1                Poslovni broj Gž-80/2023-3

             

              REPUBLIKA HRVATSKA              

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA              

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola               Poslovni broj Gž-80/2023-3

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. N. iz O., U. 8, OIB …, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M., odvjetnici u G., protiv tuženog C. – C., Z., N. c. 4, OIB…, kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2621/2020-20 od 16. studenog 2022., u sjednici održanoj 5. veljače 2024.

 

presudio je

 

I.   Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2621/2020-20 od 16. studenog 2022. na način da se sudi:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku C.-C., Z., N. c. 4, OIB…, da tužiteljici R. N. iz O., U. 8, OIB…, isplati na ime naknade štete iznos od 20.000,00 kn / 2.654,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana 01. srpnja 2020. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka od 9.850,00 kn / 1.307,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 16. studenog 2022. godine do isplate, u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od  870,99 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 124,43 eura tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.“

II.  Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 384,07 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 26,54 eura tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.          Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„I./ Usvaja se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku C.-C., Z., N. cesta 4, OIB:…, da tužiteljici R. N. iz O., U. 8, OIB:…, isplati na ime naknade štete iznos od 20.000,00 kn / 2.654,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana 01. srpnja 2020. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka od 9.850,00 kn / 1.307,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 16. studenog 2022. godine do isplate, u roku od 15 dana.“

              II./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

 

2.          Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjenog stanja te  pogrešne primjene materijalnog prava.

 

2.1.  Ističe da je utvrđenjem prvostupanjskog suda da se radi o objavi netočne informacije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), jer je to utvrđenje proturječno vjerodostojnoj dokumentaciji koja je priložena spisu, kao i iskazu same tužiteljice odnosno među strankama nespornoj činjenici da je tužiteljica bila pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje. Nerazumljivim i pogrešnim smatra i utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica trpjela štetu jer je bila „pod tolikim pritiskom i stresom zbog objave spornog članka, da je skoro odustala od političke kandidature (...) pa sud smatra da jakost bolova i straha opravdava dosudu pravične novčane naknade“ budući da je sporni članak objavljen nakon izbora.

 

2.2.  Osporava kao pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenje da je tuženik, u konkretnom slučaju, bio dužan sporne informacije provjeriti; da je tužiteljica rehabilitirana pa da je „svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena“; da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti „budući da autor nije poduzeo sve potrebne mjere za provjeru informacije“; da objava spornog članka nije bila u javnom interesu; da je tuženik objavio „netočnu informaciju da je tužiteljica osuđena za kazneno djelo“ i da je tužiteljica trpjela štetu koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

 

2.3.  Ističe da tužiteljica nije dokazala izravnu uzročno-posljedičnu vezu između objave spornog članka i eventualne štete, a iskazi tužiteljice i njenog supruga da se odnose na „članke“ koji su objavljeni prije izbora, u vrijeme trajanja predizborne kampanje. Navodi da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica trpjela ikakvu značajniju štetu, a posebno ne štetu koja bi „intenzitetom, trajanjem i prilikama sredine“ opravdavala dosudu novčane naknade.

 

2.4.  Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i stoga što uopće nije cijenio okolnost da je tuženik u cijelosti objavio ispravak informacije tužiteljice.

 

2.5.  Tuženik prigovara i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje utvrđenjem da informacija o osuđenosti tužiteljice za kazneno djelo nije točna jer rehabilitacija ne utječe na točnost informacije da je tužiteljica bila pravomoćno osuđena za kazneno djelo; utvrđenjem da tuženik nije provjerio točnost sporne informacije, jer se radilo o javno dostupnim informacijama, utemeljenima na pravomoćnoj presudi suda koje tuženik nije bio dužan provjeravati; utvrđenjem da šteta koja je tužiteljici (navodno) nastala proizlazi iz okolnosti da je čak „pomišljala na odustanak od političke kandidature“, jer je sporna informacija tuženika objavljena nakon parlamentarnih izbora i nakon što je tužiteljica već izabrana u Hrvatski sabor; utvrđenjem da je tužiteljica radi objave spornog članka „bila u teškoj depresiji“, jer tužiteljica uopće nije iskazivala o navodnoj depresiji niti je, na takve okolnosti, dostavila ikakvu medicinsku dokumentaciju te utvrđenjem kako je „dostupnost ovog članka čitateljima bila vrlo velika“ s obzirom na to da na te okolnosti nisu predloženi niti izvedeni bilo kakvi dokazi, a portal www.libela.org  da je portal neprofitne udruge koji nesporno nema veliku čitanost niti doseg.

 

2.6.  Budući da smatra kako je dokazao pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za štetu sukladno odredbama Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04., 84/11., 81/13., dalje: ZM) te sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, tuženik predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužiteljicu da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3.          Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

 

4.          Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5.          Žalba tuženika je osnovana.

 

6.          Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti odnosno duševnog zdravlja, dostojanstva, časti i ugleda zbog članka objavljenog 8. srpnja 2020. na tuženikovoj mrežnoj stranici www.libela.org pod naslovom „Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice“,  u kome je navedeno da je tužiteljica pravomoćno osuđena radi prijetnji svojoj tadašnjoj stranačkoj kolegici iako je za to kazneno djelo nastupila rehabilitacija 29. siječnja 2013. pa se sukladno članku 19. stavku 4. podstavku 5. i stavku 5. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“ broj 143/12., 105/15., 32/17., dalje: Zakon o rehabilitaciji) tužiteljica ima smatrati neosuđivanom.

 

7.          Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da pobijana presuda nije pravilna ni zakonita.

 

8.          U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se presuda može ispitati, a pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju određenih činjenica predstavlja žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema članku 355. ZPP-a.

 

9.          Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

10.      Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje presudom Općinskog suda u Garešnici poslovni broj K-77/08 od 23. listopada 2008., da je za to djelo nastupila rehabilitacija, kako proizlazi iz rješenja Ministarstva pravosuđa, Odjela za kaznene evidencije, klasa: UP/I-703-04/13-13/164 od 9. srpnja 2013. te da je tuženik udovoljio tužiteljičinom zahtjevu za objavu ispravka sporne informacije.

 

11.      Sporno je postoji li odgovornost tuženika za naknadu neimovinske štete zbog objave sporne informacije (s time u vezi je li predmetna informacija netočna budući da se temelji na pravomoćnoj presudi, je li tuženik imao osnovani razlog povjerovati da je informacija točna budući da je informaciju prenio iz drugih medija, je li postojao opravdani javni interes za objavu sporne informacije te je li tuženik prilikom objave informacije postupao u dobroj vjeri), je li tužiteljica zbog predmetne objave trpjela neimovinsku štetu i pripada li joj po toj osnovi pravična novčana naknada, posebice cijeneći činjenicu da je tuženik udovoljio njenom zahtjevu za objavu ispravka informacije.

 

12.      Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužiteljici naknadu neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kuna / 2.654,46 eura sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2020. do isplate, jer je tuženik objavio informaciju za koju je Zakonom o rehabilitaciji zabranjeno da se objavljuje, a nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz odredbe članka 21. stavka 4. ZM-a, budući da autorice članka nisu poduzele sve potrebne mjere za provjeru informacije (rehabilitacija) i objava nije bila u javnom interesu.

 

12.1.  Ocjena je prvostupanjskog suda da, neovisno o objavljenom ispravku, težina povrede prava osobnosti opravdava dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete prema članku 1100. u vezi s člankom 19. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Prilikom dosuđivanja visine naknade štete prvostupanjski sud se rukovodio činjenicom da je tužiteljica u vrijeme objave spornog članka bila majka dvogodišnjeg djeteta, da je svakodnevno odlazila na teren na kojem je bila pod strahovitim psihološkim pritiskom zbog objavljenog članaka te da je sve navedeno kod nje izazvalo frustraciju i stres koji su bili na tolikoj razini da je pomišljala na odustanak od političke kandidature, da je bila u teškoj depresiji, a da se radi o informaciji objavljenoj na portalu čime je dostupnost ovog članka čitateljima bila vrlo velika.

 

13.      Sukladno odredbi članka 18. Zakona o rehabilitaciji počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen ili oslobođen kazne ima pravo nakon proteka zakonom određenog vremena i pod uvjetima koji su određeni tim Zakonom, smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo, a njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinile kazneno djelo. Člankom 19. stavkom 5. istog Zakona propisano je da se protekom rokova određenih u stavku 4. toga članka počinitelj kaznenog djela smatra neosuđivanim i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, a uporaba tih podataka nema pravni učinak. Rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice.

 

14.      Odredbom  članka 21. stavka 1. ZM-a propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan tu štetu nadoknaditi, a prema odredbi članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM-a nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

 

14.1.  Pravo na tužbu za naknadu štete oštećenik ima tri mjeseca od saznanja za objavu informacije kojom mu je šteta prouzročena (članak 23. ZM-a). Riječ je o prekluzivnom subjektivnom roku koji je u konkretnom slučaju ispoštovan.

 

15.      Odredbe ZM-a i ZOO-a, kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno  Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 13/17.,  dalje: Konvencija), kako je uostalom izričito propisano člankom 1. stavkom 2. ZM-a, odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP)  te Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud). U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava - prava na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

 

15.1.  ESLJP je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

 

15.2.  Prema članku 10. stavku 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta); b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti). I odredbom članka 3. stavka 3. ZM-a propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema članku 7. stavku 1. ZM-a svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

 

15.3.  Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, „sukob“ dvaju prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.

 

15.4.  Pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja treba uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost nametnute sankcije. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 2782/12, presuda od 8. studenoga 2018..; Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, zahtjev broj 25333/06, presuda od 22. listopada 2009.).

 

15.5.  Za razliku od privatnih osoba, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije.

 

15.6.  Ovome valja dodati da i ZOO u članku 1100. stavku 1. propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti sud može oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako težina povrede i druge okolnosti slučaja to opravdavaju, dakle ne u svakom slučaju povrede prava osobnosti.

 

16.      Osporenom presudom naloženo je žalitelju naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kuna / 2.654,46 eura  (sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima), na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih navodima iznesenim u spornom članku, čime je došlo do miješanja u jamstvo slobode izražavanja. Prvostupanjski je sud miješanje utemeljio na odredbama Zakona o rehabilitaciji, ZM-a i ZOO-a. Njime se težilo ostvariti legitimni cilj, tj. zaštititi ugled i čast tužiteljice. Međutim, po shvaćanju ovog suda razlozi koji opravdavaju ovakvo miješanje nisu mjerodavni i dostatni niti je miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju.

 

17.      Tuženik je nesporno objavio informaciju čije je objavljivanje zabranjeno prema izričitoj odredbi članka 18. i članka 19. stavka 5. Zakona o rehabilitaciji.

 

18.      Tužiteljica tvrdi da u pogledu ove informacije ne postoje ekskulpacijske okolnosti iz članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM-a, jer autor teksta nije poduzeo sve potrebne mjere radi provjere informacija prije objave članka i jer nije postupao u dobroj vjeri.

 

18.1.  Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je informaciju o osuđivanosti tužiteljice nakon što je nastupila rehabilitacija objavio portal 24sata 2016. te potom, prije parlamentarnih izbora 2020., i drugi portali protiv kojih je tužiteljica i pokrenula postupke ali tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđeno da su prije objave spornog članka objavljeni ispravci, dok je tuženik tu informaciju objavio nakon parlamentarnih izbora 2020. Budući da je tuženik informaciju o osuđivanosti tužiteljice preuzeo iz drugih medija, ovaj sud zaključuje da je tuženik imao opravdanog razloga vjerovati da nema zapreka za objavu informacije o osuđivanosti tužiteljice pa ništa nije ukazivalo da bi s time u vezi trebao tražiti dodatne informacije od tužiteljice ili tijela nadležnog za vođenje kaznene evidencije.

 

18.2.  Prema podacima iz spisa, tuženik je ženska, feministička, neprofitna udruga  koja se zalaže za unaprjeđenje društvenog položaja žena te ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti, posvećen je praćenju i propitivanju demokratskih i socijalnih praksi iz rodne perspektive, s naglaskom na povećanje vidljivosti društvenog, političkog i kulturnog angažmana žena. Sukladno navedenoj misiji tuženika, portal libela.org problematizira ravnopravnost spolova te prati rad institucija s ciljem pružanja javnosti informacija o navedenoj tematici.

 

18.3.  U spornom članku naslovljenom „Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice“ je neposredno nakon parlamentarnih izbora 2020. izvršena analiza zastupljenosti žena u 10. sazivu Hrvatskog sabora po pojedinim strankama/koalicijama te je u odnosu na pojedine od izabranih zastupnica istaknuta određena činjenica iz njihova dosadašnjeg rada, pri čemu je za tužiteljicu navedeno da je pravomoćno osuđena radi prijetnji stranačkoj kolegici. Istovremeno su izložena i određena očekivanja od izabranih zastupnica glede borbe za ljudska ženska prava.

 

18.4.  Ovaj sud ne prihvaća stajalište suda prvog stupnja da objava informacije o osuđivanosti tužiteljice zbog prijetnje stranačkoj kolegici nije bila u javnom interesu. Tužiteljica je u vrijeme objave sporne informacije bila izabrana zastupnica u Hrvatski sabor pa se nesumnjivo radi o informaciji od interesa javnosti.

 

18.5.  U takvim okolnostima, stanje prvostupanjskog spisa ne upućuje na zaključak da tuženik prilikom objave predmetne informacije nije postupao u dobroj vjeri.

 

19.      Osnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučno činjenično stanje o kojemu ovisi stupanj povrede prava osobnosti, a time i pravo na dosudu pravične novčane naknade.

 

19.1.  S time u vezi, ovaj sud prihvaća da je objava informacije o osuđivanosti tužiteljice za kazneno djelo prijetnje prema stranačkoj kolegici sedam godina nakon što je za to djelo nastupila rehabilitacija kod svake pa i javne, politički aktivne osobe, k tome (u to doba) majke dvogodišnjeg djeteta, pogodna da izazove povredu prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast i ugled, a uslijed koje povrede joj pripada i pravo na zaštitu (reparaciju štete), prema članku 19. stavku 1. i 2. ZOO-a.

 

19.2.  Međutim, prvostupanjski sud odluku o dosudi naknade štete temelji na  činjenici da je tužiteljica u to vrijeme stalno bila na terenu kao treća kandidatkinja na listi za IV. izbornu jedincu gdje je uslijed objava o ranijoj osuđivanosti zbog prijetnje bila pod strahovitim psihološkim pritiskom, što je kod nje izazivalo frustraciju i stres pa je pomišljala i na odustanak od političke kandidature. Budući da je predmetni članak nesporno objavljen nakon što su održani parlamentarni izbori 2020. (8. srpnja 2020.), jasno je da objava spornog članka nije imala nikakvog utjecaja na prethodno navedene posljedice već su one očito uzrokovane objavama u drugim medijima koje su prethodile predmetnoj i koje su objavljene tijekom predizborne kampanje (a ne  nakon izbora).

 

19.3.  Nadalje, prvostupanjski sud odluku o dosudi naknade štete temelji na činjenici da je tužiteljica bila u teškoj depresiji iako to utvrđenje nije potkrijepljeno odgovarajućim dokazima. Tužiteljica depresiju kao činjenicu ne spominje u tužbi, pa čak ni u svome iskazu, već ju je spomenuo jedino tužiteljičin suprug, svjedok I. N.. Dijagnoza teške depresije bi, da bi služila kao relevantan temelj za dosudu naknade štete, trebala biti potkrijepljena odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, a svakako bi trebalo utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između objave upravo spornoga članka i nastale posljedice u vidu depresije, pri čemu je teret tih dokaza na tužiteljici kao oštećenici (članak 219. stavak 1. ZPP-a). Te činjenice se na temelju dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka ne mogu uzeti utvrđenima (članak 221.a ZPP-a).

 

19.4.  U svome iskazu, kojega prvostupanjski sud u tom dijelu nije posebno cijenio, tužiteljica iskazuje i o skeptičnosti koju su prema njoj pokazivali članovi Odbora za ravnopravnost spolova s obzirom na djelo koje joj je stavljeno na teret, što joj je prenijela kolegica, s napomenom da će biti pomno praćena i da će se vagati svaka njena riječ pa joj je to otežalo rad te je mjesto ustupila kolegici, ali ne pruža nikakve dokaze da bi takvo postupanje bilo u bilo kakvoj vezi upravo s objavom spornog članka.

 

20.      Osim toga, dostupnost članka velikom broju čitatelja samo iz razloga što je objavljen na portalu, dakle neovisno o samoj čitanosti portala, nije razlogom koji bi opravdavao dosudu naknade neimovinske štete. Stranke tijekom prvostupanjskog postupka nisu predlagale dokaze na okolnost čitanosti navedenog portala, a budući da iz izvedenih dokaza proizlazi kako se radi o portalu neprofitne udruge koja se bavi specifičnom problematikom ženskih prava, nema osnove za zaključak da je članak bio značajnije popraćen.

 

21.      Prema članku 22. stavku 1. ZM-a neimovinska šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Ovom je odredbom, dakle, objava ispravka informacije i isprika nakladnika istaknuta kao primaran oblik popravljanja neimovinske štete. Naknada štete isplatom u novcu sukladno općim propisima obveznog prava dolazi u obzir ako objava ispravka ili isprike ne bi predstavljala dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća pretrpljenoj šteti objavom informacije.

 

21.1.  Odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, a prema stavku 2. istoga članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

21.2.  S obzirom na to da je tužiteljica, obrazlažući na koji se način kod nje manifestirala povreda prava osobnosti, pretežito iznosila činjenice koje nikako nisu mogle biti prouzročene spornom objavom (nelagoda na terenu, očito tijekom predizborne kampanje; kolebanje u vezi sudjelovanja u izbornoj utakmici) te da je prije objave spornog članka već veći broj portala objavio informaciju o tužiteljičinoj osuđivanosti za koju je nastupila rehabilitacija pa je eventualna nelagoda koju je tužiteljica osjećala i nakon objave spornog članka nesumnjivo morala biti posljedica kumuliranog djelovanja (i) svih prethodnih objava, a upravo ove prethodne su bile od intenzivnijeg utjecaja na psihičko stanje tužiteljice kada, u slobodnom dijelu iskazivanja, prvenstveno njih i spominje u iskazu, uvažavajući pritom činjenicu da je članak objavljen na portalu koji se bavi specifičnom problematikom te je izvjesno da ga prati manji broj čitatelja, ovaj sud cijeni da je objavom ispravka sporne informacije tužiteljici u cijelosti reparirana pričinjena šteta pa da je stoga neosnovan njen zahtjev za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

21.3.  Naime, po shvaćanju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja osuda tuženika na naknadu štete - koja bi nesumnjivo predstavljala miješanje u pravo na slobodu izražavanja, a uvažavajući i činjenicu da je tuženik neprofitna udruga te da se rad na portalu libela.org temeljio na volonterskom radu (kako proizlazi iz iskaza svjedokinje Svjetlane Knežević, tadašnje članice uredništva portala) - nije nužna u demokratskom društvu niti je razmjerna cilju koji se njome želi postići.

 

22.      Valjalo je stoga preinačiti pobijanu odluku i odbiti u cijelosti tužiteljičin zahtjev za naknadu štete, na temelju odredbe članka 373. točke 2. i 3. ZPP-a.

 

23.      Uslijed preinačenja odluke valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima.  Tužiteljica je tuženiku dužna naknaditi parnične troškove prema članku 154. stavku 1. ZPP-a, koji se sastoje od troška zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje na ročištima 2. lipnja 2021., 19. studenog 2021., 4. travnja 2022. i 6. rujna 2022., svako po (nekadašnjih, u vrijeme podnošenja troškovnika važećih) 1.000,00 kuna te sastavljanja podneska od 22. siječnja 2021. u iznosu od tadašnjih 250,00 kuna prema tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.) umjesto zatraženih 1.000,00 kuna, jer se tim podneskom ne odgovora na navode odgovora na tužbu ili nalaz i mišljenje vještaka. To ukupno iznosi 5.250,00 kuna odnosno uvećano za PDV 6.562,50 kuna / 870,99 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450), dok je za preostalih 937,50 kuna / 124,43 eura zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

 

24.      O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a. S obzirom na to da je uspio sa žalbom, tuženiku pripada trošak žalbenog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.875,00 kuna odnosno s PDV-om 2.343,75 kuna / 311,07 eura. Za sudsku pristojbu za žalbu tuženiku je priznato 550,00 kuna / 73,00 eura umjesto zatraženih 750,00 kuna, jer bi toliko iznosila pristojbena obveza da je pristojbu platio prilikom podnošenja žalbe, kada je njegova obveza i nastala prema članku 4. točki 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.), a kako proizlazi iz članka 7. stavka 1. istog Zakona. Ukupni opravdani trošak žalbenog postupka stoga iznosi 384,06 eura, dok je za preostalih 26,54 eura (200,00 kuna) zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

U Puli 5. veljače 2024.

 

 

                            Predsjednica vijeća, v.r.

 

                            Alenka Paus