Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 42 Gž R-612/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Croatia Bus d.o.o. iz Zagreba, Avenija Marina Držića 4, OIB: 57123451910, zastupanog po punomoćnici Veri Kovač-Manjkas, odvjetnici iz Bjelovara, Ulica Josipa Jelačića 11, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1256/2019-123 od 11. veljače 2021., u sjednici vijeća dana 26. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1256/2019-123 od 11. veljače 2021. u dijelu pod toč. II i III izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1256/2019-123 od 11. veljače 2021. u dijelu pod toč. III izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju bruto iznos od 87,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2005. do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Pod toč. II odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik Croatia Bus d.o.o. iz Zagreba, Avenija Marina Držića 4, OIB: 57123451910 isplati iznos od 256.333,92 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a pod toč. III izreke određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedene presude žalbu u dijelu pod toč. III izreke podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima žalbe te predlaže istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Protiv navedene presude žalbu u dijelu pod toč. II i III izreke podnosi i tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja navodi kako je tužitelj bio zaposlen kod tuženika tijekom utuženog razdoblja na radnom mjestu vozač autobusa u međunarodnom cestovnom prometu od travnja 1996. pa je sporno pripada li mu razlika plaće od 1. travnja 2003. do 30. travnja 2006. vezano uz dodatke za prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, blagdanima ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom, te dodatke za otežane uvjete rada i dodatke na minuli rad u iznosu od 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, jer je odlučno računa li se vrijeme provedeno u svojstvu suvozača kao redovno radno vrijeme u svojstvu vozača ili na neki drugi način.

8. U tom pravcu sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako iz ugovora o radu proizlazi da tužitelj kao vozač i zaposlenik ima pravo na osnovnu mjesečnu plaću u visini 1.100,00 kn neto, te na dodatke na plaću za: otežane uvjete rada s uvećanjem od 20%, prekovremeni rad s uvećanjem od 50%, rad noću s uvećanjem od 30%, te za rad blagdanom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom s uvećanjem od 100%, te tužitelj tvrdi kako je vožnja do Dortmunda trajala oko 27 sati sa tri vozača na relaciji Split-Rijeka, te je jedan vozač izašao u Rijeci dok bi ostala dvojica nastavili za Dortmund, gdje bi prespavali i očistili autobus pa bi nakon toga slijedećeg dana ujutro iz Dortmunda kretali u 6 ujutro i vozili za Zagreb, gdje bi došli oko 4 sata ujutro. Nakon tog puta bi opet kretali za Dortmund u 16 sati popodne istog dana, a prije kretanja na taj put su mogli prespavati i napraviti servis, čišćenje i slično. Po povratku u Dortmund, opet su se slijedećeg dana ujutro vraćali za Split te je ciklus trajao sedam dana za koje vrijeme su dobivali 6 dnevnica po 40 eura, a za rad na relaciji od Rijeke do Splita su dobivali hrvatsku dnevnicu od 170,00 kn. U kabini se moglo samo prileći, tako da je svaki 12 sati vozio, a 12 sati bio suvozač, budući su se morali mijenjati svakih 4 sata a često se radilo prekovremeno odnosno više od 22 sata kako je to bilo propisano dok autobusi nisu bili klimatizirani, tempomati nisu radili, sjedalo je bilo pomično, ali nije bilo anatomsko, a ceste su bile pola dobre, a pola loše, te je bilo problema na putu kada je bila kiša, snijeg, poledica i slično.

9. Sud nadalje pravilno iz provedenih dokaza utvrđuje kako su oba vozača u autobusu radili jer je pored vožnje trebalo manevrirati sa prtljagom, putnicima dati karte, bilo je poslova na granici, po lošem vremenu je trebalo staviti lance, te su uvijek oba vozača imala posla, vozili autobus na pranje i čišćenje, na servis ali su dobivali dnevnice i to 6 dnevnica po 40 eura (ukupno 240 eura), a za rad na relaciji od Rijeke do Splita su dobivali hrvatsku dnevnicu od 170,00 kn.

10. Sud pravilno prije svega u takvoj situaciji primjenjuje odredbu čl. 9. st. 1. tada važećega Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 137/04 dalje ZR) a napose čl. 38. ZR prema kojemu puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno a prema čl. 92. ZR za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

11. Ujedno je tuženik u svome Pravilniku o radu propisao da je radno vrijeme raspoređeno od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, a radno vrijeme vozača linijskog prometa utvrđeno je rasporedom rada vozača na pojedinoj liniji (čl. 21.), te se u radno vrijeme posade ubraja: vrijeme efektivne vožnje (upravljanje vozilom po utvrđenom radu vožnje prema zapisu evidencijskog uređaja i dnevna stanke, a vrijeme koje vozač tijekom odvijanja linijskog prometa provede u svojstvu suvozača (vrijeme zauzeća) ne smatra se radnim vremenom nego se nadoknađuje kroz obračun dnevnica koje ujedno predstavljaju terenski dodatak dok plaća obuhvaća osnovne plaće, dodataka za radni staž, za uvjete rada, za noćni rad, dodatak za prekovremeni rad, za rad blagdanom ili neradnim danom utvrđenim zakonom, te stimulacija (čl. 40.), zatim dodatak od 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 43.), zatim uvećanje za 50% ako radnik zbog potrebe posla radi u dane blagdane i zakonom propisane neradne dane, za 35% ako radi duže od punog radnog vremena, za 30% ako radi noću (čl. 44.), a radom dužim od punog radnog vremena smatra se rad preko ostvarenih 182 sata mjesečno efektivno ostvarene vožnje (čl. 44.), no ne i vrijeme provedeno tijekom trajanja linije već se to vrijeme preraspodjeljuje, niti vrijeme provedeno u svojstvu suvozača već je to vrijeme zauzeća koje se nadoknađuje isplatom dnevnica koje su ujedno terenski dodatak (čl. 44.), tako da u samo radno vrijeme ulaze pripremno vrijeme od 30 minuta, potrebnih za pripremu autobusa (administrativni poslovi sa voznom dokumentacijom, tehnički pregledi evidencijskog uređaja, klimatiziranje autobusa, smještanje putnika u autobus, vrijeme upravljanja autobusom sukladno zapisu evidencijskog uređaj- tahografa, zakonom propisani odmor, završno vrijeme od 30 minuta (parkiranje autobusa, izlazak putnika iz autobusa, zaključenje vozne dokumentacije) dok se nedjelja kompenzira rasporedom i to slobodnim danom tijekom slijedećeg dana (čl. 13.), tako da se ne smatra radnim vremenom vrijeme koje je radnik proveo u svojstvu suvozača a koje se kompenzira kroz obračun dnevnica koje su ujedno terenski dodatak (čl. 15.).

12. Sud pravilno pri tome utvrđuje i kako Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, no sud pravilno utvrđuje kako je radno vrijeme određeno u skladu sa Zakonom o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u Cestovnom prijevozu ("Narodne novine", broj: 60/08 od 28. svibnja 2008.) sukladno Direktivi 2002/15 EZ Europskog parlamenta i Vijeće od 11. ožujka 2002. o organizaciji radnog vremena osoba koje obavljaju djelatnost mobilnog prijevoza (Sl L80 23.3.02). sud stoga pravilno utvrđuje kako tužitelj ima pravo na plaću i dodatke na plaću pri čemu je mjerodavno vrijeme efektivnog rada kada tužitelj vozi autobus, zatim 30 minuta prije vožnje i 30 minuta nakon završene vožnje, te zakonom propisani odmor, dok se vrijeme koje tužitelj provede u svojstvu suvozača odnosno vrijeme zauzeća ne obračunava kao radno vrijeme te je kompenzirano kroz obračun dnevnice koja ujedno predstavlja i terenski dodatak, pa prekovremeni rad predstavlja onaj rad koji prelazi 182 sata mjesečno ostvarenih efektivnih sati vožnje, a ujedno tužitelj ima pravo na dodatak za otežane uvjete rada.

13. Prvim financijskim vještačenjem sud prvog stupnja utvrdio je tako neto plaće prema vrijednosti satnice iz ugovora o radu i sa ukupnim satima vožnje prema čemu je tužitelju plaćeno više za 38.160,35 kn dok kod obračuna čiste vožnje za 65.957,45 kn, te je konačno dopunom vještačenja utvrđen izračun te je sud proveo dokaz novim financijskim vještačenjem a i prometnim vještačenjem radi utvrđivanja vremena vožnje tj. svih aktivnosti tužitelja tako da je prometni vještak naveo kako je nakon izvršene elektronske obrade podataka iz tahografskih listića dobio podatke aktivnosti te je sud tako utvrdio sve aktivnosti tužitelja temeljem postojećih tahografskih listića, a potom proveo novo financijsko vještačenje na temelju očitanih tahografskih listića po prometnom vještaku, putnih radnih listova i cjelokupne dokumentacije financijski vještak je temeljem toga utvrdio kako manje obračunate i isplaćene plaće tužitelja u razdoblju od travnja 2003. do listopada 2005., iznose ukupno 23.812,69 kn bruto, ako sud utvrdi da se vrijeme provedeno u svojstvu suvozača (vrijeme raspoloživosti) tretira kao redovno radno vrijeme odnosno 87,29 kn bruto, ako sud utvrdi da se vrijeme provedeno u svojstvu suvozača (vrijeme raspoloživosti) tretira kao vrijeme zauzeća prema Pravilniku o odvijanju tehnološkog procesa tuženika. Vještak financijske struke potom je pravilno utvrdio kako je izvor podataka o obimu rada tužitelja u pojedinim mjesecima bio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke koji je prethodno analizirao tahografske listiće koji se odnose na rad tužitelja iskazujući cijenu sata po radu kao omjer isplaćene plaće za redovan rad i broja sati navedenog rada za svaki mjesec predmetnog razdoblja, dok konačno prema obimu rada tužitelja iskazanom u nalazu i mišljenju prometnog vještaka, vještak uključuje sate rada noću, kao i dodatke za rad na blagdane i neradne dane, a osim toga uključen je dodatak za minuli rad dok dodatke za otežane uvjete rada vještak nije obračunao jer za to nije imao dovoljno elemenata, nakon čega stranke nisu imale bilo kakvih daljnjih dokaznih prijedloga predlažući izdavanje odluke temeljem stanja spisa, pa tako i u odnosu na okolnost dopune nalaza u odnosu na navedene izračune.

14. U takvoj situaciji temeljem čl. 221. a ZPP primjenom pravila o teretu dokazivanja sud je pravilno prihvatio varijantu izračuna vještaka koja se temelji na ukupnim satima i vožnje i raspoloživosti, prema kojoj tužitelj ima pravo na dodatke na plaću pri čemu je mjerodavno vrijeme efektivnog rada kada tužitelj vozi autobus, 30 minuta prije vožnje i 30 minuta nakon završene vožnje, te vrijeme odmora, dok se vrijeme koje tužitelj provede u svojstvu suvozača odnosno vrijeme zauzeća ne obračunava kao radno vrijeme te je kompenzirano kroz obračun dnevnice koja ujedno predstavlja i terenski dodatak, tako da prekovremeni rad predstavlja onaj rad koji prelazi 182 sata mjesečno ostvarenih efektivnih sati vožnje, pri čemu prema tuženikovim pravilnicima vrijeme upravljanja autobusom odnosno aktivnosti vozača utvrđuje se sukladno zapisu evidencijskog uređaj-tahografa a iz tahografskih listića koje je očitao prometni vještak utvrđeno je da su vozači iste i vodili, pa isti u nedostatku drugačijeg dokaza, povoljnijeg za tužitelja-predstavljaju stvarno stanje, a i ranijim prvim vještačenjem utvrđena je još nepovoljniji obračun po tužitelja, te isti nije utemeljen na nalazu prometnog vještaka pa je sud pravilno prihvaćanjem nalaza vještaka financijske struke utvrdio razliku u isplati plaće i istu dosudio, a u preostalom dijelu odbio zahtjev tužitelja.

15. Konačno, valja reći kako i sam Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revd 3090/2021-2 odbacuje prijedlog tamo tužitelja za dopuštenje revizije utvrđujući za istog tuženika da kod obračuna dodataka na plaću i računanja radnog vremena za razdoblje od 2003. do 2005., a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, dolazi u obzir primjena ZR a ne Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14-dalje: ZR/14) prema kojoj je radno vrijeme ono vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, te da se ujedno-obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje ni odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive "radno vrijeme" definira kao "vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom", tako da stoga nije odlučno niti pravno shvaćanje u objedinjenoj odluci Europskog suda pravde broj C-397/01 do C-401/01 od 5. listopada 2004., u kojoj se odgovoreno na pitanja koja se odnose na odredbu čl. 2. Direktive Vijeća broj 89/391/EEC od 12, srpnja 1989., te na odredbu čl. 6. toč. 1. i čl. 18. toč. 1b Direktive Vijeća broj 93/104/EC od 23. studenog 1993. budući da je Vrhovni sud RH u tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje i uspostavio ujednačenu sudsku praksu kako u odnosu na definiciju efektivnog radnog vremena vozača autobusa i vremena provedenog u svojstvu suvozača (raspoloživosti), tako i o načinu računanja radnog vremena i prekovremenog rada kod obračuna plaće.

16. Stoga je u smislu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a pobijanu odluku valjalo potvrditi i podnesene žalbe odbiti, te odlučiti kao u izreci ove odluke, pri čemu je tužitelj uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva, pa u smislu čl. 154. i 166. ZPP nije bilo potrebe za preinačavanjem pravilne odluke o trošku, jer je – prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja – rezultat dokazivanja ukazivao na to da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u sporu u manjem dijelu, ali je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva pa je odluka suda o parničnom trošku pravilna i zakonita. Naime, iako je tužitelj uspio samo s relativno manjim dijelom svog zahtjeva radi se o višegodišnjem sporu, tijekom kojeg je tuženik osporavao zahtjev tužitelja u cijelosti, u smislu čega su onda i izvođeni potrebi dokazi radi utvrđenja činjeničnog stanja, što je posljedično dovelo do utvrđenja da određeno dugovanje (u visini dosuđenog iznosa) tuženika prema tužitelja zaista i postoji, na koji način se vođenje postupka ukazuje kao opravdano, te u vezi čega proizlazi i da ne bi bilo osnovano da tužitelj nadoknađuje troškove tuženiku. Na taj način je pravilno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, budući da nije postojala niti zakonska osnova da samo tuženik nadoknađuje parnične troškove tužitelju, uzimajući u obzir naprijed spomenuti omjer uspjeha u sporu, pa tuženiku je na žalbene navode za odgovoriti da iz sadržaja obrazloženja glede troška nedvojbeno slijedi da je sud prvog stupnja imao u vidu da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva u potpunosti. Ovo stoga što pri dosudi parničnih troškova po stavu ovog suda drugog stupnja treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja radi ocjene razmjernosti te da pri tome tužbeni zahtjev tužitelja nije bio očito nerazuman s obzirom tijek i duljinu postupka a u trenutku početka spora u konkretnom slučaju nije bio jasan stav (praksa) suda u pogledu tumačenja ugovora o radu stranaka, pa tužitelj nije mogao predvidjeti takav ishod u času utuženja tako da bi s obzirom na visinu određenog troška plaćanje istih predstavljao veliko ograničenje i teret te bi isto obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja rezultiralo povredom njegovih prava na pristup sudu u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne Novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), o čemu se na isti način izjasnio i Europski sud za ljudska prava u predmetu T i drugi protiv Republike Hrvatske.

U Zagrebu 26. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat