- 1 -              Poslovni broj: Usž-874/2023-2

 

                     

 

Poslovni broj: Usž-874/2023-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Z., Stručna služba gradske uprave, Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprava za građansko – trgovačko i upravno pravo, Z. uz sudjelovanje zainteresiranih osoba I. M. iz Z.,; Z. M. iz Z., B. B. iz P. B., koje zastupa opunomoćenik H. M., odvjetnik iz Z. i Hrvatskih voda, Z., koje zastupa opunomoćenik H. K., odvjetnik u odvjetničkom društvu K. i partneri j.t.d. Z., Z.gr, radi određivanja naknade za deposedirano zemljište, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: UsI-2979/21-13 od 11. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: UsI-2979/21-13 od 11. studenog 2022.

II              Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi – Hrvatskim vodama trošak žalbenog spora u iznosu od 781,25 € u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

 

                                 Obrazloženje

 

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klasa: UP/II-943-04/20-01/182, urbroj: 514-04-02-01/07-21-03 od 17. kolovoza 2021. godine kojim je poništeno rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove klasa: UP/I-943-05/10-01/2, urbroj: 251-19-01-28-84 od 12. ožujka 2020. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Navedenim rješenjem je zainteresiranim osobama I. M., Z. M. i B. B. određena naknada za oduzeto građevinsko zemljište oznake zk.č.br. 1983/54 k.o. V. sve pobliže opisano u navedenom rješenju. Pod točkom II. izreke presude odlučeno je da će sud posebnim rješenjem odlučiti o troškovima upravnog spora. 

2.              Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu u kojoj navodi da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja nedvojbeno proizlazi da je zatražena imovinsko – pravna dokumentacija i očitovanje od svih nadležnih tijela koja bi mogla istom raspolagati pa tako i od Odsjeka za imovinsko – pravnu dokumentaciju nadležnog Gradskog ureda kao i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te Državnog arhiva. Prema dostavljenim očitovanjima određivanja naknade zbog proteka vremena i ograničenog čuvanja arhivske građe, nisu pohranjeni u arhivi, niti je pronađeno da je vođen postupak određivanja naknade na sudu. Prvostupanjski sud je pogrešno kao obveznika naknade utvrdio Grad Z., obzirom da isti nije bio predlagatelj niti korisnik oduzimanja, a stoga nije niti obveznik naknade. Ističe da je predmetno zemljište oznake zk.čbr. 1938/54 k.o. V. nacionalizirano rješenjem SO T. od 14. srpnja 1965. deposedirano, na temelju odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list, br. 52/58.). Nespornim smatra da se postupak određivanja naknade provodio pozivom na odredbe članka 59. do 62. Zakona, te članka 44. do 48. Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list, 4/59. i 53/60.) te Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinsko zemljište (Službeni list, 42/62.). Postupak naknade se pokrenuo tek nakon predaje nacionaliziranog neizgrađenog zemljišta u posjed korisniku, a u pogledu visine naknade da su se primjenjivala pravila o naknadi za eksproprirane nekretnine sukladno Zakonu o eksproprijaciji. Predlagatelji su zahtjev za određivanje naknade podnijeli 23. srpnja 2010., pri čemu su se pozvali na članak 46. Zakona o izvlaštenju tvrdeći da im naknada nikad nije isplaćena niti je takav postupak vođen. Napominje da je dana 1. siječnja 1997., stupio na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine čijim odredbama je pitanje naknade za oduzeto zemljište drukčije uređeno pri čemu se poziva na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više odluka (Uzz-5/1999; Rev-2214/2012 i Rev-112/2015) prema kojim odlukama se, prema mišljenju tužitelja, u okolnostima kada je postupak za određivanje naknade pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi naknada za oduzeto zemljište određuje u postupku i na način propisan Zakonom o naknadi. Predlaže uvažiti žalbu i poništiti osporenu presudu.

3.              Zainteresirana osoba, Hrvatske vode u odgovoru na žalbu smatra neosnovanima tvrdnje tužitelja napominjući da se u konkretnom slučaju postupak određivanja naknade za nacionalizirano građevinsko zemljište  sukladno odredbama Zakona o nacionalizaciji i Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kao i Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinsko zemljište provodio po službenoj dužnosti nakon donošenja rješenja o utvrđivanju predmeta nacionalizacije od strane uprave općinskog narodnog odbora nadležnog za poslove financija na čijem se području nalazi nacionalizirana nekretnina. Visina naknade za nacionalizirano zemljište određivala se primjenom pravila o naknadi za eksproprirane nekretnine, a općine su bile u obvezi isplaćivati naknadu iz sredstava općinskog fonda za stambenu izgradnju i drugih sredstava općine. Stoga je upravo tužitelj kao pravni sljednik nekadašnje općine u obvezi plaćanja naknade za deposedirano građevinsko zemljište i onda kad je to zemljište dano na korištenje trećim osobama u ovom slučaju Direkciji za Savu. Ta obveza proizlazi iz odredbe članka 1. Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinsko zemljište, koji ne nameće obvezu isplate naknade osobi kojoj je zemljište dano na korištenje već općini koja je zemljište dodijelila na korištenje, tj. njenom pravnom sljedniku, a to je u ovom slučaju Grad Z. Stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 41. Zakona o nacionalizaciji jer prema toj odredbi novi korisnik zemljišta kome je ono dodijeljeno na korištenje ima obvezu općini tj. njenom pravnom sljedniku platiti naknadu za to zemljište. Stoga novi korisnik zemljišta nije ni u kom odnosu prema prijašnjem vlasniku kojem je zemljište oduzeto, već isključivo prema općini. Dakle, obveznik plaćanja je tužitelj a nikako zainteresirana osoba – Hrvatske vode. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška saastava odgovora na žalbu s pripadajućim PDV-om.

4.              Zainteresirani ovlaštenici naknade I. M., Z. M. i B. B., nisu dostavili odgovor na žalbu, iako je dostava poziva istima uredno iskazana.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

7.              Naime, prvostupanjski upravni sud je osporavanu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, a isto tako i tijekom upravnog spora, te je osnovano zaključio da nasljednici bivših vlasnika, kojima je u konkretnom slučaju predmetna nekretnina deposedirana, imaju pravo na naknadu upravo na temelju odredbe članka 46. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94., 35/94., 112/00.-odluka USRH, 114/01., 79/06., 45/11. i 34/12.-dalje: ZOI), koja naknada mora biti određena na način i pod uvjetima iz navedenog Zakona.

8.              Prema citiranoj odredbi članka 46. ZOI-u, propisano je da se odredbe tog Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona doneseno konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donesena pravomoćna odluka i ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute. Citirana zakonska odredba odnosi se i na slučajeve deposedacije, a ne samo eksproprijacije.

9.              Prvostupanjski  upravni sud i upravna tijela su u konkretnom slučaju utvrdila da je predniku zainteresiranih osoba M. V.-Ž. oduzeto iz posjeda i dodijeljeno na korištenje Direkciji za regulacione i melioracione radove u slivu rijeke Save, radi regulacije rijeke Save, zk.č.br. 1983/54 k.o. V., te da su ovlaštenice naknade podnijele zahtjev 23. srpnja 2010., radi utvrđivanja naknade za navedeno i oduzeto zemljište i to na temelju odredbe članka 46. Zakona o izvlaštenju. Obzirom na datum podnošenja prijedloga za određivanje naknade, odnosno 23. srpnja 2010., u vrijeme važenja Zakona o izvlaštenju, to se u konkretnom slučaju i prema ocjeni ovog Suda kod određivanja visine naknade treba primijeniti upravo taj Zakon, s obzirom da na primjenu tog Zakona upućuje odredba članka 62. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14.-dalje u tekstu: Zakon/14). Prema navedenoj odredbi će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama Zakona o izvlaštenju (stavak 1.), dok će se na postupke određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima, koji do stupanja na snagu ovog Zakona nisu pokrenuti, primjenjivati odredbe ovog Zakona (stavak 2.).

10.              Ovaj Sud u cijelosti prihvaća stajalište tuženika i prvostupanjskog upravnog suda izraženo u obrazloženju osporene presude da u konkretnom slučaju nije sa sigurnošću odnosno na nedvojben način utvrđeno da postupak određivanja naknade za deposedirano zemljište nije bio okončan po ranijim propisima do dana stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju, budući tijekom prvostupanjskog upravnog postupka sa sigurnošću nije utvrđeno je li predniku zainteresiranih osoba doneseno rješenje o naknadi, u kom smislu je i dana uputa u ponovnom postupku zatražiti podatke od Općinskog državnog odvjetništva (ranije Općinsko javno pravobraniteljstvo) obzirom da je isto bilo nadležno za postupanje u svakom postupku određivanja naknade te isto tako od Državnog arhiva Grada Z. obzirom na činjenicu da je iz podneska Općinskog građanskog suda u Zagrebu iz 2014. godine razvidno da se imenici i upisnici za postupke pokrenute i vođene od 1960. do 1977. godine nalaze pri Državnom arhivu Grada Z.

11.              Međutim, ovaj Sud ne prihvaća izraženo stajalište pod točkom 11. obrazloženja osporene presude, koje je suprotno stajalištu tuženika i ovog Suda, da nije u konkretnom slučaju moguće primijeniti Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (Narodne novine, broj 78/15.) i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine, broj 105/15.). Naime, prvostupanjskim rješenjem je određena tržišna vrijednost deposediranog zemljišta utemeljena na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za procjenu nekretnina koji je izrađen primjenom naprijed navedenog Zakona i Pravilnika, unatoč činjenici što su citirani Zakon i Pravilnik stupili na snagu naknadno, odnosno nakon što je predmetni postupak već pokrenut. Prijelaznim i završnim odredbama tog Zakona nije omogućeno određivanje naknade po tom Zakonu u ranije započetim postupcima koji su još u tijeku, a što sve ukazuje na neosnovanost navedenog shvaćanja prvostupanjskog upravnog suda. Naime, nespornim proizlazi da je ovdje postupak pokrenut 23. srpnja 2010., dok su navedeni Zakon i Pravilnik stupili na snagu 2015. godine.    

12.              Glede prigovora i pozivanja tužitelja na presude Vrhovnog suda RH, u kojima je izražen stav da se u situaciji kada je postupak za određivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi, odnosno nakon 1. siječnja 1997., ima primijeniti taj zakon, nisu pravno odlučni. To iz razloga što se ovdje ne radi o pravnoj i činjeničnoj situaciji kakvu imaju u vidu presude na koje se poziva tužitelj, već u nastavku postupka deposedacije koji nije okončan odlukom ili sporazumom o naknadi do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju, zbog čega se u takvoj situaciji naknada određuje na temelju izričitog ovlaštenja iz članka 46. tog Zakona, što ima za posljedicu da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o naknadi (npr. Vrhovni sud RH, presuda br. Rev-1981/11-3 od 8. siječnja 2015.).

13.              Naposljetku treba reći i to da je u  konkretnom slučaju pravilno tužitelj utvrđen kao obveznik naknade za deposedirano građevinsko zemljište o čemu se prvostupanjski sud opširno očitovao, koje shvaćanje prihvaća i ovaj Sud. Naime, u postupcima određivanja naknade stranka je bila općina (pravni prednik tužitelja) te su se utvrđene naknade isplaćivale iz općinskog fonda za stambenu izgradnju, odnosno sredstava općine (članak 1. Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinska zemljišta).

14.              Obzirom na sve naprijed navedeno i utvrđeno, trebalo je odlučiti kao u izreci pod točkom I. a na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a.

15.              Zainteresiranoj osobi – Hrvatskim vodama odobren je trošak upravnog spora odnosno sastava odgovora na žalbu s pripadajućim PDV-om u ukupnom iznosu od 781,25 € na temelju odredbe članka 79. ZUS-a.

 

U Zagrebu, 5. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.