Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja M. Ž. iz B., B. 6a, OIB: …, zastupane po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz Z., S. 8, protiv tuženika S. škola A. Š. G., K. 6, OIB:…, zastupana po zastupniku R. K., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 30. kolovoza 2023. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja F. V., odvjetničkog vježbenika iz G. te zastupnika tuženika R. K., a temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 28. rujna 2023. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 530,98 eura / 4.000,42 kuna[1] bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2022. računa za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim za:
- travanj 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.05.2016. do isplate - svibanj 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.06.2016. do isplate - lipanj 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.07.2016. do isplate - srpanj 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.08.2016. do isplate - kolovoz 2016. na iznos od 57,74 eura / 435,06 kn[1] od 16.09.2016. do isplate - rujan 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.10.2016. do isplate - listopad 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.11.2016. do isplate - studeni 2016. na iznos od 52,39 eura / 394,70 kn[1] od 16.12.2016. do isplate - prosinac 2016. na iznos od 52,83 eura / 398,05 kn[1] od 16.01.2017. do isplate - siječanj 2017. na iznos od 53,68 eura / 404,43 kn[1] od 16.02.2017. do isplate,
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 373,13eur/2.811,35 kn[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Preko dosuđenog dijela, tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 530,98 eur/4.042,00 kn[1] se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.
2. U tužbi navodi da se u razdoblju od travnja 2016. do siječnja 2017. godine nalazio u radnom odnosu kod tuženika koji kao poslodavac predstavlja javnu službu, u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama. Isto tako, tužitelj navodi da je čl. 5. st. 2. Zakona o plaćama u javnim službama propisano da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom dok je st. 3. istog članka propisano da osnovicu utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, u slučaju da se osnovica za izračun plaće ne utvrdi do donošenja državnog proračuna, a Sporazumom za osnovicu plaće u javnim službama sklopljenog 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi, (u daljnjem tekstu Sporazum o osnovici), ugovoreno je povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama u razdoblju od 2007. do 2009. i to za 6% godišnje. Tužiteljica navodi da su ugovorne strane Sporazuma o osnovici sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN-84/07) a u čl. 49. st. 4. istoga ugovoreno je da Sporazum o osnovici i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio toga kolektivnog ugovora čime su ugovorne strane toga kolektivnog ugovora prihvatile sadržaj sporazuma o osnovici kao dio sadržaja Temeljnog kolektivnog ugovora. Isto tako tužiteljica navodi da dodatkom sporazumu osnovici za plaće u javnim službama sklopljenim 13. svibnja 2009. između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi suglasno je utvrđeno da se sa danom sklapanja toga sporazuma primjenjuje osnovica za izračun plaće za javne službenike i namještenike iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kn (čl. 2. st.1.) te je ugovoreno da će u trenutku kada službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno 2 ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva tromjesečja) osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi će 5.415,37 kn bruto. Isto tako tužiteljica navodi da je čl. 2. Zakona o izmjenama zakona o osnovici plaće u javnim službama, koji je stupio na snagu 24. listopada 2009. godine izmijenjen čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama kojim je bilo određeno da osnovicu za plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom i to na način da je propisano da se od stupanja na snagu Zakona o izmjenama zakona o osnovici plaće u javnim službama osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi, a osim toga čl. 3. Zakona o izmjenama zakona o osnovici plaće u javnim službama propisano je da se do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. toga zakona primjenjuje osnovica plaće u javnim službama utvrđena dodatkom sporazuma o osnovici, čime su kriteriji i parametri za utvrđivanje osnovice plaće u javnim službama, koji su utvrđeni Dodatkom sporazumu o osnovici, postali i dio zakonske odredbe, sve dok Kolektivnim ugovorom ne bude utvrđeno drugačije. Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine sklopljenim na osnovu čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi, a čiji je sadržaj utvrđen Arbitražnom odlukom od 07. prosinca 2011. u čl. III. određeno je da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415.37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno 2 ili više posto i da će se ta osnovica primjenjivati iza toga do prve slijedeće promjene prema tim izmjenama i dopunama. Uz navedeno tužiteljica navodi da je u čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora utvrđeno da su dodatak sporazumu o osnovici i sve njegove izmjene i dopune ili svi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodatcima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 25. studenog 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima, a Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. donijeli su Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka sporazumu za plaće u javnim službama. Nadalje, u čl. 51. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ugovoreno je da su Dodatak sporazumu o osnovici te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te sporazum o dodatcima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 25. studenog 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na načini u rokovima određenim tim samim dokumentima. Sporazum o osnovici, dodatak sporazumu o osnovici i izmjene i dopune Dodatka sporazuma čiji je sadržaj konačno utvrđen arbitražnom odlukom imaju se smatrati dopunom temeljnog kolektivnog ugovora ta službenike i namještenike u javnim službama a kako je tuženik javna ustanova na njega se ima primijeniti i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama a samim time Sporazum o osnovici, Dodatak sporazumu o osnovici i Izmjene i dopune dodatku sporazuma čiji je sadržaj konačno utvrđen Arbitražnom odlukom. Tužiteljica navodi da je sklapanjem dodatka sporazumu o osnovici temeljnim kolektivnim ugovorom a potom Izmjenama i dopunama dodatka čiji je sadržaj konačno utvrđen Arbitražnom odlukom, Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi sklopili kolektivni ugovor na koji upućuje odredba čl. 2. Zakona o izmjenama zakona o osnovici plaće u javnim službama, sve u svezi s odredbom čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora i odredbom čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora/12 čime je osnovica za obračun plaće određena sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, a prema čl. XI st. 4. izmjena i dopuna dodatku sporazuma, dodatak sporazumu i naveden izmjene i dopune smatraju se Kolektivnim ugovorom sklopljenim na određeno vrijeme odnosno na razdoblje od 5 godina, s time da je prema odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o radu, u svezi s odredbom čl. 232. st.5. toga zakona primjena Izmjena i dopuna dodatka sporazumu čiji je sadržaj konačno utvrđen Arbitražnom odlukom istekla 26. siječnja 2017. godine. Tužiteljica navodi da su uvjeti za povećanje (povrat) osnovice prema čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu čiji je sadržaj konačno utvrđen Arbitražnom odlukom ispunjeni krajem 2015. godine, s početkom primjenom plaće za rad obavljen u prosincu 2015. ali je tuženik kao poslodavac i pravna osoba koja predstavlja javnu službu propustio obračunati i isplatiti tužitelju plaću u skladu s povećanom osnovicom, naime iz Procjene tromjesečnog BDP—a za drugo tromjesečje 2015. godine Državnog zavoda za statistiku objavljene 28. kolovoza 2015. proizlazi da je je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu i na isto tromjesečje 2014., a isti statistički podatci potvrđeni su i Procjenom Državnog zavoda za statistiku od 04. rujna 2014. iz Procjene tromjesečnog BDP a za treće tromjesečje 2015. Državnog zavoda za statistiku objavljene dana 27. studenog 2015. proizlazi da je BDP realno veći za 2,8 % u trećem tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine, a isti statistički podatci potvrđeni su i Procjenom Državnog zavoda za statistiku od 04. prosinca 2015. godine, a s obzirom da je Državni zavod za statistiku krajem studenog 2015. objavio podatke koji su ukazali na poboljšanje stanja odnosno da aritmetička sredina dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja (2 i 3. tromjesečje 2015) iznosi upravo 2% u tome mjesecu (studeni 2015.) ispunjen je uvjet iz čl. III. Izmjena i dopuna sporazuma čiji je sadržaj konačno utvrđen Arbitražnom odlukom, a čl. VII c. st. 3. istoga određeno je da ako u Izmjenama i dopunama dodatka sporazuma odnosno dodatku sporazuma piše da se nešto primjenjuje, isplaćuje, povećava "za mjesec" to znači da se u prvom slijedećem mjesec vrši ta primjena, isplata odnosno povišica radi čega je osnovica za rad tužiteljice iznosila 5.415,37 kn za rad obavljen u prosincu 2015. godine. Tužiteljica navodi da budući je tuženik plaću tužitelja za rad obavljen od 01. travnja 2016. pa do 31. siječnja 2017. godine obračunavao i isplaćivao prema osnovici u iznosu od 5.108,84 kn umjesto prema osnovici u iznosu od 5.415,37 kn tuženik nije u cijelosti isplatio tužitelju plaću za rad obavljen u navedeno razdoblju a posljedično tome, nije u cijelosti isplatio tužitelju naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora niti naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica navodi da ukupan mjesečni iznos plaće tužitelja ovisi o visini osnovice za izračun plaće, o visini koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta, o tzv. minulom radu, o dodatku za stručno metodičku pripremu za učitelja predmetne nastave, o dodatku po Sporazumu, naknadi plaće za državni blagdan i neradni dan, naknadi za godišnji odmor, broju radnih sati a odredbom čl. 81 Zakona o radu određena je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora dok je odredbom čl. 59. st.1. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama propisano ako je službenik odsutan za vrijeme bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini od 85 % od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, dok je odredbom čl.59. st. 2. istog ugovora propisano da naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca, neposredno prije nego je započeo bolovanje pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti i ozljede na radu. Tužiteljica navodi da imajući u vidu da je tuženik prilikom obračuna isplate plaće tužitelja za rad obavljen u razdoblju od 01.04.2016.-31.01.2017. obračunavao plaću tužitelja prema osnovici u iznosu od 5.108,84 kn, umjesto u iznosu od 5.415,37 kn, isti je pogrešno obračunavao plaću tužitelja, naknadu plaće tužitelja za vrijeme korištenja godišnjeg odmora (u razdoblju 01.4.2016-31.12017. kao i naknadu plaću tužitelja za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (u razdoblju od 01.04.2016.-31.1.2017.) te tužiteljica potražuje isplatu razlike plaće neisplaćene razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te neisplaćene naknade plaće za vrijeme privremen nesposobnosti za rad te traži da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznosi 4.000,42 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz troškove postupka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da među strankama nije sporno da je tužitelj u tuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu te nije sporno da je dana 25. studenog 2006. godine između Vlade Republike Hrvatske, s jedne strane, te Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja, s druge strane, bio sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Također, nije sporno niti da je dana 13. svibnja 2009. godine sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a niti da su dana 26. listopada 2011. godine sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, sve kako navodi i tužitelj. Tuženik se, s gornjim u svezi, očituje kako je pogrešno da bi dana 13. svibnja 2009. godine sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama te dana 26. listopada 2011. godine sklopljene Izmjene i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama bili sklopljeni kao dodaci, izmjene i dopune, aneksi ili bilo što slično u odnosu na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Naime, a kako je razvidno i iz samih naziva - Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – isti predstavljaju dodatak, odnosno izmjene i dopune, u odnosu na Sporazum o osnovici plaće u javnim službama sklopljen dana 23. studenoga 2006. godine, a što je sporazum različit od Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti sklopljenog dana 25. studenog 2006. godine. Nadalje, u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog. Naime, prije svega sporna jest pravna valjanost navedenih pravnih izvora. Tu se, prije svega, valja propitati jesu li Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 26. listopada 2011. pravno valjane i mogu li proizvoditi pravne učinke, napose u smislu da bi utjecale na to da osnovica za obračun plaća iznosi HRK 5.415,37 kuna. U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenih dana 26. listopada 2011. godine odmah valja utvrditi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio (sic!) jedan potpisnik Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Slijedom toga, razvidno jest kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine potpisalo manje potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, dakle nisu svih potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama prihvatili, sudjelovali u izmjenama i dopunama, te sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. S gornjim u svezi notorno jest kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju uvijek sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, na obje ugovorne strane istog. Ovo je temeljno načelo obveznog prava. Činjenično, ovdje je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Navedeno, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine čini pravno nevaljanim. Nastavno, za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista – da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzir na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor, odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili Kolektivni ugovor (…)” te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora, iznio je Vrhovni sud Republike Hrvatske o svojoj odluci broj Gž-5/05 od dana 27. travnja 2005. godine, a isto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-409/09 od dana 17. ožujka 2010. godine. Slijedom iznesenog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine te ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena dana 26. listopada 2011. godine. U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, ovo jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego samo sa predstavnicima odredbenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odnosno odredbi članka 254. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Dakle se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan! U odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde tuženik je iznio i stav iznesen u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gţr-425/13 od dana 16. travnja 2013. godine koji glasi: “Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je odredbeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR, nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji tužitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.” Iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Zakona o radu, nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću.
Nastavno, u tu svrhu tuženik navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, u člancima 51. stavak 4. navode kako ”Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim Službama od 13. svibnja 2009. godine te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine prema kojem “Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. godine i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.” Dakle, kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim Službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga. Drugim riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužitelja – pa se niti tužitelj, kao radnik zaposlen kod tuženike kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogao pojaviti kao aktivno legitimiran potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, ovo niti u sudskom postupku. Konačno, tuženik opreza radi ističe kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti. U odnosu na navod tužitelja o tome kako u članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”, a na čemu ona osniva svoj stav kako osnovica za obračun plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi HRK 5.415,37 bruto, a ne HRK 5.108,84 bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto osporava u cijelosti. Plaće se u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 39/09 i 124/09). Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i(b)osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog sata. Prema odredbi članka 5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a)prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b)sporazum o politici plaća; i (c)prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u “Narodnim novinama”. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a)kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b)Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine. Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim Službama uređuju Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Notorno jest kako je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. godine Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od HRK 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine. Gornje, naglašavamo, jest strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bio interpretiran da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kako to pogrešno čini tužitelj, bio bi u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens! Slijedom nerečenog, sve do donošenja Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. godine, s primjenom od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine. Gornje i argumentum a contrario – kako nakon donošenja Zakona o osnovici plaće u javnim službama- kojim je, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama za primjenu utvrđena osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine – a prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. godine, nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se uređivala osnovica za plaće u javnim službama, to je do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. godine za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine! Također, pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine u kojem stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”, pogrešno je i nepotpuno. Naime, po tuženiku tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu HRK 5.415,37 bruto iz odredbe članka 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Tužitelj, slučajno ili ne previđa da u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Tako se u točci 1. Istoga članka navodi kako “Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna. Citirano nesporno uređuje odgodu “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao trenutak primjene – “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)”. Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni BDP” - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore-navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine nadalje. To, dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Pritom, a kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo dana 25. listopada 2016. godine, to implicira kako do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Tuženik ističe kako argumente ovdje pod VII. i VIII. iznosi opreza radi te da raspravljanjem o istima ničime ne prejudicira neosnovanost ili nepostojanost prethodnih argumenata. Ističe da se predmetni tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kn to se ovaj spor u smisli čl. 458. Zakona o parničnom postupku ima smatrati sporom male vrijednosti te ističe prigovor zastare za sva novčana potraživanja po ovoj tužbi za koje je, računajući od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog novčanog iznosa do datuma podnošenja tužbe sudu protekao rok od 5 godina. U prilog iznesenog u svom odgovoru na tužbu tuženik se poziva i dostavlja presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj: Pr-2826/16-57 od 21. prosinca 2017. godine i Pr-584/17-31 od 21. prosinca 2017. godine te Općinskog suda u Osijeku, posl. broj: Pr-154/2017-17 od 30. listopada 2017. godine. Sve navedene presude donesene su u sporovima jednake činjenične i pravne osnove. Tuženik dostavlja i dokument „zaključci sa sastanka od 8. prosinca 2016.godine“, u kojem je izražen stav profesora pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj s katedre radnog prava o tematici koja je predmet spora tužitelja i tuženika. Slijedom svega navedenog, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, a podredno nejasnima i neobrazloženima te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.
4. Tužitelj je podneskom od 28. kolovoza 2023. godine a s obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uredio tužbeni zahtjev tako da traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 530,98 eur/4.042,00 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznom kamatama te troškovima postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica Sud je tijekom postupka izvršio uvid u preslik Ugovora o radu sklopljen između S. škole A. Š., G. i M. K. dana 24. studenoga 2010. godine (list 8-9), u preslik Aneksa ugovora o radu od 03. rujna 2007. godine (Klasa 112-02/10-01-237, URBROJ: 2123/01-23-10) zaključen između Srednje škole A. Š., G. i M. Ž. (list 10), u obračunske liste Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, dodatak sporazumu o osnovici za plaće, izmjene i dopune dodatka o sporazumu od 26.10.2011., u arbitražnu odluku od 07.12.2011., vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka o sporazumu, procjeni tromjesečnog BDP, temeljne kolektivne ugovore (list 111-113), u preslik sudske prakse (list 256-265) te u cjelokupan spis.
6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan kako je to navedeno u izreci presude.
8. Tužitelj u ovome postupku potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za utuženi period.
9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kod tuženika u utuženom periodu bio u radnom odnosu.
10. Nesporno je da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09).
11. Nadalje, nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom periodu plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn, dok je bilo sporno je li mu tuženik za taj period plaću treba isplaćivati po osnovici u visini 5.415,37 kn.
12. U postupku je nedvojbeno utvrđeno:
- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,
- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,
- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena i dopuna i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,
- da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je i to prethodno opisano,
- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,
- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno,
- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,
- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.
13. Neosnovani su prigovori tužene vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. i Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012. Točno je da navedene Izmjene nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske). Međutim, da bi ovo utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tužena u ovom postupku nije dokazala da bi taj sindikati bio isključen iz pregovaranja, pa je neodlučno što isti nije potpisnik Izmjena i dopuna. Slijedom toga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama zakonite, pravno valjane i proizvode određene pravne učinke. Ovo pravno stajalište proizlazi iz Odluka Vrhovnog suda RH (Revr 408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od 7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke Ustavnog suda RH br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015.
Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.-članak 51. stavak 4. (NN 141/12, dalje: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune. Stoga su po mišljenju ovog suda navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.
Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09).
14. Prema odredbi članka 192. Zakona o radu (NN 93/14, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama. Dakle, nema dvojbe da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi važile do 26. listopada 2016. Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. ZR na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor. Prema tome rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio je do 26. siječnja 2017.
15. Sud ocjenjuje pravno valjanim Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Ovo iz razloga jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012. Nadalje, niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti. Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.
16. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženu u čije ih je ime i za čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila.
17. Po ocjeni ovoga suda bez značaja je pozivanje na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti koji je sindikat tužitelja sklopio s Vladom RH 25. studenoga 2006. jer se tim sporazumom utvrđuju dodaci na plaću i isti nisu predmet ovoga postupka ni potraživanja u ovoj parnici. Sporazumom navedenim u tužbi od 23. studenoga 2006. utvrđuje se visina osnovice za izračun plaće u javnim službama, a koji Sporazum upravo i predstavlja osnovu isplate u ovoj parnici. Dakle, što se tiče odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, budući da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. tako i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.
18. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. i to na čl. III. istih koje su zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu bile u primjeni do 26. siječnja 2017. Do ispunjenja uvjeta iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. došlo je krajem studenoga 2015. kada su iste nesumnjivo bile na snazi. Ponavlja da je BDP rastao 2 tromjesečja uzastopno što je i potvrđeno službenim procjenama Državnog zavoda za statistiku te je krajem studenoga 2015. ispunjen uvjet iz čl. III. tih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu jer su tada objavljeni relevantni podaci Državnog zavoda za statistiku. Dakle, već je za prosinac 2015. tužitelju plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn i po toj osnovici je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017. godine. Tvrdi da tužena bez osnova ističe kako je BDP zabilježio 12 konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od 4. tromjesečja 2011. a zaključno s 3. tromjesečjem 2014., te da pogrešno interpretira čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. Naime, sukladno javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Sukladno navedenom, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice. U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015.ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovce za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna bruto. Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.
19. U odnosu na način primjene osnovice, a obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz Državnog proračuna te da ih tuženik sam ne obračunava nego se to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći "automatizmom", no propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, ne može ići na štetu tužitelja. Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. godine u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti. Pri tome treba ukazati da su se prema čl. 6. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.5.2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezala se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu. Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 dalje ZOO) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 9. ZOO-a sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. ZOO vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu. Također čl. 342. st. 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju. Međutim, slijedom naprijed navedenog Vlada Republike Hrvatske u ovom slučaju evidentno nije postupila po navedenim odredbama, koje kao opće odredbe obveznog prava valja primijeniti u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o radu iz 2014. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju umješača Republike Hrvatske radi isplate razlike plaće na temelju čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće za javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje umješača i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:
"Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. u javnim službama nije odgođen primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Prema tome zaključak je ovoga suda da odredbom čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III. o "povratu" osnovice, jer se odredba čl. VII. odnosi na način "usklađivanja pariteta" (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi."
20. Zbog svega toga, Sud utvrđuje da tužitelju pripada pravo da mu se u utuženom razdoblju obračuna i isplati plaća po osnovici od 5.415,37 kuna bruto. Pri tom nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva tj. obračun tužitelja glede potraživanja zatražene isplate, ne samo zato što se radi o jednostavnom izračunu nego je i tuženik prihvatio navedenu visinu potraživanja. U tom smislu nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, jer isto pitanje nije bilo sporno te su ostvarene pretpostavke za povećanje osnovice, što je pravno pitanje, budući službeni podaci Državnog zavoda za statistiku o bruto domaćem proizvodu svjedoče u prilog tome.
21. Tuženik je tijekom postupka izričito naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva koja bi tužitelju pripadala za slučaj da mu se kao osnovica za obračun plaće u utuženom periodu uzme iznos od 5.415,37 kn, te da su to upravo oni iznosi koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, pa stoga nije potrebno pribavljati izračun razlike plaće niti provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
22. Kako je među strankama nesporno da je tuženik u spornom periodu obračunavao plaću prema osnovici od 5.108,84 kn, a Sud utvrđuje da je trebala primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn, to je nastala razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn za navedeni period, u utuženom iznosu i to po pojedinim mjesecima pobliže označenima u toč. I. izreke ove presude. Sud je cijenio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan, a s obzirom da je tužba u ovome predmetu podnesena 07. svibnja 2021. godine, a tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje isplatu plaće koja je dospijevala u vremenskom periodu od mjeseca svibnja 2016. do mjeseca veljače 2017. godine pa proizlazi da je tužba podnesena u roku od pet godina od dana dospijeća pojedinih potraživanja.
23. Prema odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP-a kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu. Ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.
24. Na dosuđeni bruto iznos plaća, tužitelju je dosuđena i zatezna kamata temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15 - dalje: ZOO) tekuća od prvog sljedećeg dana nakon dospijeća plaće tj. od 16. u mjesecu za razliku plaće za prethodni mjesec jer je i plaća tužitelja dospijevala do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, u skladu s čl. 92. st. 3. ZR, što između stranaka nije sporno.
25. Tužitelju ne pripada pravo na isplatu kamate na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. Naime, u skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, (tako i u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R-45/2017 od 9. srpnja 2018., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-909/18-2 od 5. srpnja 2018., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-160/2018-2 od 25. rujna 2018. i Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-10/2018-2 od 26. rujna 2018.). Zbog navedenog Sud je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio.
26. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud stranci koja nije uspjela u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog kojega djela nisu nastali posebni troškovi, dosudi da joj protivna stranka naknadi troškove postupka u cijelosti.
27. Troškovi tužitelja prema tuženiku sastoje od troška zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 99,50 eur/749,68 kn[1] , zastupanje na ročištu održanom dana 30. kolovoza 2023. godine u iznosu od 99,50 eur/749,68 kn[1] , za sastav podneska od 28. kolovoza 2023. u iznosu od 99,50 eur/749,68 kn . Isto tako potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose se na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 74,63 eur/562,26 kn[1] . Dakle, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu 373,13 eur/2.811,35 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate. Svi parnični troškovi koji su odmjereni tužitelju bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenog određenog zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.
28. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Garešnici, 28. rujna 2023. godine.
Sudac
Jarmilka Kučera-Slivar v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.
Žalba se može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.1., 2., 4., 5., 6., 8.-11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.467. st.1. ZPP).
Dostaviti:
-tužitelju po punomoćniku,
-tuženiku S. škola A. Š. G.
