Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 16 Gž R-958/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja I. D., OIB:…, J., zastupanog po punomoćnici A. F., odvjetnici u V., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u V., OIB: …, V., radi isplate razlike plaće po osnovu prekovremenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-1342/2021-16 od 9. svibnja 2023., dana 25. rujna 2023.,
r i j e š i o j e
I Odbacuje se žalba tužitelja kao nedopuštena.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1.Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:
”Odbija se prijedlog tužitelja I. D., OIB: …, J. da se odredi prekid postupka te da sud uputi prethodna pitanja sudu Europske Unije:
- o primjeni čl. 6. Direktive 2003/88 u situaciji kada nacionalni zakon u čl.65. Zakona o radu propisuje da prekovremeni rad ne smije trajati dulje od 50 sati tjedno, a rad je trajao dulje, pa da li se takav rad više od radnog vremena preko 40 sati tjedno temeljem Zapovijedi poslodavca u vremenskom neprekidnom trajanju od 20 mjeseci smatra prekovremenim radom.
- Da li je za kvalifikaciju rada kao prekovremenog rada u skladu s Direktivom EU 2003/88 bitno da taj rad traje kratko vrijeme samo u slučaju više sile ili izvanredne okolnosti, ili je bitno da se radi o radu odrađenom više od punog radnog vremena, a u konkretnoj situaciji prema Zapovijedi poslodavca sve do stavljanja takve zapovijedi van snage.”
2. Protiv tog rješenja u cijelosti žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba je nedopuštena.
4. U ovom predmetu tužitelj od tuženika potražuje isplatu razlike plaće po osnovu prekovremenog rada.
5. U podnesku od 7. rujna 2021. tužitelj je predložio prekid postupka radi podnošenja u tom podnesku navedenih prethodnih pitanja Sudu Europske unije.
6. Sud prvog stupnja je odbio prijedlog tužitelja jer smatra da odgovori na predložena pitanja nisu neophodna ni odlučna za donošenje odluke u ovom sporu.
7. Slijedom svega navedenog prijedlog tužitelja za prekid postupka radi podnošenja prethodnog pitanja Sudu Europske unije je odbijen.
8. Žalba tužitelja protiv ovog rješenja nije dopuštena iz sljedećih razloga.
9. Prema čl. 267. Ugovora o funkcioniranju europske unije (UFEU):
“Sud Europske unije nadležan je odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču: (a)
tumačenja Ugovora;
(b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije. Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči.
Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.
Ako se to pitanje postavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda, Sud Europske unije djeluje u najkraćem mogućem roku.”
Dakle, nacionalni sud pred kojim se nađe predmet u kojem je potrebno primijeniti pravo Europske unije ima ovlaštenje odnosno dužnost uputiti prethodno pitanje Sudu Europske unije, neovisno o tome jesu li stranke u postupku to zatražile. Pri tome treba istaknuti da Sud Europske unije ne može odlučivati o valjanosti nacionalnih propisa, on samo daje interpretaciju propisa Europske unije iz koje nacionalni sud treba povući odgovarajući zaključak. Uloga Suda Europske unije u postupku prethodnog pitanja je dati pravilno tumačenje prava Europske unije. Na nacionalnom je sudu da slijedeći upute Suda Europske unije primijeni pravo i riješi predmet.
10. Nadalje, prema čl. 213. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22) sud će prekid postupka odrediti i ako je: 1) odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP-a),
2) odlučio podnijeti zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije.
Sud može odrediti prekid postupka:
1) ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen trgovački prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna,
2) ako je zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije već podnesen u drugom postupku, a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva, 3) u postupku u kojemu odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, kad se na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objavi rješenje kojim se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (glava tridesetdruga - b).
11. Imajući u vidu prethodno izložene odredbe UFEU-a i ZPP-a treba zaključiti odluka o postavljanju prethodnog pitanja Sudu Europske unije predstavlja odluku o upravljanju postupkom iz čl. 278. st. 2. ZPP-a odnosno čl. 280. ZPP-a. Sudac nacionalnoga suda procjenjuje potrebu i donosi odluku o tome treba zatražiti od Suda Europske unije da odluči o tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije.
11.1. Stranke postupka mogu samo dati inicijativu za pokretanje prethodnog postupka, a u slučaju nepostavljanja prethodnog pitanja sud samo treba dati obrazloženje zbog čega smatra da prethodno pitanje nije bilo potrebno postaviti. U obrazloženju razloga nepostavljanja prethodnog pitanja Sudu Europske unije nacionalni sud je dužan primijeniti tzv. CILFIT test.
Naime, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije (sažetoj u predmetu CILFIT (1982.) br. 238/81), sud se može osloboditi obveze podnošenja zahtjeva za tumačenje prava Europske unije Sudu Europske unije u sljedećim slučajevima:
- ako nacionalni sud ustanovi da je pitanje prava Europske unije koje je istaknuto nevažno za rješavanje tužbenog zahtjeva;
- ako je Sud Europske unije već protumačio odredbu prava Europske unije o tom pitanju;
- ako Sud Europske unije još nije rješavao o tom pitanju prava Europske unije, ali je njegova ispravna primjena toliko očita da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji.
12. Imajući u vidu prethodno navedeno, a uvažavajući i činjenicu da prema čl. 343. st. 3. ZPP-a sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ZPP-om nije što drugo određeno, protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za postavljanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije žalba nije dopuštena pa je žalba tužitelja primjenom čl. 380. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 278. st. 2. ZPP-a i čl. 280. ZPP-a odbačena kao nedopuštena.
13. Ovdje posebno još treba istaknuti da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Dhahbi protiv Italije (presuda, 8. travnja 2014., zahtjev br. 17120/09) u odnosu na obveze nacionalnog suda u vezi postavljanja prethodnih pitanja Sudu Europske unije na temelju čl. 267. UFEU-a utvrdio sljedeće: "31. Sud naglašava da je u predmetu Vergauwen i drugi protiv Belgije (zahtjev br. 4832/04, §§ 89-90, 10. travnja 2012.) ustanovio sljedeća načela:
- članak 6.1. zahtijeva od domaćih sudova da navedu razloge, u svjetlu mjerodavnog prava, za svaku odluku kojom odbijaju uputiti pitanje za prethodnu odluku;
- kada se Sudu iznese prigovor kojim se tvrdi da je došlo do povrede čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na tom temelju, uloga ESLJP-a se sastoji u provjeravanju je li sporno odbijanje bilo obrazloženo valjanim razlozima;
- dok se takvo odbijanje mora detaljno obrazložiti, nije na ESLJP-u da provjerava bilo kakve pogreške koje su počinili domaći sudovi u tumačenju ili primjeni mjerodavnog prava;
- u specifičnom kontekstu trećeg stavka čl. 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (trenutni čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU)), znači da nacionalni sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u skladu s nacionalnim pravom i koji odbiju zahtjev za prethodno mišljenje od Suda Europske unije na postavljeno pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Europske unije, dužni su dati razloge za takvo odbijanje u svjetlu izuzetaka predviđenih presedanima Suda Europske unije. Oni, dakle, moraju navesti razloge zbog kojih su utvrdili da je pitanje nebitno, da je odredba prava Europske unije u pitanju već protumačena u praksi Suda Europske unije ili da ispravna primjena prava Europske unije je tako očito da ne ostavlja prostora za bilo kakve razumne sumnje."
13.1. Dakle, u svjetlu utvrđenja ESLJP-a u predmetu Dhahbi protiv Italije neobrazlaganje razloga nepostavljanja prethodnog pitanja Sudu Europske unije može imati za posljedicu povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a o čemu u nastavku postupka sud treba voditi računa.
14. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, 25. rujna 2023.
Sutkinja:
mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.
