Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 16 P-373/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B., OIB: …, zastupana po punomoćnici G. Š., odvjetniku u Ž., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M., K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 17. kolovoza 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja G. Š., odvjetnika u Ž., te A. Ć., kao zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika iz OD M., K. i P. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena 29. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: …, od 20. travnja 2006., u dijelu u kojem se navodi: „kamatna stopa je promjenjiva…“ te u dijelu koji glasi: „ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke „ a bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja M. M., B…, OIB: …, kao korisnika kredita, i tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB: …, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: …, od 20. travnja 2006., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: “ 2. iznos kredita: CHF … protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 7 u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja M. M., B., OIB: …, kao korisnika kredita i tužene E.&S. b. d.d., R., OIB: …, te stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Odbija se tužiteljica sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi: "Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužiteljici M. M., B., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati novčani iznos od 125,34 eura¹ (slovima: stotinu dvadeset pet eura i trideset četiri centa)/943,19 kn (slovima: devet stotina četrdeset tri kune i devetnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura¹/13,62 kn počev od 1. svibnja 20098. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 2,65 eura¹/19,94 kn počev od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 2,79 eura¹/21,05 kn počev od 1. svibnja 2012. do isplate,

sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, do 31. srpnja 2015. g., te nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

IV. Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužiteljici M. M., B., OIB: …, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.122,70 eura¹ (slovima: tisuću stotinu dvadeset dva eura i sedamdeset centi)/ 8.458,87kn (slovima: osam tisuća četiri stotine pedeset osam kuna i osamdeset sedam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom :

- na iznos od 1,57 eura¹/11,70 kn počev od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 8,17 eura¹/61,52 kn počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,04 eura¹/75,65 kn počev od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,49 eura¹/94,14 kn počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,90 eura¹/89,67 kn počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,12 eura¹/121,47 kn počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,21 eura¹/114,58 kn počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,21 eura¹/122,13 kn počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,44 eura¹/206,76 kn počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,96 eura¹/188,04 kn počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 34,10 eura¹/256,92 kn počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 29,57 eura¹/222,76 kn počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 25,65 eura¹/193,29 kn počev od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 37,34 eura¹/281,34 kn počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 43,30 eura¹/326,24 kn počev od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 38,84 eura¹/292,64 kn počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 40,22 eura¹/303,00 kn počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 36,48 eura¹/274,86 kn počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 36,89 eura¹/277,98 kn počev od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,74 eura¹/367,21 kn počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,70 eura¹/381,98 kn počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,19 eura¹/483,61 kn počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 62,28 eura¹/469,24 kn počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 51,69 eura¹/389,46 kn počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 51,44 eura¹/387,55 kn počev od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 50,69 eura¹/381,96 kn počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 53,43 eura¹/402,60 kn počev od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 56,49 eura¹/425,66 kn počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 56,57 eura¹/426,20 kn počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 54,65 eura¹/411,79 kn počev od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,33 eura¹/416,92 kn počev od 1. svibnja 2012. do isplate, sve po kamatnoj stopi i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

V. Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog ukupnog iznosa iz točke IV. izreke ove presude, a do zatraženog ukupnog iznosa od 9.437,30 kn.

VI. Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužiteljici M. M. iz B., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.507,19 eura¹ (slovima: tisuću pet stotina sedam eura i devetnaest centi)/11.355,92 kn (slovima: jedanaest tisuća tri stotine pedeset pet kuna i devedeset dvije lipe), sa zateznim kamatama koje teku od 29. rujna 2023., kao dana presuđenja, pa do isplate dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog u točki IV. izreke presude, a do zatraženog iznosa od 2.382,33 eura ¹.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji za postupanje u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Navodi da je tužiteljica M. M. kao korisnica kredita, zaključila 20. travnja 2006., sa tuženom Bankom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: … (dalje u tekstu: Ugovor) kojim tuženik daje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 CHF, (u tužbi umjesto iznosa od 15.800, 00 CHF pogrešno naveden iznos od 15.000,00 CHF) prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom određeno. Da je predmetnim Ugovorom i to čl. 8. ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Da prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva dokumentacija u vidu Općih uvjeta banke ili Odluke o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužiteljici da pregovara o visini iste, a niti su tužiteljici razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno, došlo do opravdane promjene - povećanja kamatne stope, a tužiteljici je slana samo jednostrana obavijest tužene Banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj je zbog toga iznosi nova - veća visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenog tužiteljica smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u ugovoru o kreditu neodređena odnosno neodrediva te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno-pravni odnos stranaka. Tužiteljica nadalje navodi da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljica kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je nametnuta znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Ističe da su navedene ugovorne odredbe protivne članku 388. ZOO-a kojim je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije niti ugovorena, da je navedenim odredbama Ugovora uspostavljena je neravnoteža među ugovornim strankama, pa je odredba nepoštena u smislu članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09, 78/12, 56/13), i time ništetna - u smislu članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09, 78/12, 56/13). Smatra da budući da je kamata, kao cijena ugovorena u visini od 4,50 % godišnje ista se ima primijeniti na cjelokupni rok otplate kredita. Obzirom da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope ništetne, odnosno bez pravnog učinka, a tužiteljica je uplaćivala tuženiku rate kredita prema kamatnim stopama koje su veće od prvobitno ugovorene, to je tuženik - Banka u obvezi vratiti tužiteljici sve iznose koje je platio temeljem ništetnih odredbi, odnosno odredbi bez pravnog učinka. Stoga je isključiva krivnja za sklapanje ugovora koji sadržava ništave odredbe na strani tuženika, jer je pokazao osobitu nepažnju u gospodarskom poslovanju prilikom sačinjavanja sadržaja ugovora, koji je sam sastavio, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj. Temeljem članka 1049. ZOO-a krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, pa kako je sadržaj ugovora određivao sam tuženik, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj, to je tuženik odgovoran naknaditi štetu u smislu članka 172. ZOO-a. Za tužitelja je šteta, u smislu članka 1049. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je platio tuženiku na temelju ništavih odredbi, pa temeljem članka 1085. ZOO-a tužiteljica potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člankom 1089. i 1090. ZOO-a. Slijedom izloženog svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom , protivno čl. 1111. i dr. ZOO-a/05, a u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica ZOO-a/05. Da je Visoki trgovački sud RH u Zagrebu donio je presudu broj:

Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, a koju presudu je potvrdio Vrhovni sud RH svojom presudom poslovni broj Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015., te Ustavni sud RH svojom odlukom poslovni broj U-III-2521/15, od 13. prosinca 2016., a istim presudama pravomoćno se presuđuje: „Potvrđuje se Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke… izrijeke, kojim se utvrđuje da su u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31.prosinca 2008., a koje povrijede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna…“. Točkom IV. predmetne presude utvrđuje se i slijedeće:“… potvrđuje Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke… izrijeke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima … nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamata stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 502.a st. 1 ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i za propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl.502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tužiteljica ističe da je "valutna klauzula" sadržana u članku 7. Ugovora, kojima je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna članku 22. ZOO, a člankom 322. u vezi sa člankom 324. ZOO "valutna klauzula" je protivna članku 22. ZOO zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sam tuženik. Stoga, tužitelj ističe da "valutna klauzula" – kako je u ugovoru određena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja – zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani, a što je protivno članku 388. ZOO-a koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO-a, pa se stoga smatra kao da nije ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna članku 6. ZOO-a. Obzirom da su odredbe o "valutnoj klauzuli" ništetne, odnosno ne proizvode pravne učinke, tada tužitelju duguje tuženik primljeni iznos kredita u kunama, a tuženik je dužan vratiti tužitelju svaki više plaćeni iznos. Presudom suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik - kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obaveza na štetu potrošača. Isto tako presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i Erste & Steiermaerkische banka d.d.) u razdoblju od 1. travnja 2004.- 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak ), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90, a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.79/07, 125/07,75/09, 79709, 89/09, 139/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima: "U točki 8. izreke, u dijelu točke 9. izreke, koja glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“ i "točki 10. izreke istom presudom VTS RH poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja2018., pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena i E.&S. b. d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i E.&S. b. d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82.,90. a od 06. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. - 8. izreke ) istom pravomoćnom presudom naloženo je da poslovne banke (i E.&S. b. d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem. Naime, tužiteljici se početno ugovorena kamatna stopa povećavala što je dovelo i do značajnog porasta anuiteta otplate kredita, a samim tim je došlo i do povećanja glavnice kredita za otplatu. Nadalje, tužiteljica otklanja eventualni prigovor zastare od strane tuženika pozivajući se na kolektivnu tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača poslovni broj P -1401/2012, od 4. srpnja 2013., i presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., odnosno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara počinje teći iznova tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe, navodi da je jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev.- 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. Ujedno tužitelj ističe da se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st. 1 ZOO-a), tj. zastara nije nastupila jer tužiteljica ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO). Naime, po u međuvremenu usvojenom pravnom motrištu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., zastare praktično nema tj. ista počinje teći (za kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa) u svakoj pojedinačno građansko-pravnoj parnici, tek od dana pravomoćnosti deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti (taj datum još nije nastupio). Tužiteljia se isto tako poziva i na presudu Suda EU, od 21. prosinca 2016., u predmetu Francisco Gutierrez Naranjo protiv Cajasur Banco SAU, broj C-154/15 (spojeni sa C- 307/15 i C-308/15) u kojem je Sud zauzeo pravno shvaćanje da je protivno pravu EU nacionalno pravo koje ograničava vremenske učinke proglašenja ništavosti, jer samo proglašenje pojedinih odredbi ništavim bez istovremenog prava na restituciju odriče takvoj presudi stvarni pravni učinak. Da je temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje I. stupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Stoga tužiteljica potražuje od tuženika povrat svih pretplaćenih iznosa koje je pretplatila temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, tužiteljici se početno ugovorena kamatna stopa povećavala, što je dovelo i do značajnog porasta anuiteta otplate kredita, a samim tim je došlo i do povećanja glavnice kredita za otplatu. Radi svega naprijed navedenog predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da tužiteljici na ime tako preplaćenih iznosa kamata isplati ukupni iznos od 1.079,17 kn, kao i da sud utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da tužiteljici na ime tako preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati ukupni iznos od 9.437,30 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, odnosno na ime preplate potražuje ukupni iznos od 10.516,00 kn, kao i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći kako su parnične stranke odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci. Iz istog razloga tuženik je predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i po pravomoćnosti predmet ustupi nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3. Tijekom postupka navodi da se status tužiteljice kao potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokaza na tužiteljici, koji je dužna dokazati svoj status potrošača i na tu okolnost predložiti određene dokaze.

4. Vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik pobijedile kolektivne interese, prije svega smatra navedene odluke nepravilnim i nezakonitim, budući da drugačije proizlazi iz odluke suda EU u predmetu C-81/19, iz koje je vidljivo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a iz čega proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli o predmetnom ugovoru o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti i iz primjene direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača.

5. Vezano za informiranost tužiteljice i postupanje tuženika u fazi pregovora smatra da je tužiteljica kao i svi potrošači bio dovoljno informiran, kroz sve obavijesti koje je tuženik kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici u vidu reklamnih materijala, brošura, te je tužiteljici to bilo dodatno pojašnjeno i u razgovoru sa službenicima banke i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

6. Da tuženik nije mogao utjecati na rast tečaja CHF, da je i sam tuženik kao banka imao obveze u CHF, te nije imao namjeru ostvarivanja bilo kakvog ekstra profita, jer je i sama banka imala kredite obveze u CHF, te je ona kao kreditor dužna snositi izravan gubitak na tečajnim razlikama. Smatra da su ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, budući da je tuženik i to vrijeme u ponudi imao, ne samo ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nego i druge financijske proizvode sa različitim uvjetima, a i sam tuženik nije mogao unaprijed predvidjeti razvoj tečaja strane valute, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Smatra da je odredbe ugovora koji se odnosi na glavnicu kredita koja se veže uz švicarski franak poštena, jer je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da može doći do promjene tečaja kune u odnosu na CHF.

7. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, da je isti sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama bio dužan izvijestiti potrošače o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplati plan, što je tuženik učinio, pa je sukladno navedenom postupanje tuženika vezano za izmjenu kamatne stope smatra poštenim.

8. Nadalje smatra da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovom predmetu usmjerena izmjeni sadržaja ugovora, da se ugovorne odredbe imaju primijeniti onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Stoga tuženik smatra da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti, jer je isti protivan zahtjevu za potrošačko kreditiranje i zakonu o zaštiti potrošača, a ukoliko bi se usvojio njime bi se povrijedilo jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

9. Tuženik osporava da bi na strani tužiteljice nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi tuženik takvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici, jer tužiteljica prikazuje Ugovor o kreditu kao Ugovor koji joj je nametnut od strane tuženika, a što je netočno, jer je ugovor o kreditu isključivo rezultat slobodne volje obje ugovorne stranke, dakle kako tužiteljice, tako i tuženika. Smatra da je pravna osnova jasna, budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koje tužbom zahtijeva nije otpala, nego ona dalje egzistira.

10. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, navodeći da čak i ako bi sud ocijenio osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku po osnovi stečenog bez osnove.

11. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, te je osim osnove tužbe, prigovorio i visini tužbenoga zahtjeva.

12. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim. Nesporno je da je čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; nastavno - ZPP). Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – nastavno ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 14. zaključenog ugovora o kreditu.

13. Međutim, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti zapravo zaključen u poslovnici tuženika u V., a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu, jer iz iskaza tužiteljice, ali i svjedoka J. V., koja je zaposlenik tuženika i koja je obavljala pregovore sa tužiteljicom prije sklapanja kredita, proizlazi da je tužiteljica sve pregovore u pogledu zaključenja istog ugovora o kreditu vodila sa djelatnicima tuženika koji su zaposlenici poslovnice u V., odnosno da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice, zbog čega se u konkretnom slučaju, a s obzirom da je utvrđena ništetnom odredba čl. 14. Ugovora o kreditu, podredno ima primijeniti odredba čl. 59. ZPP, a prema kojoj odredbi za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, odnosno u ovom konkretnom slučaju to je Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

14. Neosnovani su navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljicom zaključio potrošački Ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba i da joj je kredit odobren kao namjenski kredit, jer iz čl.3. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao "stambeni kredit građana sa namjenom adaptacije", a to je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice. Dakle, iz samih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužiteljica ima status potrošača i kao takvoj joj pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

17. Dakle, presudu Visokog trgovačkog suda RH moguće je primijeniti na ovaj konkretan spor, budući je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen stambeni kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivane su odredbe i iz stambenih kredita.

18. Prvobitnim tužbenim zahtjevom tužiteljica je na ime isplate preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi potraživala ukupni ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, i to na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupni iznos od 1.079,17 kn, a na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ukupni iznos od 9.437,30 kn. Podneskom od 6. veljače 2023. (list 266 do 269) tužiteljica je djelomično povukla tužbu i tužbi zahtjev, i to preko ukupnog iznosa od 943,19 kn/125,34 eura, na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preko ukupnog iznosa od 8.458,87 kn/1.122,70 eura, a podneskom od 13. veljače 2023. (list 270 do 274), tuženik koji se upustio u raspravljanje, se protivio ovom djelomičnom povlačenju.

19. Čl. 193. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može povući tužbu, bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, st. 2. citirane zakonske odredbe propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

20. U smislu citirane odredbe, ako se tuženik upustio u raspravljanje u glavnoj stvari, i kada se tuženik protivi povlačenju tužbe bez odricanja od tužbenog zahtjeva, tada se ne treba donijeti rješenje o povlačenju tužbe, već se o tužbenom zahtjevu mora odlučiti presudom. Ovo stoga što već i sama uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe ima za posljedicu obvezu suda da donese presudu na temelju koje će tužbeni zahtjev biti odbijen, a radi se o svojevrsnoj (sui generis) procesnoj presudi, koja se donosi zbog samog izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe (ovakav stav zauzet je i u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 3701/2015, od 3. prosinca 2015., te odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3559/88, od 31. siječnja 1989., PSP 42/137), a ovo se odnosi i na djelomično povlačenje.

21. Budući da je tužiteljica na ime ukupne isplate preplate na ime ništetnih odredbi po osnovi valutne klauzule potraživala iznos od 9.437,30 kn, a podneskom od 6. veljače 2023. (list 266 do 269) je djelomično povukla tužbu i taj tužbi zahtjev preko ukupnog iznosa od 8.458,87 kn, a podneskom od 13. veljače 2023. (list 270- 274) tuženik koji se upustio u raspravljanje, se protivio ovom djelomičnom povlačenju, sukladno čl. 193. st. 2. ZPP valjalo je riješiti kao pod točkom V. izreke ove presude i odbiti tužiteljicu sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 8.458,87 kn, a do zatraženog iznosa od 9.437,30 kn.

22. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj: …, od 20. travnja 2006. s lista 11 do 14 spisa, Otplatni plan s lista 15 i 16 spisa, pregled prometa po partiji kredita s lista 17 do 26 spisa, Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu s listova 27 do 32 spisa, Otplatni plan s lista 33 spisa, ponude s lista 51 do 57 spisa, informativne letke s lista 59 do 65 spisa, čita s pisani iskaz s lista 67 i 68 spisa, dokumentaciju s lista 69 do 84 spisa, obrazac VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama s lista 85 spisa, obavijesti i informativne letke s lista 86 do 104 spisa, deviznu poziciju u CHF s lista 110 spisa, dokaze s listova 134 do 182 spisa, saslušanjem tužiteljice i svjedoka J. V., dok drugih dokaza nije bilo. 23. Temeljem provedenih dokaza, a ponajprije uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: …, od 20. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), nesporno je utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno puštanja kredita u tečaj, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 72 mjesečna anuiteta u iznosu od 250,81 CHF mjesečno i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno odobrenja, te da je čl. 8. ugovorena redovna kamata od 4,500% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora.

24. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na šest godina, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 250,81 CHF, a što je utvrđeno uvidom u prvotni otplatni plan uz Ugovor o kreditu (list 15 i 16 spisa), ali u nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

25. Nesporno je nadalje i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po zaključnom Ugovoru o kreditu da je u vrijeme dospijeća prvog anuiteta uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% i uz važeći tečaj CHF mjesečni anuitet tužitelja iznosio 250,81 CHF, što preračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, odnosno 21. travnja 2006. u visini od 4,616800 kn za 1 CHF iznosi 1.157,94 kn, da bi tijekom razdoblja otplate kredita što zbog povišenja redovne kamatne stope, a što zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na kunu njeni mjesečni anuiteti značajno porasli, tako da je u jednom razdoblju tijekom rujna 2011. njezin mjesečni anuitet iznosio čak i do 255,13 CHF odnosno 1.647,12 kn mjesečno, a što predstavlja značajno povećanje u odnosu na prvi anuitet.

26. Nesporno je nadalje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

27. Također je nesporno da je istom presudom i to točkom I. utvrđeno da je ovdje tuženik u vremenu kada je tužiteljica podigla kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana 28. Također je nesporno da je ugovorom koji je predmet ovog postupka ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

29. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18, odlukom od 3. rujna 2019.

30. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 2., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužiteljici odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu.

31. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika, a sporno je i da li je tužiteljice u ovom predmetu dokazala status potrošača.

32. U odnosu na sporne činjenice odnosno pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09- nastavno ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 21. svibnja 2007.

33. Prema odredbi čanka 96. stavak 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

35. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

37. Odredbom članka 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

38. Analizirajući spornu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

39. Ovo stoga, jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

40. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

41. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

42. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 8. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07, slijedom čega je ista i ništetna.

43. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iz čl. 2. Ugovora o kreditu.

44. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljici bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 96. ZZP/07, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

45. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

46. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 15.800,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

47. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 -nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

48. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

49. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava svjedoci D. K. i javni bilježnik M. M.

50. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda RH nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

51. Neosnovano se pri tome tuženik poziva na to da presude Visokog trgovačkog suda RH nije moguće primijeniti na ovaj konkretan spor budući je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen stambeni kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivale samo odredbe iz stambenih kredita.

52. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona tužiteljica ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

53. Iz iskaza svjedoka J. V. utvrđeno je da je ona u vrijeme davanja spornog kredita bila zaposlena kod tuženika kao osoba koja je bila zadužena za pregovaranje prije sklapanja kredita, koja je zaprimala zahtjeve za podizanje kredita, te koja je uručivala klijentima banke ugovore o kreditu koje je prethodno sačinila pravna služba tuženika, te da ona nema nikakvih konkretnih i pojedinačnih saznanja vezanih za sporni ugovor o kreditu, pa se njeno saslušanje ukazalo kao irelevantno vezano za utvrđenje okolnosti obavještavanja tužiteljice u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu, no bez obzira što je sudjelovala pri sklapanju spornog Ugovora o kreditu, dakle i u predugovornoj fazi vezanoj za sporni kredit ona se konkretnog kredita ne sjeća, nego samo pojašnjava kakvi su generalno bili kreditni uvjeti u vrijeme kada se sklapao i sporni Ugovor o kreditu, dok se iz iskaza tužiteljice (koja se sjeća da joj je svjedok J. V. objasnila vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, no ne sjeća se točno što), može zaključiti da je zahtjev za podizanje kredita kao i ugovor o kreditu potpisala na već pripremljenom obrascu od strane banke, a da na isto nije prigovarala, što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je Ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Dakle, iz iskaza saslušanog svjedoka, a posebno iz tužiteljice proizlazi da se rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te da tužiteljici kao korisniku kredita nije pružena cjelovita informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi ona kao korisnik kredita mogla procijeniti da li ista odgovara njenim financijskim potrebama i mogućnostima.

54. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

55. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužiteljici provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I. 56. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to: od 1. veljače 2008. kamatna stopa je iznosila 5,05% a visina anuiteta 253,76 CHF, od 1. svibnja 2009. kamatna stopa je iznosila 5,40% a visina anuiteta 255,13 CHF, također je vidljivo da se visina tečaja CHF u odnosu na kn mijenjala cijelo vrijeme otplate. Dakle, vidljivo je da se osim kamatne stope mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu cijelo vrijeme otplate kredita, pa je utvrđena ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice, u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu i svaku naknadno promijenjenu kamatnu stopu u razdoblju otplate kredita iznosila 125,34 eura/943,19 kn, a ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na promjenu tečaja između tečaja važeća na dan isplate kredita i svaku narednu promjenu tečaja u razdoblju otplate kredita iznosila 1.122,70 eura/8.458,87 kn.

57. Iz istog nalaza i mišljenja vidljivo je da je prilikom izračuna vještak utvrdio i da je u određenom razdoblju tužiteljica zbog kretanja tečaja kune u odnosu na CHF plaćala i manji iznos od iznosa prilikom korištenja kredita, te je iste iznose prikazao kao negativne iznose i uzeo ih u obzir prilikom konačnog iznosa preplate kredita s osnove tečajnih razlika.

58. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, te je stoga i specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno istom nalazu, a tuženik je istakao da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, no da i nadalje osporava osnovu tužiteljičina potraživanja.

59. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, tuženik i nadalje smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne.

60. Kako stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka, sud je tim više prihvatio kao stručan i objektivan. 61. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamatne stope, odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

62. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 102. ZZP/07, a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

63. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

64. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,500%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,500% sve dok se na Zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa.

65. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora, pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,500%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. Nadalje, niti Zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud RH broj Rev- 1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

66. Nesporno je da se od 1. siječnja 2013. počeo primjenjivati čl. 5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a kojim zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako člankom 5. istog zakona dodan članak 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

67. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

68. Tijekom ovoga postupka tuženik nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle ne postoji, niti jedna odluka koja je donesena nakon stupanja na snagu naprijed navedenog zakona, a iz koje bi bilo vidljivo na koji način je tuženik formirao tako određenu kamatnu stopu, a ovo se ne može utvrditi niti iz pojedinačnih Odluka o promjeni kamatne stope, odnosno tuženik uopće nije dokazao koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni dio kamatne stope u ukupno primijenjenoj kamatnoj stopi od 5,40%, a koju je primjenjivao počev od 1. svibnja 2009., odnosno od 5,05 % koju je primjenjivao od 01. veljače 2008. na zaključeni Ugovor o kreditu.

69. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 4,50% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud RH poslovni broj Rev-1172/18, od 19. ožujka 2019.).

70. Upravo iz tog razloga, a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude i tuženik je obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO) isplatiti tužiteljici iznos od 8.458,87 kn/1.122,70 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

71. Neovisno o tome što tužiteljica nije od tuženika prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, isto ne čini tuženika poštenim stjecateljem budući je u konkretnom slučaju u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, to stoga tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

72. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

73. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. kolovoza 2021. za vraćanje preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te za vraćanjem preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to proizlazi da je nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2014. istekao zastarni rok za podnošenje tužbe za isplatu pretplate po osnovi ništenih odredbi o kamatnoj stopi koji je istekao 14. lipnja 2019., dok je tužba za isplatu podnesena 8. listopada 2021., dakle, nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, te je u tom dijelu istaknuti prigovor tuženika o zastari osnovan, pa je valjalo odlučiti kao pod točki III. izreke ove presude i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva, dok je prigovor zastare tuženika neosnovan u odnosu na zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetnih odredbi po osnovi valutne klauzule, odnosno u tom dijelu zastarni rok ističe 14. lipnja 2023., a kako je tužba podnesena 19. kolovoza 2021., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima za potraživanje preplate vezane za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je u tom dijelu i odbijen prigovor zastare od strane tuženika, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

74. Tužiteljica ima pravo na isticanje ništetnosti iz razloga predviđenog odredbom čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer se ne radi o zabrani manjeg značaja.

75. Naime, ne može se smatrati da bi ništetnost odredbi ugovora koji se odnose na predmet i cijenu tog ugovora predstavljale zabranu manjega značaja, kao i kada su ugovaranjem takvih odredbi povrijeđeni strogi zakonski propisi koji su određeni Zakonom o zaštiti potrošača.

76. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP, a u vezi sa čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019), prema kojoj je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

77. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužiteljica kojoj je ovom presudom dosuđeno 80%, (osim utvrđenja ništetnim tražila je i isplatu temeljem ništetnih odredbi u ukupnom iznosu od 10.516,00 kn, a presudom joj je dosuđeno 8.458,87 kn).

78. Međutim, kako je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, to proizlazi da je u pogledu osnove zahtjeva tužiteljica uspjela sa 100%, odnosno da je uspjeh tužiteljice u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 90% (100% na osnovu + 80% na visinu =180% : 2 = 90% ; tuženik 0% na osnovu + 20 % na visinu = 20 : 2= 10%), a tuženika 10%.

79. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela (90%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (10%), te se i na taj način dolazi do razlike od 80% (90 % - 10 % = 80 %).

80. Utvrđujući iznos pojedinih i ukupnih troškova tužiteljice, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, sud je istoj kao nužne i potreban trošak priznao, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12- nastavno OT), a koje se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. OT), te zastupanja na 4 ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. toč. 1. OT), te na ime sastav 3 obrazložena podneska od: 22. listopada 2021., 27. travnja 2022. i 6. veljače 2023. (Tbr. 8. toč. 1. OT), svaka radnja po 199,00 eura, u ukupnom iznosu 1.592,00 eura.

81. Tužiteljici je priznat i iznos od 265,45 eura na ime troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, zatraženi iznos od 26,54 eura na ime sudske pristojbe na tužbu, dok na ime sudske pristojbe na presudu ne potražuje ništa, navodeći da je tužiteljica temeljem čl.11.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od troška sudske pristojbe, odnosno ukupan iznos od 291,99 eura.

82. Tužiteljici je dakle priznat sveukupni trošak u iznos od ukupno 1.883,99 eura, od čega joj je sukladno uspjehu u parnici koji iznosi 80%, priznat iznos od 1.507,19 eura.

83. Odluka o stopi dosuđene zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO).

84. Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

85. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tužiteljici je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu ove kamate.

Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 08.ožujka 2023- i od 18. travnja 2023. svaka radnja o 199,08 eur, ovo stoga što se tim podnescima očituje na navode tuženika koji su tužiteljici dostavljeni samo znanja radi, pa se ovaj trošak ukazuje kao nepotreban za vođenje postupka, te je s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška valjalo odbiti tužiteljicu.

Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za ročište za objavu presude u iznosu od 99,54 eura, ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na oglasnoj e-ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć, pa je s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška valjalo odbiti tužiteljicu.

U Županji 29. rujna 2023.

Sudac

Helena Zetić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se predaje putem ovoga suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obavještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP)

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku G. Š., odvjetniku u Ž.

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD M., K. & P. d.o.o. iz Z.