REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 536/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O. (OIB:...), iz S., kojeg zastupa punomoćnica A. S., odvjetnica u S., protiv tuženika Š. u. d.o.o. (OIB:...), S., kojeg zastupa punomoćnica T. B., odvjetnica iz Odvjetničkog društva B. , B. & p. j.t.d. u Z., radi 1  2

utvrđenja da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-903/2020-4 od 17. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-132/2019-29 od 30. listopada 2020. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-132/2019-32 od 10. studenoga 2020., u sjednici održanoj 3. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za izdavanje potvrde o sklopljenom ugovoru o radu te za vraćanje na rad, kao i zahtjev za nadoknadom parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan (točka II. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (točka III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti te preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tuženik u reviziji sadržajno ukazuje.

7.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Tužitelj ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

8.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sa tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove i radne zadatke turističkog djelatnika te za nalaganje tuženiku da tužitelju izda potvrdu o sklopljenom ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove i radne zadatke turističkog djelatnika koje će u protivnom zamijeniti presuda i za vraćanje tužitelja na posao.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da su stranke 23. siječnja 2019. sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme od 24. siječnja 2019. do 23. travnja 2019. za radno mjesto turističkog djelatnika i obavljanja poslova u Sisku i Zaostrogu,

- da su stranke 17. travnja 2019. sklopili drugi uzastopni Ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 24. travnja 2019. do 23. srpnja 2019. za radno mjesto turističkog djelatnika i obavljanje poslova u S. i Z., a u kojem nije naveden objektivni razlog za sklapanje istog,

- da je tuženik je poslove turističke djelatnosti počeo ustrojavati početkom 2019.,

- da je tuženik putnička agencija čiji poslovi turističke djelatnosti se baziraju uglavnom na organiziranju ljetovanja u odmaralištu u Z. i obavljaju se od veljače do rujna u tekućoj godini te je tužitelj isključivo te poslove obavljao,

- da je tužitelj otišao na bolovanje 1. srpnja 2019. do 6. srpnja 2019. te ponovno 10. srpnja 20119. neprekidno u mjesecu srpnju 2019. do isteka njegovog ugovora o radu,

- da je tuženik za vrijeme bolovanja tužitelja raspisao natječaj za drugog turističkog djelatnika te je po tom natječaju izabrao treću osobu s kojom je sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme od 3 mjeseca, a nakon toga na neodređeno vrijeme koji Ugovor o radu je prestao sporazumom radnika i poslodavca,

- da je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 17. travnja 2019. prestao istekom vremena na koje je bio sklopljen,

- da je tužitelj 29. srpnja 2019. podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio.

11. Polazeći od činjenica utvrđenih u ovom postupku, a prvenstveno turističke tuženikove djelatnosti i potrebe za obavljanjem tih poslova, nižestupanjski sudovi zaključuju da u vrijeme sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme od 17. travnja 2019. sa tužiteljem nije postojala potreba kod tuženika za turističkim djelatnikom na neodređeno vrijeme, jer su se skoro svi poslovi bazirali na organizaciji ljetovanja u jedinom odmaralištu u Z. za vrijeme ljetnih mjeseci te su na strani tuženika postojali objektivni razlozi za sklapanje Ugovora o radu na određeno vrijeme od 17. travnja 2019., pa stoga na zakonitost istog nema utjecaja ni činjenica što u drugom uzastopnom ugovoru nije naveden razlog jer time nije došlo do zlouporabe takvog ugovora. Nadalje ocjenjuju da nema utjecaja na zakonitost ni činjenica što je tuženik raspisao natječaj za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme od tri mjeseca za vrijeme dok je tužitelj bio na bolovanju, jer zaključuju da si je tuženik hitno morao osigurati drugog zaposlenika u ljetnim mjesecima. Stoga ocjenjuju da navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme ne predstavlja zlouporabu mogućnosti sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme i nije sklopljen suprotno odredbama čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR) i na štetu tužitelja te odbijaju tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Tužitelj kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji u bitnom osporava zaključak sudova da nije bilo stalne potrebe za radnikom na radnom mjestu turističkog djelatnika te shodno tome i pravilnu primjenu odredbe čl. 12. ZR. 13. Odredbom čl. 12. ZR je propisano:

(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

(2) Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.

(3) Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. (4) Ograničenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka ne odnose se na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme.

(5) Svaka izmjena, odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja toga ugovora, smatra se svakim sljedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme.

(6) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. ovoga članka.

(7) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

14. Polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da se tuženik se početkom 2019. godine počeo baviti turističkom djelatnošću, i to isključivo na način da je planirao prodavati ljetovanja u odmaralištu u Zaostrogu u ljetnim mjesecima te je u tu svrhu zaposlio tužitelja koji je unutar razdoblja od 24. siječnja 2019. do 23. srpnja 2019. radio kod tuženika po dva ugovora o radu na određeno vrijeme na poslovima turističkog djelatnika a u svrhu organiziranja i provođenja tih ljetovanja, ovaj sud zaključuje kako iz navedenog jasno proizlazi da je u tim počecima bavljenjem tuženika turističkom djelatnošću postojao objektivni razlog kod tuženika za sklapanje predmetnog ugovor o radu na određeno vrijeme s tužiteljem. U okolnostima konkretnog slučaja, pored jasnog zaključka o postojanju objektivnog razloga za sklapanje takvog ugovora, činjenica što u drugom uzastopnom ugovoru nije naveden razlog za isti, i po ocjeni ovoga suda ne predstavlja zlouporabu istog te se ne može smatrati da je sklopljen suprotno odredbi čl. 12. st. 2. ZR, slijedom čega nema mjesta primjeni presumpcije iz st. 7. istoga članka o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme. Nadalje, kako iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je svrha ugovora o radu na određeno vrijeme bilo osiguranje obavljanja poslova iznajmljivanja odmarališta u Z. u ljetnim mjesecima, kada je opseg posla tužitelja trebao biti na vrhuncu, okolnost što je tuženik nakon što je tužitelj u srpnju 2019. otišao na bolovanje, zaposlio drugog radnika na određeno vrijeme, po ocjeni ovoga suda ne ukazuje na to da je nastupio događaj kojim poslodavcu prestaje potreba za radom na određeno vrijeme. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 12. ZR kada su ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim.

15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.