REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4665/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja M. S. iz M., OIB: … i 2. tužitelja D. S. iz M., OIB: …, zastupanih po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv 1. tuženika H. c. d.o.o. Z., OIB: …, i 2. tuženika Ž. c. S. d.o.o. S., OIB: …, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika U. o. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & P. d.o.o., S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji oba tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž- 399/2017-2 od 10. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj, poslovni broj Pn-369/2015 od 7. rujna 2016., na sjednici održanoj 4. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Prihvaća se revizija 1. tužitelja te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-399/2017-2 od 10. lipnja 2019. pod toč. I. izreke, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn-369/15 od 7. rujna 2016. u dijelu pod toč. III. izreke i odbijen zahtjev 1. tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih od 14. lipnja 2010. do 6. rujna 2016. na dosuđeni iznos imovinske štete u iznosu od 1.914,66 Eur/14.426,00 kn i sudi:

„Nalaže se 1. tuženiku u roku 15 dana isplatiti 1. tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.914,66 Eur/14.426,00 kn za razdoblje od 14. lipnja 2010. do 6. rujna 2016. obračunatima od dospijeća 14. lipnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 6. rujna 2016. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se revizija 1. i 2. tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-399/2017-2 od 10. lipnja 2019. izuzev u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-399/2017-2 od 10. lipnja 2019. pod toč. I. izreke, potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn-369/15 od 7. rujna 2016. u dijelu pod toč. III. izreke, a kojim je odbijen zahtjev 1. tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih od 14. lipnja 2010. do 6. rujna 2016. na dosuđeni iznos imovinske štete od 1.914,66 Eur/14.426,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn- 369/15 od 7. rujna 2016., u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je, u toč. I./1. izreke 1. tuženiku naloženo da 1. tužitelju na ime imovinske štete isplati iznos od ukupno 1.914,66 Eur/14.426,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja te presude do isplate, dok je, u toč. I./2. izreke, 1. tuženiku naloženo isplatiti 2. tužitelja na ime naknade imovinske štete iznos od 975,51 Eur/7.350,00 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate. U toč. I./3. izreke 1. tuženiku je naloženo isplatiti 2. tužitelju naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od ukupno 8.550,14 Eur/64.421,00 kn, također sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate. U toč. II. izreke u cijelosti je odbijen zahtjev oba tužitelja u odnosu na 2. tuženika, a ujedno je u toč. III. izreke, odbijen i zahtjev 1. tužitelja u odnosu na 1. tuženika za zatraženi iznos od 820,58 Eur/6.182,66 kn i zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 27. siječnja 2010. pa do 6. rujna 2016. te je odbijen i zahtjev 2. tužitelja u odnosu na 1. tuženika za naknadu imovinske štete u iznosu od ukupno 1.466,59 Eur/11.050,00 kn, kao i zahtjev na ime zateznih kamata koje teku od podnošenja tužbe 6. rujna 2016. te zahtjev na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti za zatraženi iznos od 19.321,65 Eur/145.579,00 kn uz zatražene zatezne kamate od 14. lipnja 2010. do 6. rujna 2016. (toč. IV. izreke). Toč. V. izreke 1. tuženiku je naloženo naknaditi 1. i 2. tužiteljima na ime troškova postupka iznos od 9.711,16 Eur/73.168,75 kn sa zateznim kamatama obračunatima od dana donošenja presude, dok su 1. i 2. tužitelji obvezani platiti umješaču na strani 2. tuženika na ime troškova postupka iznos od 6.055,48 Eur/45.625,00 kn (toč. VI. izreke).

2. Presudom Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-399/2017-2 od 10. lipnja 2019. potvrđena je citirana prvostupanjska presuda (toč. I. izreke) te su odbijeni zahtjevi oba tužitelja i umješača na strani 2. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nisu uspjeli u žalbenom postupku, reviziju su podnijeli 1. i 2. tužitelji (dalje: tužitelji) pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. i st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog materijalnopravnih pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložili su reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda. Ne traže troškove za sastav revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično neopuštena.

6.1. Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 26.544,56 Eur/200.000,00 kn, te ako je riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o utvrđenju postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska odluka donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. ili 373.b. ZPP.

6.2. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili ako su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

6.3. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na svakoga od tužitelja ne prelazi iznos od 26.544,56 Eur/200.000,00 kn, jer svatko od tužitelja postavlja svoj tužbeni zahtjev (nisu jedinstveni suparničari) pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP u odnosu na bilo kojeg od tužitelja. Isto tako, drugostupanjska odluka nije donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), a kako ovdje nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o utvrđenju postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), nije dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga, navodi kojima tužitelji ističu revizijske razloge počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava nisu razmatrani.

7.1. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti i reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

7.2. Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.3. Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da ta revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8.1. Tužitelji u reviziji postavljaju sljedeća pravna pitanja:

„Je li postupopravno prihvatljivo i u skladu sa odredbama čl. 354. ZPP-a da je izreka pobijane drugostupanjske presude utemeljena na obrazloženju koje je oprečno odlučnim činjenicama sadržanima u spisu?

Je li postupopravno prihvatljivo i u skladu sa odredbama čl. 354. ZPP-a da izreka pobijane drugostupanjske presude nema razloga o odlučnim činjenicama na koje u žalbi tužitelji ukazuju?

Je li postupopravno prihvatljivo i u skladu s odredbama čl. 354. ZPP-a da drugostupanjski sud ni jednom riječju ne analizira dokaze na nužno stvaranje logičkog silogizma kroz premisu minore i subsumpcijom iste pod premisu maiore?

Je li materijalno pravno pravilno na činjenicu da je tužitelj Ad2. upravljajući vozilom bez poduzimanja kočenja doveden u situaciju da zbog postojanja „kolotraza“ od leda nastalih neodržavanjem ceste i utiranjem drugih vozila može biti odgovoran, odnosno ima li u njegovom ponašanju krivnje za prelazak vozilom u suprotnu stranu?

Je li materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na dosuđeni početak tijeka zakonskih zateznih kamata s obzirom na odredbu čl. 1086. ZOO-a kao i u odnosu na analogiju iz čl.12. Zakona o obveznom osiguranju u prometu prema kojemu tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od trenutka postavljanja zahtjeva štetniku tuženiku?“.

8.2. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tužitelji navode da o tom pravnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te su u tom smislu ukazali na odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1052/2014 od 12. listopada 2015. i Gžnš-109/2015 od 9. prosinca 2015., kao i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj 17. veljače 2012., pri čemu ne navode poslovni broj odluke, niti prilažu reviziji ikakvu odluku Županijskoga suda u Bjelovaru.

9. Odlučujući o dopuštenosti revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo nedopuštenom u odnosu na prva četiri postavljena pitanja, a dopuštenom u odnosu na zadnje, peto postavljeno pitanje, koje ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova o tom pitanju, a i s obzirom na shvaćanje ovoga revizijskoga sud s kojim shvaćanje iz drugostupanjske odluke u tom dijelu nije podudarno.

10. Predmet spora je zahtjev 1. tužitelja, kao vlasnika osobnog automobila po osnovi naknade imovinske štete na vozilu i 2. tužitelja po osnovi naknade neimovinske štete uslijed zadobivenih ozljeda, dakle po osnovi povrede prava osobnosti i imovinske štete za pruženu tuđu pomoć i njegu, troškove liječenja i uništene osobne stvari (odjeće, obuće, sata i dr.), a sve iz štetnog događaja od … 2010. koji se dogodio na kolniku …, unutar granica mjesta G. B., kada je 2. tužitelj (sin 1. tužitelja), kao vozač 1. tužiteljevog osobnog automobila, zbog zimskih uvjeta na cesti, prešao na suprotnu stranu, sudarivši se pritom s autobusom N. koji se kretao tim pravcem.

11.1. Na temelju utvrđenja da je brzina kretanja na toj dionici ograničena na 60 km/h, koja dionica je bila pod snijegom, neposuta i zaleđena, da je drugotuženik vršio ophodnju na tom dijelu ceste, ali da nije poduzeo mjere za uklanjanje snijega i sprječavanje postojanja poledice, u smislu čl. 19. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 – dalje ZJC) i čl. 26. st. 1. te čl. 7. st. 1. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine", broj 25/98, 162/98), dok se 2. tužitelj kretao brzinom oko 49 km/h, pri čemu je on kao vozač, prema nalazu i mišljenju vještaka, mogao voziti brzinom od 50-60 km/h, a da ne dođe do destabilizacije ako vozi ravno, bez naglog dodavanja ili oduzimanja gasa i nagle promjene smjera automobila skretanjem te ako vozi s ljetnim gumama, sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev oba tužitelja u gore naznačenim iznosima, ocijenivši prethodno, doprinos 2. tužitelja 30% u nastanku predmetne nezgode. To obrazlažu time da, unatoč činjenici što se 2. tužitelj kretao 48 km/h (nižom brzinom od propisane), ista nije bila prilagođena osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti i atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta i gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom, jer da nije bilo postupanja 2. tužitelja protivno načinu sigurne vožnje koju je opisao vještak u nalazu i mišljenju (ako vozi ravno, bez naglog dodavanja ili oduzimanja gasa i nagle promjene smjera automobila skretanjem, a s ljetnim gumama), do nastanka samoga štetnog događaja ne bi došlo. Također je i naknada imovinske štete na vozilu umanjena u omjeru od 30 % pa je 1. tužitelju po toj osnovi dosuđen iznos od 1.914,66 Eur/14.426,20 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen. U odnosu na 2. tuženika sudovi obrazlažu da ne spada u krug osoba odgovornih za stanje javnih cesta čija bi odgovornost proizlazila iz odredbe čl. 19. st. 1. ZJC pa obzirom da zakonom nije propisana odgovornost 1. tuženika koja bi se mogla prenijeti na 2. tuženika kojem su ugovorom ustupljeni radovi održavanja, tužbeni zahtjev je u odnosu na njega odbijen.

11.2. Odgovarajući na žalbene navode koji se odnose na dospijeće dosuđene imovinske štete 1. tužitelja po osnovi uništenog osobnog vozila, a prethodno ocijenivši da bi popravak bio ekonomski neopravdan, sudovi su obračunali štetu kao totalnu, u visini od 2.735,27 Eur/20.608,86 kn. Pa kada od strane 1. tužitelja nije bilo popravka vozila, odnosno stvarno nastale štete, a pisani zahtjev radi naknade štete upućen je 1. tuženiku 14. lipnja 2010., a tužba preporučeno putem pošte 1. srpnja 2010., sudovi su dosudili zatezne kamate na tu imovinsku štetu od zaključenja glavne rasprave, pozivajući se na odredbu čl. 1089. st. 2. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) i obrazlažući da zatezne kamate na naknadu nenovčane materijalne štete, dosuđene prema cijenama u vrijeme presuđenja, teku od dana donošenja prvostupanjske odluke kojom je ta naknada određena, odnosno dobila značenje novčane obveze, pa se ne može potraživati od dana nastanka štete, jer tada ista nije nastala.

12.1. U odnosu na prva tri postavljena pitanja, ističe se da ta pitanja nisu važna za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je odgovor na ta pitanja sadržan u odredbi čl. 354. ZPP, koja odredba je jasna i nije ju potrebno posebno tumačiti.

12.2. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja reći da niti to pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se ono na što revidenti u postavljenom pitanju ukazuju da bi bilo sporno u konkretnom sporu (na temelju kojih je činjenica sud odlučio o doprinosu 2. tuženika predmetnoj šteti) odnosi na činjenična utvrđenja u nižestupanjskom postupku pa je, stoga, odgovor na tako postavljeno pitanje potpuno vezan za okolnosti svakog pojedinog, pa i ovog konkretnog, slučaja.

12.3. Stoga, u odnosu na prva četiri pitanja, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 382 st. 3. ZPP pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, u tom dijelu odbaciti reviziju oba tužitelja kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

13. Vezano za peto postavljeno pitanje, koje je ovaj sud ocijenio dopuštenim, drugostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tijek zateznih kamata na dosuđenu imovinsku štetu na vozilu dosudio počevši tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

14. Naime, u konkretnom se slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti, obzirom da 1. tužitelj nije popravio vozilo odnosno nije dostavio račun za izvršene radove radi otklanjanja štete, pa su sudovi zaključili da 1. tužitelju ne pripadaju zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete tekuće od 14. lipnja 2010. (kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva u konkretnom postupku), već da 1. tužitelju, u skladu s odredbom čl. 1086. i čl. 1089. st. 2. ZOO, na navedeni iznos pripadaju zatezne kamate s početkom tijeka od dana donošenja prvostupanjske presude. Zbog toga su za razdoblje prije donošenja prvostupanjske presude sudovi odbili kao neosnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata u tom dijelu na dosuđeni iznos.

15. Međutim, 1. tužitelj je potraživao na zatraženi iznos imovinske štete zatezne kamate tekuće od dana odštetnog zahtjeva, a u postupku je bilo nesporno da je su tužitelji 14. lipnja 2010. podnijeli odštetni zahtjev radi naknade štete koji je uključivao i zahtjev za naknadu štete na vozilu.

16.1. Osporeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova koje se odnosi na početak tijeka zateznih kamata na nerepariranu imovinsku štetu protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev-2026/2016-2 od 8. svibnja 2019., Rev-550/14 od 18. studenoga 2015., Rev-934/14 od 5. travnja 2017. i dr., prema kojemu je, pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu, sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09 i 75/09, dalje: ZOOP) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

16.2. Dakle, u skladu s navedenim shvaćanjem koje prihvaća i ovo vijeće, 1.tužitelju bi, prema odredbi čl. 12. ZOOP pripadalo pravo na isplatu zateznih kamata na zatraženu imovinsku štetu tekućih od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

17. Slijedom svega navedenog, a odlučujući u skladu s odredbom čl. 2. ZPP u granicama zahtjeva 1. tužitelja, te uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je odštetni zahtjev podnesen 14. lipnja 2010., ovaj sud je ocijenio da 1. tužitelju na dosuđeni iznos naknade imovinske štete u iznosu 1.914,66 Eur/14.426,00 kn pripadaju zatezne kamate tekuće i za zatraženo razdoblje od 14. lipnja 2010. do 6. rujna 2016. po stopi opisanoj u izreci ove presude.

18. Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbi čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

19. za napomenuti je da su tužitelji uspjeli s revizijom samo u pogledu sporednog zahtjeva pa isto nije od utjecaja na odluku o troškovima postupka, a naknadu za sastav revizije tužitelji nisu tražili.

20. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 4. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.