim zemljištem, te garažom, da je ugovorena cijena u iznosu od 99.000,00 EUR, te je definiran i način isplate kupoprodajne cijene, pa pored činjenice da je navedenim kupoprodajnim ugovorom definiran predmet prodaje, cijena, kao i način isplate, a s druge strane tužitelj, koji tvrdi da je dogovorena cijena stana bila 120.000,00 EUR i da tuženici taj iznos nisu u cijelosti isplatili, bio je dužan u smislu čl. 219. st. 1. ZPP isto i dokazati, što u konkretnom slučaju nije učinio, slijedom čega je pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

9. Člankom 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu, dok je čl. 384. st.1. istoga Zakona propisano da ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak.

10. Odredbe čl. 384. do čl. 388. ZOO, uređuju cijenu kao bitan sastojak kupoprodajnog ugovora, a odredbe čl. 438. do čl. 441. ZOO, uređuju obveze kupca u vezi sa cijenom, te se jedina glavna obveza kupca sastoji u plaćanju cijene. U obveznopravnom smislu cijena je naknada za predmet ugovora izražena u novcu, te čini novčani ekvivalent koji kupac daje prodavatelju za prepušteni predmet (objekt ugovora). Dakle, cijena je bitan sastojak ugovora o prodaji, a to znači da je za postojanje kupoprodajnog ugovora uvijek nužno i postojanje kupčeve obveze plaćanje cijene, jer bi izostanak te obveze doveo do nevaljanosti ugovora kao kupoprodajnog, uz istodobnu mogućnost da sklopljeni ugovor bude ugovor o darovanju.

 

11. Člankom 438. st. 1. ZOO, propisano je da je kupac dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru, što dalje znači da je isplata cijene obveza kupca kao dužnika i toj kupčevoj obvezi korespondira prodavateljev zahtjev za isplatu, dok dužnosti kupca kao vjerovnika preuzimanja stvari ne bi korespondirao zahtjev prodavatelja da kupac primi stvar. Obveza plaćanja cijene glavna je i temeljna obveza kupca nužna da bi se jedan ugovor kvalificirao kao ugovor o prodaji, a bez postojanja cijene i obveze plaćanja cijene ugovor o prodaji uopće ne može postojati.

12. Ugovorom o kupoprodaji u čl. 1. jasno je definiran predmet prodaje (stan u Z., u ulici I. M. 33, u zgradi sagrađenoj na čest. 3365/1 k.o. Z. ukupne površine 99,95 m2 sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, odgovarajući suvlasnički dio zgrade zajedno sa zemljištem, kao i garaža ukupne površine 24m2 izgrađena na čest. 3365/1 k.o. Z.), u čl. 2. jasno je definirana i cijena stana sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te pripadajućim zemljištem, kao i garaža, sve u ukupnom iznosu od 99.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, kao i način i dinamika isplate kupoprodajne cijene, te je u čl. 4. jasno definirano da prodavatelj ovlašćuje kupca temeljem tog ugovora ishoditi uknjižbu prava vlasništva u  zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima na nekretnini iz čl.1. Ugovora (stana sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i pripadajućim zemljištem, te garaže).

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da tužitelj nije dokazao činjenice koje su stvarna osnova tužbe, odnosno nije dokazao da predmet kupoprodaje ne bi bila i garaža, kao i da je između stranaka ugovorena stvarna cijena u iznosu od 120.000,00 EUR, a sve pored u priloženog Ugovora o kupoprodaji kojim je ugovorena cijena od 99.0000,00 EUR, kao i jasno definiran predmet prodaje.

14. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je time utvrđeno načelo slobodne ocjene dokaza i to u ocjeni njihove snage i važnosti za konkretni slučaj, bez posebnih zakonom propisanih formalnosti.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221a. istog Zakona određeno da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. U konkretnom slučaju teret dokaza bio je na tužitelju, koji je trebao tijekom trajanja ovog parničnog postupka predložiti provođenje dokaza radi utvrđenja konkretnih okolnosti dogovora sa tuženicima u smislu eventualno drugačije (usmeno) dogovorene kupoprodajne cijene predmetnog stana i garaže, na temelju kojih bi se posredno moglo zaključiti o cijeni o kojoj iskazuje tužitelj.

17. Tužitelj je u postupku predložio saslušanje svjedoka M. Z., odvjetnika u Z., koji se nije sjećao da je ikada sa strankama sudjelovao u sklapanju bilo kakvog ugovora ili da ih je u nekom postupku zastupao, kao i svjedoka V. J., koji je sačinio Ugovor o kupoprodaji stana u Z., ali se nije mogao sjetiti detalja o cijeni, rokovima i slično. Također, u postupku je saslušana svjedokinja B. B., supruga tužitelja, za koju tužitelj tvrdi da je većinom pregovarala s tuženikom pod 1) oko kupoprodaje, koja tvrdi da je dogovorena cijena kupoprodaje bila u visini od 120.000,00 EUR, a da im je isplaćeno 70 i nešto tisuća EUR, a da je u Ugovor stavljena niža cijena isključivo radi plaćanja manjeg poreza. Sud prvog stupnja je od više agencija za promet nekretninama zatražio podatke o prosječnoj tržišnoj vrijednosti nekretnina u Z., ali takav podatak nije uspio pribaviti.

17.1. U reviziji elaborata procjene vrijednosti nekretnine izvršen 7. prosinca 2007. od strane G. L., dipl. ing. građevine, a na zahtjev tuženika, proizlazi da se iznos od 119.000,00 EUR može prihvatiti kao poštena tržišna vrijednost predmetne nekretnine.

17.2. Tuženik pod 1) u svom iskazu osporava tvrdnje tužitelja da bi cijena bila veća od ugovorene, te ističe da je stan trebalo adaptirati, da je na stanu postojala i ovrha jer tužitelj i njegova supruga nisu plaćali kredit, a postojalo je i založno pravo u korist Bagat precizne mehanike u iznosu od 30.000,00 kn, a sva ta dugovanja su podmirili tuženici pod 1) i 2), s tim da je u Ugovoru naveden manji iznos zbog garaže jer je ista bilo izvanknjižno vlasništvo.

18. Izvedenim dokazima, i po ocjeni ovog drugostupanjskoga suda, tužitelj nije dokazao da je između stranaka dogovorena cijena viša od cijene navedene u samom Ugovoru, jer navedeni elaborat sam po sebi ne predstavlja dokaz da je između stranaka dogovorena veća kupoprodajna cijena, pa pored činjenice da stranke u tom pravcu iskazuju suprotno, a tužitelj, na kojemu je teret dokaza, u spis nije dostavio druge dokaza kojima bi potkrijepio svoje navode, kao npr. dokaz u vidu pismenog sporazuma o većoj cijeni od one navedene u Ugovoru, na koji načina bi osigurao svoje eventualno potraživanje prema tuženicima, to je pravilno sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, a s obzirom na srazmjeran uspjeh stranaka u parnici (tuženici pravomoćno nisu uspjeli sa protutužbenim zahtjevom).

20. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I i II izreke.

21. U ne pobijanom dijelu pod toč. III izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 6. veljače 2024.

 

Predsjednik vijeća

Igor Delin