Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-816/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja M. F., OIB: ..., iz B. ., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u Đ., protiv tužene banke, OIB: ..., Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. listopada 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene u zamjeni M. S., odvjetnika u O., po objavi 9. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, br. ..., od 15. svibnja 2007., ovjerenog po javnom bilježniku D. D. iz O., 16. svibnja 2007. pod br. OV-8364/07 između tužitelja M. F., OIB:..., iz B., i tužene banke., OIB:... Z., koja u članku 1. glasi: "Kunska protuvrijednost CHF ……… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”, u članku 7. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.”

II. Nalaže se tuženoj b a n c i , OIB: . . . , Z., isplatiti tužitelju M. F., OIB: ..., iz B., iznos od 1.020,11 EUR (slovima: tisuću dvadeset eura jedanaest centi) / 7.686,05 kn[1] (slovima: sedam tisuća šesto osamdeset šest kuna pet lipa) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.

pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos:

- 45,92 kn (6,09 EUR) počevši od 3. studenoga 2008. pa do isplate,

- 45,92 kn (6,09 EUR) počevši od 3. prosinca 2008. pa do isplate,

- 59,69 kn (7,92 EUR) počevši od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- 67,86 kn (9,01 EUR) počevši od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- 73,85 kn (9,80 EUR) počevši od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- 65,13 kn (8,38 EUR) počevši od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 60,78 kn (8,07 EUR) počevši od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- 48,17 kn (6,39 EUR) počevši od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 31,94 kn (4,24 EUR) počevši od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 37,55 kn (4,98 EUR) počevši od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 45,76 kn (6,07 EUR) počevši od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 36,77 kn (4,88 EUR) počevši od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 34,82 kn (4,62 EUR) počevši od 2. studenoga 2009. pa do isplate,

- 49,55 kn (6,58 EUR) počevši od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 62,69 kn (8,32 EUR) počevši od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- 72,75 kn (9,66 EUR) počevši od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 70,31 kn (9,33 EUR) počevši od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 94,86 kn (12,59 EUR) počevši od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 87,36 kn (11,59 EUR) počevši od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- 100,19 kn (13,30 EUR) počevši od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 161,67 kn (21,46 EUR) počevši od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 146,66 kn (19,47 EUR) počevši od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 199,12 kn (26,43 EUR) počevši od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 172,49 kn (22,89 EUR) počevši od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 148,61 kn (19,72 EUR) počevši od 2. studenoga 2010. pa do isplate,

- 217,16 kn (28,82 EUR) počevši od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 254,16 kn (33,73 EUR) počevši od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- 220,32 kn (29,24 EUR) počevši od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 224,47 kn (29,79 EUR) počevši od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 209,55 kn (27,81 EUR) počevši od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 226,65 kn (30,08 EUR) počevši od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- 280,56 kn (37,24 EUR) počevši od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 294,91 kn (39,14 EUR) počevši od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 383,99 kn (59,96 EUR) počevši od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 3.355,86 kn (445,40 EUR) počevši od 27. rujna 2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj banci, OIB: . . . , Z., naknaditi tužitelju M. F., OIB: . . . , iz B., troškove postupka u iznosu 1.021,97 EUR (slovima: tisuću dvadeset jedan euro devedeset sedam centi) / 7.700,00 kn (slovima: sedam tisuća sedamsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.

listopada 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke I. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o kreditu, koji glasi „Iznos kredita ……… CHF 13.771,21 (trinaesttisućasedamstosedamdesetjedanšvicarskih franakdvadesetjedancent)“, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u O., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. listopada 2022. navodi da je s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, br. ..., 15. svibnja 2007., ovjeren po javnom bilježniku D. D. iz O., 16. svibnja 2007. pod br. OV-8364/07. na iznos od 13.777,21 CHF s rokom otplate od 72 mjeseca (6 godina). Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, a odredbom članka 7. Ugovora određen je način otplate, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća. Tužitelj je stava, da je tužena u Ugovor o kreditu unijela nepoštene, a time i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica, koja čini predmet Ugovora, vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na raspolaganje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču – nepoštene, a time i ništetne, jer je tužena kao kreditor propustila informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe, tužitelj ima pravo potraživati novčani iznos preplaćen na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule. Sam Ugovor o kreditu je tipski i adhezijski ugovor, jer ga je tužena unaprijed sastavila te isključila bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. O navedenoj ugovornoj odredbi se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe Direktive 93/13 EEZ su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.). Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je dio koji se odnosi na ugovaranje tzv. valutne klauzule ništetan te da je tužena dužna vratiti tužitelju ono što je temeljem te odredbe Ugovora primila. Tužitelj potražuje razliku novčanog iznosa preplaćenog na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule, računajući odnos preplaćenih mjesečnih iznosa naspram mjesečnih iznosa koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženoj da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan isplate. U pogledu naznačene vrijednosti predmeta spora, tužitelj naznačuje vrijednost tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi s iznosom od 4.000,00 kn (530,89 EUR), a vrijednost tužbenog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa naznačuje s iznosom od 7.686,05 kn (1.020,11 EUR), dakle, ukupno 12.686,05 kn (1.551,00 EUR). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu: "I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, br. ..., od 15. svibnja 2007., ovjerenog po javnom bilježniku D. D. iz O., 16. svibnja 2007. pod br. OV-8364/07 između tužitelja M. F., OIB: ..., iz B. i tužene banke, OIB: . . . , Z., koja u članku 1. glasi: „Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 13.771,21 (trinaesttisućasedamsto sedamdesetsedamšvicarskihfranakaidvadesetjedancent) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”, a u članku 7. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.”

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 7.686,05 kn (1.020,11 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na iznose kao to proizlazi iz točke II. izreke presude kao i da tužitelju naknadi troškove postupka, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude po do isplate

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, parnične stranke su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tužene. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Z. obzirom da je sjedište tužene u Z. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Z. također mjesno nadležan. Predlaže da sud donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Z.

2.1. Tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno ističe da su postavljeni tužbeni zahtjevi međusobno proturječni jer tužitelj u točci I. izreke predlaže utvrditi ništetnom odredbu kojom je ugovoren iznos kredita, a zahtjev za isplatu sadržan u točci II. izreke se temelji na valjanosti iste odredbe. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Sukladno odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavku 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

2.2. Tužena ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. VTSRH je ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tužena za takve okolnosti znala ili morala znati i je li ih uskratila tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tužena korisnicima, time i tužitelju, dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženoj i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, a solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tužene obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženoj poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tužena smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tužena je tužitelju dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Tužena napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tužena ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

2.3. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj i tužena pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženu u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tužena ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sama zadužena u istoj valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti, odnosno ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tužena je tužitelja informirala o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imala saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tužene. Tužena posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom članka 19. stavka 3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tužene) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

2.4. Tužena ističe prigovor zastare, kao i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno članku 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, tužena se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO. Tužena je tijekom otplate kredita u cijelosti postupala sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tužena predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Z. (ustvari sudu sjedišta tužene) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tužene u O., tužitelj je osoba sa prebivalištem u N. pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Z .) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužitelja (N.) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz Ugovora o kreditu broj 528-50-4102586 od 15. svibnja 2007. i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen u Podružnici tužene u Osijeku, što tužena nije ničim osporila. Jednako tako tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u O. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud u Z. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Z. odnosno Općinski sud u O. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u O., to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu od 15. svibnja 2007. (stranica 6-10 spisa), otplatni plan (stranica 11- 13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 14-17 spisa), zahtjev za kredit (stranica 31 spisa), iskaz tužitelja (stranica 52-53 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4.1. Nije izveden dokaz provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, budući je tužitelj, pošto je tužena učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva, na ročištu 28. kolovoza 2023. odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga. Odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javnog bilježnika D. D. iz O. koja je ovjerila Ugovor o kreditu broj ... od 15. svibnja 2007. između tužitelja i tužene, a na okolnost da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene u tečaju, budući javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti parametre promjene ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imao takve zakonske ovlasti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj ... od 15. svibnja 2007. sklopljenom s tuženom.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 15. svibnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.777,21 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju rabljenih automobila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 72 mjeseca time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. rujna 2007.,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 1. i 7. tog ugovora ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Tužena je u odgovoru na tužbu tvrdila da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužitelj podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.

10.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit digao 2007. u prostorijama banke u O., da mu je bio potreban za kupnju osobnog automobila, da mu je auto služio za osobne potrebe, za odlazak na posao, a isto tako i za potrebe obitelji, imao je suprugu i troje djece, od kojih je jedno bolesno, i auto mu je trebao da bi ga vozio na terapije. Radio je u vojsci i nije bio vlasnik obrta. Radi podizanja kredita otišao je u banku gdje mu je službenik u banci, ne zna da li se radilo o ženskoj ili muškoj osobi, izračunao ratu kredita koja mu je početno iznosila 900,00 kn, a potom se promjenom tečaja CHF popela na 1.500,00 – 1.600,00 kn. Nije znao da može doći do takve promjene tečaja i takve promjene mjesečne rate kredita jer ga nitko nije uputio na to. Kad je došao u banku nije mogao podići kredit niti u jednoj drugoj valuti osim u valuti švicarskog franka. Kredit je prijevremeno otplatio. Prije potpisivanja je pročitao neke stavke kredita. I prije tog kredita podizao je kredite i nije bilo nikakvih problema, kod tih kredita rate su bile u pravilu iste, bilo je manjih odstupanja u mjesečnim iznosima rata. Stoga nije ni mogao zamisliti da će u ovom slučaju biti drugačije. Bio je svjestan da diže kredit u valuti CHF jer je jedino taj i mogao dobiti. Nije bilo nikakvih nejasnoća u vezi eventualnih promjena tečaja valute, jer i ranije je dizao kredite i odstupanja u visini anuiteta su bila vrlo mala. Tužitelj je sam plaćao rate kredita.

10.3. Uvidom u promotivne uvjete za odobravanje kredita, ovaj sud je ocijenio da isti ne sadrže podatke o eventualnim kretanjima tečaja CHF za vrijeme otplate kredita niti ikakve parametre odlučujuće za utvrđivanje visine tečaja CHF.

10.4. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz Zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, tim više što je tužitelj iskazao da mu banka nije niti omogućila da digne kredit u bilo kojoj drugoj valuti osim valute CHF. Isto tako tužitelj je iznio da nije znao da može doći do takve promjene tečaja i takve promjene mjesečne rate kredita jer ga nitko u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije upoznao s mogućim povećanjem tečaja CHF. Prema tome, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala.

11. Nije osnovan navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

12. Nije osnovan niti navod tužene da se utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer je tužitelj digao kredit za auto, a ne za rješenje stambenog pitanja, koje je predmet citirane odluke. Prema stavu ovoga suda tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu, Zahtjeva za kredit, iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, dok je tužitelj iskazao da mu je auto služio za osobne potrebe, za odlazak na posao, a isto tako i za potrebe obitelji Tužena tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

13. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2007. usvojio i to u točci I. u odnosu na članak 7. i 9. Ugovora o kreditu u cijelosti, a u odnosu na članak 1. djelomično. Naime, u odnosu na dio zahtjeva iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu, koji glasi „Iznos kredita ……… CHF 13.771,21 (trinaest tisućasedamstosedamdesetjedanšvicarskihfranakdvadesetjedancent)“, ovaj sud je odbio tužitelja, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali je tužbeni zahtjev rasčlanjen na način da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti i drugih odredbi ugovora, a kad bi se utvrdila ništetnost i drugih odredbi ugovora, osim valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, tada takav ugovor ne bi mogao opstati.

14. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. listopada 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

15.1. Kako je tužena priznala visinu postavljenog tužbenog zahtjeva to je istom valjalo u cijelosti udovoljiti.

16. Tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana isplate svake mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak zastupanja i to:

- sastav tužbe u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa),

- sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 28. kolovoza 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. listopada 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ž

ukupno 6.000,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 7.500,00 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 200,00 kn. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 7.700,00 kn na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 9. listopada 2023., kao dana presuđenja, pa do isplate.

18. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U O. 9. listopada 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. J. J., odvjetnik u Đ.

2. Odvjetničko društvo G. i G. d.o.o. u Z.