REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3658/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB ..., iz B., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv I-tuženika V. R. pok. T., OIB ..., iz B., i II- tuženice V. M. rođ. R. pok. T., OIB ..., iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-83/2018-2 od 11. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P- 5223/2015 od 17. studenoga 2017., u sjednici održanoj 3. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-83/2018-2 od 11. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-5223/2015 od 17. studenoga 2017. u točki I.I. izreke.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-83/2018-2 od 11. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-5223/2015 od 17. studenoga 2017. u točki I.II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I.I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena solidarna isplata iznosa od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s deviznom kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju od 9. svibnja 2003. do isplate, dok je u točki I.II. izreke odbijen kao neosnovan i zahtjev kojim je tražena solidarna isplata iznosa od 75.000,00 kuna (9.954,21 €)[1] , sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 9. svibnja 2003. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati, a nižestupanjske presude preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

6. Predmet su postupka dva zahtjeva:

- prvi se zahtjev odnosi na solidarnu isplatu iznosa od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po osnovi isplaćene kupoprodajne cijene po Ugovoru o prodaji nekretnina od 24. srpnja 2002. koji se odnosi na kupoprodaju 3/18 dijela čest. zem. 590/10, površine 233 m², ZU 1531 k.o. B.,

- drugi se odnosi na solidarnu isplatu po osnovi izvršenih ulaganja u visini od 75.000,00 kuna (9.954,21 €), s pripadajućom kamatom utemeljen na tvrdnji da je tužitelj u razdoblju od 2003. do 2004. vršio ulaganja u predmetnu nekretninu.

7. Kako je tužitelj u tužbi postavio dva zahtjeva po dvije različite pravne osnove (povrat kupoprodajne cijene i isplata po osnovi izvršenih ulaganja), vrijednost se predmeta spora, sukladno odredbi članka 37. stavka 2. ZPP, utvrđuje prema svakom od navedenih zahtjeva (tako i VS RH, Rev-x 69/2014-2 od 5. veljače 2020., Revt 86/2017-2 od 4. svibnja 2021., Rev-x 896/2013-2 od 10. studenoga 2015.). Prema tako utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ocjenjuje se i dopuštenost revizije po vrijednosnom kriteriju.

7.1. Prema odredbi članka 382. stavka 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost pobijanog dijela prelazi iznos od 200.000,00 kuna (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.), ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (točka 3.). U konkretnom slučaju nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP. Budući da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja iznosi 75.000,00 kuna, odnosno ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP koju je tužitelj podnio nije dopuštena.

7.2. Stranke mogu, prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, i to kada ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. članka 382. ZPP, podnijeti i reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7.3. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Međutim, tužitelj u reviziji nije istakao ni jedno pravno pitanje, kao ni indikatore važnosti dopuštenja revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP, pa u takvim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenja revizije iz ovog članka.

7.4. Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392. stavka 1. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci rješenja.

8. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom s osnove kupoprodajne cijene, pobijana je presuda, u skladu s odredbom članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitana samo u onom dijelu kojim se pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Neutemeljeno revident ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući da sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. To stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je njezina izreka razumljiva, jer ne proturječi sama sebi ni svojima razlozima, jer ima razloge o odlučnim činjenicama, a o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9.1. Bez osnove revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP osporavajući ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi. Upravo suprotno tvrdnji revidenta, postupak je proveden te je ocjena izvedenih dokaza dana u skladu s odredbom članka 8. ZPP, a takva ocjena dokaza u svojoj ukupnosti nije dovedena u sumnju ni podnesenom revizijom. Naime, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i razborite razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza. U okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski su sudovi upravo tako i postupili cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti te dajući za svoju ocjenu jasne, uvjerljive, ozbiljne, logične i razborite razloge.

9.2. U opisanim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je 24. srpnja 2002. između N. R., tuženika V. R. i V. M. kao prodavatelja, s jedne strane, i tužitelja kao kupca, s druge, sklopljen Ugovor o prodaji nekretnina kojim su tuženici zajedno s N. R. prodali tužitelju svoj suvlasnički dio od 3/18 dijela na kč.br. 590/10 u površini od 233 m² upisanoj u zk.ul. 1531 k.o B., a za cijenu od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, kao i da se tužitelj temeljem rješenja Općinskog suda u Supetru, Odsjeka za zemljišne knjige broj Z-1235/02 od 17. prosinca 2003. uknjižio kao suvlasnik nekretnine u 3/18 dijela.

10.1. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku su utvrđene i slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da su kao vlasnici na kč.br. 590/10 u površini od 233 m² upisanoj u zk.ul. 2579 k.o. B. (sa stanjem na dan 15. ožujka 2012.) upisani tužitelj u 3/18 dijela te M. R. (1/18+2/36), N. T. (1/18+1/12 +2/36) i V. M. (1/18 +1/12 +2/36), te D. L. i L. N., svaki u po 1/6 dijela,

- da su u predmetu koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-91/10 povodom tužbe D. L. i L. N. protiv tuženika V. R., V. M., M. M. R., V. M. i N. T., tuženici zajedno s ostalim tuženicima iz tog postupka priznali tužbeni zahtjev, tako da je sud 24. veljače 2012. donio presudu na temelju priznanja kojom je utvrdio da su tužitelji u tom postupku isključivi vlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 590/10, zk.ul. 2579 k.o. B. na jednake dijelove odnosno svaki u ½ idealnog dijela,

- da tuženici spomenutim priznanjem tužbenog zahtjeva u predmetu broj P-91/10 nisu utjecali na kupljeni upisani suvlasnički dio tužitelja jer je tužitelj i nakon donošenja presude na temelju priznanja ostao upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine u 3/18 dijela,

- da su D. L. i L. N. pravo vlasništva na preostalom suvlasničkom dijelu tuženika ostvarili na temelju presude broj P-307/07 od 10. prosinca 2009. koja je u odnosu na tuženike stekla svojstvo pravomoćnosti 7. listopada 2009.,

- da tužitelj nije dokazao da je za kupljeni idealni dio od 3/18 platio prodavateljima iznos od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, već samo ugovoreni iznos od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 € cijeneći da tuženici nisu u obvezi isplatiti taj iznos zato što su tuženici tužitelju prodali suvlasnički dio nekretnine za koji je tužitelj njima isplatio samo ugovorenu cijenu od 5.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti kojeg su prodavatelji primili i predali nekretninu čime su i kupac i prodavatelji postupili u skladu sa sadržajem ugovora kojeg su sklopili, pa za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja nema uporišta u sadržaju pravnog odnosa koji postoji između stranaka.

12. Neutemeljeno revident osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti jer je ocjena neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva utemeljena na odredbi članka 342. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) zato što u postupku nije utvrđeno da su stranke bile u obveznopravnom odnosu kao vjerovnik i dužnici, pa kako nije utvrđeno da je tužitelj vjerovnik obveze isplate iznosa od 60.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, kao ni da su tuženici dužnici te obveze, to oni nisu dužni tužitelju ispuniti tu obvezu. U takvim su okolnostima sudovi odbijanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.

13. Budući da u odnosu na ovaj zahtjev ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, reviziju je tužitelja u ovom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP, radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 3. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.