Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-3789/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirele Mijoč Kramar, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Horvat-Mataić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Hukelj, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 45, protiv I tuženika MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tuženika Na cesti 041 d.o.o., Zagreb, Trg J.F.Kennedya 6b, OIB: 52787097101, oboje zastupani po punomoćniku mr. sc. Nikoli Boškoviću-Slivonji, odvjetniku u Zagrebu, Ulica kneza Borne 18/II, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi I. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1502/18-47 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1502/18-47 od 5. srpnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je I. tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.655,26 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je u odnosu na I. tuženika tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 9.343,42 kn također sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 17.998,68 kn sa pripadajućim zateznim kamatama u odnosu na II. tuženika je odbijen (točka III. izreke), te je u odnosu na troškove tužiteljice i I. tuženika određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka IV. izreke). Tužiteljici je naloženo i da II. tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn (točka V. izreke).

2. Protiv odbijajućeg dijela presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu prihvatiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv točke I. i IV. izreke presude podnio je i I. tuženik također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i da se i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbije, odnosno podredno, da se ista u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalbe tužiteljice i I. tuženika su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren prema I. i II. tuženiku radi naknade koristi za korištenje suvlasničkog dijela tužiteljice na poslovnom prostoru u razdoblju od 19. ožujka 2015 do 1. listopada 2015.

6. Sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju utvrđenja da je I. tuženik bez suglasnosti tužiteljice kao suvlasnice nekretnine sklopio s II. tuženikom Ugovor o zakupu poslovnog prostora ugovorivši pritom zakupninu manju od tržišne čime je I. tuženik postupio protivno odredbi čl. 10. i čl. 1123. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO). Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 38. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP) u svezi s čl. 1122. st. 2. ZOO, te odredbe čl. 1123. st. 3. u svezi odredbi čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO. 7. Međutim, pravna shvaćanja suda prvog stupnja u pogledu pravne osnove tužiteljeva zahtjeva ne mogu se prihvatiti. Naime, iz činjeničnih navoda tužiteljičine tužbe (točka VI. tužbe) proizlazi da je činjenična osnova tužiteljičine tužbe korištenje suvlasničkog dijela tužiteljičine nekretnine od strane I. i II. tuženika. Tužiteljica tužbom tvrdi da su korištenjem nekretnine koja je u utuženom razdoblju bila djelomično u njenom suvlasništvu tuženici ostvarili korist, te da se radi o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO uslijed kojeg su tuženici dužni tužiteljici vratiti sve koristi koju su u utuženom razdoblju ostvarili korištenjem nekretnine.

8. Tužiteljica je dakle u tužbi kao pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva naznačila stjecanje bez osnove. Međutim, sukladno čl. 186. st. 3. ZPP, sud nije vezan pravnom osnovom tužbe. U konkretnom slučaju, ako bi se zauzelo pravno shvaćanje da se na sporni odnos isplate naknade za korištenje tuđe nekretnine primjenjuju odredbe ZOO mjerodavna bi bila odredba čl. 1120. ZOO koja regulira uporabu tuđe stvari u svoju korist koja odredba predstavlja lex specialis u odnosu na odredbu čl. 1111. ZOO koja predstavlja opću odredbu koja regulira izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Međutim, isplatu naknade koristi za korištenje tuđe stvari reguliraju i odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP, pa se postavilo, a s obzirom da predmetne odredbe ZOO i ZVDSP reguliraju u određenoj mjeri istovrsnu materiju, koje od navedenih odredbi treba primijeniti.

9. U odnosu na navedena sporna pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je dva pravna shvaćanja koja su relevantna za rješenje ovog spora između stranaka. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. zauzeto je tako slijedeće pravno shvaćanje:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje".

10. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

"U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.

U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari".

11. Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. S druge strane, u situaciji kada nekretnina zbog uporabe nije promijenila svoj identitet, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

12. U ovom konkretnom slučaju, niti jedna od stranaka ne tvrdi da je nekretnina koja je bila predmet posjedovanja promijenila oblik, pa su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP prema kojima je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku). To u konkretnom slučaju znači da je sud u prvostupanjskom postupku bio dužan utvrditi da li su I. i II. tuženik u utuženom razdoblju u odnosu na koji se naknada koristi odnosi bili pošteni odnosno nepošteni posjednici, te da li su tužiteljicu onemogućavali u suposjedovanju njezine nekretnine. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao da li je I. tuženik u utuženom razdoblju pošten ili nepošten posjednik, a niti je utvrdio da li su tuženici onemogućavali tužiteljicu u suposjedu nekretnine odnosno da li je tužiteljica prema tuženicima izražavala volju za posjedovanjem stvari tako da je u tom dijelu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

13. Sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika odbio jer II. tuženik, s obzirom na sklopljeni ugovor o zakupu kojeg je imao sklopljen sa I. tuženikom kojemu je plaćao ugovorenu zakupninu, nije ostvario korist u smislu odredbe čl. 164. st. 1. ZVDSP. Međutim, u konkretnom slučaju, poštenje ili nepoštenje II. tuženika bilo je potrebno utvrditi primjenom odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP, te ocijeniti da li je II. tuženik znao ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Okolnost što je II. tuženik imao sklopljen ugovor o zakupu sa I. tuženikom ne znači sama za sebe da je pošten posjednik pogotovo kada se imaju u vidu tvrdnje tužiteljice koje je isticala u prvostupanjskom postupku, a ističe ih i u žalbi, da je I. tuženik istodobno osnivač i direktor II. tuženika.

14. Osnovani su i žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na utvrđenu visinu naknade koristi odnosno kako tužiteljica u žalbi navodi zakupnine. Naime, nepošteni posjednik koji je koristio poslovni prostor bez prava na posjed, dužan je vlasniku na ime naknade koristi koje je imao za vrijeme korištenja poslovnog prostora platiti naknadu u iznosu koji je realno na tržištu za konkretan prostor bilo moguće postići (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1129/2020-2 od 17. veljače 2021.). U tom smislu potrebno je i navesti da su neosnovani žalbeni navodi I. tuženika da je visinu koristi bilo potrebno utvrđivati na temelju podataka porezne uprave te je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je visinu koristi utvrđivao na temelju vještačenja jer se u smislu odredbe čl. 250. ZPP radi o utvrđivanju činjenice za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. To pogotovo kada iz dopisa Porezne uprave koji su tijekom postupka pribavljeni proizlazi da porezna uprava ne raspolaže o prosječnim cijenama najamnine/zakupnine, te da se porezna osnovica utvrđuje na osnovi podataka koje porezni obveznik navede u poreznoj prijavi.

15. Sud prvog stupnja je rješenjem od 6. studenog 2020. odredio zadatak vještaku da tržišnu vrijednost zakupnine utvrdi na temelju podataka iz izvatka iz zemljišnih knjiga. Međutim, visina naknade za koristi u slučaju posjedovanja nekretnine utvrđuje se na temelju površine koju je posjednik stvarno posjedovao i na kojoj je imao faktičnu vlast na stvari (čl. 10. st. 1. ZVDSP) koja nužno ne mora biti identična površini koja je upisana u zemljišnim knjigama. U tom smislu tužiteljica je predložila izvođenje dokaza novim građevinskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka KB, a kako bi se utvrdila stvarna površina koju su tuženici u utuženom razdoblju posjedovali tvrdeći pritom da su tuženici posjedovali i podrum koji, prema tvrdnjama tužiteljice, predstavlja sastavni dio poslovnog prostora kao posebnog dijela nekretnine. Sud prvog stupnja odbio je navedene dokazne prijedloge kao irelevantne obrazloživši odbijanje tih dokaznih prijedloga time što je poslovni prostor upisan u zemljišne knjige. Međutim, stvarna površina prostora odnosno nekretnine koju su tuženici posjedovali u utuženom razdoblju ne samo da predstavlja irelevantnu činjenicu, već, upravo suprotno, ista predstavlja jednu od odlučnih činjenica o kojoj ovisi osnovanost tužiteljičina tužbenog zahtjeva posebice njegova visina i koju je sud u postupku bio dužan utvrditi. Stoga je odbijanjem dokaznih prijedlog tužiteljice za provođenjem dokaza novim građevinskog vještačenjem i saslušanjem svjedoka KB a koji su usmjereni na utvrđivanje stvarne površine i prostorija koje su tuženici u utuženom razdoblju posjedovali, sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP.

16. Naime, u konkretnom slučaju, radi utvrđivanja visine naknade koristi bilo je potrebno utvrditi koji prostor i površinu su tuženici posjedovali, te visinu naknade koristi utvrđivati prema stvarnoj površini koju su tuženici dosita posjedovali, a ne istu utvrđivati prema površini poslovnog prostora koja je upisana u zemljišnoj knjizi a koja površina se ne mora odgovarati površini koju su tuženici faktično posjedovali. Nakon utvrđenja koji prostor i poslovne prostorije su tuženici u utuženom razdoblju posjedovali sud je bio dužan ocijeniti radi li se o prostoru koji u cijelosti predstavlja posebni dio nekretnine u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZVDSP ili su tuženici djelomično posjedovali i prostorije koje ne predstavljaju poseban dio nekretnine i koje pravno predstavljaju zajedničke dijelove zgrade koji su u suvlasništvu svih suvlasnika nekretnine (zgrade) u smislu odredbe čl. 370. st. 4. ZVDSP koja je mjerodavna a s obzirom da se radi o etažnom vlasništvu s neodređenim omjerima. U tom smislu sud prvog stupnja je, imajući u vidu odredbe koje reguliraju etažno vlasništvo, dužan ocijeniti i aktivnu legitimaciju tužiteljice, jednako kao i činjenične tvrdnje tuženika iz podneska od 6. lipnja 2018. da tužiteljica nije bila vlasnica podrumskog prostora te su podrumski prostor I. tuženiku stanari zgrade u [adresa] Odlukom od 9. svibnja 2013. (list 54 spisa) dali na korištenje na rok od trideset godina.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu u cijelosti ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

18. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki IV. i V. izreke.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

20. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ovaj sud ukazao ovim rješenjem, te će utvrditi stvarnu površinu prostora koju su tuženici u utuženom razdoblju posjedovali: Na temelju stvarne površine koju su tuženici posjedovali utvrdit će i visinu naknade za koristi koje su tuženici ostvarili za vrijeme posjedovanja.

21. Sud prvog stupnja će ocijeniti i da li su tuženici posjedovali samo posebne dijelove nekretnine na kojima je tužiteljica bila suvlasnica ili i zajedničke dijelove koji su u suvlasništvu svih suvlasnika zgrade o čemu ovisi i aktivna legitimacija tužiteljice kao i sama visina naknade za koristi. U to smislu nema zapreke da vještak, s obzirom na sporne činjenice u postupku posebice one koje se odnose na posjedovanje podrumskog dijela nekretnine, izradi više verzija nalaza i mišljenja sukladno tvrdnjama i činjeničnim navodima stranaka. Sud prvog stupnja će utvrditi i da li su tuženici u utuženom razdoblju bili pošteni ili nepošteni posjednici, te da li su tuženici onemogućavali tužiteljicu u suposjedu nekretnine odnosno da li je tužiteljica prema tuženicima izražavala volju za posjedovanjem nekretnine. Nakon toga sud će moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Mirela Mijoč Kramar