Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-286/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. G., OIB:..., iz B., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G., H. M. u B., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi broj Povrv-478/2018-58 od 20. siječnja 2023., u sjednici vijeća 28. rujna 2023.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi broj Povrv-478/2018-58 od 20. siječanja 2023.:

- potvrđuje pod toč. II., III. i V. izreke,

- preinačuje pod toč. VI. izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 923,99 EUR/6.961,77 kn (slovima: devetstodvadesettri eura i devedesetdevet centi/šesttisućadevetstošezdesetjedna kuna i sedamdesetsedam lipa), u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

III. Nepobijana toč. I. i IV. izreke presude ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. K. u B. broj Ovrv-2499/2018 od 21. rujna 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.196,68 EUR/9.016,38 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude. Toč. II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.133,47 EUR/8.540,16 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok je toč. III. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.133,47 EUR/8.540,16 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 179,18 EUR/1.350,00 kn sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2023. do isplate. Toč. V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu ovršnog troška u iznosu od 89,31 EUR/672,93 kn sa zateznom kamatom i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak pod toč. IV. izreke presude za razdoblje od 21. rujna 2018. do 19. siječnja 2023. Toč. VI. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Navedenu presudu pod toč. II., III., V. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti zahtjev tužitelja.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana u dijelu odluke o glavnoj stvari (toč. II. i III. izreke) i odbijenog zahtjeva za naknadu troškova postupka i zatezne kamate iz faze postupka kada je bio ovršni (toč. V. izreke), dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima parničnog postupka (toč. VI. izreke).

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 17.556,54 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate, a tražbina se odnosi na zajedničku pričuvu za stan površine 39 m2 na adresi u Z., koja je dospjela za razdoblje od srpnja 2014. do prosinca 2016., te za poslovni prostor površine 109,15 m2 na istoj adresi za razdoblje od srpnja 2014. do prosinca 2016. i od travnja 2017. do rujna 2018.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja o kojem je odlučio pod toč. I. izreke i neosnovanosti zahtjeva o kojem je odlučio pod toč. II. i III. izreke, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između suvlasnika nekretnine u Z., sklopljen 1. ožujka 2004. Međuvlasnički ugovor broj MU-109/2004 kojim su suvlasnici povjerili upravljanje zgradom tužitelju M. d.o.o. Z. (čl. 7.) te su odredili predstavnika suvlasnika V. V. i ovlastili ga na sklapanje ugovora o upravljanju zgradom (čl. 15.), kao i da je tužitelj kao upravitelj sklopio s predstavnikom suvlasnika zgrade Ugovor o upravljanju zgradom broj: UUZ- 109/2004 od 1. ožujka 2004. pa je ovlašten u ime i za račun suvlasnika zgrade voditi postupke pred sudom i drugim tijelima radi naplate zajedničke pričuve, čime je otklonjen prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja;

- da je tuženik stekao vlasništvo stana i poslovnog prostora u 3/12 dijela na temelju pravomoćnog rješenja o povratu imovine Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove Grada Z., Odjela za upravno-pravne poslove, Klasa: UP/I-942-01/97-03/506, Urbroj: 251-18-02/205-01-23 od 12. lipnja 2001., a da je tuženik i predmnijevani suvlasnik u 9/12 dijela poslovnog prostora od 109,15 m2 na temelju ugovora o prodaji i ustupu prava od 13. travnja 2007., ugovora o darovanju i ustupu prava od 17. lipnja 2009. i 20. srpnja 2009. koje je tuženik sklopio s ostalim suvlasnicima;

- da se potraživanje tužitelja odnosi na zajedničku pričuvu za stan u iznosu od 476,70 kn, odnosno po 15,89 kn mjesečno za razdoblje od srpnja 2014. do prosinca 2016., te za poslovni prostor u iznosu od 17.079,84 kn, odnosno po 355,83 kn mjesečno za razdoblje od srpnja 2014. do prosinca 2016. i od travnja 2017. do rujna 2018.;

- da je u čl. 12. st. 1. Međuvlasničkog ugovora ugovoreno da zajednička pričuva mjesečno iznosi 1,63 kn/m2 za stambeni prostor čiji je koeficijent 1,00, dok je u čl. 11. st. 1. ugovoreno da se kod obračuna troškova upravljanja i održavanja razdioba troškova za poslovne prostorije obavlja uz korekcijski faktor od 2,00;

- da iz iskaza svjedoka V. V., M. H.1 , M. H. , S. Š., T. P., N. K. i K. Š. B. (sadašnjih i bivših suvlasnika zgrade) proizlazi da je tužitelj upravitelj zgrade, ali da većina svjedoka nema saznanje o vlasničkom udjelu tuženika u nekretnini niti o njegovoj obvezi s osnova zajedničke pričuve prema tužitelju;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da su u postupku naknade imovine njegovoj obitelji, odnosno nasljednicima njegovih djeda i bake vraćeni u vlasništvo stan i poslovni prostor, o čemu je obavijestio predstavnika suvlasnika V. V., da je spor nastao oko površine poslovnog prostora za koji se pogrešno navodilo da ima 129,00 m2, iako ima 109,00 m2, a spor je nastao i iz razloga što bi prema Međuvlasničkom ugovoru vlasnik poslovnog prostora trebao plaćati zajedničku pričuvu obračunatu primjenom koeficijenta 2,00 i što je protivno pozitivnim propisima, da ne osporava obvezu plaćanja zajedničke pričuve ali da nikada nije dobio od tužitelja obavijest što plaća, odnosno da nikada nije dobio uplatnicu ili račun za zajedničku pričuvu,

pa na temelju navedenih činjenica i pozivom na čl. 375. st. 3. i 4., 378. st. 5., 380. i 381. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) prvostupanjski sud zaključuje da za zgradu u Z., nije utvrđena vrijednost posebnih dijelova zgrade, a time niti udio svakog od suvlasnika u zajedničkim dijelovima zgrade i troškovima upravljanja zgradom, pa u takvoj situaciji nema mjesta primjeni čl. 11. st. 1. Međuvlasničkog ugovora u vezi čl. 14. st. 1. Ugovora o upravljanju zgradom koji propisuje obvezu vlasnika poslovnih prostora da plaćaju zajedničku pričuvu uz primjenu većeg korekcijskog faktora (2,00) u odnosu vlasnike stanova koji pričuvu plaćaju po faktoru 1,00 jer je to u protivnosti s člankom 381. ZV-a, ukazujući da je o tome pravno shvaćanje izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. lipnja 2008. broj U-III/68/2006. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju s osnova zajedničke pričuve za 3/12 suvlasničkog dijela stana iznos od 476,70 kn (15,89 kn mjesečno) i za poslovni prostor ukupni iznos od 8.540,16 kn (177,91 kn mjesečno), što je obračunato primjenom koeficijenta od 1,00 i za stan i za poslovni prostor te u visini pričuve od 1,63 kn/m2, pa je nepobijanom toč. I. izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.196,68 EUR/9.016,38 kn sa zateznom kamatom na određene mjesečne iznose, dok je toč. II. i III. izreke ukinut platni nalog za iznos od 1.133,47 EUR/8.540,16 kn sa zateznom kamatom i odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu.

7. U žalbi tužitelj citira čl. 40., 375. st. 1. i 3. i 381. st. 1. i 2. ZV-a i navodi da navedena zakonska regulativa ovlašćuje suvlasnike da većinskom odlukom urede uzajamne odnose u pogledu upravljanja i korištenja nekretnine, koji ulaze u poslove redovitog upravljanja zgradom, pa smatra da sud nije imao uporišta odbiti tužitelja s dijelom zahtjeva, nego je trebao primijeniti Međuvlasnički ugovor kojim su suvlasnici ugovorili primjenu većeg korekcijskog koeficijenta (2,00) za poslovne prostore. Prema shvaćanju tužitelja odredba čl. 381. ZV-a koju je primijenio prvostupanjski sud ne propisuje visinu mjesečnog iznosa pričuve, već udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu. To znači da zakonodavac ne ograničava suvlasnike u načinu ugovaranja visine pričuve, pa smatra da je prvostupanjski sud odbio dio zahtjeva pogrešnom primjenom materijalnog prava.

8. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tužitelja, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pri čemu tužitelj u žalbi ne ukazuje ni prema zakonskom određenju niti sadržajno na ijednu bitnu povredu.

9. Na utvrđeno činjenično stanje koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično odbio zahtjev tužitelja (toč. II. i III. izreke presude).

10. Žalbeni navodi tužitelja svode se na osporavanje primjene materijalnog prava koje je primijenio prvostupanjski sud (čl. 381. ZV-a), odnosno na tvrdnje da su suvlasnici ovlašteni međuvlasničkim ugovorom ugovoriti visinu zajedničke pričuve i primjenu korekcijskog koeficijenta, unatoč tome što nisu utvrđeni posebni dijelovi zgrade, što bi primjenjivo na konkretan slučaj značilo da je tuženik u obvezi platiti pričuvu za poslovni prostor primjenom korekcijskog koeficijenta 2,00, na način kako je ugovoren čl. 11. st. 1. Međuvlasničkog ugovora broj MU-109/2004 i čl. 14. st. 1. Ugovora o upravljanju zgradom broj UUZ-109/2004 od 1. ožujka 2004.

11. Pravno stajalište tužitelja nije osnovano. Naime, okolnost što zgrada nije etažirana utječe na način na koji će se odrediti mjesečni iznos pričuve koji moraju platiti suvlasnici. Obzirom se u situaciji kada zgrada nije etažirana međusobni odnosi suvlasnika uređuju prema odredbama Glave 3., sve dok suvlasnici svoje odnose ne urede sukladno odredbama Glave 4. trećeg dijela ZV-a (čl. 374. st. 1. ZV-a), a da nije sporno da je riječ o zgradi u kojoj vrijednost pojedinih dijelova nekretnine nije utvrđena (nije izvršeno etažiranje), to je u pogledu suvlasničkih ovlasti na cijeloj nekretnini mjerodavan pravni režim sadržan u odredbama čl. 374.-387. ZV-a (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/68/2006 od 18. lipnja 2008.).

11.1. Kako čl. 381. ZV-a propisuje da dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili na druge samostalne prostorije koje su u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini, što posljedično znači da u situaciji u kojoj vrijednost posebnih dijelova još nije utvrđena suvlasnici ne mogu ugovarati različiti koeficijent za stambeni i poslovni prostor (koji izravno utječe na visinu pričuve). Upravo iz tog razloga u konkretnom slučaju Međuvlasnički ugovor broj MU-109/2004 od 1. ožujka 2024. (čl. 11. st. 1.) ne može biti osnova za obračun visine pričuve za poslovni prostor u vlasništvu tuženika, obzirom je ugovaranje korekcijskog koeficijenta za poslovni prostor (2,00) protivan čl. 381. ZV-a, pa se tuženikova obveza plaćanja pričuve i za poslovni prostor obračunava primjenom koeficijenta 1,00 kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

12. Kako je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično ukinuo platni nalog i djelomično odbio zahtjev pod toč. II. i III. izreke presude, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu u tom dijelu.

13. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a zaključivši da je tužitelj uspio u omjeru od 51% a tuženik 49%, pa da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

14. Ispitujući odluku o troškovima postupka po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda, ovaj sud utvrđuje da je odluka pod toč. VI. izreke, kojom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka, donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

15. Naime, tuženik je tijekom postupka osporavao aktivnu legitimaciju tužitelja i pravni osnov, navodeći da u vezi plaćanja pričuve nije dobio uplatnice niti račun pa ne zna koliko i što treba platiti. Stoga je uspjeh stranaka potrebno ocijeniti ne samo kvantitativno nego i kvalitativno na način da je tužitelj u pogledu osnove uspio 100% a visine 51%, a da tuženik u pogledu osnove nije uspio dok je uspio u visini zahtjeva 49%, pa je uspjeh tužitelja 75,5%, a tuženika 24,5% i primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj ima pravo na trošak u omjeru od 51%.

16. Tužitelj ima pravo na trošak zastupanja na raspravama 21. ožujka 2019., 21. svibnja 2019., 19. rujna 2019., 14. listopada 2019., 10. siječnja 2022. i 6. prosinca 2022. primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) po 1.875,00 kn za svaku radnju, trošak sastava podneska od 19. lipnja 2019. (zaprimljen 24. lipnja 2019.) primjenom Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.875,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 525,53 kn primjenom Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19., 92/21.), što ukupno iznosi 13.650,53 kn, a razmjerno uspjehu od 51% iznosi 6.961,77 kn/923,99 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. ožujka 2019. jer je predan na ročištu 21. ožujka 2019. za koje je punomoćniku tužitelja priznata nagrada za zastupanje.

17. Odluka pod toč. V. izreke kojom je djelomično odbijen zahtjev za naknadu troškova iz faze ovršnog postupka i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak iz faze postupka kada je bio ovršni (nepobijanom toč. IV. izreke), donesena je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. i čl. 164. st. 4. ZPP-a, time da tužitelj sadržajno ne iznosi nikakve žalbene razloge u odnosu na taj dio odbijenog zahtjeva.

18. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a potvrdio odluku o troškovima postupka pod toč.

V. izreke i preinačio pod toč. VI. izreke i obvezao tuženika naknaditi tužitelju trošak postupka od 923,99 EUR/6.961,77 kn.

19. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, uzimajući u obzir da djelomični uspjeh u pogledu odluke o troškovima postupka, kada nije polučen uspjeh u pobijanju odluke o glavnoj stvari, nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku (čl. 35. ZPP-a).

20. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

U Varaždinu 28. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.