REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-944/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice V. P. iz Z., A. O. Š.

…,

zastupana po opunomoćenici Ž. P., odvjetnici u Z., G. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, 9. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 215-01/20-01/23, URBROJ: 513-04-22-11 od 19. kolovoza 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-215- 02/17-01/4, URBROJ: 513-07-01-20-20 od 9. rujna 2020.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-215-02/17-01/4, URBROJ: 513-07-01-20-20 od 9. rujna 2020., tužiteljici je nadzorom poreza na dohodak za 2007., 2009., 2010. i 2011., utvrđena obveza poreza na dohodak u iznosu od 0,00 kn, te je utvrđena razlika poreza i prireza na dohodak za uplatu: za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012., u iznosu od 47.591,95 kuna; za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., u iznosu od 137.029,74 kuna; za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014., u iznosu od 92.162,31 kunu. Istim rješenjem je utvrđena razlika porezne obveze za razdoblje 2007., 2009., 2010. i 2011. u iznosu od 0,00 kn.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-215-01/20-01/23, URBROJ: 513-04-22- 11 od 19. kolovoza 2022., odbio žalbu kao neosnovanu.

3. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je ispunila svoju dužnost sudjelovanja u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da je dala obavijesti, predočila svoje evidencije, poslovnu dokumentaciju i druge isprave, da niti u jednom trenutku nije pokušala opstruirati porezni nadzor ili utjecati na isti na način da se utvrdi pogrešno činjenično stanje već da je isključiva namjera tužiteljice bila ukazati na činjenično stanje koje nije protivno pozitivnim pravnim propisima. Prije svega ističe, kako se pobijana rješenja temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju pa u tom pravcu, prije svega, ukazuje da je početno stanje tužiteljice za 2007., u iznosu od 0,00 kuna, potpuno pogrešno utvrđeno. Činjenica da tuženik ne raspolaže podacima o financijskoj imovini, ino dohocima, nasljedstvu i darovanjima građana kao izvorima imovine fizičkih osoba prije 1. siječnja 2005., da ne znači da prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica nije, u nedostatku drugih mogućnosti, trebalo koristiti druga dokazna sredstva potrebna za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje, te da tuženik pogrešno zaključuje o sadržaju Izjave porezne obveznice, odnosno tužiteljice, na Obrascima dostavljenim poreznom tijelu 7. lipnja 2016. Iz obrasca koje je sastavio tuženik– Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, a koju je tužiteljica kao porezna obveznica popunila i dostavila tuženiku, da je razvidno da se pod točkom 5. Podaci o ostaloj imovini kojom raspolaže /A Gotovina u domaćoj i stranoj valuti /B Štednja odnosno novčana sredstva na osobnim računima ili štednim knjižicama te na računu vrijednosnih papira radi o imovini (gotovini i štednji) kojom porezna obveznica, ovdje tužiteljica, raspolaže u trenutku ispunjavanja Izjave, a ne o gotovini štednji kojom je raspolagao 1. siječnja 2007. te da je u skladu s time porezno tijelo, odnosno tuženik trebalo istu i tumačiti. Naprotiv pod točkom 6. Izjave Podaci o načinu/izvorima i osobama od kojih je podnositelj Izjave, ovdje tužiteljica, stekao imovinu pod točkom 3., 4. i 5. ove Izjave porezne obveznice, odnosno sada tužiteljice, navodi primitak od nasljedstva u 2006. u iznosu od 75.000,00 kuna, a iz čega da je razvidno da je tužiteljica raspolagala novčanom imovinom i u razdoblju prije 1. siječnja 2007., zbog čega da početno stanje koje je tuženik utvrdio nikako nije moglo biti 0,00 kuna. U obrascima dostavljenim poreznom tijelu, da tužiteljica navodi primitak od nasljedstva u 2006. u iznosu od 75.000,00 kuna, a kao dokaz svojim navodima, da je dostavila Izjavu svog oca V. K. iz Z., F. C. …, u kojoj se navodi, citat: „Izjavljujem da je moja pokojna supruga A. K., usmenom izjavom posljednje volje ostavila mojoj kćerki V. P., gotovinski iznos od 75.000,00 kuna“. Navodi kako tuženik nije prihvatio kao primitke tužiteljice, niti primitke nastale darovanjem od strane članova uže obitelji, i to sestre D. B. i brata A. K., po osnovi naknade za tužiteljičin udio u obiteljskoj kući, s obrazloženjem da D. B., osim pisane izjave nije dostavila niti jedan drugi dokaz temeljem kojeg bi tuženik mogao utvrditi da je imenovana u 2009., doista i raspolagala takvim gotovinskim iznosom novca. U odnosu na brata tužiteljice, A. K., da tuženik navodi da primitci koje A. K. navodi kao izvore svojih prihoda datiraju iz znatno ranijih razdoblja, dok imenovani nije poreznom tijelu predočio dokaze da je istima raspolagao u 2010., iako da ga tuženik nije niti pozvao niti saslušao u prethodnom postupku, iz čega da porezno tijelo izvodi pogrešan zaključak da nije dokazao da je u 2010. raspolagao navedenom gotovinom. Tužiteljica ističe kako je, pored izjave A. K. dostavljana materijalna dokumentacija, po osnovi koje je, A. K. ostvario primitke i to po osnovi dohotka od nesamostalnog rada i dohotka od samostalne djelatnosti, primitke od prodaje stana temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od 16. listopada 2001., u iznosu od 284.021,16 kuna, i primitke po osnovi naknade štete u iznosu od 90.000,00 HRD-a s pripadajućim kamatama i u iznosu od 155.000,00 kuna s pripadajućim kamatama, a temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 1994. Da se radilo o isplati udjela u obiteljskoj kući na adresi stanovanja A. K., u prilog čega da se dostavlja zk izvadak za predmetnu nekretninu iz kojeg da je razvidno da je predmetna nekretnina u vlasništvu V. K., oca tužiteljice, te da je tužiteljica imala prebivalište na toj adresi sve do 16. veljače 2011., od kada ,pa sve do danas, prebiva na adresi U. H. B. … B, dok na adresi nekretnine prebivalište ima upravo A. K., iz čega da jasno proizlazi kako je tužiteljica isplaćena od strane svog brata za svoj nasljedni dio na nekretnini i to upravo na način kako je to i navela. Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja tuženik nije uzeo u obzir, kao vjerodostojan dokaz, prethodno citiranu izjavu oca tužiteljice, V. K. s obrazloženjem da „porezna obveznica nije predočila dokaze kojim dokazuje da je isti stvarno ostvarila, kao i dokaze da navedeni primitak nije utrošen u 2006. godini, odnosno da je istim raspolagala u 2007. godini“, a niti izjave sestre tužiteljice D. B. te brata A. K.. U slučaju ne priznavanja primitaka po osnovi darovanja da je tuženik propustio provesti porezni nadzor poreza na dohodak temeljem članka 63. Zakona o porezu na dohodak, kod poreznih obveznika D. B. i A. K., pa je samo paušalno, na temelju vlastite pretpostavke i ničim utemeljene analize utvrđivanja mogućnosti raspolaganja gotovim novcem i njihovih izdataka, a bez da su se isti prethodno očitovali, odnosno bez da su prethodno isti saslušani, izveo pogrešan i ničim utemeljen zaključak da njihovi izvori nisu bili dostatni za predmetna darovanja. Zbog navedenog da joj nije dana mogućnost izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanjem ove upravne stvari čime da su joj grubo povrijeđena procesna prava, a što da je bilo od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari. U konkretnoj upravnoj stvari tuženik je u nedostatku drugih mogućnosti, relevantne činjenice nastojao utvrditi izjavama u kojima su se sadržajno davatelji izjava decidirano izjasnili o novčanim iznosima koji su i po kojoj osnovi dali tužiteljici, a uz izjavu A. K. da je priložena i vjerodostojna materijalna dokumentacija o tijeku novca i to presuda Općinskog suda u Zagrebu po osnovi naknade štete od Republike Hrvatske te Ugovora o kupoprodaji nekretnine. Imajući u vidu izričaj odredbe članka 70. ZUP-a, da je nesporno da je izjava stranke dokazno sredstvo u upravnom postupku, te da se može koristiti za utvrđivanje određene činjenice, ako za nju ne postoji neposredan dokaz. Kada tuženik ističe kako tužiteljica nije predočila dokaze kojim dokazuje da navedeni primitak, po osnovi nasljeđivanja, nije utrošen u 2006., zahtijevajući dokaz o nepostojanju drugih izdataka (osim onih utvrđenih rješenjem), da tuženik traži da tužiteljica dokazuje negativne činjenice. Upravo da se u postupku poreznog nadzora utvrđuju i drugi izdaci poreznog obveznika temeljeno na podacima o nabavljenoj pokretnoj imovini, nepokretnoj i drugoj imovini te prosječnoj potrošnji po članovima kućanstva, te da je nejasno koje je dodatne izdatke tužiteljica trebala dokazati (odnosno, dokazati da ih nije bilo) te kako je tužiteljica trebala dokazati da primici čije postojanje porezno tijelo ne priznaje nisu utrošeni u nepoznate svrhe. Slijedom navedenog, kako se negativne činjenice po svojoj prirodi ne mogu dokazivati, a tuženik nije prihvatio kao dokaze bilo isprave bilo izjave određenih osoba koje predstavljaju dokaze u postupku sukladno pozitivnim propisima i sudskoj praksi, tužiteljica ukazuje da porezni nadzor nije proveden u dobroj vjeri, a niti pošteno, te se poziva na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, zauzet u odluci poslovni broj Us-5272/2004 od 20. veljače 2008. Navodi kako tuženik nije prihvatio izjavu porezne obveznice navedenu u Obrascu „Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine“ u kojoj navodi da ostvaruje primitke po osnovi alimentacije (mjesečno 1.550,00 kuna), s obrazloženjem da analizom transakcijskih računa porezne obveznice nisu utvrđene uplate. S time u vezi tužiteljica ističe kako je iz obrazloženja presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P2-56/09, od 7. listopada 2009., jasno razvidno kako su stranke podnijele zahtjev za sporazumni razvod braka 19. siječnja 2009., odnosno da stranke nisu živjele zajedno duže od 1,5 godina, odnosno da su stranke prestale živjeti zajedno još u prvoj polovici 2007., dok je mlt. B. P. ostala živjeti sa majkom, ovdje tužiteljicom, te da je otac mlt. B. P. plaćao alimentaciju ovdje tužiteljici izravno „na ruke“, u iznosu od 1.500,00 kuna, i to počev od dana prestanka zajedničkog života pa nadalje, da je jasno razvidno iz točke III dispozitiva presude, a u kojem da je jasno naznačena obveza oca mlt. B. P. na plaćanje alimentacije od dana donošenja presude, odnosno od 9. listopada 2009., što znači da je otac mlt. B. P. do tada platio sve iznose mjesečnog uzdržavanja za mlt. dijete. Da tome nije bilo tako da bi tužiteljica zasigurno u trenutku podnošenja tužbe, a sve sukladno odredbama Obiteljskog zakona zatražila plaćanje svih do tada dospjelih iznosa uzdržavanja od dana prestanka zajedničkog života do ubuduće. Isto tako da tuženik nije prihvatio niti napomenu pod točkom 7. u kojoj je porezna obveznica navela da je dio troškova kućanstva podmirivan preko kreditne kartice, a ostatak troškova odnosi se na kupovinu za prijatelje s obrazloženjem kako tuženiku nije dostavila dokumentaciju kojom dokazuje svoje navode te ih smatra neosnovanim. U konkretnom slučaju da tuženik nije poduzeo i proveo sve radnje radi dokazivanja činjenica bitnih za oporezivanje čime da je povrijeđeno načelo materijalne istine propisano odredbama članka 6. Općeg poreznog zakona. U predmetnom postupku poreznog nadzora da je tuženik utvrđivanje činjenica sveo samo na ona dokazna sredstva koja su za prvostupanjsko tijelo najjednostavnija za izvesti, a to su evidencije Porezne uprave i analiza bankovnih računa, no čak niti tako prikupljene dokaze, nije stavilo na raspolaganje žalitelju kako bi se on mogao očitovati o njima. Tužiteljica ostaje pri izjavi da je financijsku imovinu stekla zakonito i to nasljeđivanjem po majci, darovanjima od članova uže obitelji, i da su izvori sredstava za stjecanje imovine dokazani i predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako smatra da tužba nije osnovana i da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenje i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 2. listopada 2023. u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora.

6. Zamjenica opunomoćenice tužiteljice ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod svih dokaznih prijedloga navedenih u tužbi i predlaže izvršiti uvid u cijelu dokumentaciju.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, osim uvida u spis upravnog postupka, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

8. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Vezano za dokazivanje činjenica bitnih za oporezivanje valja navesti da je porezni postupak specifični upravno pravni postupak koji se provodi na temelju pravila propisanih Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), uz supsidijarnu primjenu Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP).

10. Također, valja napomenuti kako je prilikom odlučivanja u ovom upravnom sporu, Sud u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

11. Odredbom članka 14. OPZ-a propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja je kao takva određena zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza.

12. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, u daljnjem tekstu ZPD), propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Nadalje, odredbom članka 6. stavak 1. ZPD-a propisano je da je osnovica poreza na dohodak rezidenta ukupni iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti prema stavku 3. ovoga članka, dohotka od imovine i imovinskih prava, dohotka od kapitala, dohotka od osiguranja i drugog dohotka, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka), a umanjen za osobni odbitak iz članka 36. i/ili članka 54. ovoga Zakona.

13. Odredbom članka 63. ZPD-a, propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (stavak 5.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.).

14. Odredbom članka 92. stavkom 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.

15. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona; 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

16. Odredbom članka 9. stavcima 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP), propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjsko tijelo obavilo kod tužiteljice porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dohodak za razdoblje navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja. Analizom raspoložive dokumentacije i informacija koje je iznijela tužiteljica putem svojeg opunomoćenika, te usporedbom dostupnih podataka evidentiranih u Informacijskom sustavu Porezne uprave o stečenoj imovini i učinjenim izdacima te izvorima stjecanja imovine u navedenom razdoblju, te analizom dostavljene dokumentacije, na način detaljno opisan u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, utvrđeno je da izvori za imovinu nisu u cijelosti dokazani te se tužiteljici po toj osnovi procjenom utvrđuje osnovica poreza i prireza na dohodak za 2012., 2013. i 2014., kao razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Iz Zapisnika o provedenom nadzoru slijedi da je tužiteljici omogućeno očitovanje u upravnom postupku sukladno odredbama članka 30. i 52. ZUP-a), stoga su tužbeni navodi neosnovani u tom dijelu.

18. U konkretnom slučaju se radi o ponovljenom postupku nakon što je Upravni sud u Zagrebu, presudom pod poslovnim brojem: UsI-1921/2021-6 od 29. travnja 2022. poništio drugostupanjsko rješenje KLASA: UP/II-215-01/20-01/23, URBROJ: 513-04-21-2 od 4. svibnja 2021. i naložio tuženiku da u roku od 30 dana od dana dostave presude donese novu odluku, a koje rješenje je poništeno zbog nastupa relativne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.

19. Sukladno odredbi članka 94. stavak 4. OPZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja porezne obveze ("Narodne novine", broj 147/08), kod utvrđivanja izvora imovine zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći tek nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Obzirom da je u provedenom postupku ispitivanja izvora imovine tek donošenjem Zapisnika od 14. prosinca 2016. utvrđeno da ima osnove za oporezivanje tužitelja, to je zastara počela teći od 1. siječnja 2017.

20. Odredbom članka 197. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16. dalje: OPZ/16, propisano je da postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine”, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona („Narodne novine”, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16, dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine”, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine”, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.

21. Slijedom iznesenog, prema odredbi članka 197. stavak 2. OPZ-a/16 nedvojbeno proizlazi da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ- a, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama novog zakona, odnosno OPZ/16, što znači da ukoliko do dana stupanja na snagu novog zakona (OPZ/16) nije nastupila relativna zastara postupci koji su pokrenuti za vrijeme važenja ranijeg zakona (OPZ/08) dovršiti će se prema novom zakonu (OPZ/16), a samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08. Nadalje iz te odredbe proizlazi da će se novi Zakon (OPZ/16) primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ/08.

22. Obzirom da je zastara počela teći 1. siječnja 2017., od toga dana pa do dana stupanja na snagu OPZ/16 (istog dana), nije nastupila relativna zastara, niti apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, sve sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz 131/2021-6 od 8. lipnja 2022..

23. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je porezno tijelo analizom transakcijskih računa porezne obveznice utvrdilo saldo na dan 1. siječnja 2007., jer je na tekućem računu žaliteljice broj HR1623400093202430012 otvorenom kod Privredne banke Zagreb d. d. u iznosu od - 2.970,21 kn, i na tekućem računu u stranoj valuti broj HR6123400093216768906 otvorenom kod Privredne banke Zagreb d. d. u iznosu od 862,25 EUR-a (u kunskoj protuvrijednosti 6.291,78 kn), koja novčana sredstva je uzelo u obzir prilikom utvrđivanja primitaka i izdataka porezne obveznice u 2007. Tužiteljica u obrascima dostavljenima poreznom tijelu 7. lipnja 2016. nije navela gotovinu kojom je raspolagala, a niti je dostavila dokumentaciju kojom bi bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje. Primitak od nasljedstva u 2006. u iznosu od 75.000,00 kn, porezno tijelo nije prihvatilo kao primitak budućih razdoblja, jer ista prvostupanjskom tijelu osim izjave oca V. K., u kojoj se navodi da je u 2006. ostvarila primitak nasljeđivanjem, nije predočila niti jedan drugi dokaz kojim dokazuje ili kojim bi učinila vjerojatnim da je navedenim primitkom raspolagala u 2007., tim više jer je u postupku nadzora utvrđeno da je žaliteljica u 2007. podigla gotovinski kredit u iznosu od 40.000,00 kn iz kojih su se sredstava podmirivali izdaci u 2007., te je utvrđena razlika primitaka i izdataka i za 2007. godine iznosila - 2.983,21 kn, ali kako je analizom transakcijskih računa porezne obveznice utvrđeno da je saldo na dan 31. prosinca 2007. iznosio - 3.854,35 kn, prvostupanjsko tijelo je pravilno zaključilo da bi utvrđeni nesrazmjer mogao biti podmiren iz navedenog salda i isti nije tretiralo kao nesrazmjer za koji žaliteljica nije dokazala izvore sredstava za stjecanje.

24. Što se tiče pozajmice od 300.000,00 kn od strane D. B. prema tužiteljici, davateljica pozajmice osim izjave nije dostavila dokaz o izvorima navedenih sredstava iz kojih bi se moglo utvrditi da je u 2009. raspolagala navedenim iznosom. Primitak u iznosu od 700.000,00 kn koji je tužiteljica primila od A. K. u razdoblju od 2008. do 2014., nije u potpunosti dokazan, odnosno porezno tijelo nije osporilo primitke koji su stečeni temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 1994., kao i primitke od prodaje stana temeljem Ugovora o kupoprodaji od 16. listopada 2001., ali nije dokazao da je u predmetnom razdoblju raspolagao sa tolikom gotovinom, obzirom na činjenicu da su se njegovi primici odnosili na dohodak od nesamostalnog rada u visini od cca. 7.500,00 kn mjesečno.

25. Što se tiče primitaka po osnovi alimentacije, porezno tijelo je na temelju analiza transakcijskih računa tužiteljice, utvrdilo da je ista u predmetnom razdoblju ostvarivala mjesečne primitke u iznosu od 1.500,00 kn, koji primici su priznati.

26. Naime, kako je već navedeno, porezno je tijelo uzelo u obzir svu raspoloživu dokumentaciju, pa ne stoji žalbeni navod o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navedeno proizlazi iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2856/21-2 od 13. listopada 2021., kao i iz drugih odluka istog suda, poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž-2677/21-2 od 16. veljače 2022.

27. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, utvrđen je porez i prirez na dohodak za koji tužiteljica nije dokazala izvore stjecanja, odnosno nije dokazala porijeklo tih sredstava i kao takva predstavljaju nedokazani izvor sredstva, pa je tužiteljici utvrđena porezna obveza kako je to opisano u izreci pobijanog prvostupanjskog rješenja.

28. Nije sporno da sukladno odredbi članka 6. stavka 1. i 2. OPZ-a porezno tijelo u poreznom postupku treba sukladno načelu materijalne istine utvrditi pravo stanje stvari, odnosno utvrditi ukupne činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, dakle, i one koje idu u prilog poreznog obveznika, no, to ne isključuje primjenu pravila o teretu dokazivanja prema članku 88. OPZ-a u smislu da porezni obveznik snosi teret dokaza onih činjenica koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu. Stoga je teret dokazivanja činjenica što su poreznom tijelu nepoznate (npr. obiteljska ušteđevina u gotovini, pozajmice, krediti i sl.) na poreznom obvezniku.

29. Dakle, u ovom slučaju porezno tijelo nije imalo samo mogućnost nego je bilo dužno procjenom utvrditi poreznu osnovicu poreza na dohodak, budući da se na temelju prikupljenih podataka utvrdilo da tužiteljica raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je ostvarila tijekom godine, a tijekom nadzora nije postupila po svojoj obvezi iz članka 92. stavkom 4. OPZ-a i dostavila vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine.

30. Ostali navodi tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu, budući da su osporena rješenja donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi OPZ-a i ZPD-a, pri čemu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari.

31. Stoga, sve razloge koje navodi tuženik prihvaća i ovaj Sud slijedom čega su osporavana rješenja tuženika ocjenjena zakonitima, a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.

32. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

U Rijeci 9. listopada 2023.

S u t k i n j a

Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.