REPUBLIKA HRVATSKA

Broj 7 P-113/2023-17

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja V. H. OIB …, I., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku, protiv tuženika S. B., OIB … V., zastupanog po punomoćniku OD K. i R. radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, nakon glavne i javne rasprave, održane i dovršene dana 31. kolovoza 2023.god., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, tuženika osobno, te punomoćnika tuženika, dana 05. listopada 2023.god.,

p r e s u d i o  j e :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja H. V. koji glasi : "1.Utvrđuje se da je ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika S. B. iz V. OIB:…, protiv ovršenika-tužitelja V. H. iz I. OIB: …, određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 27 Ovr-387/2019-3. od 22. srpnja 2019. godine, nedopuštena, budući je tražbina ovrhovoditelja-tuženika u cijelosti namirena.

2. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročene troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju H. V. da tuženiku B. S. u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 746,55 EUR (sedamsto-četrdesetišest eura i pedesetipet centi ) / 5.624,88 kuna (pettisućašestodvadeseti-četiri kune i osamdesetiosam lipa ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja do isplate.

Obrazloženje :

U ovoj pravnoj stvari je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj 32 Su-7/2023-5 od dana 18. siječnja 2023.god. i Ispravkom Rješenja broj 32 Su-7/2023-8 od dana 24. siječnja 2023.god., na temelju čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima, (Narodne novine RH broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22) odlučeno je da se predmet Općinskog suda u Varaždinu broj P-463/2022 u ovoj pravnoj stvari ustupa Općinskome sudu u Čakovcu kao stvarnom nadležnom sudu na daljnji postupak.

Spis je kod ovoga suda zaprimljen dana 30. siječnja 2023.god. pod brojem P- 113/2023.

Tužitelj je dakle kod Općinskog suda u Varaždinu podnio tužbu protiv tuženika dana 14. listopada 2022.god., radi nedopuštenosti ovrhe, a koja je zaprimljena kod tog suda pod brojem P-463/2022. Tužitelj u tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 23 Ovr-387/2019-41. od 14. rujna 2022. godine, tužitelj kao ovršenik se upućuje protiv tuženika kao ovrhovoditelja pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st.1. toč. 9. OZ-a,istaknutog u žalbi od 01.ožujka 2021. godine,odnosno stoga što je tražbina tuženiku, kao ovrhovoditelju, od strane tužitelja, kao ovršenika, namirena. Tužitelj ističe kako je tuženiku u cijelosti isplatio novčanu tražbinu zbog koje je dao osiguranje i to na temelju Suglasnosti o zapljeni od dana 04. studenoga 2009. godine na kojoj je potpis tužitelja kao ovršenika ovjeren kod javnog bilježnika,a na temelju koje je tuženik,kao ovrhovoditelj,pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja, kao ovršenika,u gore navedenom ovršnom predmetu. Naime,tužitelj je kao zajmoprimac od prednika tuženika B. S. kao zajmodavca temeljem Ugovora o zajmu od 04. studenoga 2006. godine,pozajmio iznos od 9.000,00 Kn, koji se iznos obavezao vratiti zajmodavcu do dana 04.05.2010. godine, uz napomenu da je u spomenutom ugovoru kao pozajmljeni iznos naveden iznos od 20.000,00 Kn, budući nije spominjana kamata na pozajmljeni iznos od 9.000,00 Kn, koja je iznosila 5 % mjesečno, odnosno 450,00 Kn mjesečno, koju kamatu je tužitelj određeno vrijeme i plaćao tuženiku. Da bi tužitelj dobio zajam od tuženika, koji je zapravo bio stvarni zajmodavac, dok je B. S. samo formalno bila navedena kao zajmodavac, morao mu je predati devet praznih potpisanih čekova Raiffeisenbanke koji su mogli glasiti najviše na iznos od 1.000,00 Kn po pojedinom čeku i koje je čekove tuženik mogao naplatiti od tužiteljeve banke bez njegove daljnje suglasnosti. Budući da je tužitelj neuredno plaćao, odnosno prestao plaćati ugovorenu kamatu, tuženik je zatražio da tužitelj potpiše Suglasnost o zapljeni što je tužitelj i učinio dana 04. studenoga 2009. godine te je na toj ispravi javni bilježnik ovjerila potpis tužitelja, pod poslovnim brojem: OV-11984/09., a koja Suglasnost o zapljeni je također glasila na iznos od 20.000,00 Kn.

Dakle, tužitelj u tužbi tvrdi da je bio dužan tuženiku tek iznos od 9.000,00 Kn, budući je pozajmio upravo navedeni iznos, a ne iznos od 20.000,00 Kn, koji je naveden u ovršnoj ispravi koja je služila samo radi osiguranja potraživanja od 9.000,00 Kn. Kako tužitelj nije tuženiku isplatio cjelokupni pozajmljeni iznos od 9.000,00 Kn, iako mu je bez potvrda isplatio i znatni dio tog iznosa u poslovnim prostorijama tuženika, tuženik je protiv tužitelja zatražio izravnu naplatu kod Financijske agencije u Varaždinu te je izravnom naplatom putem Financijske agencije tuženiku naplaćeno ukupno 14.571,16 Kn, a prema uplatama kako slijedi: dana 11.08.2014. godine iznos od 23,63 Kn, dana 16.09.2014. godine iznos od 1.531,44 Kn, dana 18.07.2016. godine iznos od 3.326,00 Kn, dana 11.08.2016. godine iznos od 1.328,03 Kn, dana 12.09.2016. godine iznos od 1.342,35 Kn, dana 11.01.2017. godine iznos od 915,02 Kn, dana 13.02.2017. godine iznos od 1.346,15 Kn, dana 22.03.2017. godine iznos od 1.346,03 Kn, dana 11.04.2017. godine iznos od 1.372,38 Kn, dana 12.09.2017. godine iznos od 1.002,65 Kn i dana 11.10.2017. godine iznos od 1.037,48 Kn. Navodi da se ovrha kod Financijske agencije vođena je pod poslovnim brojem: OV- 11984/09., a u spisu tog suda, poslovni broj:Ovr-387/2019., prileži Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje u navedenom predmetu od 20.11.2018. godine. Sve kada bi se i radilo o neplaćenom novčanom potraživanju tuženika temeljem ovršne isprave, tuženik je mogao podnijeti prijedlog za ovrhu samo radi naplate iznosa od 20.000,00 Kn, koji je naveden u ovršnoj ispravi, ali ne i preostalog iznosa od 1.925,16 Kn jer kada se izvrši obračun kamata na stvarno pozajmljeni iznos od 9.000,00 Kn u koji obračun su uračunate gore navedene uplate, dolazi se do iznosa od 1.843,41 Kn, koliko bi eventualno iznosio preostali dug tužitelja prema tuženiku,koji dug je plaćen Izjavom o prijeboju od 09.10.2020. godine. Tužitelj napominje da je u dogovoru sa tuženikom, tuženiku na ime preostalog duga platio iznos od 400,00 EUR-a, koji mu je iznos uplatio u dva navrata iz Njemačke i to uplatom na njegov tekući račun kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, krajem prosinca 2019. godine i početkom 2020. godine i plaćanjem navedenog dogovorenog preostalog iznosa od 400,00 EUR-a, tužitelj je tuženiku isplatio cjelokupni dug, pa tužitelju nije jasno zbog čega je tuženik protiv njega podnio prijedlog za ovrhu u ovršnom predmetu iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu, odnosno zbog čega nije,nakon plaćanja cjelokupnog preostalog dogovorenog iznosa duga od 400,00 EUR-a,povukao ovršni prijedlog već inzistira na ovrsi otplaćenog mu duga. Tužitelj još tvrdi da bez obzira što je tužitelj tuženiku platio cjelokupni dug, tuženik je Izjavom o prijeboju od 09.10.2020. godine (u pismenu je naveden pogrešan datum) prebio potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1,847,00 Kn, na ime dosuđenih troškova ovršnog postupka temeljem rješenja Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj:10 Gž Ovr-505/2020-2, od 20. srpnja 2020. godine, sa svojim nepostojećim potraživanjem prema tužitelju. Kako je tražbina tuženika prestala isplatom tuženiku cjelokupnog dugujećeg iznosa od strane tužitelja, a što tuženik neosnovano osporava,tužitelj je prisiljen ustati ovom tužbom te tuži i predlaže da sud, utvrdi da je nedopuštena ovrha u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj: Ovr 387/2019.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj u tužbi u navodi da je u cijelosti isplatio dug prema tužitelju, da je pozajmio od prednika tuženika samo iznos od 9.000,00 kn, a ne iznos od 20.000,00 kn, da je u okviru prisilne naplate na FINA-i tuženiku naplaćen iznos od 14.571,16 kn u periodu od 2014. – 2017. godine, da je tužitelj na račun tuženik uplatio iznos od 400,00 EUR, te da je time dugovanje u cijelosti podmireno, ali je tuženik unatoč plaćenom dugu pokrenuo ovršni postupak broj: Ovr-387/2019. Međutim, tuženik ističe da nisu točni navodi tužitelja da bi od prednika tuženika pozajmio samo iznos od 9.000,00 kn. Naime, kao što je već tuženik i ranije u ovršnom postupku isticao (prijedlog za ovrhu) tražbina tuženika proizlazi Ugovora o zajmu od 04.11.2006. godine, a koja je osigurana sredstvom osiguranja – Suglasnosti o zapljeni od 04.11.2009. godine. U navedenom Ugovoru o zajmu, kao i u Suglasnosti o zapljeni jasno se navodi da je visina pozajmljenog/dugovanog iznosa 20.000,00 kn. Dakle, navodi tužitelja o dugovanju od 9.000,00 kn nisu točni, te nisu potkrijepljeni niti jednim dokazom. U pogledu navoda da je tužitelj platio dio dugovanja putem izravne naplate, tuženik napominje kako to nije sporno, te je isto uzeto u obzir već i prilikom podnošenja Prijedloga za ovrhu. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima o uračunavanju uplata (čl. 172. Zakona o obveznim odnosima) navedenim uplatama zatvoren dio iznosa koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavnično potraživanje. U pogledu navoda da je tužitelj uplatio iznos od 400,00 EUR 2019. i 2020. ističemo kako ni to nije sporno, te da je uplatom navedenog iznosa također zatvoren dio zakonskih zateznih kamata na glavnični iznos. Tuženik izričito osporava da bi on na bilo koji način dao do znanja tužitelju da će uplatom iznosa od 400,00 EUR u cijelosti namiriti svoje dugovanje prema njemu. Naime, to nije ni životno ni logično s obzirom na visinu potraživanja i činjenicu da tuženik godinama pokušava naplatiti svoje potraživanje u cijelosti. Sukladno navedenom tuženik predlaže da po provedenom postupku Naslovni sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su se dodatno očitovale.

Na pripremnom ročištu je na upit suda punomoćnik tuženika naveo da što se tiče uplata koje je tuženik primio od tužitelja nesporno je sve što je navedeno u odgovoru na tužbu. Nakon toga je punomoćnik tužitelja izjavio da onda nije potrebno pribavljati dokumentaciju od Zagrebačke banke d.d. Zagreb

Tužitelj je na ročištu održanom dana 31. kolovoza 2023.god. odustao od prijedloga da se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

Stoga je sud na tom ročištu održanom dana 31. kolovoza 2023.god., budući su svi predloženi dokazi po strankama provedeni u ovom postupku, saslušana je svjedokinja, a na tom ročištu su saslušane stranke, izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu.

U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u cjelokupni spis Općinskog suda u Varaždinu broj P-463/2022, kao i u ovaj spis Općinskog suda u Čakovcu broj P- 113/2023, te se vrši uvid u ovjereni preslik cjelokupnog suda Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019 i u cjelokupnu dokumentaciju u tom spisu, saslušao je svjedokinju M. H., te tužitelja V. H. i tuženika S. B., kao stranke u svrhu dokazivanja.

Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08 , 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – koji se primjenjuje) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je utvrđivanje nedopuštenosti ovrhe u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019, a koja ovrha se provodi na motornom vozilu i pokretninama ovdje tužitelja.

Nije sporno da se pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem Ovr-387/2019 vodi ovršni postupak radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja B. S. (ovdje tuženika ), protiv ovršenika H. V. (ovdje tužitelja ), na motornom vozilu i to marke Volkswagen Polo 1,4 TDI i marke Zastava 101, te na pokretninama ovršenika (tužitelja ).

Na ovaj spis je priključen na uvid cjelokupni spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019, te je uvidom u isti utvrđeno da je ovdje tužitelj (tamo ovršenik ) zaključkom toga suda od 14. rujna 2022.god. upućen da u roku od 15 dana od dostave toga zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštene ovrhe i to zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ( Narodne novine RH broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – koji se primjenjuje u tom ovršnom postupku) istaknutog u žalbi od 01. ožujka 2021.god., odnosno samo iz razloga što je tražbina ovdje tuženika (ovrhovoditelja ) navodno namirena u cijelosti, dok je rješenjem toga suda od istog datuma odbačena žalba ovršenika ( ovdje tužitelja ) u pogledu žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona.

Taj Zaključak i Rješenje Općinskog suda u Varaždinu je punomoćnik ovršenika (ovdje tužitelja ) uredno zaprimio, te na isto Rješenje nije podnio žalbu, što je vidljivo iz spisa i iz e-spisa. Tako je to rješenje Općinskog suda u Varaždinu o odbačaju žalbe od dana 14. rujna 2022.god. postalo pravomoćno dana 11. listopada 2022.god. Na temelju tog Zaključka je nadležnom Općinskom sudu u Varaždinu sudu ovršenik, ovdje tužitelj podnio tužbu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, a u pogledu koje tužbe se vodi ovaj parnični postupak (ranije na Općinskom sudu u Varaždinu, a sada je delegiran ovome sudu ), a tužba je podnesena u roku sukladno tom Zaključku suda.

Dakle, Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu u ovršnom postupku broj Ovr- 387/2019-41 je ovdje tužitelj H. upućen da pokrene parnicu zbog razloga iz čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona i to toč. 9. tj. da je tražbina prestala, odnosno da je podmirena u cijelosti i samo iz tog razloga.

U čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona je određeno da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućena ovršenik (tužitelj ) može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, dakle samo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. Ovršnog zakona.

Što se tiče žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona, odnosno stoga što suglasnost o zapljeni od dana 04. studenog 2009.god. na kojoj je ovjeren potpis ovršenika (ovdje tužitelja ) u uredu javnog bilježnika N. Š.-B. pod brojem OV- 11984/09 navodno nije ovršna isprava, ovršenik ( ovdje tužitelj ) niti ne može pokrenuti parnicu budući da je rješenje Općinskog suda u Varaždinu gdje mu je žalba iz tog razloga odbačena pravomoćno i iz tog žalbenog razloga uopće ovršenik (tužitelj ) iz ovršnog spisa nije niti upućen u parnicu. U tom Rješenju je Općinski sud u Varaždinu jasno naveo da iz tog žalbenog razloga ovršenik ne može sukladno čl. 53. Ovršnog zakona podnijeti žalbu nakon proteka roka, pa je stoga odbačena. Ovršenika je u tom ovršnom postupku zastupao ovlašteni punomoćnik – odvjetnik i na to rješenje o odbačaju se nije uopće žalio.

Tužitelj H. ( ovršenik ) u svojoj žalbi protiv rješenja o ovrsi (žalbi nakon proteka roka) Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019 podnesenoj u tom spisu dana 01. ožujka 2021.god., navodi da je ista žalba podnesena nakon proteka roka temeljem odredbe čl. 53. st. 1. Ovršnog zakona, tvrdi da suglasnost o zapljeni od dana 04. studenog 2009.god. nije ovršna isprava, a koji žalbeni razlog nije predmet ovog parničnog postupka, kako je već obrazloženo.

Što se tiče žalbenog razloga iz kojeg je ovršenik (tužitelj ) iz ovršnog postupka Zaključkom od 14. rujna 2022.god. upućen u parnicu, u pogledu istog u toj podnesenoj žalbi nakon proteka roka ovršenik (ovdje tužitelj ) navodi da je ovrhovoditelju (ovdje tuženiku ) u cijelosti isplatio novčanu tražbinu zbog koje je dao osiguranje i to na temelju Suglasnosti o zapljeni od dana 04. studenog 2009.god. na kojoj je potpis ovršenika ovjeren kod javnog bilježnika. Ovršenik H. u žalbi tvrdi da je on kao zajmoprimac od prednika ovrhovoditelja B., B. S., kao zajmodavca temeljem Ugovora o zajmu od 04. studenog 2006.god. pozajmio iznos od 9.000,00 kuna, koji se iznos obvezao vratiti zajmodavcu do dana 04. svibnja 2010.god., te navodi da je kao iznos u toj Suglasnosti naveden iznos od 20.000,00 kuna, budući da nije spominjana kamata na pozajmljeni iznos od 9.000,00 kuna koja je iznosila 5 % mjesečno, odnosno mjesečno 450,00 kuna, koju kamatu je ovršenik određeno vrijeme i plaćao ovrhovoditelju. Ovršenik navodi da da bi uopće dobio zajam od stvarnog zajmodavca ovrhovoditelja, morao mu je predati devet praznih potpisanih čekova Raiffeisen banke koji su mogli glasiti na najviše iznos od 1.000,00 kuna po pojedinom čeku i koje je čekove ovrhovoditelj mogao naplatiti od ovršenikove banke bez njegove daljnje suglasnosti. Kako je ovršenik neuredno plaćao, odnosno prestao plaćati ugovorenu kamatu, ovrhovoditelj je zatražio da ovršenik potpiše Suglasnost o zapljeni što je ovršenik i učinio dana 04. studenog 2009.god., te je javni bilježnik ovjerio njegov potpis, a u istoj je kao iznos navedeno 20.000,00 kuna. Ovršenik tvrdi da je ovrhovoditelju bio dužan samo iznos od 9.000,00 kuna koji je pozajmio, a ne iznos od 20.000,00 kuna koji je naveden u ovršnoj ispravi.

Nadalje ovršenik u toj žalbi navodi da je ovrhovoditelj protiv njega kod Financijska agencije zatražio prisilnu naplatu i gdje je za to dugovanje ovrhovoditelju naplaćeno ukupno 14.571,16 kuna, te navodi te uplate, a kod FINE se postupak vodio i sačinjena je Specifikacija izvršenja osnove od dana 20. studenog 2018.god. Ovršenik tvrdi da sve kada bi se radilo o neplaćenom novčanom potraživanju temeljem ovršne isprave ovrhovoditelj je mogao podnijeti prijedlog za ovrhu samo radi naplate iznosa od 20.000,00 kuna koji je naveden u ovršnoj ispravi, ali ne i preostalog iznosa od 1.925,16 kuna. Ovršenik ističe da kada se napravi obračun kamata na stvarno pozajmljeni iznos od 9.000,00 kuna, u koji su obračunate i uplate putem FINE, eventualno preostali dug je plaćen Izjavom o prijeboju od 09.10.2020.god. Naime, u dogovoru s ovrhovoditeljem ovršenik je platio preostali dug u iznosu od 400,00 EUR i to u dva navrata u prosincu 2019.god. i početkom 2020.god. Time je ovršenik ovrhovoditelju platio cjelokupni dug. Stoga ovršenik (ovdje tužitelj ) smatra da je njegova tražbina prestala isplatom ovrhovoditelju (ovdje tuženiku ) cjelokupnog dugujućeg iznosa. Ovršenik uz tu žalbu dostavlja obračun potraživanja na način kao da glavnica (iznos sporne pozajmice ) iznosi 9.000,00 kuna.

Dakle, ovršenik (tužitelj ) tvrdi da nije pozajmio od ovrhovoditelja (tuženika ) tj. njegovog prednika iznos od 20.000,00 kuna već samo iznos od 9.000,00 kuna, te tvrdi da je on cjelokupno dugovanje s osnova te pozajmice vratio ovrhovoditelju (tuženiku ).

Dakle, u ovom parničnom predmetu potrebno je razmotriti žalbene navode sukladno prednjim odredbama Ovršnog zakona i sadržaja istih.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju, u ovršni spis Općinskog suda u Varaždinu, te je ispitao svjedoka, te je saslušao i tužitelja i tuženika.

Uvidom u spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019 utvrđeno je da je ovdje tuženik (tamo ovrhovoditelj ) protiv ovdje tužitelja (tamo ovršenika ) podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave Suglasnosti o zapljeni od 04. studenog 2009.god. na kojoj je ovjeren potpis ovršenika u uredu javnog bilježnika N. Š.-B. pod brojem OV-11984/2002 dana 04. studenog 2009.god. Ovrhovoditelj u tom prijedlogu za ovrhu tvrdi da mu ovršenik duguje novčani iznos od 20.000,00 kuna s osnova glavnice, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos kako je to određeno Ugovorom o zajmu od dana 04. studenog 2006.god. Ovrhovoditelj (tuženik) navodi da je u toj Suglasnosti kao vjerovnik naznačena B. S. koja je Ugovorom o ustupanju tražbine (cesiji ) od dana 03. srpnja 2014.god. kao cedent ustupila istu cesionaru B. S. (ovrhovoditelju, tuženiku ) i to u cijelosti, pa je ovrhovoditelj novi vjerovnik sukladno čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona. Ističe u prijedlogu da je temeljem ugovora o zajmu se zajmoprimac (ovršenik, tužitelj ) primio iznos od 20.000,00 kuna i da je isti trebao vratiti do 04. svibnja 2010.god. Kako ovršenik nije podmirio dugovanje, isto je dospjelo na naplatu dana 04. svibnja 2010.god. Ovrhovoditelj je tu Suglasnost predao na FINU radi naplate i dio dugovanja je naplaćen i to iznos od 14.571,16 kuna i tim iznosom su djelomično naplaćene zakonske zatezne kamate na glavnicu. Kako ovršenik pored glavnice duguje i kamate sukladno čl. 172. Ovršnog zakona o redoslijedu uračunavanja, ovrhovoditelj je u prijedlogu za ovrhu naznačio na koji način je uračunao te uplate kod FINE (uplate izvršene od dana 11.08.2014.god. do 11.10.2017.god. ). Ovrhovoditelj (tuženik ) u tom prijedlogu za ovrhu tvrdi da tim uplatama nije u potpunosti zatvoreno niti potraživanje s osnova kamata na iznos glavnice, pa se preostalo potraživanje ovrhovoditelja prema ovršeniku odnosi na glavnicu u iznosu od 20.000,00 kuna, kamate na iznos glavnice tekuće od dana 11. listopada 2017.god. (zadnja naplata kod FINE ) u iznosu od 1.925,16 kuna i kamate na iznos glavnice od 12. listopada 2017.god. do isplate, te je za te iznose ovrhovoditelj pokrenuo taj ovršni postupak, te traži još i naknadu troškova tog ovršnog postupka.

Uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj (ovdje tuženik) je predao Suglasnost o zapljeni, Ugovor o ustupanju tražbine (cesiji ), Ugovor o zajmu, Specifikaciju izvršenja osnove za plaćanja FINE, kao i obračun kamata na glavnicu do dana zadnje uplate, a na koje se poziva u svom prijedlogu za ovrhu.

Općinski sud u Varaždinu je u cijelosti prihvatio taj prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja (ovdje tuženika ) te je pod brojem Ovr-387/2019-3 dana 22. srpnja 2019.god. donio rješenje o ovrsi na motornim vozilima i pokretninama ovršenika (ovdje tužitelja ), te je ovrhovoditelju priznao trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.132,50 kuna i naložio je ovršeniku da mu isti podmiri u roku od 8 dana.

Na to rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu se ovršenik (ovdje tužitelj ) uopće nije žalio, te je isto postalo pravomoćno dana 22. studenog 2019.god. i postupak ovrhe se nastavio.

Nakon toga su podneskom od dana 02. prosinca 2020.god. stranke suglasno predložile odgodu ovrhe na rok od dva mjeseca, radi pokušaja dogovora.

Zatim je ovršenik (ovdje tužitelj ) protiv tog rješenja o ovrsi Ovr-387/2019 dana 01. ožujka 2020.god. podnio žalbu nakon proteka roka, koja je ranije navedena i obrazložena.

Dana 13. listopada 2020.god. je ovršenik (tužitelj ) u taj ovršni spis dostavio i Izjavu o prijeboju od dana 09. listopada 2010.god.

U tom ovršnom spisu je ovršenik (tužitelj ) Rješenjem od dana 02. ožujka 2021.god. odbijen s prijedlogom za odgodu ovrhe, te je to rješenje, nakon podnesene žalbe ovršenika, potvrđeno po Županijskom sudu u Bjelovaru pod brojem Gž Ovr- 268/2021-2 od dana 03. svibnja 2021.god. Tako je taj ovršni postupak nastavljen. U ovom postupku su osim uvida u cjelokupnu dokumentaciju, saslušani svjedokinja, te tužitelj i tuženik.

Svjedok M. H. je u iskazu izjavila da je ona supruga tužitelja. Poznato joj je da je postao neki dug tužitelja prema tuženiku iz 2009. godine i zna da su za isplatu tog duga tuženiku dali 9 čekova Raiffeisenbank, na kojem svakom čeku se moglo isplatiti najviše 1.000,00 kuna. Ne zna da li je na tim čekovima bio naveden iznos ili su bili samo potpisani. Osim tih čekova koji su tuženiku predani, bila je tuženiku dana i mjenica koja je bila ovjerena kod javnog bilježnika. Isprva se taj dug vraćao na način da su se uplaćivali novčani iznosi na račun tuženika, onda jedno vrijeme nisu mogli plaćati jer su imali kredite, a negdje prije tri godine je ona osobno sa svog računa uplatila 400,00 eura na račun tuženika. Svjedokinja je izjavila da je tuženik od njih tražio isplatu ostatka, rekao je da to mogu platiti na par rata, a nakon te uplate od 400,00 eura ne zna što je dalje bilo. Svjedokinja ne zna da li je tuženik rekao ili potpisao da bi isplatom tih 400,00 eura dug bio u cijelosti podmiren. Taj dug se otplaćivao i na način da se je tužitelju skidao putem ovrhe određeni iznos i to prvo s plaće kada je radio u Kaznionici u Lepoglavi, a nakon što je otišao u mirovinu onda su se ti iznosi skidali njemu s mirovine. Ona ne zna koliko je ukupno isplaćeno tuženiku za taj dug. Ona smatra da tužitelj više ništa nije dužan tuženiku. Ona ne zna da li su ti čekovi išli na naplatu. Zna da je tužitelj bio na ovjeri potpisa kod javnog bilježnika i da je izdana ta neka isprava, ona misli da je bila mjenica, ona ispravu nije vidjela.

Sud je iskazu svjedokinje djelomično povjerovao jer je isti dan životno i logično, međutim detalje same pozajmice i dogovora između stranaka ne zna, niti je vidjela isprave koje su stranke potpisale. Niti u pogledu visine pozajmice, te same visine ostatka duga svjedokinja nema konkretna saznanja niti je o istome sigurno i uvjerljivo iskazivala.

Tužitelj V. H. je u iskazu izjavio da je 2009. godine pozajmio novce od tuženika, on se bavio pozajmljivanjem novaca uz visoku kamatu. Odmah kada je pozajmio te novce, morao je tužitelju dati čekove Raiffeisenbank, pa je tako podigao u toj banci 10 čekova, a svaki je bio na maksimalno 1.000,00 kuna i svaki ček je bio potpisan. U listopadu 2009. je njemu udario grom u kuću i izgorjele su mu sve instalacije i kućanski aparati, imao je već dva kredita te nije imao financijska sredstva, a imao je dvoje male djece. Od tih 10 čekova banke položio je jedan u jednoj trgovini u I. za kupnju stroja za pranje rublja. Ostalih 9 čekova je dao tuženiku i to se je svaki računao na 950,00 kuna jer si je tuženik odmah uzeo prvu ratu, a kamate su bile 5% mjesečno. Tako je od tuženika na osnovu tih predanih čekova dobio ukupan iznos od 8.500,00 kuna. Ispočetka je taj dug redovno plaćao, međutim nakon par godina to nije mogao plaćati. Tuženik je imao kod sebe jedan crni rokovnik u koji si je upisivao uplate, a on nije nikada dobio nikakav papir niti potvrdu da je išta platio. Tuženik se inače time bavio i obračunavao si je visoke kamate. Na pitanje da li sam tuženika zbog toga kazneno prijavio ili je pokrenuo kakvu tužbu zbog tih visokih kamata tužitelj je izjavio da nije. Tuženik mu je dao jednu ispravu, čini mu se da je bila mjenica s kojim papirom je išao k javnom bilježnikom N. Š.-B., a u toj ispravi je pisalo da je dug 20.000,00 kuna, i kada je tuženika pitao zašto je to tako, tuženik je samo rekao da to tako mora pisati, da se on osigura. Tužitelj je izjavio da je tu ispravu onda potpisao i ovjerio. Bio je kod javnog bilježnika, tamo je platio troškove i tu ispravu je dao tuženiku. Kada mu je predočena suglasnost o zapljeni plaće od 04. studenog 2009. koja se nalazi na listu 7 ovršnog spisa Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr- 387/2019 tužitelj je izjavio da je to ta isprava koju je vlastoručno potpisao i ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika. Nakon toga je plaćao opet to dugovanje kako je mogao, a tuženik je za taj dug uzimao i novce s njegovog računa. Prije par godina je zvao tuženika te mu je rekao da plati 400,00 eura na njegov račun, pa je onda njegova supruga M. H. tuženiku taj iznos uplatila i to dva puta po 200,00 eura, jedanput krajem 2019. i jedanput početkom 2020. godine. Nakon toga je malo bio mir, a onda je opet tuženik zahtijevao plaćanje. Misli da je tuženik protiv njega pokrenuo samo jedan ovršni postupak i to kod Općinskog suda u Varaždinu, koji je predmet ovog postupka. U tužbi je detaljno naveo koji su sve iznosi isplaćeni tuženiku. Tuženik je neke stvari unovčio, a neke nije, i ne zna da li je naplatio one čekove koje mu je predao niti koliko. Mislio je da je taj dug riješen i smatra da nije više ništa dužan tuženiku. Smatrao je da je uplatom 400,00 EUR u cijelosti dug podmiren. Moguće je da je vođen još jedan ovršni postupak gdje je napravljen prijeboj. On zna na koji način su se čekovi naplaćivali, tj. nije mogao pratiti stanje po svom računu, imao je druge dugove, uglavnom mu ništa nije ostajalo na tom računu, još je bio i u minusu.

Tuženik S. B., je u iskazu naveo da je protiv tužitelja kao svog dužnika pokrenuo ovrhu kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Ovr-378/2019 i to na motornom vozilu. Prije toga je pokrenuo i ovrhu na nekretnini, ali mu je to sud odbio jer je dug bio 20.000,00 kuna, a ne 20.000,01 kunu da bi se mogla provesti ovrha na nekretnini. Osim toga je za taj dug na FINU predao suglasnost o zapljeni plaće koju mu je dao ovdje tužitelj i priznao je sve uplate koje su mu putem FINE izvršene, te je priznao i uplatu od 400,00 eura. Ovrha po računima tužitelja se provodila samo putem FINE, a nije bilo nikakve posebne ovrhe na plaći tužitelja. Tuženik navodi da je tužitelju 2009. dao iznos pozajmice od 20.000,00 kuna, o tome je bio sastavljen ugovor, te je tužitelj potpisao suglasnost o zapljeni plaće. Tužitelj mu ništa nije plaćao za vraćanje tog duga, pa je onda 2014. pokrenuo postupak ovrhe na FINI, onda su ga tamo nakon tri godine izbacili jer nije bilo sredstava, te je pokrenuo ovrhu na nekretnini koja je odbijena, te sada i ovrhu na motornom vozilu. Nikakve druge postupke protiv ovdje tužitelja nije pokretao. Tužitelj protiv njega nije pokretao nikakve postupke. Točno je da ga je tužitelj zvao i da je platio tih 400,00 eura i tada mu je rekao da plaća kako može, po 200,00 eura, ali mu nije rekao da je to konačna isplata duga. Od FINE su došli podaci koliko je točno naplaćeno i koliki je dug, a to je sve već navedeno u ovršnom prijedlogu gdje su priznate sve uplate kako one izvršene putem FINE, tako i onih 400,00 eura koji mu je plaćen. Dakle u tom ovršnom postupku broj Ovr-378/2019 traži samo isplatu ostatka duga. U tom prijedlogu za ovrhu predanom Općinskom sudu u Varaždinu su obuhvaćene sve te uplate kojima je uplatama zatvorena djelomično kamata na glavnicu, a ostatak duga se onda odnosi na preostale nepodmirene kamate, na glavnicu i na troškove postupka.

Stranke su u svojim iskazima ostale kod navoda iznijetih tijekom postupka.

Temeljem tih iskaza je utvrđeno da ovdje tužitelj protiv tuženika u svezi te sporne pozajmice nije pokrenuo nikakav parnični postupak, niti pak nikakav kazneni postupak ukoliko je tuženik od njega tražio vraćanje previsokih kamata, a koji kazneni postupak je u svako vrijeme mogao pokrenuti čak i anonimnom kaznenom prijavom, a budući da tužitelj tvrdi da se tuženik bavio pozajmljivanjem novaca uz visoke kamate.

Ovaj sud je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u ovršnom spisu Općinskog suda u Varaždinu utvrdio da je Ugovorom o zajmu od dana 04. studenog 2006.god. zajmoprimac (dužnik, kasnije ovršenik, tužitelj ) primio iznos od 20.000,00 kuna i da je isti trebao vratiti do 04. svibnja 2010.god. Kao zajmodavac (vjerovnik ) u tom Ugovoru je navedena B. S. Isti ugovor je sklopljen u skladu sa čl. 499. Zakona o obveznim odnosima.

Zatim je utvrđeno da je i u Suglasnosti o zapljeni od dana 04. studenog 2009.god. kao vjerovnik naznačena B. S., da je kao dužnik naznačen ovdje tužitelj H. V., a da je iznos dugovanja s osnova pozajmice 20.000,00 kuna (dvadesettisuća kuna). Tužitelj je sam izjavio da je s tom ispravom bio kod javnog bilježnika u Varaždinu radi ovjere svojeg potpisa, dakle ovjerio je potpis na ispravi gdje je navedeno da je iznos pozajmice 20.000,00 kuna.

Ta izdana i potpisana po ovdje tužitelju (dužniku ) Suglasnost o zapljeni je temeljem čl. 178. Ovršnog zakona ( Narodne novine RH broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – koji Ovršni zakona je bio na snazi u vrijeme kada je ta isprava sastavljena i ovjerena kod javnog bilježnika ) ovršna isprava, te se na temelju iste može provoditi ovrha i na drugim predmetima ovrhe.

Naime, u čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona (tada važećeg ) je određeno da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe (članak 149.). Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, ne proizvodi pravne učinke. U st.2.tog članka Zakona je određeno da isprava iz stavka 1. ovoga članka izdaje se u jednom primjerku, ima značenje pravnog posla iz članka 72. stavka 1. ovoga Zakona, te pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Ta Suglasnost je bila predmet provjere javnog bilježnika, te je isti sukladno Zakonu o javnom bilježništvu (Narodne novine RH broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 – koji je bio na snazi u vrijeme ovjere tog potpisa ) na istoj ovjerio potpis dužnika (ovdje tužitelja ) H.

Međutim, već je ranije obrazloženo da predmet ovog parničnog postupka niti nije utvrđivanje da li je ta isprava Suglasnost o zapljeni od 04. studenog 2009.god., temeljem koje je pokrenut ovršni postupak, ispravno sastavljena i da li je to ovršna isprava, budući da iz tog razloga ovdje tužitelj (ovršenik ) niti nije upućen u parnicu, pa se o tome niti ne može raspravljati.

Zatim je utvrđeno da je B. S., koja je u Ugovoru o zajmu i u Suglasnosti o zapljeni navedena kao vjerovnik te pozajmice Ugovorom o ustupanju tražbine (cesiji ) od dana 03. srpnja 2014.god. kao cedent ustupila istu tražbinu cesionaru B. S. (ovrhovoditelju, tuženiku ) i to tražbine koju ima prema svojem dužniku (ovdje tužitelju) H. V. (cesusu ) i to u cijelosti, pa je onda ovdje tuženik B. S. novi vjerovnik i novi ovrhovoditelj u ovršnom postupku, sve sukladno čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona.

U čl. 23. Ovršnog zakona je određeno u toč. 4. da su ovršne isprave ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava. U čl. 25. st. 1. Ovršnog zakona je navedeno da je javnobilježnička isprava ovršna ako je postala ovršna po posebnim pravilima koja uređuju ovršnost takve isprave. Dakle, ovršni postupak je pokrenut na temelju ovršne isprave. Takav prijedlog za ovrhu je nadležni sud u cijelosti prihvatio i donio rješenje o ovrsi.

Iz ovršnog spisa je također utvrđeno da ovršenik nije podmirio dugovanje iz sklopljenog Ugovora o zajmu, te je isto dospjelo na naplatu dana 04. svibnja 2010.god. kako je navedeno u samom ugovoru, taj datum dospijeća tražbine se niti ne osporava.

Opće je poznata činjenica obračuna zakonskih zateznih kamata na glavnicu prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, te zatim i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje u tekstu ZOO, a koji je na snazi tijekom cijelog vremena trajanja odnosa između tužitelja i tuženika s osnova sporne pozajmice, a ti citirani zakonski članci su u svom sadržaju nepromijenjeni ) je u st. 1. određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

Čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ( uračunavanje kamata i troškova ) je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

Nije sporno da je ovdje tuženik, ranije ovrhovoditelj, odnosno novi vjerovnik te tražbine tu Suglasnost o zapljeni od dana 04. studenog 2009.god. predao na Financijsku agenciju ( FINU ), radi se o ovršnoj ispravi koja je sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima predana na izravnu naplatu FINI, te je u Zahtjevu za izravnu naplatu ispunjeno na što se novčana tražbina sada novog vjerovnika odnosi, te su FINI predane sve potrebne isprave, u konkretnom slučaju Suglasnost o zapljeni i Ugovor o ustupanju tražbine (cesiji ) te je očito ovdje tuženik (kao vjerovnik, ovrhovoditelj ) dokazao pravno sljedništvo sukladno čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona jer u protivnom FINA po njegovom Zahtjevu ne bi niti postupala.

U tom postupku izravne naplate kod FINE na novčanim sredstvima ovdje tužitelja (dužnika, ovršenika ) je naplaćen dio dugovanja i to iznos od ukupno 14.571,16 kuna, a uplate su izvršene od 11. kolovoza 2014.god. do 11. listopada 2017.god. ). Kada se provodila ta ovrha na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja ) kod FINE u postupku izravne naplate, tada se ista provodila na njegovim novčanim sredstvima koje je eventualno imao na računima kod banke, a samim time i na novčanim sredstvima koje je primio s osnova plaće, odnosno kasnije mirovine.

Ovaj sud je uvidom u prijedlog za ovrhu koji je tuženik (ovrhovoditelj ) predao kod Općinskog suda u Varaždinu i zaprimljen je pod brojem Ovr-387/2019 jasno naveo i obrazložio koji dio dugovanja je namiren od ovdje tužitelja (tamo ovršenika ) tim iznosom od ukupno naplaćenih 14.571,16 kuna su djelomično naplaćene zakonske zatezne kamate na glavnicu koja je u iznosu pozajmice jasno naznačena u visini od 20.000,00 kuna.

Kako ovršenik pored glavnice duguje i kamate sukladno čl. 172. Ovršnog zakona o redoslijedu uračunavanja, ovrhovoditelj je u prijedlogu za ovrhu podnesenom kod Općinskog suda u Varaždinu jasno naznačio na koji način je uračunao te uplate kod FINE (uplate izvršene od 11.08.2014.god. do 11.10.2017.god. )

Ovaj sud je uvidom u dokumentaciju u tom ovršnom spisu utvrdio da je tuženik (ovrhovoditelj ) ispravno sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima izvršio obračun potraživanja jer je tim plaćenim iznosima namirio zakonsku zateznu kamatu na koju ima pravo, uz sam prijedlog za ovrhu je dostavio obračun tih zakonskih zateznih kamata od dospijeća do pojedinih uplata, isto je sastavljano po programu IUS-INFO, ispravno su navedene sve stope zakonske zatezne kamate u pojedinom razdoblju, a što je i opće poznata činjenica, te sud istu u potpunosti prihvaća. Osim toga u ovršni spis je dostavio i Specifikaciju Financijske agencije ( FINE ) gdje je jasno navedeno i koliko je glavnica i koliko je kamata, te koliko je naplaćeno prisilnim putem.

Tužitelj (ovršenik ) nije dostavio dokaz da je nakon pljenidbe i prijenosa njegovih novčanih sredstava preko FINE ( u postupku izravne naplate ) u ukupnom iznosu od 14.571,16 kuna bilo kakvih drugih uplata, a te uplate naplaćene za to dugovanje putem FINE je tuženik (ovrhovoditelj ) uzeo u obzir prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu Općinskom sudu u Varaždinu, što je jasno vidljivo iz istog i što je ranije obrazloženo.

Zatim je u ovršnom spisu i Izjava o prijeboju od dana 09. listopada 2010.god., na koju se poziva ovdje tužitelj i u ovom postupku stavlja prigovor prijeboja. Ista isprava Izjava o prijeboju je dana u tijeku ovršnog postupka kod Općinskog suda u Varaždinu, utvrđeno je da ovrhovoditelj (tuženik ) prebija dio svoje tražbine u iznosu od 1.847,00 kuna koji iznos se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavnični iznos od 20.000,00 kuna, sa cjelokupnom tražbinom ovršenika (tužitelja ), te stoga ovrhovoditelj-tuženik B. ima prema ovršeniku-tužitelju H. nepodmireno glavnično potraživanje u iznosu od 20.000,00 kuna na ime glavnice i razliku iznosa zakonske zatezne kamate.

Zatim je tuženik (ovrhovoditelj ) je u ovršni spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019 dana 18. lipnja 2021.god. dostavio novi obračun tražbine u kojem izričito navodi da je nakon podnošenja prijedloga za ovrhu tužitelj (ovršenik ) izvršio uplatu iznosa od 400,00 EUR, te je dana 09. listopada 2020.god. izvršen prijeboj tražbina ovrhovoditelja i ovršenika u iznosu od 1.847,00 kuna. Kako je ovrhovoditelju (tuženiku ) rješenjem o ovrsi priznat i trošak postupka u visini od 2.132,50 kuna, tako je uplatom od 400,00 EUR zatvoren navedeni trošak ovršnog postupka, te dio zakonskih zateznih kamata na glavnicu.

Sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima tuženik (ovrhovoditelj ) je ispravno izvršio uračunavanje, dakle prvo je uračunao pravomoćno priznate troškove iz rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019, a onda i djelomično zakonsku zateznu kamatu na glavnicu.

U tom podnesku tuženik (ovrhovoditelj ) od dana 18. lipnja 2021.god. izričito navodi da od tužitelj (ovršenika ) potražuje još cjelokupni glavnični iznos od 20.000,00 kuna uvećan za zakonsku zateznu kamatu (koja do dana izjave o prijeboju iznosi 1.521,11 kuna, a nakon uračunavanja svih uplata ovršenika iznosi 653,61 kunu ) i glavnični iznos od 1.925,16 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate. Tamo ovrhovoditelj i nadalje potražuje naknadno nastali trošak ovršnog postupka, a na koji trošak ima pravo sukladno čl. 14. st. 1. i st. 4. Ovršnog zakona.

Ovršenik (tužitelj ) taj obračun ovrhovoditelja (tuženika ) u podnesku od 09. srpnja 2021.god. ne priznaje, te ističe da je dogovor stranaka bio da je isplatom iznosa od 400,00 EUR u cijelosti isplaćen dug.

S obzirom na provedene dokaze, sud u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, te predmeta ovog postupka koji se odnosi na to da li je tražbina tužitelja prema tuženiku u cijelosti podmirena utvrđuje da to nije dokazano tijekom ovog postupka.

Da bi se u ovom parničnom postupku utvrdilo da li je tražbina tužitelja kao dužnika prema tuženiku kao vjerovniku prestala, odnosno da je podmirena u cijelosti, prvo treba utvrditi koliko je bilo glavnično potraživanje s osnova pozajmice, a onda i koji dio duga je vraćen.

Važno je istači da ovršna isprava tj. Suglasnost o zapljeni od 04. studenog 2006.god., na temelju koje ovršne isprave je pokrenut ovršni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, niti je ovdje tužitelj pokrenuo kakav postupak radi utvrđenja da iznos dugovanja iz sporne pozajmice za koju je dano osiguranje potraživanja temeljem te suglasnosti nije 20.000,00 kuna (dvadesettisuća kuna ) , nego manje i to 9.000,00 kuna, kako to tvrdi ovdje tužitelj.

Tužitelj u spis nije dostavio nikakve dokaze temeljem kojih bi se moglo utvrditi da iznos sporne pozajmice nije bio upravo 20.000,00 kuna (dvadesetisuća kuna ), a kako je već obrazloženo.

Tako sud utvrđuje sukladno pravilima o teretu dokazivanja da je iznos sporne pozajmice bio upravo 20.000,00 kuna jer je upravo taj iznos naveden i u Ugovoru o pozajmici i u Suglasnosti o zapljeni, a ovdje tužitelj tijekom ovog postupka nije uspio dokazati da taj iznos nije točan iznos pozajmice iz 2006.god., niti je u kakvom drugom sudskom postupku isti iznos pozajmice ili ispravnost tog upisanog iznosa u Ugovoru o zajmu i u Suglasnost o zapljeni uspio osporiti.

Tužitelj tijekom postupka nije dostavio nikakve dokaze da bi tuženiku taj dug iz pozajmice vratio i na koji drugi način, osim onoga što mu se ustezalo na novčanim sredstvima u postupku izravne naplate kod Financijske agencije.

Jedinu uplatu koju navodi i svjedokinja i tužitelj, te tuženik je tih 400,00 EUR-a koji mu tuženik i priznaje da je uplatio, te je sukladno toj uplati dostavio i obračun potraživanja u ovršni spis.

Osim toga sam tuženik (ovrhovoditelj ) mu je već u ovršnom spisu priznao kao plaćeni i iznos iz Izjave o prijeboju iz 2010.god. na koju se tuženik (ovršenik ) poziva i u ovom postupku.

Dakle, sve te uplate je tuženik tužitelju već priznao, a sud je uvidom u svu dokumentaciju izračune utvrdio da je ovdje tuženik potpuno na ispravan način izvršio obračun svog potraživanja prema ovdje tužitelju s osnova te pozajmice.

Sud je utvrdio da se tuženik pokušao namiriti na više sredstava ovrhe, ali do sada očito još uvijek nije namiren u cijelosti, već samo djelomično. Tužitelj kroz sve ove godine od pozajmice ( 04. studeni 2006.god. ), odnosno od potpisivanja Suglasnosti o zapljeni ( 04. studeni 2009.god. ) nije pokušao u svojoj banci ( Raiffeisenbank d.d. kako tvrdi ) provjeriti da li su mu i kada unovčeni ti čekovi koje je navodno predao ovdje tuženiku za taj dug odmah prilikom dobivanja pozajmice, niti pak je pri pokretanju ove parnice priložio bilo kakav dokaz da bi dokazao tu svoju tvrdnju.

Na osnovu dokaza koji su predani u spis, te koji se nalaze u ovršnom spisu Općinskog suda u Varaždinu sud je utvrdio da je u postupku prisilne naplate putem FINA-i tuženiku je s osnova tog duga naplaćen iznos od ukupno 14.571,16 kuna i to u periodu od 2014. – 2017. godine, i to : 11.08.2014.god. 23,63 kune, 19.09.2014. god. 1.531,44 kune, 18.07.2016.god. 3.326,00 kuna, 11.08. 2016.god. 1.328,03 kune, 12.09.2016.god. 1.342,35 kuna, 11.01.2017.god. 915,02 kune, 13.02.2017. god. 1.346,15 kuna, 22.03.2017.god. 1.346,03 kuna, 11.04.2017. god. 1.372,38 kuna, 12.09.2017.god. 1.002,65 kuna i 11.10.2017.god. 1.037,48 kuna.

Osim tim iznosom naplaćenim preko FINE, izvršena je uplata i 400,00 EUR-a, te je izvršen prijeboj tražbine u iznosu od 1.847,00 kuna.

Iz obračuna tražbine u ovršnom spisu jasno je vidljivo da je prijedlog za ovrhu pokrenut za iznos ukupne glavnice od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2017.god., a taj datum je naveden iz razloga jer je zadnja uplata kod FINE bila izvršena dana 11. listopada 2017.god., a iz izračuna je jasno vidljivo da su sve uplate putem FINE obračunate i smanjen je dug za te uplaćene iznose, međutim to smanjenje duga se odnosi samo na ispravno obračunate zakonske zatezne kamate na glavnicu, kako to tuženik (ovrhovoditelj ) traži u spornom ovršnom postupku, te ovaj sud zaključuje da s tog osnova tuženik (ovrhovoditelj ) u ovršnom postupku potražuje ispravno ovaj iznos glavnice s daljnjom zakonskom zateznom kamatom od toga dana. Tužitelj to tijekom ovog postupka nije ničim uspio osporiti.

Prema tom predanom obračunu u ovršnom spisu je jasno vidljivo, te ispravno obračunato, da osim glavnice postoji još i dug s osnova preostalog nepodmirenog dijela zakonskih zateznih kamata u iznosu od 1.929,16 kuna, koji se odnosi na preostali nepodmireni iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu, a koje su dospjele do dana 11. listopada 2017.god., kada je bila zadnja izvršena uplata putem FINE, što je također jasno navedeno u prijedlogu za ovrhu i rješenju o ovrsi koje je donio nadležni sud, te tuženik (ovrhovoditelj ) ima pravo na isplatu i tog iznosa i to tužitelj (ovršenik ) tijekom ovog postupka nije ničim uspio osporiti.

Iz ovršnog spisa, posebice novo predanog obračuna potraživanja ovrhovoditelja (tuženika ) dana 18. lipnja 2021.god. nakon što je ovršeniku (tužitelju ) priznao uplatu od 400,00 EUR-a i izvršeni prijeboj potraživanja u visini od 1.847,00 kuna, a kojim iznosima je sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima izvršio naplatu svojeg potraživanja s osnova priznatih troškova pravomoćnim rješenjem o ovrsi i dijelom zakonskih zateznih kamata na glavnicu, što je ispravno navedeno i to tužitelj u ovom postupku nije ničim uspio osporiti, dakle to je ovdje tuženiku priznato već tijekom tog ovršnog postupka, a dug s osnova ovršnog postupka je nastao upravo u tom postupku i tamo se i naplatio.

Stoga i nadalje postoji tražbina tuženika (ovrhovoditelja, vjerovnika ) prema tužitelju (ovršeniku, dužniku ) u iznosu od ukupne glavnice od 20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2017.god., te u iznosu od 1.929,16 kuna, koji se odnosi na preostali nepodmireni iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu, a koje su dospjele do dana 11. listopada 2017.god., a kako je to navedeno u prijedlogu za ovrhu u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019.

Stoga je ovrha za te iznose u cijelosti dopuštena.

Tužitelj tijekom postupka još tvrdi da je dogovor između njega i tuženika bio da je isplatom tih 400,00 EUR krajem 2019. i početkom 2020.god. dug u cijelosti podmiren, međutim tužitelj nikakvim dokazom, osim svojim i supruginim iskazom, nije dokazao da bi između stranaka bio dogovor da je isplatom iznosa od 400,00 EUR-a dug u cijelosti isplaćen.

Kako su njih dvoje direktno zainteresirani za ishod spora, tako se takav dogovor kao dokazan ne može utvrditi samo temeljem njihovih iskaza. Osim toga ako su stranke u pisanom obliku sklopile Izjavu o prijeboju, tada je životno i logično da bi u pisanom obliku sklopili i izjavu da je dug u cijelosti podmiren. Osim toga, nema nikakvog logičnog obrazloženja da bi ovdje tuženik i nadalje inzistirao na vođenju ovršnog postupka protiv ovdje tužitelja i izlagao se nastanku dodatnih troškova koje kao ovrhovoditelj mora unaprijed predujmiti, odnosno i troškova koji nastaju vođenjem ovog parničnog postupka, ako bi dogovor između stranaka bio da je dug u cijelosti isplaćen.

Tako je sud, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, kako je obrazloženo, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi nedopuštenosti ovrhe u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-387/2019, te je odlučeno toč. I. izreke ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku jer je tužitelj u cijelosti odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe u ovršnom spisu.

Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta ( 20.000,00 kuna / 2.654,46 EUR ), a koju vrijednost predmeta spora je tužitelj naznačio u samoj tužbi, sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a tuženik istome nije prigovarao. Sud tuženiku priznaje trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), sukladno recentnoj sudskoj praksi i Tbr. 48. tj. 15,00 kuna/bod, te temeljem čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr.8. toč.1.), zastupanje na ročištu 31.03.2023. u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 31.08.2023. u iznosu od 1.500,00 kuna/ 199,08 EUR (tbr.9/1), te sve uz pripadajući PDV temeljem Tbr. 42. i ukupno iznosi 746,55 EUR / 5.624,88 kuna.

Na plaćanje tog troška tuženiku je obvezan tužitelj koji je u cijelosti izgubio ovaj spor. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Čakovcu, 05. listopada 2023. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ) pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika

----------------------------------------