Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-

Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia Tribunale

Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-299/2022-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie po sutkinji: M.

V., u pravnoj stvari tužiteljice: R. B., OIB …, L. H.

J.. 5/3, V., A., zastupane po punomoćniku V. P.,

odvjetniku iz P., protiv tuženika: A. Z., OIB …, R. 4,

S., … U., zastupanog po punomoćniku M. A., odvjetniku iz

Z., radi Obvezno – ništetnost, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. rujna 2023. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika tuženika i tuženika osobno, 05. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom sudska nagodba sklopljena između tužiteljice R. B. iz P., B. V. 19B, OIB: … (ranija adresa I.L. R. 20) i

tuženika A. Z. iz U., R. 4 (ranije iz P., B. V. 19B), OIB: …, kod Općinskog suda u Poreču-Parenzo, pod posl.br. O-4/11 od dana

24. veljače 2012.g.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, u roku od petnaest dana."

III. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku ukupno prouzročeni trošak u iznosu od 745,67 eura/5.618,25 kuna parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 (petnaest) dana. koje ne ukupan iznos troškova parničnog postupka teku počev od dana donošenja presude pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu 18. travnja 2022. navodi da je dana 05. siječnja 2011.g. kod Općinskog sudu u Poreču-Parenzo, posl.br. O-4/11, iza pok. M.

Š. iz P., pokrenut ostavinski postupak. Na nasljedstvo temeljem zakona

pozvani su R. B., kći ostaviteljice, ovdje tužiteljica i A. Z.,

izvanbračni drug ostaviteljice ovdje tuženik. Na ostavinskoj raspravi održanoj dana 24. veljače 2012.g. u predmetu pod posl.br. O-4/11, tužiteljica i tuženik su između ostalog, sklopili sudsku nagodbu kojom je tužiteljica prepustila tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto (prvo sa šahtom) nekretnine i to 2. etaže, 43/563 dijela k.č.br. 4702/2 k.o. Poreč, prema situaciji korištenja okućnice označeno slovom „B“ (točka I. Nagodbe). Točkom II. Nagodbe stranke su se usuglasile da su sklapanjem nagodbe razriješile sve svoje odnose u pogledu ostavine i izvanbračne stečevine tuženika i pok. ostaviteljice Mare Šošić, te da jedan prema drugome nemaju više nikakvih potraživanja. Tužiteljica ističe da unatoč potpisanoj nagodbi, ona nije mogla prepustiti tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto obzirom da pravni institut „trajno korištenje“ ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu. Radi se o „pravu“ koje se ne može upisati u zemljišne knjige, niti u bilo koji drugi javni upisnik i očevidnik. Pravo trajnog korištenja kao takvo nije regulirano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, niti kojim drugim zakonskim aktom. Isti je stav zauzeo i Županijski sud u Zagrebu, Gž- 3760/11 od 12.02.2013. Upravo glede konkretnog prepuštanja trajnog korištenja izjasnio se je i Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, u svome rješenju posl.br. Gž-1285/2020-2 od dana 22. veljače 2021.g. u kojem je utvrdio da „Pravo korištenja nije stvarno pravo koje bi bilo propisano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZVDSP), a ne radi se niti o drugom pravu koje bi se temeljem nekog posebnog zakona upisivalo u zemljišnu knjigu“. Dakle, predmetnom sudskom nagodbom ugovorena je činidba koja se sastoji u prepuštanju „prava“ koje zapravo hrvatski pravni sustav ne poznaje, pa je ispunjenje takve činidbe za tužiteljicu nemoguće. Obzirom da se sudska nagodba smatra ugovorom, sukladno članku 270. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tužiteljica kao vlasnica nekretnine oznake: 2. Suvlasnički dio: 43/563 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2), s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju sjevernog dijela zgrade, površine 42,87 m2, koji je u planu posebnih dijelova zgrade označen 3 sa "B", s kojim stanom se povezuje i trajno pravo uporabe dva parkirna mjesta i dio okućnice neposredno ispred predmetnog stana, sve u Situaciji korištenja okućnice označeno sa "B", ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne sudske nagodbe te time od sebe otkloniti ispunjenje obveze čiji je predmet nemoguća činidba. Tuženik je u predmetu koji se kod Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, posl.br. P-148/2020, tražio utvrđenje da tuženiku pripada pravo trajnog korištenja parkirnog mjesta na nekretnini tužiteljice, ali je isti zahtjev odbijen presudom istog suda posl.br. P-148/2020-22 od dana 07. listopada 2020.g. Tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ističe da ispunjenje činidbe koja obuhvaća radnju prepuštanja određene stvari na trajno korištenje, nije nedopušteno, a još manje neodređeno ili neodredivo. Pojam korištenje je poznat u hrvatskom pravnom sustavu te je jedan od alternacija prava vlasništva kojim je dopušteno raspolagati odnosno osnivati ga u korist drugih. Odredbom čl. 30. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Tako će npr. zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje a najmodavac na uporabu. Isto se odnosi i na ograničena stvarna prava koja vlasnik može osnivati u korist drugih osoba a koja prava čine uporabu i/ili korištenje određen stvari. Osnivanja prava korištenja zasigurno izaziva obvezno pravni učinak među stranaka, a moguće je osnivanja i stvarno pravnih učinaka. „Polazeći od prve promašene ideje“ koju tužiteljica iznosi, a odnosi se na to da se sporno pravno korištenja ne može upisati u zemljišnu knjigu, potrebno je razjasniti prije svega da li su stranke sklapanjem Sudske nagodbe,

imale namjeru osnovati stvarno pravni ili obvezno pravni učinak Sudskom nagodbom. Naime, tužiteljica ističe kako se radi o nemogućoj činidbi čije ispunjenje želi otkloniti ovim postupkom, iako je nejasno na koju konkretnu činidbu misli. Radi detaljnije analize tog pravnog pitanja, nužno je izvršiti uvid u opis nekretnine čiji sastavni dio je Parkirno mjesto, koje je tužiteljica nesporno prepustila tuženiku na trajno korištenje – parkiranje vozila, a čije ispunjenje joj je, nakon deset godina od sklapanja Sudske nagodbe, odjednom postalo nemoguće iz razloga jer hrvatski pravni sustav ne pozna pravo korištenja. Uvidom u zk. ul. 3976. k.o. Poreč proizlazi da je tužiteljica vlasnica 2. suvlasničkog dijela: 43/563 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) S kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju sjevernog dijela zgrade, površine 42,87 m2, koji je u planu posebnih dijelova zgrade označen sa "B", s kojim stanom se povezuje i trajno pravo uporabe dva parkirna mjesta i dio okućnice neposredno ispred predmetnog stana, sve u Situaciji korištenja okućnice označeno sa "B". Očito je da nadležni sud uknjižio tužiteljicu kao nositeljicu trajnog prava uporabe a ne vlasništva na dva parkirna mjesta, od kojih je ista jedno prepustila tuženiku na trajno korištenja. Prema navedenoj evidenciji nadležnog suda tužiteljica je nositeljica trajnog prava uporabe Parkirnog mjesta pa bi, sukladno tome, (stvarno pravno) raspolaganje, moralo uključivati i prijenos trajnog prava uporabe. Nadalje, tuženik ističe da je vlasnik jednog stana u istoj nekretnini i to 3. Suvlasničkog dijela: 74/563 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 3) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na prvom katu južnoj dijela zgrade, površine 74,37 m2, koji je u planu posebnih dijelova zgrade označen sa

"C", s kojim stanom se povezuje i trajno pravo uporabe ostave u prizemlju zgrade koja je u planu označena sa "9". Iz navedenog proizlazi da je nadležni sud u Poreču sve pripatke samostalnih uporabnih cjelina (stanova), opisivao koristeći izraz trajno pravo uporabe, pa tako tužiteljica ima trajno pravo uporabe parkirnih mjesta i okućnice dok tuženik ima trajno pravo korištenja ostave u prizemlju zgrade. Tužiteljica već deset godina voljno trpi tuženikovo korištenja njezinog parkirnog mjesta koje je i dalje sastavni dio njezinog stana u zgradi. Takvo raspolaganje stvarima je moguće, dopušteno i vrlo određeno. Dakle, tuženik je nesporni nositelj (obveznog) prava trajnog korištenja Parkirnog mjesta a koje pravo je stekao temeljem valjane Sudske nagodbe.

Nadalje, točno je da pravo korištenja nije samostalno stvarno pravo koje bi bilo propisano ZV-om, ali je istovremeno dopušteno i moguće osnovati samostalno (obvezno) pravo trajnog korištenja u korist drugoga. Pravo korištenja je jedno od alternacija prava vlasništva kojim je dopušteno i moguće raspolagati te izazvati obvezno pravne učinke, što je ovdje slučaj. Što se tiče pitanja stvarno pravnog učinka Sudske nagodbe o kojem je donesena nepravomoćna presuda Općinskog suda u

Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj P-148/2020 od 7.10.2020. tuženik napominje da su utvrđenja iz tog predmeta sasvim suprotna idejama koje tužiteljica ovdje navodi. U tom predmetu se radi o pitanju uknjižbe prava vlasništva odnosno prijenosa/otpisa Parkirnog mjesta kao pripatka stana E-2, koja je u vlasništvu tužiteljica, stanu E-3 koji je u vlasništvu tuženika. U tom predmetu je sud analizirao pitanje je li Sudskom nagodbom bio određen otpis Parkirnog mjesta i povezivanje s nekretninom tuženika odnosno postoji li takva obveza tužiteljice. Ovdje tužiteljica pogrešno tvrdi da nije obvezna prepustiti tuženiku nikakvo pravo korištenja Parkirnog mjesta iako je Sudskom nagodbom jasno preuzela takvu obvezu, a koju uredno izvršava već deset godina na način da tuženiku dopušta korištenje Parkirnog mjesta koje je u ovom trenutku nesporno njezino vlasništvo odnosno pripadak njezinog stana E-2. Sudska nagodba je valjana jer je istom nesporno ugovorena obveza osnivanja prava korištenja a koja činidba je dopuštena i moguća te je tužbeni zahtjev stoga neosnovan i predlaže se da ga sud presudom odbije.

3. U slijedećem odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe da su sudsku nagodbu opisanog sadržaja stranke potpisale uz punomoćnike kao znak prihvata sadržaja sudske nagodbe, - tužiteljica R. B. u tužbi elaborira da unatoč potpisanoj nagodbi da nije mogla prepustiti tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto, obzirom da pravni institut trajno korištenje ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu, te u svezi s tim da je spomenuta sudska nagodba ništetna. Kroz sklopljenu sudsku nagodbu stranke su izrazile svoju volju, na spomenutom parkirnom mjestu tuženik ima sva vlasnička prava, pojam korištenje je sinonim i za posjedovanje, a isto nije protivno zakonima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, a pored toga isto ne isključuje i pravo stvarne služnosti, a što također nije protivno zakonima Republike Hrvatske, - tužiteljica se poziva na presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalna Službe u Poreču, posl. br. P-148/2020-20, od 07. listopada 2020. god., te u svezi s tim tuženik ističe da ista presuda još uvijek nije pravomoćna.

4. Tužiteljica nadalje ističe da, unatoč potpisanoj nagodbi, tužiteljica nije mogla prepustiti tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto obzirom da pravni institut „trajno korištenje“ ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu. Radi se o „pravu“ koje se ne može upisati u zemljišne knjige, niti u bilo koji drugi javni upisnik i očevidnik. Nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču –

Parenzo, posl.br. P-148/2020-22 od dana 07. listopada 2020.g. odbijen je tužbeni zahtjev ovdje tuženika, jer je sud između ostalog utvrdio da nema osnove za utvrđenjem da tuženiku pripada parkirno mjesto oznake „B1“ jer takvo što da stranke nisu ni ugovorile. U svakom slučaju, volja stranaka koja je sadržana u Sudskoj nagodbi od 24.02.2012.g. ne može se podvesti ni pod služnost, jer se pravo stvarne služnosti osniva u korist nekretnine, dok se je predmetnom nagodbom „pravo korištenja“ osnovalo u korist osobe. Osobna služnost pak u slučaju kada je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine može i mora biti osnovana jedino sukladno odredbi čl. 200. st. 2. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Tužiteljica ističe kako se na spornom parkirnom mjestu nalazi šaht za vodu u kojem se nalazi brojilo za vodu i glavni ventil, stoga ako tuženik parkira svoje vozilo preko spomenutog šahta, tada nije moguće doći do spomenutog brojila i ventila. U slučaju kakvog kvara na vodovodnim cijevima ne bi bilo moguće pristupiti šahtu gdje se nalazi glavni priključak za vodu i ventili, pa bi time bila dovedena u pitanje sigurnost stanara u zgradi.

5. Među strankama nije sporno da se kod Općinskog suda u Poreču, pod posl. br. O-4/11, vodio ostavinski postupak iza pok. M. Š., te da su na nasljedstvo pozvani tužiteljica R. B., kao kćerka pok. M. Š., te tuženik A.

Z., kao izvanbračni drug pok. M. Š., da je na ročištu održanom dana 24.

veljače 2012. god., u predmetu Općinskog suda u Poreču, posl. br. O-4/11 između stranaka sklopljena sudska nagodba, po kojoj nagodbi je tužiteljica R. B. prepustila tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto (prvo sa šahtom) nekretnine i to 2. etaže, 43/56 dijela k.č.br. 4702/2 k.o. P., prema situaciji korištenja okućnice označene slovom B, te da su stranke u 2 istoj nagodbi suglasile da su razriješile sve svoje odnose u pogledu ostavine i izvanbračne stečevine Ante Zekušića i pok. M. Š., te da jedan prema drugome nemaju više nikakvih potraživanja, da je sudska nagodba potpisana po strankama i njihovim punomoćnicima. Nije sporno da tuženik predmetno parkirno mjesto koristi preko 10 godina i da se na tom parkirnom mjestu nalazi šaht.

6. Sporno je da li su stranke mogle zaključiti predmetnu sudsku nagodbu. Pri tom je potrebno krenuti od toga što je bila prava volja strankama, a to je, kako će biti i elaborirano dopuštenje tuženiku da trajno koristi za svoje potrebe predmetno parkirno mjesto. Iz sudske nagodbe jasno proizlazi da nije u njoj bilo govora o nikakvim stvarnopravnim učincima, već o obveznopravnim i to obveza tužiteljice da dadne tužitelju pravo korištenja predmetnog parkirnog mjesta. Postavlja se pitanje da li je takva sudska nagodba ništetna, zato jer ona kao takva ne udovoljava stvarnopravnim učincima, međutim, sud zaključuje da ona, samo radi te okolnosti ne bi bila ništetna. Da li ta sudska nagodba zadovoljava uvjete da se tužitelj sa određenim stvarnim pravom može upisati u zemljišnoj knjizi kao ovlaštenik tog parkirnog mjesta, u ovom konkretnom slučaju sud ne raspravlja, a budući je među strankama i nesporno da se o vlasničkopravnom pitanju u odnosu na konkretno parkirno mjesto vodi drugi postupak kod suda, u kojem je donesena nepravomoćna odluka prema kojoj je tuženik (tamo tužitelj) odbijen sa svojim stvarnopravnim zahtjevom.

7. Kako je navedeno, Odlukom Općinskog suda u Pazinu, SS u Poreču-Parenzo

nepravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev, ovdje tuženika na utvrđenje da tužitelju pripada pravo trajnog korištenja predmetnog parkirnog mjesta i otpis tog parkirnog mjesta sa stana u vlasništvu tužiteljice, uz istovremeni pripis tog parkirnog mjesta (upis i povezivanje) sa stanom tuženika, u tom predmetu tužitelja. Odlukom Županijskog suda u Varaždinu, SS u Koprivnici preinačeno je rješenje Općinskog suda u Pazinu, SS u Poreču-Parenzo , posl. br. P-148/2020-2 i odbijen je prijedlog za zabilježbu tog spora, s obrazloženjem u bitnome da pravo korištenja parkirnog mjesta nije stvarno pravo, sukladno zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN NN 91/96, 68/98, 137/99, 32/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, a ne radi se niti o drugom pravu koje bi se temeljem nekog posebnog zakona upisivalo u zemljišnu knjigu.

8. Parkirno mjesto prikazano je na fotografiji na strani 63 i vidljiv je šaht za vodu.

9. U svom iskazu S. P., sudska savjetnica koja je bila nazočna zaključenju sudske nagodbe u bitnome iskazuje da su u ostavinskom postupku stranke postigle sporazum o načinu diobe ostavinske imovine i zaključile su sudsku nagodbu u odnosu na jedno parkirno mjesto. Ona se ne sjeća ničeg vezano za zaključenje sudske nagodbe, vidjela u predmetu da je ročište bilo u nekoliko navrata odgađano upravo radi postizanja dogovora, a i vezano za konkretno parkirno mjesto. Stranke su bile zastupane po odvjetnicima. Što se tiče termina trajno korištenje ona smatra da je intencija stranaka bila da vlasnica dozvoli posjed parkirnog mjesta u njezinom vlasništvu. Ne sjeća se da bi si ona ikakvo pitanje postavljala oko toga da bi nešto bilo sporno, a obzirom da se radi o kratkoj sudskoj nagodbi i s obzirom da su stranke bile zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima, smatra da niti njima nije bilo ništa sporno. Da je smatrala da je nešto sporno u nagodbi ili protivno zakonu, Ustavu ili prisilnim propisima, sukladno čl.3.st.3. ZPP-a ne bi dozvolila zaključenje ovakve sudske nagodbe.

10. Tužiteljica je iskazala da je do zaključenja sudske nagodbe došlo zato što je njoj tuženik prijetio da će pobijati ugovor o doživotnom uzdržavanju sa majkom. On joj je prijetio da će pobijati taj ugovor ako ne dobije ono što zahtijeva pod psihičkim pritiskom. Te prijetnje nije prijavila policiji. Ona nema mira od tuženika, stalno ju tuži i želi da to parkirno mjesto prijeđe u njegovo vlasništvo. Na tom parkirnom mjestu nalazi se i šaht za vodu i svi stanari zgrade su dobili poziv da to parkirno mjesto mora biti slobodno radi očitanja brojila vode. I tuženik također u toj zgradi ima svoj stan. Ona nije pročitala nagodbu prije nego što je potpisala, to je sve bilo na brzinu. Ona je shvatila da je tuženiku dano na korištenje parkirno mjesto kada je uvidjela da to parkirno mjesto koriste i gosti i susjedi, a ona je odgovorna za to parkirno mjesto. Bila je pod velikim pritiskom radi nagodbe, nije išla kod psihijatra, niti je pila neke lijekove. Na tom parkirnom mjestu parkiraju gosti od tuženika. Nikada nije bila suglasna da prenese tuženiku u vlasništvo ovo parkirno mjesto. Kada je potpisala nagodbu zaključila je da ona tuženiku daje pravo da koristi ovo parkirno mjesto dok se ne snađe, dok ne nađe neko drugo rješenje i dok ne kaže da mu to više ne treba. Ona nije dala tuženiku neki rok u kojem se treba snaći da nađe neku drugu mogućnost parkiranja,

o tome nije bilo govora prilikom zaključenja sudske nagodbe, ona mu je dala pravo trajnog korištenja, to je bila njegova prijetnja, njegova potražnja, a to ne dolazi u obzir da bi on imao trajno pravo korištenja tog parkirnog mjesta. Na tom parkirnom mjestu nalazi se šaht za vodu i glavni ventil za vodu za cijelu zgradu.

11. Tuženik je iskazao da je sa pokojnom M., majkom tužiteljice živio 22

godine, u zajednici. On i pokojna M. su se dogovorili da jedno parkirno mjesto bude njegovo, a jedno njezino. Ona je platila oba parkirna mjesta, a on joj naknadno trebao dati novac što je i učinio. Ovu sudsku nagodbu su zaključili zato jer oba parkirna mjesta su glasila na pokojnu M.. On to parkirno mjesto koristi već dvadeset godina, on u toj zgradi i živi. Što se tiče šahta, taj šaht je na tom parkirnom mjestu i kada treba doći do šahta nazovu ga i on makne vozilo. On tužiteljici nikada nije prijetio. Smisao ove nagodbe koju su zaključili je bio da on zauvijek ima ovo parkirno mjesto i to se pokojna M. nije niti bunila. On smatra kad njega jednom ne bude da će to parkirno mjesto i dalje moći koristiti onaj tko naslijedi stan, u toj zgradi je osam stanova i pet parkirnih mjesta. Na stanu koji je glasio na M., a koji je danas od tužiteljice, bila su upisana dva parkirna mjesta zato što je M. onda imala više novaca kad su kupovali stanove i tako je zahtijevala i rekla je kada joj plati parkirno mjesto da će se ono prepisati na njegovo ime, ali na kraju do toga nije došlo. Tužiteljica nikada nije koristila predmetno parkirno mjesto. On je M. platio parkirno mjesto u M. na ruke, 3.500,00 eura,

krajem 2009. ili početkom 2010. jer su kupili stan 2002. On je htio upisati vlasništvo na ovom parkingu jer je ionako vlasnik tog mjesta zato što je dao novce za njega, 3.500,00 eura. On je ovakvu nagodbu potpisao da ima pravo trajnog korištenja jer je tako sud odlučio. Želi da mu tužiteljica i dalje dozvoli da trajno koristi ovo parkirno mjesto i da s time nema problema, da joj nije bitno da li on parkira na tom mjestu ili nećaci.

12. Izvedenim dokazima u postupku, te uspoređujući svaki dokaz zasebno i u svojoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan. U konkretnom slučaju, analizirajući sudsku nagodbu, kao ugovor parničnih stranaka sud je ocijenio da se radi o obveznopravnom odnosu, kojim je tužiteljica prepustila na trajno korištenje parkirno mjesto tuženiku, bez prava ikakve naknade, a u svrhu razrješenja svih njihovih odnosa u ostavinskom postupku iza pokojne majke tužiteljice, istovremeno vanbračne supruge tuženika. Na temelju takve nagodbe tuženik nesmetano koristi parkirno mjesto 10 godina. Zaključena sudska nagodba nije bila protivna Ustavu, prisilnim propisima, moralu društva, nije bila nemoguća i svakako je bila odrediva. Sudionici obveznih odnosa slobodni su u ugovaranju svojih prava i obveza, (čl. 2 Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i to su upravo parnične stranke i učinile. Nadalje, iako tužiteljica ističe da je sudsku nagodbu zaključila pod prisilom ili pod prijetnjom, za tako nešto nije predložila relevantne dokaze, osim svog iskaza kojem sud u tom dijelu nije vjerovao. S druge strane, tužiteljica nije navodnu prijetnju ili prisilu prijavila nadležnim tijelima, a niti je tražila u rokovima poništenje ugovora radi mana volje. U ovoj parnici sud sagledava samo obvezno pravni odnos stranaka, a ne stvarno pravni, koji bi dozvolio tuženiku upis određenog stvarnog prava u zemljišnoj knjizi. Sud može, na temelju predočenog u postupku eventualno zaključiti da je moguće i volja parničnih stranaka bila i pravo osobne služnosti parkirnog mjesta u korist ovdje tuženika, međutim, za tako nešto nije zadovoljena forma. No, to samo po sebi ne isključuje pravo tužitelja da se trajno koristi tim parkirnim mjestom, jer je to bila svrha sudske nagodbe. Okolnost što na parkirnom mjestu postoji šaht nije od utjecaja na ugovorni odnos stranaka. Sud upućuje i na odredbu čl. 150 ZOO-a, koja propisuje da (1) Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Upravo su to stranke učinile zaključenjem sudske nagodbe, omogućile tužitelju nesmetano korištene parkirnog mjesta. I sama tužiteljica je u svom iskazu jasno navela što je bila svrha nagodbe, da tužitelj dobije parkirno mjesto, bez ikakvog roka. To što je tužiteljica navela da je ona tuženiku prepustila parkirno mjesto "dok se ne snađe", sud nije cijenio kao uvjerljivo, a budući je ona sama s druge stranke iskazala da je tuženika parkirno mjesto prepušteno na trajno korištenje. S druge strane iskaz tuženika sud je ocijenio u potpunosti uvjerljivim, logičnim i životnim. To što tuženik, bar za sada, ne može ostvariti upis svog prava u zemljišnoj knjizi ne umanjuje njegovo obvezno pravo da koriti isto parkirno mjesto, a koje dopuštenje mu je dala upravo tužiteljica, voljno pristajući na zaključenje takvog ugovora-sudske nagodbe.

13. Na kraju sud ističe da sudska nagodba predstavlja mješoviti procesnopravni i građanskopravni ugovor. Ugovorne odredbe obvezuju ugovorne stranke ( čl. 9. Zakona o obveznim odnosima), pa tako i odredbe sudske nagodbe obvezuju stranke koje su je sklopile. Nagodba je jasna i razumljiva, tužiteljica potvrđuje da je znala da daje tuženiku parkirno mjesto dok mu bude trebalo. Stoga je ona jasno preuzela obvezu i sudska nagodba nije ništetna.

14. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

15. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

16. Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sukladno članku 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22.

17. Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.

18. Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

19. Tuženiku su priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 198,84 eura, (tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i za zastupanje na dva ročišta svako 198,84 eura (tbr. 9. t. 1.), ili ukupno 596,54 eura,

PDV 149,13 eura, ukupno 745,67 eura/5618,25 kuna..

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

Buje-Buie, 05. listopada 2023.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja, uz Rješenje o pristojbi za presudu, 2.

Pun. tuženika, M. A.,

3. P.. tuženika I. M..

Broj zapisa: 9-3085d-ad661

Kontrolni broj: 0df75-0411b-a17ba

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Margareta Vivoda, O=OPĆINSKI SUD U PAZINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Pazinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.