Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-98/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ordane Labure, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tonija Šantića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Č. iz K., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. G., odvjetniku u K., protiv tuženika P. E. j.d.o.o. za trgovinu i usluge, iz K., OIB: …, zastupan po punomoćnici I. B., odvjetnici iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Pr-24/2022 od dana 26. travnja 2023.godine, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Pr-24/2022 od dana 26. travnja 2023.godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.819,10 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.435,03 RUR / 10.812,23 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 26. travnja 2023. godine do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.819,10 kuna, za koje je u tužbi naveo da mu je ustegnut od strane tuženika kao poslodavca prilikom obračuna i isplate plaće u prosincu 2021. godine bez bilo kakve pravne osnove.

6. Iz razloga presude, proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da iz suglasnih očitovanja stranaka, kao i ugovora o radu od 20. kolovoza 2021. godine proizlazi nespornim da je je tužitelj bio zaposlenik tuženika,

- da je javni bilježnik po prijedlogu ovrhovoditelja K. banke d.d. K. donio rješenje o ovrsi br. Ovrv-290/2011 od 17. lipnja 2011. godine na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 10.334,24 kune i odredio ovrhu općenito na imovini ovršenika – tužitelja u ovom postupku.

- da je ugovorom o cesiji (list 51 do 52 spisa) K. b. d.d. svoja potraživanja ustupila E. M. d.o.o. Z.,

- da je E. M. d.o.o Z. podnio zahtjev za naplatu potraživanja tuženika,

- da je tuženik izvršio obustavu na plaći tužitelja u iznosu od 11.819,10 kuna, te izvršio isplatu ovrhovoditelju u postupku izvansudske ovrhe.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud polazeći od odredbe članka 284. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 73/17) zaključio da E. M., kao ovrhovoditelj ima pravnu osnovu zahtijevati namirenje od tuženika kao tužiteljeva poslodavca, a tuženik kao poslodavac koji je u postupku dokazao da je dobio pravomoćno rješenje o ovrsi te ugovor o cesiji uz valjani zahtjev ovrhovoditelja za postupanje, da je bio dužan po takvom zahtjevu postupati, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev.

8. Tužitelj u žalbi ističe da je pobijano rješenje doneseno uz bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 299. ZPP, jer da je tužitelj predložio da mu se udijeli rok radi pribave dostave ugovora o cesiji nakon zaključenja prethodnog ročišta, a isti da je dostavio dana 21. ožujka 2023. godine, pri čemu da navedeni ugovor sadrži podatke o ugovornim strankama, ali da ne sadrži podatke o dužniku (cesusu), pravnoj osnovi, niti visini potraživanja, odnosno dugovanja koje bi u odnosu na tužitelja bilo predmet ugovora.

9. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 299. ZPP, jer je tužitelj u tužbi naveo da nije bilo pravnog osnova za ustegu plaće, a u podnesku od 2. svibnja 2022. godine u kojem se očitovao na odgovor na tužbu tuženika istaknuo samo prigovor da je ovrhovoditelj E. M. d.o.o mogao poslati ovršnu ispravu na naplatu Financijskoj agenciji i tako naplatiti svoju tražbinu, slijedom čega da nije bilo pravnog osnova iz tog razloga za obustavu plaće, te je tek nakon zaključenja prethodnog postupka, na ročištu glavne rasprave prigovorio da tuženiku nije dostavljen ugovor o cesiji, slijedom čega je prvostupanjski usud udijelio rok tuženiku za dostavu istog. Kako tužitelj do zaključenja prethodnog postupka, nije osporavao svojstvo ovrhovoditelja trećoj osobi (koja nije stranka ovog postupka) i kojoj je izvršena isplata potraživanja, to se radi o novoj činjenici, ali istaknute nakon zaključenja prethodnog postupka - sa pozicije tvrdnje tužitelja.

10. Suprotno prigovorima žalbe, prvostupanjski je sud donio pravilnu i na zakonu utemeljenu presudu, budući da u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije izvršio uskratu plaće tužitelju u svoju korist, već je istu obustavio i izvršio isplatu trećoj osobi temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi broj br. Ovrv-290/2011 od 17. lipnja 2011. godine na temelju vjerodostojne isprave i Ugovora o cesiji .

11. Slijedom navedenog, tužitelj svoj prigovor nedostatka legitimaciji treće osobe (ovrhovoditelja) je bio u mogućnosti isticati u prigovoru podnesenom ovršnom sudu, budući se sadržajno radi o prigovoru iz članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine „ broj 112/12, 25/13,93/14, 55/2016 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017, 131/2020 i 114/22 dalje: OZ), a u kom pravcu tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo da je tužitelja obavijestio o pristiglom zahtjevu za provođenje izvansudske ovrhe i uputio ga da angažira odvjetnika, dok je saznanje o izvansudskoj ovrsi tuženik nesporno imao po obustavi plaće.

12. Ujedno, suprotno prigovorima žalbe, u postupku izvansudske ovrhe ne primjenjuje se odredba članka 197. stavak 1. OZ, jer se ista odredba odnosi na sudsku ovrhu, te je za provođenje sudske ovrhe potrebno dokazati kako poslodavac ne isplaćuje plaču na račun kod banke, budući se u protivnom ista provodi temeljem pravila o ovrsi na novčanoj tražbini po računu.

13. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, koju tužitelj osporava samo sa polazišta tvrdnje o drugačijem uspjehu stranaka u ovom postupku, a kako pobijana presuda nije donesena uz neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja u cijelosti je trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

14. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška žalbenog postupka je odbijen, jer isti nije uspio u žalbenom postupku (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 26. rujna 2023. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ordana Labura