REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 27 Pr-1919/2022-77

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja bolnica Z.₁, Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku M.P., diplomiranom pravniku, zaposleniku tužitelja, protiv I-tuženice Ž.P., Š., B., OIB: …, zastupana po punomoćniku M.M., odvjetniku iz Z., te II-tuženika bolnica Z.₂, Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku N.S., diplomiranom pravniku, zaposleniku II-tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. kolovoza 2023. u nazočnosti punomoćnika tužitelja M.P., diplomirano pravnika, I-tuženice osobno, zamjenika punomoćnika I-tuženice I.G., odvjetnica te punomoćnika II- tuženika N.S., diplomiranog pravnika, sukladno odredbi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22), dana 27. rujna 2023. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se prvotuženoj Ž.P. iz Z., sada na adresi: B., S. OIB: …, i drugotuženom bolnica Z.₂, OIB: …, platiti tužitelju bolnica Z.₁, Z., OIB: .., iznos od 36.661,43 eur[1] / 276.225,53 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2016. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri

postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i iznos od 2.242,11 eur[1] / 16.893,17 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju bolnica Z.₁, Z., OIB: … , naknaditi I-tuženici Ž.M., Š., B., OIB: …,, trošak parničnog postupka u iznosu od 11.322,90 eura[1] / 85.312,39 kn, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se zahtjev I-tuženice Ž.M., Š., B., OIB: …, za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.488,57 eura[1] / 18.750,13 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj bolnica Z.₁ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 14. veljače 2019. navodi da je sa I-tuženom Ž.M. (dalje u tekstu: I-tuženica) zaključio 6. ožujka 2012. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto liječnik specijalist pedijatar. Radi uređivanja međusobnih prava i obveza glede obavljanja uže specijalizacije iz pedijatrijske neonatologije I-tuženica i tužitelj su zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 1. prosinca 2014. u kojem se navodi da će I- tuženica započeti sa obavljanjem uže specijalizacije u roku od 30dana od dana primitka Rješenja Ministarstva. Prema odredbi čl. IV. Ugovora je utvrđeno da ukoliko I-tuženica prekine obavljati užu specijalizaciju, ili prekine radni odnos kod tužitelja svojom voljom i ne ostane na radu toliko vremena koliko se obvezala ugovorom, obvezuje se tužitelju nadoknaditi sve troškove uže specijalizacije kao i sve plaće i naknade koje je primila u navedenom razdoblju i sve troškove koje je tužitelj imao na ime upućivanja I-tuženice na dodatno usavršavanje u zemlji ili inozemstvu za vrijeme obavljanja uže specijalizacije. Ministarstvo je svojim Rješenjem od 6. veljače 2015. odobrilo I-tuženici užu specijalizaciju, radi čega su stranke zaključile Aneks ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 6. ožujka 2015. u kojem se definira trajanje uže specijalizacije te da se I-tuženica obvezuje raditi kod tužitelja toliko vremena koliko je trajala uža specijalizacija. I-tuženica je 14. siječnja 2016. dostavila tužitelju dopis kojim otkazuje ugovor o radu od 15. lipnja 2015. U svom dopisu I-tuženica navodi da će financijske obveze koje su proizašle iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama te Aneksa istog ugovora u potpunosti preuzeti Klinika kao novi poslodavac. U prilog otkaza ugovora o radu tužiteljica je dostavila i potvrdu bolnica Z.₂ (dalje u tekstu: II- tuženik) kojom isti potvrđuje i jamči da će u potpunosti preuzeti financijski dug I- tuženice po osnovi troška zbog prekida uže specijalizacije. Dana 18. siječnja 2016. podnesen je zahtjev Ministarstvu da se odobri zasnivanje radnog odnosa u bolnica Z.₂ za vrijeme trajanja ugovorne obveze rada iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Ministarstvo je dopisom od 21. siječnja 2016. odobrilo zasnivanje radnog odnosa I- tuženice kod II-tuženika, te je preporučilo da troškove specijalizacije regulira izravno sa tužiteljem. Obzirom na činjenicu da je I-tuženica prekinula radni odnos kod tužitelja, Ministarstvo donijelo je rješenje od 19. srpnja 2016. kojim prestaje pravo obavljanja uže specijalizacije. Nadalje, I-tuženica je protiv tužitelja pokrenula sudski postupak pred ovim sudom radi pogrešnog obračuna dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata te za znanstveni stupanj za vrijeme prekovremenog rada. Budući je I-tuženica prekinula radni odnos i užu specijalizaciju iz neonatologije kod tužitelja, tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu troškova prema Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 23. svibnja 2023. tužitelj potražuje od I i II tuženika isplatu ukupnog iznosa od 36.661,43 eur[1] / 276.225,53 kn te iznosa od 2.242,11 eur[1] / 16.893,17 kn, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

2. I-tuženica u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući je prema Potvrdi II-tuženika za nastalu obvezu odgovoran II-tuženik. Osporava se visina tužbenog zahtjeva jer tužitelj ničim nije opravdao svoje potraživanje. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi troškovi specijalizacije iznosili čak 290.302,66 kn. Predlaže da tužitelj detaljno i postavkama obrazloži na što se odnosi njegovo potraživanje. I- tuženica navodi da je nezakonit prijeboj zahtjeva I-tuženice s naslova isplate razlike plaće prema tužitelju iz spora Pr-891/18 sa potraživanjem tužitelja koje je predmetom ove tužbe. I-tuženica dalje navodi da bi tužitelj svoje potraživanje trebao riješiti izravno prema II-tuženiku. U svojoj dopuni odgovora na tužbu I-tuženica ističe da tužitelj od I-tuženice neosnovano potražuje iznos od 290.302,66 kn, budući nije priložio nikakve račune ili drugu dokumentaciju iz koje bi proizašlo potraživanje tužitelja. Nadalje, I-tuženica ističe da tužitelj neosnovano potražuje isplatu ranije isplaćenih plaća budući se radi o ekvivalentu za rad koji je I-tuženica obavila za tužitelja. Povratom isplaćenih plaća ispalo bi da je I-tuženica radila kod tužitelja besplatno, odnosno da je volontirala. Zahtjev za povrat isplaćenih plaća protivi se odredbama Zakona o radu kao i Ustava RH, budući je temeljno i neotuđivo pravo radnika pravo na isplatu plaće za obavljeni rad. Slijedom navedenog, I-tuženica predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. II-tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare potraživanja. II-tuženik navodi da tužbeno zahtjev nije specificiran, a u odnosu na zahtjev za povrat iznosa koje je I-tuženica utužila u sudskom postupku, II-tuženik ističe da tužitelj nije priložio pravomoćnu sudsku presudu kojom su dosuđeni iznosi razlike plaće I-tuženici. Istina je da se II-tuženik obvezao preuzeti naknadu troškova uže specijalizacije tužiteljice, međutim nigdje se nije obvezao preuzeti obvezu naknade štete s naslova isplaćenih plaća. II-tuženik smatra da trošak isplaćenih plaća za obavljeni rad nikako ne može ući u trošak specijalizacije niti se može tražiti povrat plaća koje su isplaćene za obavljeni rad. Nadalje, II-tuženik tijekom postupka navodi da Potvrda koju je izdao o podmirenju troškova uže specijalizacije I-tuženice nije pravno valjana jer ju nije potpisala osoba koja je u navedeno vrijeme zastupana II-tuženika, a to je bio sanacijski upravitelj. Stoga smatra da Potvrda o podmirenju troška specijalizacije ne proizvodi pravne učinke, jer nije potpisana od strane ovlaštene osobe. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. U postupku su izvedeni slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu (str. 5-6, 7 spisa), u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 1. prosinca 2014. (str. 8-9 spisa), u Rješenje Ministarstva (str. 10-11 spisa), u Aneks Ugovora o međusobnim pravima i obvezama (str. 12-13 spisa), u otkaz ugovora o radu (str. 14 spisa), u potvrdu II-tuženika (str. 15 spisa), u dopis Ministarstva (str. 16 spisa), u Rješenje Ministarstva od 19. srpnja 2016. (str. 17-18 spisa), u tužbu poslovni broj Pr-891/18 (str. 19-22 spisa), u isplatne liste (str. 23-35 spisa), u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (str. 48-53 spisa), u dopis I-tuženice (str. 54-55 spisa), u Ugovor o radu I- tuženice sa II-tuženikom (str. 70-71 spisa), u dopis tužitelja od 5. studenoga 2015. (str. 77 spisa), u presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-478/2019 (str. 82-85 spisa), u izračun potraživanja (str. 91 spisa), u isplatne liste i potvrde o isplatama (str. 92-119 spisa), u Odluku Ustavnog suda RH od 11. srpnja 2017. (str. 136-162 spisa), u potvrdu Z.e.t. o cijeni karte (str. 177 spisa), u Odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020. (str. 200-215 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku R.v. d.o.o. o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje (str. 190-193 spisa), izvršen je uvid u presudu ovog suda poslovni broj Pr-494/2019 od 13. svibnja 2022. (str. 234-241 spisa), uvid u rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2442/2022 od 6. rujna 2022. (str. 256-260 spisa), izveden je dokaz saslušanjem I-tuženice kao parnične stranke (str. 293-294 spisa).

5. Slijedom svih izvedenih dokaza utvrđeno je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga.

6. U ovom predmetu donesena je presuda poslovni broj Pr-494/2019 od 13. svibnja 2022., kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Povodom žalbe tužitelja navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2442/2022 od 6. rujna 2022. Iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu proizlazi da nije osnovan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj ne bi imao pravo na povrat isplaćene plaće, budući da je u ovom predmetu I-tuženica zaključila Ugovor sa tužiteljem prema kojem se obvezala vratiti i plaće koje su joj isplaćene, pa da se iz tog razloga na ovaj predmet ne može primijeniti pravno shvaćanje koje proizlazi iz Odluke Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020., budući da u tom slučaju stranke nisu imale zaključen takav ugovor prema kojem se liječnik obvezao vratiti plaće koje su mu isplaćene za vrijeme specijalizacije. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud zaključuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega je presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. Uvidom u Ugovor o radu od 6. ožujka 2012. je utvrđeno da su isti zaključili tužitelj i I-tuženica radi obavljanja poslova na radnom mjestu liječnik specijalist pedijatar, te se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme.

8. Prema Ugovoru o radu od 15. lipnja 2015. je I-tuženica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova liječnik specijalist pedijatar. Prema navedenom Ugovoru radni odnos se zasniva na neodređeno vrijeme. Sukladno odredbi čl. VI istog ugovora I-tuženici kao radnici pripada plaća u skladu s pozitivnim propisima. Nadalje, istom odredbom je ugovoreno da će tužitelj I-tuženici isplaćivati osnovnu plaću i dodatke na plaću propisane važećim Zakonom, drugim propisima donesenim u skladu s tim zakonom i Kolektivnim ugovorima. Također je istom odredbom navedeno da će se I-tuženici osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću isplatiti najkasnije do 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec.

9. Spisu prileži Ugovor o međusobnim pravima i obvezama kojeg su zaključili tužitelj i I-tuženica 1. prosinca 2014. Prema odredbi čl. III istog Ugovora I-tuženica se obvezala započeti obavljanje uže specijalizacije u roku od 30 dana od dana primitka rješenja Ministarstva. Prema odredbi čl. V istog Ugovora I-tuženica se obvezala ostati raditi kod tužitelja po završetku uže specijalizacije toliko vremena koliko je trajala uža specijalizacija. Nadalje, prema odredbi čl. VI istog Ugovora u slučaju da I-tuženica prekine obavljanje uže specijalizacije, odnosno ako prekine radni odnos svojom voljom i ne ostane na radu toliko vremena koliko se obvezala prema odredbi čl. V Ugovora, I-tuženica se obvezuje tužitelju nadoknaditi sve troškove iz uže specijalizacije, kao i sve plaće i naknade koje je primila u navedenom razdoblju i sve troškove koje je tužitelj imao na me upućivanja I-tuženice na dodatno usavršavanje u zemlji ili inozemstvu za vrijeme obavljanja uže specijalizacije.

10. Prema Rješenju Ministarstvu od 6. veljače 2015. I-tuženici se odobrava uža specijalizacija iz neonatologije kod tužitelja, te je istim rješenjem određeno da će I-tuženica započeti s obavljanjem uže specijalizacije u roku od 30 dana od dana primitka istog rješenja.

11. Tužitelj i I-tuženica su zaključili dana 6. ožujka 2015. Aneks Ugovora o međusobnim pravima i obvezama prema kojem I-tuženica započinje s obavljanjem uže specijalizacije dana 10. ožujka 2015. Istim Aneksom izmijenjena je odredba čl. V Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 1. prosinca 2014. na način da se I- tuženica obvezuje raditi kod tužitelja po završetku uže specijalizacije toliko vremena koliko je trajala uža specijalizacija i vrijeme do polaganja ispita iz uže specijalizacije. Prema odredbi čl. 5. Aneksa Ugovora ostale odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama ostaju neizmijenjene.

12. Dopisom I-tuženice od 14. siječnja 2016. I-tuženica otkazuje Ugovor o radu za radno mjesto liječnik specijalist pedijatar, te radni odnos I-tuženici prestaje 14. veljače 2016. U dopisu I-tuženica navodi da sve financijske obveze proizašle zbog prekida obavljanja uže specijalizacije u potpunosti preuzima bolnica Z.₂ kao novi poslodavac, ukoliko ista Klinika i tužitelj ne postignu sporazum o otpisu duga.

13. Otkazu Ugovora o radu I-tuženica priložila je i potvrdu bolnica Z.₂ ovdje II- tuženika, od 13. siječnja 2016. prema kojoj II-tuženik potvrđuje i jamči da će u potpunosti preuzeti financijski dug I-tuženice prema tužitelju po osnovi troška užeg specijalističkog usavršavanja, ukoliko II-tuženik i tužitelj ne postignu sporazum o otpisu duga, nakon prelaska I-tuženice na rad kod II-tuženika.

14. Prema dopisu Ministarstva od 21. siječnja 2016. ministar zdravlja suglasan je sa zasnivanjem radnog odnosa I-tuženice kod II-tuženika. Ujedno Ministarstvo preporuča da troškove specijalizacije reguliraju izravno sa II-tuženikom.

15. Prema Rješenju Ministarstva od 19. srpnja 2016. I-tuženici prestaje pravo na obavljanje uže specijalizacije iz neonatologije za potrebe tužitelja, i to s danom 14. veljače 2016.

16. Spisu također prileži tužba I-tuženice protiv tužitelja u ovosudnom predmetu poslovni broj Pr-891/2018, prema kojoj I-tuženica potražuje od tužitelja isplatu razlike plaće s naslova neisplaćenog dodatka za otežane uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te za znanstveni stupanj za sve efektivno odrađene sate rada, znači i za sate prekovremenog rada.

17. II-tuženik je spisu priložio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine broj 62/2016) koji je stupio na snagu 16. srpnja 2016. prema kojem je izmijenjena dotadašnja odredba čl. 12 Pravilnika na način da su precizno određeni troškovni specijalizacije i ono što isti obuhvaćaju. Tako prema izmijenjenoj odredbi čl. 12 Pravilnika troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Nadalje, prema odredbi čl. 5 istog Pravilnika mijenja se odredba čl. 11. ranijeg Pravilnika na način da prema sadašnjoj odredbi čl. 11. st. 6. Pravilnika ako specijalizant otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi bez prethodne suglasnosti ministarstva obvezan je naknaditi troškove specijalizacije koji su navedeni u čl. 12. st. 1 Pravilnika u roku od 30 dana od dana otkaza Ugovora o radu. Obzirom na činjenicu da je navedeni Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika stupio na snagu 16. srpnja 2016. isti nije bio u primjeni prilikom zaključenja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 1. prosinca 2014., odnosno Aneksa Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 6. ožujka 2015.

18. Također, prema odredbi čl. 18. st. 1 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika, zdravstvene ustanove obvezne su na zahtjev specijaliste ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama sukladno čl. 5. i 6 Pravilnika (kojim su izmijenjene odredbe čl. 11. i 12. dotadašnjeg Pravilnika) u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.

19. Spisu prileži dopis I-tuženice od 1. kolovoza 2016. kojim ista predlaže tužitelju zaključenje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravnima i obvezama sukladno odredbi čl. 18. st. 1 Pravilnika i izmjenama i dopunama Pravilnika, na koji dopis se tužitelj nije očitovao prema navodima I-tuženice niti je ponudio sklapanje izmijenjenog ugovora.

20. I-tuženica u svom iskazu navodi da je još krajem 2015. donijela odluku o tome da nastavi sa obavljanjem specijalizacije u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi jer je željela otići iz bolnic a Z.₁. Zvala je ostale ustanove i tražila slobodno mjesto za neonatologa. Javio se dr. B. koji je tada bio ravnatelj bolnica Z.₂ i rekao je I- tuženici da ima mjesto za nju. U tom trenutku I-tuženica je od strane bolnica Z.₁ dobila predračun sa nekim izračunom koliko bi trebala novaca platiti ako namjerava otići i prekinuti specijalizaciju u njihovoj ustanovi. Tada je dr. B. jasno rekla da ne može otići u slučaju da ima ikakve financijske obveze prema bolnica Z.₁ jer nije mogla preuzeti taj rizik da mora platiti dug prema bolnica Z₁. Radi toga je i održan sastanak na kojem je bio nazočan dr. V., tadašnji ravnatelj bolnica Z.₁, dr. B., ravnatelj bolnica Z.₂ i I-tuženica, na kojem sastanku je rečeno da će bolnica Z.₂ preuzeti njezin dug prema bolnica Z.₁ u slučaju da se bolnica Z.₁ i bolnica Z.₂ drugačije ne dogovore. Budući da nije željela riskirati tražila je i pisano jamstvo o tome te je dobila potvrdu bolnica Z.₂ koja se obvezuje preuzeti njezin dug, ali je smatrala i da to nije dovoljno te je iz tog razloga i u ugovor o radu kojeg je zaključila sa bolnica Z.₂ unesena odredba da će bolnica Z.₂ preuzeti eventualni dug prema bolnica Z.₁, ako se ne postigne drugačiji dogovor između tih dviju zdravstvenih ustanova. Nakon toga I-tuženica je godinu i pol dana radila u bolnica Z.₂ na specijalizaciji, završila je subspecijalizaciju

te

je položila ispit, nakon čega odlazi u inozemstvo. U inozemstvo je otišla bolnica Z.₂. U ugovoru o međusobnim pravima i obvezama kojeg je zaključila sa bolnica Z.₁ pisalo je da se obvezuje vratiti sve bruto plaće i naknade koje je dobila obavljajući posao u toj klinici. U bolnica Z.₂ također je zaključila ugovor o međusobnim pravima i obvezama, koliko se sjeća u tom ugovoru nije bilo navedeno da je dužna vratiti plaće koje je zaradila tijekom rada u klinici. Tražila je izmjenu ugovora o međusobnim pravima i obvezama kojeg je zaključila sa bolnica Z.₁ nakon izmjene Pravilnika i kada je saznala da je to moguće, misli da je tada bila u radnom odnosu u bolnica Z.₂. Na svoj zahtjev nije dobila nikakav odgovor od bolnica Z.₁.

21. Tužitelj je sukladno prijedlogu I i II-tuženika iz odgovora na tužbu specificirao svoje potraživanje u podnesku od 5. rujna 2019. na način da je naveo da od I- tuženice potražuje isplatu na ime bruto plaća koje su isplaćene I-tuženici u periodu od ožujka 2015. pa do veljače 2016., zatim iznos isplaćenih božićnica i darova za djecu, trošak prijevoza i ostala isplaćena materijalna prava, kao i iznos koji je dosuđen i isplaćen na temelju pravomoćne presude ovog suda posl. br. Pr-891/18 od 22. veljače 2019. (koja se odnosila na isplatu s naslova razlike plaće, kao što je to ranije navedeno).

22. Budući su I i II-tuženici osporili visinu (i osnovanost) potraživanja tužitelja, na okolnost visine potraživanje tužitelja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku R.v. d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da visina potraživanje tužitelja iznosi ukupno 293.118,70 kn, a odnosi se na iznos od 271.245,53 kn s osnova isplate bruto 2 plaće za razdoblje od 10. ožujka 2015. do 14. veljače 2016., zatim iznos od 16.893,18 kn koji se odnosi na bruto 2 plaću I-tuženice prema pravomoćnoj presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-891/19, iznos od 1.500,00 kn s osnove isplate dara za dijete te iznos od 3.480,00 kn s osnova troška prijevoza.

23. Nalazu i mišljenju sudskog vještaka nisu prigovorile stranke s aspekta matematičke ispravnosti, međutim I-tuženica ističe da tužitelj nema pravo na potraživanje koje je predmetom ove tužbe, budući I-tuženica ima pravo na isplatu plaće za ostvareni rad, a koje pravo je utemeljeno na odredbi čl. 55. Ustava Republike Hrvatske, stoga I-tuženica smatra da bi isplatom utuženih iznosa došlo do povrede ustavnog prava I-tuženice, koje je također zajamčeno i odredbom čl. 7. st. 1 Zakona o radu, a što je sve istaknuto u Odluci Ustavnog suda RH posl. br. U-III- 3526/2019 od 15. prosinca 2020. na koju je I-tuženica poziva, te koju prilaže spisu, navodeći da se pravna shvaćanja izražena u toj Odluci mogu primijeniti na ovaj slučaj.

24. Kako je to tužitelj naveo u svom podnesku od 5. rujna 2019., a kasnije sudski vještak utvrdio u svom nalazu i mišljenju, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja prema I i II-tuženiku koji se odnosi na isplatu plaće koja je I-tuženici isplaćena u periodu njenog rada kod tužitelja za vrijeme obavljanja uže specijalizacije, zatim isplatu isplaćenih materijalnih prava koja su vezana uz činjenicu obavljanja rada (dar za dijete i trošak prijevoza) te isplatu razlike plaće koja je utvrđena pravomoćnom sudskom presudom, a odnosi se na dodatke na plaću za vrijeme prekovremenog rada.

25. Prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Radi se o temeljnoj obvezi poslodavca iz radnog odnosa.

26. Iz ranije navedenih Ugovora o radu od 6. ožujka 2012. i 15. lipnja 2015. je razvidno da je I-tuženica bila u radnom odnosu kod tužitelja na radnom mjestu liječnik specijalist pedijatar. Navedeni radni odnos prestao je otkazom Ugovora o radu kojeg je I-tuženica dala tužitelju dana 14. siječnja 2016., a radni odnos prestao je 14. veljače 2016. Znači I-tuženica je u čitavom utuženom razdoblju bila u radnom odnosu kod tužitelja te je obavljala poslove radnog mjesta liječnik specijalist pedijatar. Obzirom na navedeno, prema odredbi čl. 7. st. 1 Zakona o radu, I-tuženici za navedeni period pripada pravo na isplatu plaće za obavljeni rad. Navedeno je također utvrđeno i odredbama čl. VII Ugovora o radu I-tuženice od 6. ožujka 2012., odnosno čl. VI Ugovora o radu I-tuženice od 15. lipnja 2015.

27. Među strankama nije sporna činjenica da je I-tuženica u utuženom periodu obavila kod tužitelja rad na radnom mjestu liječnika specijaliste pedijatra, te da je za obavljeni rad primila plaće sukladno izračunu sudskog vještaka.

28. Obzirom na navedeno za tužitelja je nastala obveza isplate plaće i svih dodataka na plaću I-tuženici, budući da takva obveza proizlazi iz zaključenih ugovora o radu I- tuženice, na temelju kojih ugovora je I-tuženica zasnovala radni odnos kod tužitelja. Obveza tužitelja također proizlazi iz citirane odredbe čl. 7. Zakona o radu.

29. Nadalje, prema odredbi čl. 8. st. 4 Zakona o radu, na pitanje valjanosti ugovora o radu primjenjuju se opći propisi obveznog prava. Prema odredbi čl. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan.

30. Prema odredbi čl. 55. st 1 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 05/14, pročišćeni tekst) svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostajan život. Na navedenu odredbu poziva se Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. kojom je usvojio ustavnu tužbu liječnika bolnice P. Naime, u navedenom predmetu liječnici su tražili da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o međusobnim pravima i obvezama prema kojoj se isti obvezuju vratiti plaću koju su primili za obavljeni rad, smatrajući da je ista odredba protivna odredbi čl. 55. st. 1. Ustava RH. U navedenom slučaju tužitelji su imali zaključen ugovor o međusobnim pravima i obvezama prema kojem su se obvezali vratiti primljenu plaću, kao što je to i ovdje slučaj, međutim Ustavni sud je u svojoj odluci usvojio ustavnu tužbu te je naveo da su troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i edukacije strogo odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu i koja je kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi specijalizaciju. Ti troškovi prema navodima iz Odluke Ustavnog suda nikako ne uključuju troškove koje bolnica ima kao poslodavac vezano uz naknadu bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta kao zaposlenika te je reguliran odvojenim pravnim poslom - sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

31. I u ovom slučaju I-tuženica je u utuženom razdoblju obavljala rad za tužitelja te je obavljala poslove radnog mjesta liječnika specijalista pedijatra, a sve na temelju ugovora o radu koje je imala sklopljene sa tužiteljem. Budući da se tužitelj prema zaključenim ugovorima o radu obvezao I-tuženici isplatiti plaću i sve dodatke na plaću za obavljeni rad, te budući da među strankama nije sporno da je I-tuženica u utuženom razdoblju obavila rad za tužitelja, odredba čl. VI Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u direktnoj je suprotnosti sa odredbom čl. 55. st. 1. Ustava RH, radi čega je ništetna, odnosno radi čega ne može biti temelj za isplatu potraživanja I- tuženice prema tužitelju koje je predmetom ovog postupka.

32. Također, i Ustavni sud se u svojoj Odluci poziva na novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., prema kojem je normirano radno pravno područje međusobnih prava i obveza zdravstvenih radnika koji prolaze program specijalističkog usavršavanja, te je detaljno navedeno koji su to troškovi specijalizacije, pri čemu nije navedeno da u troškove specijalizacije spada plaća koja je zdravstvenom djelatniku isplaćena za obavljeni rad. Raniji Zakon o zdravstvenoj zaštiti nije sadržavao odredbu o tome koji su to troškovi specijalizacije, već je to područje normirano u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., a koje činjenice je Ustavni sud također uzeo u obzir prilikom donošenja Odluke.

33. Također, prema odredbi čl. 18 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika koji je ranije naveden, I-tuženica je stekla pravo da se zaključi izmijenjeni Ugovor o međusobnim pravima i obvezama prema kojem troškovi plaće ne bi ulazili u trošak specijalizacije, odnosno prema kojem I-tuženice ne bi bila obvezna vratiti iznose koji se odnose na plaće i materijalne troškove isplaćene na temelju obavljenog rada. Navedeno pravo je tužitelj uskratio I-tuženici budući se oglušio na prijedlog da se zaključi izmjena Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, što je suprotno čl. 18 Pravilnika o izmjenama i dopunama ranijeg Pravilnika.

34. Stoga je sud zaključio da, iako se I-tuženica prema odredbi čl. VI Ugovora o međusobnim pravima i obvezama obvezala tužitelju vratiti plaće i naknade koje je primila za vrijeme uže specijalizacije u slučaju prestanka Ugovora o radu voljom I- tuženice, navedena odredba ne proizvodi pravni učinak u tom dijelu budući je suprotna odredbi čl. 55. Ustava RH, odnosno ništetna je.

35. Naime, kako plaća predstavlja ekvivalent za obavljeni rad, I-tuženica na istu ima pravo koje je zajamčeno čl. 55. Ustava RH.

36. Budući se potraživanje tužitelja odnosi isključivo na isplate koje su I-tuženici izvršene na temelju obavljenog rada, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženicu.

37. Nije osnovan tužbeni zahtjev niti u odnosu na II-tuženika, budući isti ne stoji ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem, a ujedno nije utvrđeno postojanje financijske obveze I-tuženice prema tužitelju za koju bi onda eventualno odgovarao II-tuženik. Drugim riječima, budući da je utvrđeno da potraživanje tužitelja prema I- tuženici nije osnovano, nije osnovan ni tužbeni zahtjev koji se odnosi na II-tuženika, s obzirom da nije utvrđeno postojanje financijskog duga I-tuženice prema tužitelju za koji bi odgovarao II-tuženik.

38. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i u odnosu na II-tuženika te donijeti presudu kao u izrijeci.

39. Odluka o naknadi troška parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stanci i njenom umješaču nadoknaditi trošak postupka. Visina troška I-tuženice određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22), budući je I-tuženica zastupana po odvjetniku.

40. I-tuženici pripada trošak za sastav četiri obrazložena podneska od 5.4.2019., 28.5.2019., 3.10.2019. i 4.5.2021. u iznosu od 995,42 eura za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za zastupanje na pet ročišta od 4.7.2019., 4.6.2020.,11.3.2022., 1.6.2023. i 31.8.2023. iznos od 995,42 eura za svako ročište (Tbr. 9.1.), za pristup ročištu za objavu presude od 13. svibnja 2022. iznos od 99,54 eura (Tbr. 9.3.), što iznosi 9.058,32, kojem iznosu valja pridodati iznos od 2.264,58 na ime 25% PDV-a (Tbr. 42.), što ukupno iznosi 11.322,90 eura[1] / 85.312,39 kn, koji trošak je tužitelj dužan naknaditi I-tuženici.

41. Nije osnovan zahtjev I-tuženice koji se odnosi na trošak za sastav podneska od 28. ožujka 2023. u iznosu od 995,42 eura uvećano za PDV, budući da trošak navedenog podneska nije bio potreban za vođenje ove parnice. Isto tako I-tuženici je za pristup ročištu za objavu presude od 13. svibnja 2022. priznat trošak u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 9/3 Tarife, a ne 500 bodova kako je to I-tuženica zatražila. Također, nije osnovan zahtjev koji se odnosi na trošak pristupa ročištu za objavu ove presude, budući da isti trošak nije niti nastao.

U Zagrebu 27. rujna 2023.

Sutkinja:

Ida Vrančić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi pisano u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj uz podnesak I-tuženice od 22. rujna 2023.

2. I-tuženica po pun.

3. II-tuženik uz podnesak I-tuženice od 22. rujna 2023.