Poslovni  broj: Gž-799/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-799/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Z., OIB: …, iz L., kojeg zastupa punomoćnica I. B. A., odvjetnica iz G., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. d. G. & G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-125/2023-7 od 19. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-125/2023-7 od 19. travnja 2023.

 

II.              Prihvaća se žalba tuženika, preinačava se točka II. presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-125/2023-7 od 19. travnja 2023., tako da sada glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.386,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. travnja 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 399,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. travnja 2023. pa do isplate.“

 

III.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.055,40 eura/23.020,91 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 23. studenog 2007. do 10. studenog 2011.) do isplate. Točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.786,03 eura/20.991,34 kuna sa zateznima kamatama od 19. travnja 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje ZPP) te da su pogrešno primijenjene odredbe članaka 191. stavka 1. te 190. stavka 1. ZPP-a. Sud prvog stupnja nije odlučio o preinaci tužbe, a tužitelj podnio nezakonitu stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a jer mu tuženik nije odbio dostaviti traženu dokumentaciju. Pogrešno je primijenjena i odredba članka 502.c ZPP-a. U ovom slučaju se eventualno može primijeniti odredba članka 138.a Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07) koja se primjenjuje na postupke radi naknade štete, što sud nije utvrđivao niti tužitelj dokazao. Sud prvog stupnja je pogrešno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene uz stav da je vezan utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite. Nije cijenio provedene dokaze predložene po tuženiku na okolnosti da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nije pravilna odluka suda prvog stupnja da ne prihvati prigovor tuženika na provedeno vještačenje, a na okolnost da sudski vještak nije uzeo u obzir anuitete plaćene po nižem tečaju. Pogrešno je primijenjena i odredba članka 118. ZZP-a zbog koje sud nije utvrđivao okolnosti vezane za odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, već je samo proveo financijsko vještačenje na okolnost njegove visine. Osporava tijek zateznih kamata na dosuđene iznose te ističe prigovor zastare, kao i prigovor zastare na preinačenu tužbu. Navodi da je i sam zakonodavac, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ocijenio da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Osporava i odluku o trošku. Predlaže da sud preinači pobijanu presudu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka. Podredno, predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz trošak žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.055,40 eura/23.020,91 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 23. studenog 2007. do 10. studenog 2011.), preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

 

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza izvršene u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključivši da su ugovorne odredbe u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bile nepoštene i nejasne te stoga ništetne pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike. Zaključuje i da saslušanjem svjedokinje D. P., zaposlenice tuženika, tuženik nije dokazao da su prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju objašnjene posljedice spornih ugovornih odredbi te pružene sve potrebne informacije, budući da ta svjedokinja nije osobno ni sudjelovala u pregovorima za sklapanje predmetnog ugovora. Odbija i tuženikov prigovor zastare.

 

7.  Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

 

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke. 11. ZPP-a jer presuda u izreci, a niti u obrazloženju, ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se njena pravilnost ne bi mogla ispitati. Izreka je jasna i određena, a u obrazloženju su navedeni jasni i argumentirani razlozi o odlučnim činjenicama i stavovima o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

 

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 502.a i 502.c ZPP-a jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, kada su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu pa se stoga ima primijeniti navedena odredba članka 502.c ZPP-a.

 

8.2. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 1. i  člankom 191. stavkom 1. ZPP-a jer se u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog suda, nije radilo o preinaci tužbe (podneskom od 17. prosinca 2021.).

 

8.2.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se na odredbu članka 186.b stavka 3. ZPP-a te je postavio tužbeni zahtjev na način da je zatražio da mu tuženik isplati novčani iznos čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke (za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka) i nakon što se provede odgovarajuće vještačenje i izvedu drugi dokazi. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 17. prosinca 2021., precizirao tužbeni zahtjev i zatražio isplatu iznosa od ukupno 23.020,91 kn na temelju preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope i ništetne valutne klauzule u CHF sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

 

8.2.2. Žalitelj u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi osnovano ističe da nije postavljen u skladu s odredbama ZPP-a o stupnjevitoj tužbi (članak 186.b stavak 3. ZPP-a), a tužitelj nije ni dokazao da bi mu tuženik onemogućio pribavljanje potrebnih podataka radi izračuna predmetne tražbine. Tužitelj u tužbi nije postavio određeni zahtjev u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a pa je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbom članka 109. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozvati tužitelja da tužbu ispravi. Kako je to propušteno učiniti, a tužitelj je navedeni nedostatak tužbe ispravio podneskom od 17. prosinca 2021., to nije ni bilo potrebe odlučivati primjenom odredbe članaka 190. i 191. ZPP-a (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2237/2014-2 od 4. lipnja 2019.). Zato time nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a jer presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

 

8.3. Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 20. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: …, koji je 21. listopada 2006. potvrđen kod javnog bilježnika A. B. iz P., poslovni broj OU-… (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.820,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom vraćanja, uz valutnu klauzulu, u otplatnom razdoblju od 84 mjesečna anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu; da je odredbom članka 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke, te da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,20%; da je tuženik tijekom otplatnog perioda u više navrata mijenjao kamatnu stopu pa je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta i ostvarena razlika (u ukupnom iznosu od 3.055,40 eura/23.020,91 kuna, što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka).

 

10. Sporno je jesu li odredbe Ugovora kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i, posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio na tih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članci 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO).

 

11. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a i u ovoj pravnoj stvari jer je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita), sve u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

 

11.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih je ovdje tuženik u tom postupku podnio reviziju koja je odbijena presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

 

11.2. Ovaj sud podržava ocjenu suda prvog stupnja o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

11.3. Naime, presuda je u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv ovdje tuženika, a tužitelj se upravo poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

11.4. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

 

12. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita, kao potrošača, sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

 

13. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

 

13.1. Naime, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO-a, niti je ona nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

 

13.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

 

13.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

 

13.4. Stoga, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu, kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obje ugovorne strane određenog pravnog posla.

 

13.5. Kako Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a.

 

13.6. Ovaj sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu uredile svoja prava i obveze na drugačiji način, zbog čega te odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

 

14. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

 

14.1. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena nerazumljivom, time i nepoštenom, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja. Sudovi Republike Hrvatske obvezni su tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

 

15. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 81. do 88. ZZP/03).

 

16. Protivno žalbi, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora tuženik, nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom, od tužitelja naplatio više od onog što je stvarno mogao naplatiti, upravo u dosuđenim novčanim iznosima i da je zato te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, za koju ocjenu je iznio u svemu jasne i prihvatljive razloge.

 

17. S time u vezi, pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da su tužitelju, kao potrošaču, prilikom sklapanja predmetnog ugovora dane odgovarajuće obavijesti kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati informiranim. Kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u konkretnom slučaju saslušana svjedokinja, zaposlenica tuženika D. P., nije imala saznanja o sklapanju konkretnog potrošačkog ugovora, već je iskazivala o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora. Zato takav iskaz po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladan za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja ugovora (tako i u Ustavnoj odluci U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

18. Pri tome je sud prvog stupnja tužitelju pravilno dosudio novčani iznos u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem jer je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvog ništetnog ugovora, odnosno dijela ugovora, primio.

 

18.1. U vezi zadataka koji su naloženi vještaku, ukazuje se da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa, dakle sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Između stranaka nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo.

 

18.2. Neosnovan je i zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta, odnosno iznosa negativnih razlika. Naime, tuženik samo osporava visinu tražbine tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora i u postupku na određeni način ne ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz članaka 195. i 196. ZOO-a, niti podnosi protutužbu pa zato nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora. Budući da tuženik samo općenito (istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022) ističe materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu tražbine tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. manje plaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Takav je stav izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

 

19. Protivno žalbi, tužitelj, unatoč činjenici što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu jer utvrđenje njihove ništetnosti ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora. Ugovor može opstati i bez njih jer sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo pravnu valjanost. Naime, nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Također, potrošaču pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju tako utvrđenih ništetnih odredaba.

 

20. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika.

 

20.1.              Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., donesene u povodu te tužbe. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili na temelju ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate. Stoga, s obzirom na činjenicu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., nije nastupila zastara potraživanja preplaćenih iznosa niti s osnove promjenjive kamatne stope (za koju je zastara počela ponovno teći od 13. lipnja 2014., od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom dijelu) niti s osnove valutne klauzule.

 

20.2. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

 

20.3. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe, dalje: Direktiva 93/13. EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  78/12., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

 

20.4. Valja reći kako je, kako je to navedeno točkama 8.2.1. i 8.2.2. ove presude, tužitelj nedostatak tužbe ispravio podneskom od 17. prosinca 2021., kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev pa se kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kada je podnesena tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju. Zato je prvostupanjski sud i pitanje prekida zastare pravilno ocijenio kada je zaključio da nije nastupila zastara prema odredbi čl. 225. ZOO-a u općem petogodišnjem zastarnom roku (tužba je podnesena 12. lipnja 2019.)

 

21. Naime, i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

22.  Konačno, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a većim dijelom pravilno odlučio i o troškovima postupka.

 

22.1. Protivno žalbi tuženika, nesporno je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 126/2022.), a koja je stupila na snagu 5. studenog 2022., izmijenjen Tbr. 50. na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Međutim, Tbr. 48. stavkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022., dalje u tekstu: Tarifa) određuje da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a stavkom 2. istog tarifnog broja da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, dok je stavkom 3. određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka, a na zahtjev tužitelja, specificiranih u troškovniku predanom na ročištu održanom 10. ožujka 2023., na kojem je i zaključena glavna rasprava, prvostupanjski sud odlučio je presudom donesenom i objavljenom 19. travnja 2023., a u koje vrijeme je Tbr. 50. Tarife određena vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn po kojoj vrijednosti boda je i tuženik zatražio troškove postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 48. stavka 3. Tarife odredio visinu troškova postupka koji se odnose na radnje zastupanja po punomoćniku, u osobi odvjetnika, tijekom cijelog prvostupanjskog postupka prema vrijednosti boda od 15,00 kn, odnosno 1,99 eura. U odnosu na trošak sudske pristojbe na presudu, valja navesti da tužitelj sudsku pristojbu nije platio u roku tri dana nakon dostave presude u polovici iznosa propisane pristojbe, zbog čega će pristojbu trebati platiti u cijelom iznosu, sve prema članku 7. stavku 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018.) pa ima pravo na njihovu naknadu u cijelosti.

 

22.2. Međutim, tuženik osnovano ističe kako tužitelju ne pripada trošak sastava žalbe od 15. lipnja 2022. jer s tom žalbom protiv sporednog zahtjeva, dijela troškova navedenih u njoj, ni u konačnici nije uspio. Zato je u tom dijelu preinačena odluka prvostupanjskog suda i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 99,54 eura. Tuženik s pravom ističe kako se na ročištu 4. studenog 2019. raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa je visina troškova trebala biti određena primjenom Tbr. 9. točke 2. Tarife, zbog čega je tužitelju nagradu valjalo priznati u 50% iznosu, u iznosu od 99,54 eura, a odbiti ga u preostalom iznosu od 99,54 eura. Također, tuženik osnovano ističe kako je podnesak tužitelja od 28. listopada 2020. bio nepotreban za vođenje postupka jer u njemu dijelom ponavlja već iznesene navode, a o preostalom se mogao izjasniti i na ročištu 20. listopada 2020. pa je u tom dijelu, za 199,84 eura, koliko mu je priznato za tu žalbu, valjalo umanjiti tužitelju priznati trošak i u tom smislu također preinačiti odluku prvostupanjskog suda.

 

23. Slijedom navedenog, točkom II. presude ovog suda djelomično je preinačena odluka prvostupanjskog suda u točki. II. presude suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 380. točke 3. ZPP-a.

 

24. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tuženik je sa svojim pravnim lijekom uspio tek u manjem dijelu sporednog zahtjeva pa mu ne pripadaju zatraženi troškovi.

 

 

U Puli, 5. veljače 2024.

 

 

                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                     Zoran Šarić