REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4031/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. m. M. d.o.o, iz P., D., kojeg zastupa likvidacijski upravitelj G. Č. iz D., a njega zastupa punomoćnica M. G. B., odvjetnica u P., protiv prvotuženika H. o. k. d.d., OIB ..., iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z., i drugotuženika H. o. k., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik Odvjetničkog društva A. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4424/2018-2 od 28. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3485/2017-49 od 2. svibnja 2018., u sjednici održanoj 3. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 247.358,00 kuna (32.830,04 €) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. kolovoza 1996. do isplate, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 17.500,00 kuna (2.322,64 €), a drugotuženiku po istoj osnovi iznos od 13.750,00 kuna (1.824,93 €), svakom sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. svibnja 2018. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda te je ujedno odbijen zahtjev prvotuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se u cijelosti ili djelomično ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda ili samo presuda drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Bez osnove tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što, suprotno revizijskim navodima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. To se odnosi i na razloge koji su bili odlučni za ocjenu nedostatka stranačke legitimacije kao materijalnopravne pretpostavke za odbijanje tužbenog zahtjeva. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. U odnosu na isticanje pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao revizijskog razloga, valja odgovoriti da se revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz članka 385. stavka 1. ZPP), pa utoliko isticanje ovog razloga nije od utjecaja na valjanost pobijane presude.

9. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete činjenično utemeljen na tvrdnji da je predniku tužitelja štetu prouzročio odvjetnik F. M. tijekom zastupanja u predmetu Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-880/94 (kasnije poslovni broj P- 1462/03 i P-587/06), i da tuženikov osiguranik-odvjetnik nije na primjeran i pravilan način zaštitio prava tužitelja u parničnim postupcima pogreškama u pravnom zastupanju, posebice time što je pogrešno odredio osobu tužitelja i tuženika u parničnom postupku u kojem ih je zastupao, tj. promašio je aktivnu i pasivnu legitimaciju zbog čega tužitelj, odnosno njegov prednik, u tom postupku radi naknade štete nije uspio.

10. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je odvjetnik F. M. kao punomoćnik prednika tužitelja, u njegovo ime podnio tužbu protiv prvotuženice Republike Hrvatske - Ministarstva unutarnjih poslova i drugotuženice Republike Hrvatske - Ministarstva financija, radi naknade štete s osnove izgubljene dobiti iz prijevozničke djelatnosti, te s osnove izgubljene dobiti zbog smanjenog poslovanja, a sve zbog oduzimanja vozila marke "V." reg. oznake Pž-... u vlasništvu M. Č. od strane djelatnika MUP u razdoblju od 18. ožujka 1994. do 6. svibnja 1994. Nadalje je utvrđeno da je postupak u odnosu na drugotuženicu Republiku Hrvatsku - Ministarstvo financija pravomoćno okončan po proteku roka za žalbu protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-880/94 od 14. kolovoza 1996., odnosno najkasnije 9. listopada 1996., (punomoćnik tužitelja presudu zaprimio 23. rujna 1996.), a u odnosu na prvotuženicu Republiku Hrvatsku - Ministarstvo unutarnjih poslova, pravomoćnošću presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-587/06 od 24. travnja 2007., odnosno 5. veljače 2008. kada je Županijski sud u Požegi presudom poslovni broj Gž-1511/07 preinačio navedenu presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tužbeni je zahtjev odbijen iz više razloga:

- zbog osnovanosti prigovora zastare jer je tužba u ovom predmetu podnesena u vrijeme kada je već protekao rok zastarijevanja propisan odredbom članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), prema kojoj odredbi potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala s obzirom na utvrđenje da je tužitelj saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila najkasnije pravomoćnošću navedenih odluka, tj. u odnosu na prvotuženicu 5. veljače 2008., a u odnosu na drugotuženicu 9. listopada 1996., dok je tužba u ovom predmetu podnesena preporučenom pošiljkom 12. travnja 2012.,

- zbog toga što je ocijenjeno da tužitelj nije dokazao aktivnu ni pasivnu legitimaciju jer je u predmetu koji je vezan uz zastupanje odvjetnika M. tužbu podnio 14. studenoga 1994. tvrdeći da mu je spomenuti odvjetnik već pričinio štetu, dok je zakonska obveza osiguranja odvjetnika ustanovljena tek donošenjem Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94) koji je u primjeni od 1. siječnja 1995. Osim toga, ocijenjeno je da na temelju dokaza koje sud po prijedlogu tužitelja izveo nije bilo moguće utvrditi je li odvjetnik F. M. u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno 14. studenoga 1994., imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti odvjetnika, te ako jest, kod kojeg osiguravajućeg društva, dok je bio osiguran kod prvotuženika od 1. siječnja 2002. do 28. travnja 2008. kada je brisan iz imenika odvjetnika H. o. k. zbog smrti;

- zbog toga što je ocijenjeno da tužitelj nije dokazao da je odvjetnik F. M. u ispunjenju odvjetničke usluge propustio neki oblik pravne zaštite, odnosno da je učinio neku pogrešku u zastupanju, neovisno o činjenici što je tužitelj izgubio predmetni spor, a to stoga što je utvrđeno da je u spomenutom parničnom postupku tužbeni zahtjev prednika tužitelja odbijen iz razloga što tuženica Republika Hrvatska - Ministarstvo unutarnjih poslova, nije bila odgovorna za štetu, odnosno zbog toga što ovlaštene osobe PU O.-b., III. policijska stanica prilikom oduzimanja vozila 18. travnja 1994. nisu postupale nezakonito i nepravilno, a ne zbog nedostatka aktivne ili pasivne legitimacije, kako to tvrdi tužitelj. Osim toga, i nakon prestanka zastupanja prednika tužitelja od strane odvjetnika F. M. u spornom predmetu, prednik tužitelja zastupan po novom punomoćniku poduzeo je niz parničnih radnji te je u istom predmetu doneseno više odluka jer se radilo o složenom predmetu, pa je ocijenjeno da se gubitak spora ne može staviti na teret odvjetniku F. M. budući da svaki postupak nužno nosi neizvjesnost u konačni ishod, dok niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi odvjetnik F. M. predniku tužitelja jamčio uspjeh u sporu.

12. Bez osnove revident ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, kod činjenice da u postupku nije utvrđeno da je prvotuženik bio osiguratelj odvjetnika F. M. od profesionalne odgovornosti u vrijeme navodnog počinjenja štete (tvrdi se da je do štete došlo prije 1994. godine), a odvjetnik M. u to vrijeme nije bio osiguran kod prvotuženika (već tek kasnije od 2002. do 2008.), pravilno je ocijenjeno da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost ovog tuženika za štetu koju tužitelj potražuje jer za takvu odgovornost nema osnove u odredbi članka 897. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO/05) primarno stoga što prvotuženik nema svojstvo osiguratelja odvjetnika F. M. po osnovi profesionalne odgovornosti, pa time ni obvezu plaćanja osigurane svote u slučaju osiguranog slučaja, sve i da se on dogodio.

12.1. Nadalje, kod činjenice da je u postupku utvrđeno da odvjetnik M. nije u zastupanju prednika tužitelja napravio propuste niti mu je jamčio uspjeh u parnici, čak i neovisno o osnovanosti prigovora zastare, sudovi su pravilno ocijenili da nisu ostvarene pretpostavke odštetne odgovornosti drugotuženika u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZOO/91. Naime, ovom je zakonskom odredbom propisano tko drugome uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Riječ je o izvanugovornoj odgovornosti kod koje odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik), ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Spomenute pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, dok se krivnja za štetu pretpostavlja, a na šetniku je teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje. Kako je u postupku utvrđeno da ove pretpostavke u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene, odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat je pravilne primjene materijalnog prava.

13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.