REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-509/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničara Sofije Germovšek i Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja M. R. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik Č. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska cesta 136, kojeg zastupa službena osoba I. P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe E. F. A. C. d.o.o., Z., koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva E. & K. d.o.o., Z., radi zaštite osobnih podataka, 3. listopada 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I041-02/21-09/09, URBROJ: 567-02/11-21-01 od 20. prosinca 2021. godine.
II. Nalaže se tuženiku da o zahtjevu tužitelja za utvrđenje potvrde prava na zaštitu osobnih podataka odluči polazeći od pravnog stajališta prema kojem mjesto na kojem su osobni podaci stavljeni na raspolaganje može biti činjenica odlučna za rješavanje ove vrste predmeta ako to mjesto omogućuje da sigurnost osobnih podataka bude narušena time da podaci budu dostupni osobama za čiji pristup podacima ne postoji valjana pravna osnova.
III. Nalaže se tuženiku Agenciji za zaštitu osobnih podataka da tužitelju M. R. nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.247,18 eura (tisuću dvjesto četrdeset sedam eura i osamnaest centi) / 9.396,88 kuna (devet tisuća tri stotine devedeset šest kuna i osamdeset osam lipa)[1] , PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tužitelja po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.
IV. U preostalom se dijelu odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora.
V. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za nadoknadu troškova spora.
VI. O naknadi troškova vezanih uz delegaciju predmeta iz Upravnog suda u Zagrebu u Upravni sud u Rijeci bit će odlučeno zasebnim rješenjem.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-041-02/21-09/09, URBROJ: 567- 02/1121-01 od 20. prosinca 2021., odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje potvrde prava na zaštitu osobnih podataka. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Konkretnom objavom odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju nisu povrijeđene odredbe Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (u nastavku teksta: Opća uredba), posebice njezini članci 5. i 6. Osobni podaci tužitelja nisu obrađivani bez postojanja pravne osnove i zakonite svrhe.
2. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikova rješenja i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelju u upravnom postupku nije dostavljeno očitovanje zainteresirane osobe, zbog čega mu je, protivno načelima kontradiktornosti i materijalne istine, uskraćena mogućnost očitovati se na te navode te iznijeti činjenice i predložiti dokaze u svrhu zaštite svojih legitimnih interesa. Navedenim propustom povrijeđeno je načelo jednakosti postupovnih oružja u postupku. Tužitelju su povrijeđena prava na zaštitu osobnih podataka time što je zainteresirana osoba, objavom odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, javno izložila tužiteljeve osobne podatke u osjetljivoj radnopravnoj stvari i učinio je vidljivom svim posjetiteljima i zaposlenicima auto salona zainteresirane osobe, čime je tužitelja izložio javnoj poruzi, sramoćenju i poniženju s nesagledivim posljedicama po njegov osobni i profesionalni ugled. Neovisno o postojanju ili nepostojanju odluke o određivanju oglasne ploče zainteresirane osobe, drveni zid pored recepcije u prodajno- izložbenom prostoru zainteresirane osobe, na kojem je objavljena odluka o otkazu njegova ugovora o radu, nije prikladan u smislu zaštite osobnih podataka radnika. Predmetni način obrade osobnih podataka (isticanje navedene odluke o otkazu ugovora o radu na javno dostupnom i neprikladnom mjestu) nije bio nužan za zaštitu legitimnih interesa zainteresirane osobe. Tuženik je propustio provesti očevid na mjestu isticanja odluke na kojem bi se utvrdilo neprikladnost prostora i oglasne ploče za objavu navedene odluke, saslušati predložene svjedoke i provesti usmenu raspravu, pribaviti odluku zainteresirane osobe o određivanju oglasne ploče te dokaz da su radnici zaposlenici zainteresirane osobe primili takvu odluku. Tuženik je isključivo slijedio pisanu izjavu tuženika. Tuženik pogrešno ističe da tužitelj nije dokazao da odluka o otkazu ugovora o radu nije dostavljena putem oglasne ploče, jer tužitelj u tom pogledu i nije mogao učiniti ništa više od toga da zatraži dostavu dokaza o određivanju oglasne ploče i o upoznatosti tužitelja s tim mjestom, te predložiti da se izvedu očevid i ostali potrebni dokazi. Tužitelj nikada nije dobio odluku poslodavca (ovdje zainteresirane osobe) o određivanju oglasne ploče, niti dokaz da je ta odluka adekvatno iskomunicirana zaposlenicima poslodavca. Evidencija koju je zainteresirana osoba dostavila ne sadržava podatak o mjestu oglasne ploče, niti taj podatak postoji u Pravilniku o radu.
Vrhunac utvrđivanja materijalne istine u upravnom postupku bio je poziv tuženika da tužitelj dostavi interne akte zainteresirane osobe. Ključ tužiteljeve argumentacije je da je ovdje posrijedi prekomjerna obrada, što tuženik nije utvrđivao. Tužitelj predlaže da Sud oglasi ništavim, podredno da poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova upravnog spora, u ukupnom iznosu od 2.558,63 eura (PDV uključen), uvećano za trošak goriva u iznosu od 0,40 eura na relaciji Zagreb – Rijeka
– Zagreb.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i na raspravi ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. U provedenom postupku tuženik je zatražio očitovanje od zainteresirane osobe o pravnoj osnovi i zakonitoj svrsi obrade osobnih podataka tužitelja (na koje se tužitelj pritužio u podnesenom zahtjevu za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka), te je navode iz tog očitovanja uzeo u obzir kao relevantan dokaz koji je, između ostalog, bio odlučujući za donošenje osporenog rješenja. Tužitelj je imao pravo izjasniti se u postupku o svim bitnim činjenicama i okolnostima konkretnog slučaja te dostaviti sve relevantne dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje iz podnesenog zahtjeva za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Tužitelj se u podnesenom zahtjevu bazirao isključivo na mjesto objave odluke, pri čemu je zanemario da je tuženik nadležan u dijelu preispitivanja sukladnosti postupanja prema aspektu zaštite osobnih podataka i odredaba tome primjenjivog zakonodavnog okvira, dok je način objave odluke, odnosno mjesta dostupnosti javne objave, isključivo odluka poslodavca koji provodi postupak uručenja odluke. Stoga ovdje nije od utjecaja sâmo mjesto na kojem je odluka o otkazu izvješena, što nije ni uređeno propisima na području zaštite osobnih podataka. Tuženik se vodio načelom slobodne ocjene dokaza. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu i u nastavku spora navodi da je zainteresirana osoba odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 17. srpnja 2020. dostavila tužitelju u skladu s primjenjivim zakonskim odredbama i Pravilnikom o radu zainteresirane osobe. Navedena odluka nije bila dostupna posjetiteljima salona zainteresirane osobe, niti je tužitelj suprotno učinio vjerojatnim. Tuženik, prema Zakonu o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ("Narodne novine", broj 42/18), nije nadležan ocjenjivati pitanje načina dostave odluke i mjesto oglasne ploče, već je to pitanje iz radnopravne domene. Dostava odluke putem oglasne ploče zainteresirane osobe u potpunosti udovoljava odredbama Opće uredbe jer je zainteresirana osoba osobne podatke tužitelja vezano za odluku i njezinu dostavu, prikupljala i obrađivala po valjanom pravnom temelju (načelo zakonitosti), i to po osnovi samog radnog odnosa te po osnovi prevladavajućeg legitimnog interesa zainteresirane osobe. Pravilnikom o radu zainteresirane osobe propisan je način obrade osobnih podataka zaposlenika te dostava pismena na oglasnoj ploči u određenim slučajevima. S time je tužitelj bio upoznat, odluka je dostavljena na propisan način, a u konkretnom slučaju i nužan način da bi odluka proizvodila pravne učinke, jer tužitelj nije podigao odluku poslanu putem pošte. Podaci u odluci ograničeni su na nužne podatke u slučaju otkazivanja ugovora o radu (načelo smanjenja količine podataka). U internim je aktima zainteresirane osobe jasno vidljivo da su sva pitanja zaštite osobnih podataka zaposlenika detaljno razrađena sukladno Općoj uredbi, pa tako i pitanje objave podataka na oglasnoj ploči. Sadržaj odluke ne predstavlja javnu sramotu, jer se radi o redovitom otkazu radi poslovno uvjetovanih razloga uslijed reorganizacije poslovanja. Tužitelju je bio dostupan podatak o mjestu oglasne ploče kod poslodavca, kao i podatak o načinu dostave putem oglasne ploče ako dostava drugim putem ne uspije. Iz presude Općinskoga prekršajnog suda u Zagrebu proizlazi da je odluka o otkazu izvješena na unutarnjem zidu prodajnog salona, gdje nije vidljiva klijentima salona. Zainteresirana osoba je u upravnom postupku postupila u skladu s traženjem tuženika. Zainteresirana osoba predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova spora na teret tužitelja, u ukupnom iznosu od 1.244,27 eura.
5. U sporu je provedena rasprava, na ročištu održanom 25. rujna 2023. godine.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pogledu glavnog traženja osnovan.
8. Među strankama je nesporno da dotična odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju sadržava osobe podatke, u smislu članka 4. točke 1. Opće uredbe. Nije sporno ni da je obrada osobnih podataka tužitelja od strane zainteresirane osobe, u dijelu koji se odnosi na sadržaj teksta otkaza, bila zakonita, te da je kontekst ove upravne stvari zaštita osobnih podataka, a ne radnopravna pitanja vezana uz otkaz ugovora o radu tužitelju. Sporno je da li je, u kontekstu zaštite osobnih podataka, do povrede prava tužitelja došlo u pogledu načina objave (isticanja) otkaza.
9. Pojam obrade osobnih podataka, prema članku 4. točki 2. Opće uredbe, obuhvaća, između ostalog, širenje ili stavljanje podataka na raspolaganje na drugi način. Zbog toga je, u svjetlu regulacije zaštite osobnih podataka, odlučan i odgovor na pitanje gdje su i na koji način konkretni osobni podaci objavljeni, kada o tome ovisi i odgovor na pitanje jesu li, zbog odnosnog načina objave, podaci učinjeni dostupnima i osobama koje nisu ovlašteni primatelji u kontekstu članka 4. točke 9. Opće uredbe, putem obrade kojom se ne osigurava odgovarajuća sigurnost osobnih podataka (načelo cjelovitosti i povjerljivosti, čl. 5. st. 1. t. f) Opće uredbe). Usto, obrada u obliku stavljanja podataka na raspolaganje osobama čija upoznatost s tim podacima nije nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade (ovdje zainteresirane osobe) ili treće strane, ne udovoljava kriteriju zakonitosti obrade iz članka 6. stavka 1. točke f) Opće uredbe. Povezano s time, kršenje sigurnosti do, između ostalog, neovlaštenog otkrivanja ili pristupa osobnim podacima, čini povredu osobnih podataka (čl. 4. t. 12. Opće uredbe). Tuženikovo pozivanje na to da Opća uredba ni Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka izrijekom ne uređuju pitanje lokacije objave podataka primjer je uskog, formalističkog tumačenja, kojim se ne postiže smisao i svrha regulacije.
Nesporno je da tuženik u upravnom postupku nije nedvojbeno (tj. ne oslanjajući se samo na navode zainteresirane osobe) utvrdio gdje je objavljen otkaz ugovora o radu te kojim osobama su tim putem osobni podaci tužitelja mogli biti poznati. Na taj način došlo je do povrede odredaba Opće uredbe na štetu tužitelja. Uzgredno, tuženik u upravnom postupku nije pouzdano utvrdio ni činjenicu kojim aktom je određeno mjesto oglasne ploče kod zainteresirane osobe kao poslodavca, niti činjenicu je li i na koji način tužitelj upoznat s tom informacijom.
10. Sud dodatno naglašava sljedeće:
10.1. tužitelj je u upravnom postupku tuženiku dostavio fotografiju mjesta na kojem je objavljen otkaz ugovora o radu, te je predložio izvođenje dodatnih dokaza, putem kojih je tuženik mogao potpuno i pravilno utvrditi činjenice odlučne za rješavanje ove upravne stvari;
10.2. Sud ne nalazi da je tužitelj mogao podnijeti dodatne dokaze u prilog svojoj argumentaciji;
10.3. tuženik u upravnom postupku nije izvodio dodatne dokaze, osim uvida u tužiteljev zahtjev i u tuženikova očitovanja, niti je od tužitelja zatražio predujmljivanje troškova izvođenja dokaza (čl. 161. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP);
10.4. načelo slobodne ocjene dokaza (čl. 9. st. 2. ZUP-a) ne razumijeva nevezanu slobodu službene osobe javnopravnog tijela, već zahtijeva savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno kao i rezultata cjelokupnog postupka, što je ovdje izostalo (naročito ako se na umu imaju i povezane odredbe čl. 8., čl. 47., čl. 52., te čl. 58.-70. ZUP-a);
10.5. premda to nije odlučno za rješavanje ovoga spora, Sud primjećuje da je u drugim ovosudnim predmetima na području zaštite osobnih podataka tuženik od voditelja obrade (pravilno) tražio potpunija objašnjenja i dokaze u prilog tome da pri konkretnoj obradi osobnih podataka nije došlo do povrede prava ispitanika.
11. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika, te je naložio tuženiku da o predmetnom zahtjevu tužitelja odluči polazeći od pravnog stajališta prema kojem mjesto na kojem su osobni podaci stavljeni na raspolaganje može biti činjenica odlučna za rješavanje ove vrste predmeta ako to mjesto omogućuje da sigurnost osobnih podataka bude narušena time da podaci budu dostupni osobama za čiji pristup podacima ne postoji valjana pravna osnova (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, "Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Na taj način Sud je sam riješio stvar. Što se tiče odluke sadržane u točki II. izreke presude, Sud dodatno naglašava da iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/20, Usž-1388/20, Usž- 2881/21, Usž3216/22 i Usž-1319/23). Uzgredno, točka II. izreke presude sadržava načelno pravno stajalište, u odnosu na koje je svrhovito omogućiti preispitivanje pred drugostupanjskim sudom (ako stranke to smatraju potrebnim), koje mogućnosti nema pri prvom vraćanju predmeta na ponovni postupak (čl. 66.a st. 1. ZUS-a). U izvršenju ove presude tuženiku preostaje dovršiti upravni postupak u skladu s navedenim pravnim stajalištem, uz potpuno i pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu je tuženik dužan postupiti sukladno izreci presude, te je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda (čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).
12. Istodobno, Sud ne nalazi da je osporavano rješenje tuženika opterećeno nekim od razlozima ništavosti, taksativno propisanih člankom 128. stavkom 1. ZUP-a. To, međutim, zbog prethodno iznesenog, ne utječe na ishod ovoga spora.
13. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18 i 51/23).
14. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(„Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), u okviru troškovnika tužitelja podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (497,71 eura), te pristup na ročište za raspravu (497,71 eura), tj. u sve 995,42 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.244,28 eura, te uvećano za troškove poštarine za tužbu od 2,90 eura ukupno iznosi 1.247,18. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a). U preostalom dijelu troškovnik tužitelja nije prihvaćen, budući da nije riječ o opravdanim izdacima iz članka 79. stavka 1. ZUS-a. Naime: podneskom od 23. veljače 2022. dostavljen je izvornik punomoći; podneskom od 10. svibnja 2023. dostavljena je dokumentacija; sadržaj ostalih podnesaka tužitelj je mogao iznijeti na raspravi, za pristup na koju mu je priznata naknada troškova zastupanja; putni troškovi izazvani okolnošću da opunomoćenik tužitelja ima sjedište izvan sjedišta suda u obzir se uzima pri odlučivanju o naknadi troškova delegacije; na koncu, umjesto Tarifom određenog iznosa od 497,71 eura po radnji, tužitelj je za većinu radnji zatražio iznos od 498,00 eura. Zainteresirana osoba nije uspjela u sporu, pa je odbijen njezin zahtjev za nadoknadu troškova spora.
U Rijeci 3. listopada 2023.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
