Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 43 Gž-2979/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HOU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ksenija Salopek i Nikola Žganec u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-488/2019-41 od 28. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-488/2019-41 od 28. srpnja 2021. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-488/2019-41 od 28. srpnja 2021. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.299,43 kune/1.499,69 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 12.612,50 kuna/1.673,97 EUR.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. , 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.562,50 kuna/340,10 EUR.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 29. travnja 2021. (list 322-324 spisa), radi isplate preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 11.299,43 kune/1.499,69 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Prvenstveno, a u odnosu na žalbene navode tuženika kojima opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a - situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a, valja reći da su isti ocijenjeni kao neosnovani.

6. Naime, razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku niti bliske osobe nemaju kredit u CHF, a niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost pri čemu navedeno tuženik nije niti tvrdio već je predlagao da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe sukladno navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

7. Prvostupanjski sud je u predmetnom postupku na temelju izvedenih dokaza, i to: ugovora o kreditu (list 8-11 spisa), otplatne tablice (list 12-14 spisa), pregleda prometa po partiji kredita (list 15-18 spisa), dopisa banke – obavijesti o promjeni kamatne stope (list 19-23, 24-28 spisa), potvrde o otplati kredita (list 29 spisa), nalaza i mišljenja Centra poslovnih analiza (list 30-32 spisa), sudske prakse (list 45- 72, 107-108, 123-127, 151-167, 239, 313-318 spisa), obavijesti (list 73-90 spisa), podataka i mišljenja (list 91-100 spisa), podataka banke (list 101-104 spisa), priopćenja Hrvatske narodne banke (list 105 spisa), priopćenja Ministarstva financija (list 106 spisa), odluke Hrvatske narodne banke (list 109 spisa), obavijesti (list 136 spisa), potvrde (list 137 spisa), dopisa (list 138-139 spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra (list 169-224 spisa), izvatka iz sudskog registra (list 225-238 spisa), mišljenja (list 251-272 spisa), podataka Turističke zajednice općine Privlaka (list 277 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zdravka Radikovića od 26. ožujka 2021. (list 295-302 spisa), te iskaza tužiteljice kao stranke, utvrdio u bitnom sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 2. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita], po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.450,00 CHF (švicarskih franaka) za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, uz kamatu od 5,49 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, na rok od 84 mjeseci, dok je mjesečni anuitet iznosio 336,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 8. Ugovora,

- da je konačna otplata kredita izvršena u kolovozu 2012.,

- da se nekretnina za čiju adaptaciju je uzet sporni kredit iznajmljuje od 2014., dok je kredit otplaćen još u kolovozu 2012., pa da isto ne utječe na odluku o tome da je tužiteljica potrošač,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena,

- da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, pa da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO),

- da je vještak Zdravko Radiković u svom nalazu i mišljenju naveo da preplata anuiteta izraženih u kunama po predmetnom kreditu u odnosu na iznose koje je tužiteljica bila dužna platiti da se od početka do kraja otplate primjenjivala prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % godišnje iznosi 327,57 kuna/43,48 EUR, pri čemu je analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta sa datumima dospijeća vještak prikazao u tablici,

- da je vještak nadalje naveo da preplata kunskih iznosa u odnosu na kunske iznose anuiteta koje bi tužiteljica bila dužna platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita iznosi 10.971,86 kuna/1.456,22 EUR, pri čemu je analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta s datumima dospijeća vještak prikazao u tablici,

- da ukupna preplata po spornom kreditu iznosi 11.299,43 kune/1.499,69 EUR,

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, jer da se na konkretnu tražbinu treba primijeniti petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a isti je za sve tražbine tužitelja počeo teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1412/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina.

8. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava u odnosu na zastaru jer da se radi o naknadi štete i tijek zakonske zatezne kamate za koju smatra da bi, ako bi tužbeni zahtjev bio osnovan, trebala biti dosuđena slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 15. lipnja 2018., a ne od dana dospijeća pojedinih anuiteta, kako je to sudio prvostupanjski sud.

9. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, utuženi iznos je dosuđen primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, pa se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a o čemu je i sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište u predmetima iste vrste. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose, temeljem čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj pa je dužan vratiti ono što je stekao na temelju nepoštene odredbe Ugovora, sa kamatom od dana stjecanja, a to je dan kada je tužiteljica više platila.

10. Međutim, tuženik u žalbi osnovano prigovara da je činjenično stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Naime, već u odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, te je na navedenu okolnost predložio saslušanje djelatnice tuženika HO, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorice Direkcije podrške prodaji. Nadalje, podneskom od 21. listopada 2019. (list 113 spisa) tuženik je predložio provesti dokaz saslušanjem svjedokinje VO, službenice tuženika koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom, na okolnost da je tužiteljica bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je u podnesku od 31. kolovoza 2020. (list 246-250 spisa) ustrajao u tome da se navedene djelatnice banke saslušaju u daljnjem tijeku postupka, što je ponovio i na ročištu održanom 24. rujna 2020. (list 273 spisa), i na ročištu održanom 10. prosinca 2020. (list 283 spisa).

12. Iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem od 8. lipnja 2021. protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odbio dokazne prijedloge tuženika da se u ovom postupku saslušaju svjedoci VO i HO (list 327 spisa), s obrazloženjem da saslušanje navedenih svjedoka nije potrebno i da se odluka može donijeti na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu. Na ročištu održanom 9. srpnja 2020., na kojem je zaključena glavna rasprava, tuženik je i dalje ustrajao u dokaznim prijedlozima koje je prvostupanjski sud odbio (list 330 spisa).

13. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenu u postupku protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedena je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

14. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP-a.

15. U istoj odluci navodi se međutim da je nelogičan zaključak suda o tome da podnositeljica nije dokazala da bi se o osporenim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, jer podnositeljici (banci) na tu okolnost ni nije bilo omogućeno dokazivanje niti je moralo biti s obzirom na to da je ta okolnost pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu. „Međutim, podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku i kako tvrdi u ustavnoj tužbi, a sudovi su propustili uočiti da je upravo na tu okolnost podnositeljica predložila saslušanje navedene svjedokinje. Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima (vidi točke 22. - 22.2. načelnih stajališta) zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice…“

16. U konkretnom slučaju tuženik je predložio saslušanje djelatnice banke VO koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom na okolnost da je tužiteljica bila dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio navodeći da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno jer iz iskaza tužiteljice kojeg sud smatra životnim i logičnim proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

17. Međutim, ovakvim postupanjem prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, konkretno jesu li tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o rizicima kredita u švicarskom franku te je li tužiteljica kao potrošač za sklapanje spornog ugovora mogla dati informirani pristanak, na koje okolnosti je tuženik predlagao izvesti dokaze saslušanjem djelatnika tuženika, koje dokaze je sud neosnovano odbio. Naime, za utvrđivanje navedenih odlučnih činjenica potrebno je provesti kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao buduću korisnicu kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze. Kako je prvostupanjski sud na navedenu okolnost saslušao samo tužiteljicu kao stranku, a odbio saslušati djelatnicu tuženika koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom, odnosno odbio dokazne prijedloge tuženika na okolnost da je tužiteljica bila odgovarajuće informirana o rizicima ugovaranja spornog kredita, tako je činjenično stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

18. Stoga je primjenom čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispraviti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, sve kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

20. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 3. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža