Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 13 Gž-3264/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. A., odvjetniku u S., protiv tuženice D. M. B. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-540/2021 od 15. svibnja 2023. i dopunske presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-540/2021 od 22. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 26. rujna 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuju se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-540/2021 od 15. svibnja 2023. te dopunska presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-540/2021 od 22. svibnja 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništavan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 15. travnja 2014. između tuženice kao davatelja uzdržavanja i P. M. kao primatelja uzdržavanja te da ne proizvodi nikakve pravne učinke, radi čega se nalaže brisanje prava vlasništva s nekretnine upisane u K.O. S., poduložak 13 ZU 6241, na adresi S., 13. Etaža 0/0, 1. stan na četvrtom katu, označen broj 16, površine 61,08 m[2] , koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, blagovaonice, hodnika i lođe i pripadajućih pokretnina u stanu, a koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj na čest. zem. 1149/1, neplodno i čest. zem. 1149/8, zgrada, zajedno sa suvlasničkim dijelom nekretnine povezane temeljem čl. 68. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade nekretnini, s imena tuženice D. M., a koja uknjižba je provedena na osnovu naprijed navedenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije ovog upisa (st. 1.) te da je dužna tuženica u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom računajući od presuđenja pa do konačne isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 13.881,15 €[1] /104.458,75 kn. Nadalje, dopunskom presudom istog suda dopunjena je presuda broj P-540/2021 od 15. svibnja 2023. na način da se u točki II izreke nalaže tužitelju naknaditi tuženoj zakonsku zateznu kamatu koja na presuđeni parnični trošak u iznosu od 13.881,15 € /104.458,75 kn teče od dana donošenja presude do isplate.
2. Protiv navedene presude kao i dopunske presude, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno u ukinuti prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu te predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništavan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 15. travnja 2014. između tuženice koji je kao davateljica uzdržavanja sklopila s njihovim ocem P. M. kao primateljem uzdržavanja zbog nesposobnosti za rasuđivanje i zbog neispunjavanja obveza po Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.
6. U odnosu na žalbene navode da sud donio odluku bez provođenja dokaza te saslušanja tužitelja, zbog čega se nije moglo utvrditi činjenično stanje, valja reći da samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a isto tako ukoliko smatra da je nepotrebno izvesti neki dokaz radi utvrđivanja odlučne činjenice, može i odustati od njegovog izvođenja. Naime, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da činjenica što nije saslušan tužitelj kao stranka u postupku, a imao je mogućnost izjašnjavanja tijekom postupka te koji nije iskoristio mogućnost davanja iskaza jer nije pristupio radi saslušanja na ročište 4. listopada 2022., kao niti na ročište 7. ožujka 2023. nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke. Isto tako, prema odredbi čl. 220. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica pa je prvostupanjski sud u skladu s citiranom odredbom ocijenio da izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. J., dr. E. M., dr. N. G. Č. i S. B. držeći ih u okolnostima konkretnog slučaja nije potrebno.
7. Nadalje, tužitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tužitelj.
8. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe ističe da je tuženica kao davateljica uzdržavanja sklopila s njihovim ocem P. M. kao primateljem uzdržavanja Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 15. travnja 2014., ali da pok. P. M. zbog slabijeg psihofizičkog stanja i starije životne dobi nije znao što točno potpisuje prilikom sklapanja predmetnog ugovora, radi čega je taj pravni posao ništavan;
- da iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 15. travnja 2014. (dalje Ugovor) proizlazi da se tuženica D. M., kao davateljica uzdržavanja, obvezala primatelju uzdržavanja P. M. pružiti brigu o zdravlju, osigurati mu svu potrebnu njegu i skrb i adekvatno liječenje te po njegovom zahtjevu osigurati spremanje i čišćenje stana kojeg koristi, osigurati pranje, peglanje i čišćenje odjeće i obuće, svakodnevno pripremanje obroka i po smrti osigurati sprovod i ukop na način koji će odrediti primatelj uzdržavanja;
- da iz iskaza svjedokinje L. proizlazi da je u svom odvjetničkom uredu u S. upoznala P. M. koji je pristupio uz kćerku D. M. B., a razlog njihovog dolaska bila je predmetna tužba koju su joj dali na pregled u namjeri da im kao ovlaštena punomoćnica podnese odgovor s time da je P. M. vidjela samo tom prigodom, a opisuje ga kao staru osobu koja se kretala uz pomoć štapa, ali jasnog i suvislog verbaliziranja, bez mentalnih nedostatka ili ograničenja, a isto tako se sjeća da je M. iskazao ogorčenost postupcima sina I., a posebno je bio razočaran zbog podnošenja predmetne tužbe te je na temelju njegovog kazivanja zaključila da su otac i sin u dugotrajno lošim odnosima, jer je M. spominjao kako ga je sin udario ili udarao, ali taj fizički sukob nije prijavio policiji zbog nelagode i sramote dok nasuprot tome, odnos M. s kćerkom opisuje kao blizak i topao, a spominje njegove riječi „da mu ona sve čini“ i „neka joj je sve s blagoslovom“ tako da zaključuje da se tuženica odnosila prema ocu na način koji je primjeren potomku i postupala u skladu s preuzetim obvezama iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, dok je odnos M. sa sinom bio poremećen znatno prije sklapanja tog pravnog posla;
- da iz iskaza svjedokinje J. proizlazi da je ocu tuženice zbog starije dobi i zdravstvenih tegoba, trebala tuđa pomoć i njega, tako da je tuženica na njezinu preporuku angažirala I. K. te je zaključila da tuženica ne živi s ocem u zajedničkom obiteljskom domaćinstvu, a po njezinom saznanju trošak pomoći snosila je tuženica koja je redovito posjećivala oca, nosila mu obroke i obavljala sve druge potrebne poslove;
- da iz iskaza svjedokinje K. proizlazi da je na traženje tuženice redovito, odnosno 3-4 puta tjedno posjećivala P. M. u stanu u S., u ulici … i pomagala mu kod održavanja higijene, brijanja i slične poslove, a pored svega mu pravila društvo u vremenu od zime 2014. do smrti 2016., a uvijek je dolazila u skladu s mogućnostima i potrebama tuženice, koja je redovito posjećivala i skrbila o ocu, tako da je uvijek imao svjež i topao obrok, dok je stan u kojem je živio bio u potpunosti uredan, čist i primjeren za boravak osobe te dobi i zdravstvenog stanja. Isto tako, proizlazi da joj je tuženica redovito plaćala dogovorenu naknadu, kako za obavljenu uslugu, tako i za trošak prijevoza pa i za eventualne dodatne troškove, a od trećih osoba nije primala novac dok pok. P. M. opisuje kao inteligentnog i komunikativnog starog čovjeka s kojim je uspostavila blizak kontakt, tako da su razgovarali o različitim temama i tvrdi kako je bio svjestan svih okolnosti i osoba koje su ga okruživale, a umro je iznenadnom smrću.
9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni Ugovor sklopljen u valjanom obliku, da su ga potpisali poslovno sposobni sudionici kao rezultat suglasnog očitovanja volje, a njihovi potpisi uredno ovjereni, kako je činidba moguća, dopuštena i određena. Dakle, ugovorne odredbe svojim sadržajem nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske ili prisilnim propisima, a nema ni traga da bi bio protivan moralu društva. Pored svega, iz stanja u spisu ne proizlazi da bi ovaj pravni posao bio sklopljen uz uporabu sile ili prinude, stoga sud ne nalazi razloga za njegovu ništetnost. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da raspoloživa dokazna građa jasno ukazuje na razloge koji su utjecali na P. M. prilikom sklapanja Ugovora, jer je očito kako se radilo o staroj osobi ograničenog fizičkog zdravlja i bitno poremećenih odnosa s tužiteljem, kao tadašnjim članom zajedničkog obiteljskog domaćinstava. Kod takvog stanja stvari nedvojbeno mu je trebala tuđa skrb i pomoć, a to mu je mogla pružiti tuženica s kojom je bio u bliskom odnosu, radi čega je i logično da se u iznesenim okolnostima odlučio na sklapanje Ugovora kojim je ostvario svoje potrebe, jer je tuženica ispunila sve obveze koje je preuzela kao davateljica uzdržavanja. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da u skladu s iznesenim, Ugovor iz 2014. nema nedostataka i proizveo je očekivane pravne učinke među njegovim sudionicima, a tužitelj do zaključenja raspravljanja nije postupio u skladu s citiranom odredbom iz čl. 7. st. 1. ZPP i priložio dokaze koji bi jasno ukazivali na suprotan zaključak te su tvrdnje tužitelja iznesene u tužbi i u tijeku postupka, a usmjerene na osporavanje vjerodostojnosti potpisa P. M. i njegove sposobnosti za rasuđivanje, neutemeljene i proizvoljne, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11), utvrdivši da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 15. travnja 2014. između tuženice kao davateljice uzdržavanja i pok. P. M. kao primatelja uzdržavanje nije ništav. Naime, u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru suprotnom prisilnom propisu ili moralu društva te je predmetni Ugovor sklopljen u valjanom obliku, potpisali su ga poslovno sposobni sudionici kao rezultat suglasnog očitovanja volje, a njihovi potpisi uredno ovjereni, činidba je moguća, dopuštena i određena te ugovorne odredbe svojim sadržajem nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske ili prisilnim propisima.
11. U odnosu na žalbene navode da se tužitelj jedini brinuo o svom ocu te da je tuženica sa svojim suprugom stanovala na drugoj adresi te zbog toga nije bila sposobna brinuti o zdravlju primatelja uzdržavanja i osigurati mu potrebnu njegu i skrb, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani te ničim dokazani. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tuženica brinula je o zdravlju primatelja uzdržavanja, osigurala mu svu potrebnu njegu i skrb, redovito održavanje higijene i spremanje obroka, pranje odjeće, posteljine te spremanje i čišćenje stana u kojem je živio do smrti, a isto tako, osim osnovnih egzistencijalnih potreba, omogućila je primatelju uzdržavanja i društveni život primjeren njegovoj dobi i ograničenim mogućnostima kretanja, jer je u njezinoj odsutnosti svjedokinja K. prilikom redovitih posjeta provedeno vrijeme koristila i za druženja i razgovore, a tu uslugu podmirivala je isključivo tuženica vlastitim sredstvima čime je ispunila ugovorne odredbe sklopljenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Osim toga, kada bi se prihvatile činjenične tvrdnje tužitelja da tuženica nije ispunjavala ugovorne obveze iz sklopljenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, to ne bi predstavljao razlog za ništetnost predmetnog ugovora, već eventualno raskid takvog ugovora.
12. Isto tako, u odnosu na daljnje žalbene navode da primatelj uzdržavanja nije bio u mogućnosti shvatiti značaj, a ni sadržaj ugovora kojeg je navodno potpisao s obzirom na stariju životnu dob i svoje psihofizičko stanje, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani te u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Naime, iz iskaza svjedokinje L. proizlazi da je upoznala P. M. koji je pristupio uz kćerku D. M. B., a razlog njihovog dolaska bila je predmetna tužba koju su joj dali na pregled u namjeri da im kao ovlaštena punomoćnica podnese odgovor s time da je P. M. vidjela samo tom prigodom, a opisuje ga kao staru osobu koja se kretala uz pomoć štapa, ali jasnog i suvislog verbaliziranja, bez mentalnih nedostatka ili ograničenja. Navedeno, potvrđuje i iskaz svjedokinje K. koja pok. P. M. opisuje kao inteligentnog i komunikativnog starog čovjeka s kojim je uspostavila blizak kontakt, tako da su razgovarali o različitim temama i tvrdi kako je bio svjestan svih okolnosti i osoba koje su ga okruživale, a umro je iznenadnom smrću. Pri tome, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz koji bi njihove iskaze osporio, a niti je uplatio predujam za izvođenje medicinskog vještačenja radi utvrđenja njegove sposobnosti za rasuđivanje prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
13. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Pri tome su tuženici dosuđeni parnični troškovi sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je prvostupanjski sud naložio tužitelju da u cijelosti naknadi tuženici parnični trošak.
14. U odnosu na dopunsku presudu, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dopunio presudu broj P-540/2021 od 15. svibnja 2023. na način da je u točki II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženici zakonsku zateznu kamatu koja na presuđeni parnični trošak u iznosu od 13.881,15 €/104.458,75 kn teče od dana donošenja presude do isplate jer je tužitelj zatražio na trošak i pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.
15. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao i dopunsku presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 26. rujna 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić, v.r.