REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: U-zpz 10/2023-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja Imex banke d.d. Split, Tolstojeva 6, protiv tuženika Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Rijeka, Riva 10/I, radi komunalne naknade, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ- DO-22/2023-5 od 3. srpnja 2023. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-713/22-2 od 12. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-821/2020-10 od 10. prosinca 2021., u sjednici održanoj 27. rujna 2023.,
p r e s u d i o j e:
Usvaja se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuje se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-713/22-2 od 12. siječnja 2023. i sudi:
Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-821/2020-10 od 10. prosinca 2021., usvaja se tužbeni zahtjev i poništava se:
- rješenje Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša klase: UP/II-363-03/20-01/15, urbroj: 2170/1-03-08/4-20-2 od 18. svibnja 2020.;
- rješenje Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Odjela gradske uprave za komunalni sustav klase: UP/I-363-03/19-12/4000, urbroj: 2170/01-02-20-19-2 VB od 13. studenog 2019.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela, Republike Hrvatske, Primorsko- goranske županije, Grada Rijeke, Odjela gradske uprave za komunalni sustav klase:
UP/I-363-03/19-12/4000, urbroj: 2170/01-02-20-19-2 VB od 13. studenog 2019. (dalje: Prvostupanjsko upravno rješenje) tužitelju je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade, počam od 1. lipnja 2019., pa nadalje za poslovni prostor u Rijeci, Jadranski trg 1, površine 63,81 m2, zona 2, u iznosu 28,04 kn/m2, odnosno u godišnjem iznosu 1.043,70 kuna za 2019. godinu, a nadalje u godišnjem iznosu 1.789,23 kn.
2. Rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela, Republike Hrvatske, Primorsko- goranske županije, upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša klase: UP/II-363-03/20-01/15, urbroj: 2170/1-03-08/4-20-2 od 18. svibnja 2020. (dalje: Drugostupanjsko upravno rješenje) odbijena je žalba podnesena protiv rješenja iz točke 1. ovoga obrazloženja.
3. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja i/ili oglašavanja ništetnim rješenja pod toč. 1. i 2. ovoga obrazloženja.
4. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
5. Protiv presude suda drugog stupnja Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude predlažući da se zahtjev prihvati i preinači presude nižestupanjskih sudova tako da se usvoji zahtjev tužitelja i ponište i/ili oglase ništetnim spomenuta rješenja donesena u upravnom postupku.
6. Na zahtjev nije odgovoreno.
7. Zahtjev je osnovan.
8. Predmet spora je obveza tužitelja, kao vlasnika, koji je takvim postao temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva (dakle, tužitelja, kao fiducijarnog vlasnika), na plaćanje komunalne naknade, pri čemu nije sporno da je tužitelj doista fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine, temeljem navedenog sporazuma i da je u zemljišne knjige upisan kao vlasnik, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine.
9. Pravno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužitelj, kao upisani vlasnik, temeljem odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18, 110/18 i 32/20 - dalje: ZKG), obveznik plaćanja komunalne naknade, jer da pri sklapanju sporazuma o osiguranju tražbine nije što drugo ugovoreno, a da fiducijalni vlasnik ima sva druga prava i obveze koje ima i svaki drugi vlasnik nekretnine, pri čemu se ukazuje na, u tom smislu, ustaljenu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te se upućuje i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženu u odlukama U-III-6406/2014 od 18. studenog 2015. i U- III-5748/2014 od 11. prosinca 2014.
10. U zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti tužitelj navodi da je predmetna nekretnina u dalje u neposrednom posjedu fiducijarnog dužnika, sukladno odredbama navedenog sporazuma, a da tužitelj nije korisnik predmetne nekretnine niti je preuzeo obvezu plaćanja komunalne naknade i, u bitnom, spori pravno shvaćanje suda da u tom slučaju fiducijar, kao upisani vlasnik nekretnine, ima obvezu plaćanja komunalne naknade po navedenim odredbama ZKG-a.
11. Ovaj sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova utemeljeno na pogrešnom materijalnopravnom pristupu.
12. Radi donošenja odluke po zahtjevu, potrebno je spor razmotriti u svjetlu sljedećih zakonskih odredbi:
- članka 93. ZKG, koji glasi:
“(1) Komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Korisnik nekretnine iz stavka 1. ovoga članka plaća komunalnu naknadu:
1. ako je na njega obveza plaćanja te naknade prenesena pisanim ugovorom 2. ako nekretninu koristi bez pravne osnove ili
3. ako se ne može utvrditi vlasnik.
(3) Vlasnik nekretnine solidarno jamči za plaćanje komunalne naknade ako je obveza plaćanja te naknade prenesena na korisnika nekretnine pisanim ugovorom.“;
- članka 94. ZKG koji glasi:
„1) Obveza plaćanja komunalne naknade nastaje:
1. danom izvršnosti uporabne dozvole odnosno danom početka korištenja nekretnine koja se koristi bez uporabne dozvole
2. danom sklapanja ugovora kojim se stječe vlasništvo ili pravo korištenja nekretnine
3. danom pravomoćnosti odluke tijela javne vlasti kojim se stječe vlasništvo nekretnine
4. danom početka korištenja nekretnine koja se koristi bez pravne osnove. (2) Obveznik plaćanja komunalne naknade dužan je u roku od 15 dana od dana nastanka obveze plaćanja komunalne naknade, promjene osobe obveznika ili promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade prijaviti upravnom tijelu nastanak te obveze odnosno promjenu tih podataka. (…)“;
- članka 315. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 - dalje: OZ), koji, u stavku 1. glasi
„(1) Ako sporazumom iz članka 310. stavka 1. ovoga Zakona ili naknadnim sporazumom stranaka sastavljenom u obliku javne isprave ili privatne isprave na kojoj je potpis stranaka javno ovjerovljen nije drukčije određeno, protivnik osiguranja ovlašten je i dalje koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, odnosno vršiti pravo koje je preneseno na predlagatelja osiguranja.“;
- članka 324. OZ, koji glasi:
„(1) Na prijenos vlasništva na stvari ili na prijenos prava radi osiguranja ne plaćaju se porez na promet, porez na dodanu vrijednost ili koji drugi porez ili javno davanje koji se inače plaćaju prigodom prijenosa vlasništva na stvari ili prijenosa prava u druge svrhe.
(2) Porezi i druga javna davanja ne plaćaju se ni u slučaju vraćanja vlasništva na stvari odnosno vraćanja prava (članak 321.).
(3) Odredbe stavaka 1. i 2. ovoga članka ne odnose se na sudske pristojbe koje se plaćaju za odgovarajuće upise u zemljišne knjige.
(4) U slučaju iz članka 322. stavka 7. ovoga Zakona rok u kojem je predlagatelj osiguranja u vezi s plaćanjem poreza dužan prijaviti da je postao punopravni vlasnik stvari ili punopravni nositelj prava koji su na njega bili preneseni radi osiguranja, računa se od dana kada je predlagatelj osiguranja dobio potvrdu javnog bilježnika da je postao punopravni vlasnik stvari ili punopravni nositelj prava.“.
13. Ne bi trebalo biti sporno da tužitelj nije korisnik predmetne nekretnine u faktičnom smislu, nije u njezinom neposrednom posjedu, nego nekretninu koristi, u skladu s dopuštenjima iz čl. 315. st. 1. OZ-a, fiducijant, pa u tom smislu ne dolazi do primjene odredba čl. 93. st. 2. ZKG.
14. Stoga ovom sudu ostaje za protumačiti pojam vlasnika iz stavka prvoga članka 93. ZKG, u smislu obveze plaćanja komunalne naknade kod fiducijarnog prijenosa prava vlasništva.
15. U tom smislu, valja primijetiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Uzz 16/11-5 od 29. svibnja 2012. već izrazio pravno shvaćanje kako odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), iako polaze od toga da je fiducijarni vlasnik bezuvjetni vlasnik, ipak fiducijarnog vlasnika razlikuju od punopravnog vlasnika, pa ga u čl. st. 4. i 5. nazivaju prethodnim vlasnikom, a fiducijanta, kojem u pravilu ostaje u posjed stvari, naziva potonjim vlasnikom.
15.1. Dalje se u toj odluci primjećuje da čl. 297. st. 2. ZVDSP propisuje da će ono što je određeno za založno pravo primjenjivati na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako tim zakonom nije što drugo određeno. 15.2. Ovaj je sud u istoj odluci zaključio - doduše sve to u sporu povodom tužbe kojom se zahtijevao poništaj rješenja donesenih u upravnom postupku, a u pogledu razrezivanja poreza na plovila - da, s obzirom na odredbe čl. 277.b, u svezi čl. 277. st. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 173/03, 151/04, 88/05 121/05 i 67/08), o odgođenoj obvezi plaćanja poreza na promet, i posebno nepropisanoj obvezi predlagatelja osiguranja na plaćanje poreza na imovinu, i načelnom (ako se stranke nisu drugačije sporazumjele) nepostojanju prava predlagatelja osiguranja na posjed predmeta osiguranja - po shvaćanju tog (ovog) suda, fiducijarni vlasnik, koji nije postao i punopravni vlasnik, u smislu poreznih propisa (čl. 20. st. 1. Zakona o financiranju) nije vlasnik te nije porezni obveznik.
15.3. Napominje se da odredbe Ovršnog zakona iz prethodne alineje supstancijalno, u smislu relevantnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, korespondiraju gore citiranim odredbama čl. 324., ovdje primjenjivog, OZ-a.
16. Za primijetiti je i da je Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovnog broja U- III-10/2023, od 13. ožujka 2008. - iako u svjetlu potpuno drugačije i s ovopredmetnim sporom nepodudarne pravne problematike (odgovornosti za štetu fiducijara i fiducijanta prema trećim osobama) - uvidio nepotpunost prijelaza svih vlasničkih ovlaštenja sa fiducijanta na fiducijara te je zaključio (posve pojednostavljeno za potrebe ovoga upravnosudskog postupka) da prijelazom prava vlasništva na fiducijara ne prestaju u tom predmetu relevantne odgovornosti fiducijanta prema trećima proizašle iz njegove pozicije (potonjeg) vlasnika (za naknadu konkretne štete koja inače tereti vlasnika). To se pravno shvaćanje, naravno, nije izrazilo za sve slučajeve odgovornosti, nego za samo tamo relevantan slučaj (v. odluku USRH, broj U-III- 10/2023, od 13. ožujka 2008.).
17. Imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već uočio razliku u pogledu pozicije prethodnog vlasnika (fiducijara) u odnosu na (punopravnog) vlasnika, čak i u pojedinim slučajevima koji su izvan dosega čl. 324. OZ (u kojem su izričito navedene situacije u kojima fiducijar nije obveznik tamo navedenih poreza i nameta u kojima bi kao (punopravni) vlasnik inače to bio).
18. Razliku je, u pogledu odgovornosti fiducijanta kao (potonjeg) vlasnika, u pojedinim slučajevima odgovornosti za štetu, uočio u Ustavni sud Republike Hrvatske.
19. Odlučujući o ovopredmetnom zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, a ničim ne dirajući u poziciju fiducijarnog vlasnika kao vlasnika u stvarnopravnom smislu, ovaj sud ocjenjuje da fiducijarni (upisani) vlasnik, koji nije postao i punopravni vlasnik, a nije postao niti korisnik predmetne nekretnine, sve u smislu čl. 93. ZKG, nije obveznik plaćanja komunalne naknade, čime se navodi Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koji se u bitnom svode na navedenu problematiku, ukazuju osnovanim.
20. Pritom, ovaj sud ne vidi nepodudarnost između tako izraženog pravnog shvaćanja i pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužena (v. toč. 8. ovoga obrazloženja), jer je ta ustavnopravna ocjena dana u pogledu ustavnopravne prihvatljivosti shvaćanja nižestupanjskih sudova, u smislu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a njome nije dan meritorni sud o primjeni materijalnog prava u konkretnim slučajevima.
21. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 78. st. 8. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/2010, 143/2012, 152/2014, 94/2016, 29/2017, 110/2021 - dalje: ZUS) usvojiti zahtjev, preinačiti pobijanu (drugostupanjsku) presudu i, na temelju odredbe čl. 74. st. 2. ZUS, poništiti prvostupanjsku presudu, usvojiti tužbeni zahtjev te, otklanjajući pogrešnu primjenu materijalnog prava, riješiti (upravnu) stvar - poništavanjem upravnih rješenja.
Zagreb, 27. rujna 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
