Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

17. P-290/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu toga suda Dorici Krnic-Miloš, u pravnoj stvari tužiteljice S. L. iz O., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika O. banka d.d., S., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. svibnja 2023., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 27. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. st. d) toč. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva br. ..., sklopljenog dana 13. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog dana 13. veljače 2007. po javnom bilježniku T. K. iz O. pod brojem OU-..., u dijelu odredbe koji glasi: „…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

II. Nalaže se tuženiku O. banka d.d., S., OIB ... da u roku od 15 dana isplati tužiteljici S. L. iz O., OIB ..., po osnovi razlike u tečaju iznos od 9.155,62[1] eura/68.982,77 kn (slovima:devettisućastotinupedesetpeteuraišezdesetdvacenta/še- zdesetosamtisućadevetstotinaosamdesetdvijekuneisedamdesetsedamlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 8,95 eura tekućom od 16.01.2009.

- 20,12 eura tekućom od 16.02.2009.

- 24,62 eura tekućom od 16.03.2009.

- 16,71 eura tekućom od 16.04.2009.

- 15,30 eura tekućom od 16.05.2009.

- 14,51 eura tekućom od 16.06.2009.

- 16,10 eura tekućom od 16.07.2009.

- 12,92 eura tekućom od16.08.2009.

- 14,36 eura tekućom od 16.09.2009.

- 11,88 eura tekućom od 16.10.2009.

- 14,09 eura tekućom od 16.11.2009.

- 12,82 eura tekućom od 16.12.2009.

- 18,45 eura tekućom od 16.01.2010.

- 21,92 eura tekućom od 16.02.2010.

- 21,18 eura tekućom od 16.03.2010.

- 24,13 eura tekućom od 16.04.2010.

- 28,37 eura tekućom od 16.05.2010.

- 32,15 eura tekućom od 16.06.2010.

- 39,39 eura tekućom od 16.07.2010.

- 32,31 eura tekućom od 16.08.2010.

- 50,30 eura tekućom od 16.09.2010.

- 40,86 eura tekućom od 16.10.2010.

- 42,69 eura tekućom od 16.11.2010.

- 50,52 eura tekućom od 16.12.2010.

- 60,87 eura tekućom od 16.01.2011.

- 48,60 eura tekućom od 16.02.2011.

- 51,77 eura tekućom od 16.03.2011.

- 46,76 eura tekućom od 16.04.2011.

- 58,10 eura tekućom od 16.05.2011.

- 65,86 eura tekućom od 16.06.2011.

- 69,39 eura tekućom od 16.07.2011.

- 108,55 eura tekućom od 16.08.2011.

- 71,40 eura tekućom od 16.09.2011.

- 65,86 eura tekućom od 16.10.2011.

- 67,23 eura tekućom od 16.11.2011.

- 62,07 eura tekućom od 16.12.2011.

- 67,07 eura tekućom od 16.01.2012.

- 74,94 eura tekućom od 16.02.2012.

- 75,98 eura tekućom od 16.03.2012.

- 73,52 eura tekućom od 16.04.2012.

- 74,83 eura tekućom od 16.05.2012.

- 76,19 eura tekućom od 16.06.2012.

- 74,16 eura tekućom od 16.07.2012.

- 73,97 eura tekućom od 16.08.2012.

- 70,15 eura tekućom od 16.09.2012.

- 71,45 eura tekućom od 16.10.2012.

- 74,29 eura tekućom od 16.11.2012.

- 73,39 eura tekućom od 16.12.2012.

- 74,69 eura tekućom od 16.01.2013.

- 70,99 eura tekućom od 16.02.2013.

- 69,56 eura tekućom od 16.03.2013.

- 73,64 eura tekućom od 16.04.2013.

- 69,65 eura tekućom od 16.05.2013.

- 67,54 eura tekućom od 16.06.2013.

- 65,17 eura tekućom od 16.07.2013.

- 68,07 eura tekućom od 16.08.2013.

- 69,67 eura tekućom od 16.09.2013.

- 71,18 eura tekućom od 16.10.2013.

- 71,52 eura tekućom od 16.11.2013.

- 73,52 eura tekućom od 16.12.2013.

- 68,69 eura tekućom od 16.01.2014.

- 66,24 eura tekućom od 16.02.2014.

- 67,36 eura tekućom od 16.03.2014.

- 67,15 eura tekućom od 16.04.2014.

- 65,34 eura tekućom od 16.05.2014.

- 65,07 eura tekućom od 16.06.2014.

- 66,65 eura tekućom od 16.07.2014.

- 68,25 eura tekućom od 16.08.2014.

- 69,08 eura tekućom od 16.09.2014.

- 69,18 eura tekućom od 16.10.2014.

- 70,71 eura tekućom od 16.11.2014.

- 71,18 eura tekućom od 16.12.2014.

- 71,81 eura tekućom od 16.01.2015.

- 67,68 eura tekućom od 16.02.2015.

- 67,68 eura tekućom od 16.03.2015.

- 67,68 eura tekućom od 16.04.2015.

- 67,68 eura tekućom od 16.05.2015.

- 4.911,94 eura tekućom od 26.05.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.994,47eura[2] /15.027,33 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. 27. rujna 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica S. L. u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, dana 13. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj ..., potvrđen 13. veljače 2007. po javnom bilježniku T. K. iz O. broj OU-..., a kojim se Ugovorom tuženik, obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 36.963,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF tečajne liste banke, važeće na dan korištenja kredita.

2. Tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti kroz 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 297,17 CHF.

3. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

4. Nadalje, tužiteljica tužbom i tijekom postupka se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena P. b. Z. d.d., kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima

5. Slijedom svega navedenog, a sukladno pravnim utvrđenjima presuda proizašlih iz kolektivnog ugovora za zaštitu potrošača tužitelj se pozvao i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima. Kako utvrđenja iz citiranih presuda predstavljaju ništetnost ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu švicarski franak tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, kojim je zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je bio na dan puštanja kredita.

6. Uslijed navedenih promjena tužiteljica je u tužbi istakla da je tuženik primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužiteljice neosnovano stekao veći iznos od dugovanog po kreditu, a koji iznos je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sukladno čl. 323. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

7. Nakon što je u dokaznom postupku provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 30. siječnja 2023., predložila da sud donese presudu kao u izreci, uz naknadu parničnog troška.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, pa stoga predlaže odbijanje tužiteljice sa tužbom i tužbenim zahtjevom, kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška.

9. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor, međutim među parničnim strankama je sporno da li su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, odnosno u suprotnosti s određenim Zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

10. Tuženik također smatra da se tužiteljica pogrešno poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i P-1401/12 od 4. srpnja 2013., niti se može primijeniti čl. 209. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, te ističe i prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja u smislu čl. 372. Zakona o obveznim odnosima.

11. Tuženik ističe da ukoliko bi se neka odredba utvrdila ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti, tj. da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi koja je nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti jedna od ovih pretpostavki nije bila ispunjena, tako da se ni ne može primijeniti čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Pored svega, tužiteljica je potpisom Ugovora prihvatila sve važeće akte i isprave banke, pa je stoga netočno tvrditi da je tuženik svoje odluke donosio proizvoljno sa kojima tužiteljica nije bila ili nije mogla biti upoznata.

12. Po mišljenju tuženika sa tužiteljicom se prethodno pregovaralo, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača).

13. Slijedom navedenog, uz isticanje i prigovora zastare tužiteljičinog potraživanja, tuženik je predložio da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

14. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku neposredno saslušao tužiteljicu S. L., te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na str. 5 do 12 spisa, otplatni plan na str. 13 do 30 spisa, te je pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka L. B. na str. 57 do 65 spisa.

15. Ispitana u svojstvu stranke tužiteljica S. L. je navela da je od ranije bila klijent prednika tuženika – Splitske banke, s obzirom da je kod iste imala tekući račun, a kredit joj je trebao za renoviranje stana.

16. Kada je donijela svoje platne liste rečeno je da najbolje bi bilo da uzme kredit u CHF jer je to najpovoljniji, a kako je ona u svoju banku imala povjerenje pristala je i da potpiše predmetni Ugovor o kreditu kojeg je i pročitala, ali joj baš nije bilo razumljivo, međutim bitno je bilo da ona vjeruje banci i svemu onome što su joj rekli, s tim da joj nitko nije objašnjavao da će tečaj biti promjenjiv, kao i da se kamata može mijenjati.

17. Predmetni Ugovor otišla je ovjeriti kod javnog bilježnika, nakon čega je isti počela otplaćivati i prve rate su bile oko 300,00 CHF, međutim one su otišle na duplo, a ne sjeća se da li su joj kući dolazile obavijesti da se rate kredita mijenjaju, tim više što je kredit otplaćivan direktno sa njezine plaće.

18. Kako su rate bile jako narasle, ona je otišla u banku i pitala je što se dešava, međutim oni su joj odgovorili da je to jednostavno tako, da ona nije jedina, već da se i drugima koji imaju kredit u švicarcima rata podigla.

19. Predmetni Ugovor o kreditu ju je bio dočekao u banci samo kao obrazac, dakle tipizirani Ugovor o kreditu. Nitko joj nije govorio bilo što u svezi parametara ili okolnosti koje bi bile od utjecaja na promjenu tečaja ili kamate, odnosno rate kredita.

20. Kredit koji je podigla za renoviranje stana je stan u kojem živi s obitelji. S obzirom da je vjerovala svojoj banci, nije se sa nikim savjetovala u svezi kredita, primjerice osobom ekonomske struke i sl., niti je u to vrijeme znala što znači promjenjiva kamata i tečaj, međutim navodi da sada zna.

21. Kako iz iskaza saslušane tužiteljice, tako i priležećih materijalnih dokaza u spisu, a što i među parničnim strankama nije sporno je činjenica da je tužiteljica sa prednikom tuženika, dana 13. veljače 2007. sklopila predmetni Ugovor o kreditu, sa rokom otplate u trajanju od 180 mjeseci, a koji iznos kredita je iznosio 36.963,00 CHF, te je bio isplaćen od strane banke u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste same banke važeće na dan korištenja kredita.

22. Nadalje, kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec.

23. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju također navodi, nesporne činjenice među strankama, a to je da je tužiteljica navedenog dana 13. veljače 2007. kao korisnik kredita, sklopila sa prednikom tuženika, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 36.963,00 CHF, po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je bio 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF važeće tečajne liste banke na dan dospijeća. Sukladno Ugovoru kamatna stopa je iznosila 5,20% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama Banke. Tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila dana 25. svibnja 2015.

24. S obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva povrat tečajne razlike, koja je nastala promjenom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno prodajnom tečaju za CHF, vještak je nalazom i mišljenjem izračunao razlike koje je tužiteljica platila po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita. Tako je vještak izračunom, odnosno nalazom i mišljenjem utvrdila da je tužiteljica tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 68.982,77 kn, odnosno 9.155,62 eura, kojom prilikom je vještak odbio tzv. negativnu tečajnu razliku, a kako je to i tužiteljica postavila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, jer ukoliko bi se uzela otplata kredita po ukupno pozitivnoj tečajnoj razlici tada bi isto iznosilo 69.242,40 kn odnosno 9.190,06 eura, pri čemu je dakle za istači da je prigovor tuženika da nije uzeta negativna tečajna razlika prilikom izračuna, bio u cijelosti neosnovan.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, vještaka budući je isto dano logično i uvjerljivo, sukladno pravilima struke, od strane visokostručne osobe, a prvenstveno isto je dano na temelju vjerodostojne dokumentacije.

26. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

28. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

29. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

30. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

31. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidbene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidbenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

33. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/172 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

34. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a istog Zakona, dok je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku.

35. Slijedom navedenog, sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima osnovanim, budući je u pogledu testa poštenosti već proveden u navedenom kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači-korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencionalno znatne gospodarske posljedice, koje bi isto imale za njihove financijske obveze. Naime, presude donesene u kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu (ne samo o promjenjivosti kamatne stope, već ni o tečaju) nije pojedinačno pregovaralo, te se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača, budući nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, pa su te odredbe i uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama. Osim navedenog, banka je ona koja mora dokazati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje ugovora što banka nije učinila, a potrošači-korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi iste imale za njihove financijske obveze.

36. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, iz razloga što je kolektivna tužba Udruge podnesena kod Trgovačkog suda u Zagrebu bila usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka i to u odnosu na sve ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa tako i u odnosu na predmetni Ugovor sklopljen od strane tužitelja.

37. Obzirom na navedeno, a u skladu sa praksom Europskog suda pravde, kao i praksom suda Europske unije, kolektivna tužba Udruge Potrošač, a time i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izravno je pružila zaštitu i u odnosu na Ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio sa tuženikom, pa s tim u svezi podnošenjem kolektivne tužbe Udruge nastupio je prekid zastare, a koji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćne presude VTS RH (dakle, zastara je bila u prekidu od travnja 2012. pa je ponovno počela teći u lipnju 2014. donošenjem odluke VTS).

38. Isto tako člankom 215. točka 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da je i tužiteljica mogla tražiti povrat predmetnog iznosa, temeljem ništetne odredbe Ugovora, nakon što su presudom VTS odredbe u potrošačkim ugovorima utvrđene ništetnima.

39. Kako je kolektivni spor između Udruge i banaka mogao trajati i duži niz godina, tužiteljica bi izgubila pravo na povrat onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem odredbe koja je odlukom VTS-a proglašena nepoštenom, a samim time i ništetnom. Takav stav potvrđen je i presudom VTS RH u Zagrebu pod poslovnim br. Pž-2245/17, tako da nesporno proizlazi da bi potraživanje tužiteljice nastalo uslijed porasta tečaja, bilo u zastari tek u lipnju 2023. godine.

40. S obzirom da je tuženik istakao prigovor preinačenja tužbenog zahtjeva, a što je sud dopustio, za navesti je da je tužitelj nakon provedenog vještačenja konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Za istaći je da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a kao i temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, to je stoga sud donio na zapisniku rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe. Isto tako, za napomenuti je da je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev, te se ne može raditi o zastari, jer tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev koji je pravovremeno podnesen (Vrhovni sud RH Rev- 231/04, Županijski sud u Puli broj Gž-1405/21-2 od 6. prosinca 2021.)

41. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 232. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

42. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te je sud tužiteljici priznao trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe u iznosu od 199,08 eura, za 2 obrazložena podneska u iznosu od po 199,08 eura, trošak zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 199,08 eura, te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 99,54 eura, što ukupno iznosi 1.294,02 eura, kojem trošku kada se obračuna 25% na ime PDV-a se dobije trošak od 1.617,53 eura.

44. Navedenom iznosu od 1.617,53 eura sud je pribrojio i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,13 eura, što ukupno iznosi 1.994,47 eura/15.027,33 kn.

45. Visinu navedenih troškova sud je odredio sukladno vrijednosti predmeta spora, Zakonu o sudskim pristojbama i važećoj odvjetničkoj tarifi.

Osijek, 27. rujna 2023.

Sudac

Dorica Krnic – Miloš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pisana primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika