Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kž-557/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika B. P. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-361/2017 od 16. ožujka 2023., na sjednici 4. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

I Povodom žalbe optuženika B. P., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Uslijed gornje odluke, žalba optuženog B. P. postala je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj K-361/2017 od 16. ožujka 2023., proglasio je krivim optuženog B. P., zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u uvodu pobijane presude pogrešno navodi i brojeve "Narodnih novina" 110/17., 118/18., 126/19., 84/21 i 114/22 u kojima su sadržane izmjene i dopune tog zakona koje nisu važile u vrijeme počinjenja djela, a ne ukazuju se kao blaže za optuženika), te ga je na temelju čl. 227. st. 2. KZ/11 u svezi s čl. 40. st. 4. KZ/11 osudio na novčanu kaznu od 33 dnevna iznosa u visini dnevnog iznosa od 20 eura što ukupno iznosi 660 eura.

1.1. Na temelju čl. 42. st. 6. KZ/11 naloženo je optuženiku platiti novčanu kaznu u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Ako optuženik ne plati novčanu kaznu u cijelosti ili djelomično u roku određenom presudom zbog znatnog pogoršanja imovinskih prilika do kojih je došlo bez njegove krivnje nakon donošenja presude, sud može na njegov zahtjev produljiti rok plaćanja novčane kazne do dvadeset i četiri mjeseca ili odrediti obročnu otplatu u tom roku.

1.2. Na temelju čl. 43. st. 1. do 3. KZ/11 kada novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u određenom roku, a ne postoje uvjeti iz čl. 42. st. 7. KZ/11, ista će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna ne može niti prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s 2 sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti 720 sati. Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora. Kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora, sud će jedan dnevni iznos zamijeniti s jednim danom zatvora.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 i 80/22 dalje: ZKP/08, u svezi čaga valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uopće ne navodi brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj zakon zajedno sa svim izmjenama i dopunama koje su važile u vrijeme donošenja pobijane presude objavljen) naloženo je optuženiku B. P. da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude nadoknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 550 eura uplatom u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik B. P. osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-660/2023-3 od 26. rujna 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba optuženika je bespredmetna.

6. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik uvodno u žalbi naznačuje i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim, iz njezinog cjelokupnog konteksta proizlazi da sadržajno ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, kakvi žalbeni navodi, međutim, ne ulaze u okvire te žalbene osnove, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Međutim, ispitujući povodom žalbe optuženika pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, koja se ogleda u tome da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi.

8. Naime, iz činjeničnog opisa djela proizlazi da se uzrok ove prometne nesreće nalazi u optuženikovom postupanju protivno trima blanketnim normama iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15, dalje: ZOSPC), konkretno, odredbama iz čl. 38. st. 1., čl. 43. st. 1. i 2. i čl. 51. st. 1. tog Zakona, koje se, međutim, s obzirom na svoju prirodu i suštinu međusobno isključuju kao uzroci prometne nesreće.

Tako je u odredbi iz čl. 38. st. 1. ZOSPC-a propisano da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik. Propust dužne pažnje predstavlja suštinu i odredbe iz čl. 43. st. 2. u svezi st. 1. ZOSPC-a. Naime, prema st. 2. citirane odredbe vozač se prije započinjanja neke radnje u prometu prethodno dužan uvjeriti da li to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu.

Na ovom mjestu valja primijetiti da kršenje određenog prometnog propisa samo po sebi ne znači da takvo postupanje predstavlja uzrok nastanka prometne nesreće.

Naime, za takav zaključak je potrebno odgovoriti na pitanje da li bi do prometne nesreće došlo pod pretpostavkom da je vozač postupio sukladno tom propisu. Ako je odgovor na to pitanje negativan, odnosno da do prometne nesreće ne bi došlo da se vozač pridržavao tog prometnog propisa, tada između kršenja tog propisa i nastanka prometne nesreće postoji uzročno – posljedična veza, međutim, ako je odgovor na to pitanje da bi do prometne nesreće došlo čak i pod pretpostavkom da je vozač postupio sukladno tom prometnom propisu, tada se ne može govoriti o postojanju uzročno – posljedične veze između kršenja tog propisa i nastanka prometne nesreće.

Imajući u vidu konkretni slučaj i ranije izloženu prirodu i suštinu odredaba iz čl. 38. st. 1. i čl. 43. st. 1. i 2. ZOSPC-a to znači da se o postojanju uzročno – posljedične veze između kršenja tih propisa i nastanka prometne nesreće može govoriti samo ukoliko je odgovor na ranije navedeno pitanje takav da do prometne nesreće ne bi došlo pod pretpostavkom da je optuženik obratio dužnu pažnju na pješaka koji se nalazio na kolniku ili je stupio na kolnik, odnosno da se prije započinjanja inkriminirane radnje prethodno uvjerio da li istu može poduzeti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, a iz čega slijedi da u takvom slučaju nije odlučno s kakvom brzinom se pritom kretao.

Naime, kršenje citiranih prometnih propisa, kao uzrok prometne nesreće, logikom stvari podrazumijeva da do iste ne bi došlo niti uz postojeću brzinu vožnje (koja čak može biti i veća od dopuštene) uz uvjet da je vozač obratio dužnu pažnju na pješaka koji se nalazio na kolniku ili je stupio na kolnik, odnosno da se prije započinjanja inkriminirane radnje prethodno uvjerio da li istu može poduzeti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu.

Sasvim je drugačija stvar glede kršenja propisa iz čl. 51. st. 1. ZOSPC-a, prema kojem je vozač dužan brzinu svog kretanja prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

Naime, u tom slučaju o postojanju uzročno – posljedične veze između kršenja tog propisa i nastanka prometne nesreće se može govoriti samo ukoliko odgovor na ranije navedeno pitanje glasi da do prometne nesreće ne bi došlo pod pretpostavkom da se vozač kretao brzinom koja je bila prilagođena konkretnim prometnim uvjetima, a što logikom stvari podrazumijeva da bi zbog neprilagođene brizne vožnje do prometne nesreće došlo čak i pod pretpostavkom da je vozač obratio dužnu pažnju na druge sudionike u prometu i pravodobno ih akceptirao kao opasnost. Pritom ovaj žalbeni sud primjećuje da se u činjeničnom opisu nigdje ne opisuju konkretni prometni uvjeti kojima je optuženik trebao prilagoditi brzinu svoje vožnje.

Slijedom svega navedenog jasno proizlazi da ukoliko se kao uzrok nastanka prometne nesreće ukazuje kršenje prometnih propisa iz čl. 38. st. 1. i iz čl. 43. st. 2. u svezi st. 1. ZOSPC-a tada postupanje protivno odredbi iz čl. 51. st. 1. ZOSPC-a nije u uzročno – posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće, i obrnuto, a budući da se u ovom slučaju optuženik tereti da je prometnu nesreću izazvao postupajući protivno svim trima citiranim prometnim propisima, to je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi.

8. Budući da je slijedom svega navedenog, na temelju 483. st. 1. ZKP/08 pobijanu presudu valjalo po službenoj dužnosti ukinuti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, te s obzirom da optuženik žalbu podnosi i zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se u nastavku daje ocjena i te žalbene osnove.

8.1. Žalitelj je u pravu kada u žalbi smatra da rezultati provedenog prometno – tehničkog vještačenja, za sada, ne pružaju pouzdanu osnovu na utvrđenje odlučnih činjenica u ovom predmetu.

Tako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud svoje zaključke o odlučnim činjenicama u ovom predmetu primarno temelji na nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka iz kojeg proizlazi da se žalitelj neposredno prije samog udara u pješaka kretao brzinom od oko 20 km/h, da su se sudionici prometne nesreće pred sam sraz mogli međusobno vidjeti, te da je pješak svoju radnju započeo nešto prije nego što je optuženik sa svojim vozilom krenuo iz stanja mirovanja.

Žalitelj prije svega pravilno uočava da mišljenje vještaka prema kojem je pješak svoju radnju započeo "nešto prije" njego što je on sa svojim vozilom krenuo iz stanja mirovanja nije dostatno vremenski precizirano, jer nije jasno o kojem točno vremenskom intervalu je riječ.

S time u svezi, po stavu ovog žalbenog suda, kao nedovoljno precizno i egzaktno ukazuje se i mišljenje vještaka prema kojem su se sudionici ove prometne nezgode pred sraz mogli međusobno uočiti. Naime, sam vještak u svome nalazu i mišljenju navodi da su se optuženik i oštećenik, imajući u vidu geometriju prometnice, mogli međusobno uočiti, ali samo uz uvjet da im vidno polje nisu zaklanjala druga vozila ili predmeti, iz čega proizlazi da vještak glede pitanja mogućnosti međusobnog uočavanja uzima u obzir samo geometriju prometnice, a ne i vremenske prilike i s time povezanu vidljivost kakva je postojala konkretne zgode (tako iz zapisnika o očevidu proizlazi da je kritične zgode bilo oblačno, a u svezi čega dodatno valja imati na umu da se prometna nesreća dogodila u veljači oko 17,10 sati), kao niti ostale prometne uvjete kakvi su postojali u vrijeme nastanka ove prometne nesreće.

Vezano za pitanje mogućnosti međusobnog uočavanja žalitelj je, po mišljenju ovog žalbenog suda, u pravu i kada smatra da prvostupanjski sud nije sa dovoljno pažnje i kritičnosti uzeo u obzir činjenicu da se uključivao na kolnik ceste s četiri prometne trake, te da je prije poduzimanja namjeravane radnje njegova pažnja, budući da na tom dijelu ceste nema pješačkog prijelaza, prvenstveno bila koncentrirana na provjeru da li mu iz oba smjera ne nailaze kakva vozila.

S time u svezi optuženik s pravom upire da je prvostupanjski sud trebao imati u vidu i načelo povjerenja u prometu, prema kojem se sudionici u prometu imaju prvo pouzdati da će se i drugi sudionici u prometu ponašati sukladno prometnim propisima, koje načelo, dakako, ima i iznimaka (primjerice kada su drugi sudionici u prometu djeca i sl.) a o kakvoj iznimci se, međutim, u konkretnom slučaju ne radi.

Stoga, po ocjeni ovog žalbenog suda, sud prvog stupnja, za sada, olako zaključuje da je optuženik svoju pažnju fokusirao isključivo na vozila koja su se kretala kolnikom, a da je pritom zanemario ostale sudionike u prometu, budući da se u svijetlu ranije pojašnjenog načela povjerenja u prometu postavlja pitanje je li optuženik doista trebao očekivati da će se na kolniku, s četiri prometne trake, i to izvan pješačkog prijelaza, pojaviti pješak, koji na tom dijelu ceste, a sukladno odredbama iz čl. 129. u svezi čl. 131. ZOSPC-a, ne smije prelaziti kolnik. Slijedom svega prethodno navedenog, po stavu ovog žalbenog suda u konkretnom slučaju je radi provjere obrane optuženika kao i pouzdanog utvrđenja navedenih spornih činjenica, posebice trenutka kada je optuženik objektivno mogao uočiti oštećenika, te gdje se u tom času nalazilo u odnosu na oštećenika nalazilo njegovo vozilo, nužno provesti djelomičnu rekonstrukciju prometne nesreće na način da se ponove inkriminirane radnje u situaciji i uvjetima uz koje se prema izvedenim dokazima događaj odigrao (čl. 305. st. 2. ZKP/08).

Na temelju utvrđenja s djelomične rekonstrukcije potrebno je dopuniti prometno – tehničko vještačenje radi dobivanja odgovora na pitanje da li je optuženik u trenutku kada je objektivno mogao uočiti oštećenika (uzimajući pritom i navode optuženika da je njegova pažnja, budući da na tom dijelu ceste nema pješačkog prijelaza, prvenstveno bila koncentrirana na provjeru da li mu iz oba smjera ne nailaze kakva vozila) bio u mogućnosti (u prostornom i vremenskom smislu) uz postojeću brzinu izbjeći nalet na istog, a ako da, na koji način.

Što se pak tiče činjeničnih utvrđenja glede odredbi iz čl. 51. st. 1. ZOSPC-a, ovaj žalbeni sud primjećuje da prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja prometno

– tehničkog vještaka utvrđuje da se optuženik sa svojim vozilom neposredno prije udara u oštećenika kretao brzinom od oko 20 km/h, a na temelju čega, bez ikakvih daljnjih argumenata zaključuje da se isti kritične zgode nije kretao sa "sigurnosnom" brzinom.

Međutim, prvostupanjski sud pritom propušta utvrditi činjenicu s kojom brzinom bi ova prometna nesreća bila izbjegnuta, zašto smatra da se optuženik, imajući u vidu konkretne prometne uvjete, bio dužan kretati takvom brzinu, te na temelju čega zaključuje da je kršenje tog propisa u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće, s time da je prethodno već napomenuto da se u činjeničnom opisu djela nigdje ne opisuje kojim to konkretno prometnim uvjetima optuženik nije prilagodio brzinu svoje vožnje, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti. Vezano za pitanje da li je oštećenik predstavljao zapreku koju je optuženik u danim uvjetima trebao predvidjeti, također je potrebno imati u vidu ranije izloženo načelo povjerenja u prometu.

9. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, ponovno provesti sve do sada izvedene dokaze, kao i dokaze na koje je ukazano ovom odlukom (djelomičnu rekonstrukciju prometne nesreće, te dopunsko prometno – tehničko vještačenje), a po potrebi i druge dokaze, te potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08.

U Varaždinu 4. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko, v.r.