Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-453/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja B. M., OIB: . . . , iz O., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u O., protiv tužene R. A. d.d., OIB: . . . , Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. u Z., radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, po objavi 25. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj . . . zaključenog između tužitelja B. M. i tužene R. A. d.d. Zagreb 20. rujna 2006., koji je potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. 21. rujna 2006. pod brojem Ou-1.233/06, a koja u članku 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u članku 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženoj R. A. d.d., OIB: . . . , Z., isplatiti tužitelju B. M., OIB:..., iz O., iznos od ukupno 1.512,09 EUR (slovima: tisuću petsto dvanaest eura devet centi) / 11.392,84 kn[1] (slovima: jedanaest tisuća tristo devedeset dvije kune osamdeset četiri lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- iznos od 4,35 EUR / 32,80 kn od 1. veljače 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 7,70 EUR / 58,03 kn od 1. ožujka 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 4,25 EUR / 32,03 kn od 1. travnja 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 4,59 EUR / 34,61 kn od 1. svibnja 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 4,59 EUR / 34,60 kn od 1. lipnja 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 3,63 EUR / 27,34 kn od 1. srpnja 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 3,99 EUR / 30,04 kn od 1. kolovoza 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 3,14 EUR / 23,67 kn od 1. rujna 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 4,01 EUR / 30,20 kn od 1. listopada 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 2,86 EUR / 21,53 kn od 1. studenoga 2009. pa sve do isplate;

- iznos od 3,57 EUR / 26,93 kn od 1. prosinca 2009. pa sve do isplate,

- iznos od 3,22 EUR / 24,24 kn od 1. siječnja 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 6,25 EUR / 47,06 kn od 1. veljače 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 7,40 EUR / 55,78 kn od 1. ožujka 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 10,62 EUR / 80,03 kn od 1. travnja 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 10,33 EUR / 77,82 kn od 1. svibnja 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 9,52 EUR / 71,74 kn od 1. lipnja 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 17,94 EUR /135,20 kn od 1. srpnja 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 15,23 EUR /114,75 kn od 1. kolovoza 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 24,28 EUR /182,97 kn od 1. rujna 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 21,70 EUR /163,50 kn od 1. listopada 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 19,37 EUR /145,95 kn od 1. studenoga 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 24,17 EUR /182,11 kn od 1. prosinca 2010. pa sve do isplate:

- iznos od 30,38 EUR /228,93 kn od 1. siječnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 29,70 EUR /223,77 kn od 1. veljače 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 25,24 EUR /190,14 kn od 1. ožujka 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 27,81 EUR /209,50 kn od 1. travnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 25,77 EUR /194,17 kn od 1. svibnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 30,06 EUR /226,48 kn od 1. lipnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 40,39 EUR /304,35 kn od 1. srpnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 38,01 EUR /286,41 kn od 1. kolovoza 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 49,08 EUR /369,82 kn od 1. rujna 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 38,96 EUR /293,58 kn od 1. listopada 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 36,66 EUR /276,18 kn od 1. studenoga 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 36,45 EUR /274,63 kn od 1. prosinca 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 39,64 EUR /298,68 kn od 1. siječnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 42,26 EUR /318,44 kn od 1. veljače 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 42,76 EUR /322,21 kn od 1. ožujka 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 42,29 EUR /318,60 kn od 1. travnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 40,82 EUR /307,58 kn od 1. svibnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 41,83 EUR /315,16 kn od 1. lipnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 43,43 EUR /327,22 kn od 1. srpnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 41,61 EUR /313,53 kn od 1. kolovoza 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 42,03 EUR /316,66 kn od 1. rujna 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 41,33 EUR /311,39 kn od 1. listopada 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 39,49 EUR /297,50 kn od 1. studenoga 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 40,79 EUR /307,34 kn od 1. prosinca 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 40,82 EUR /307,57 kn od 1. siječnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 42,40 EUR /319,44 kn od 1. veljače 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 39,49 EUR /297,57 kn od 1. ožujka 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 38,96 EUR /293,55 kn od 1. travnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 41,68 EUR /314,04 kn od 1. svibnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 39,15 EUR /294,95 kn od 1. lipnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 37,82 EUR /284,98 kn od 1. srpnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 36,59 EUR /275,63 kn od 1. kolovoza 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 38,00 EUR /286,27 kn od 1. rujna 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 34,49 EUR /259,79 kn od 1. listopada 2013. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj R. A. d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužitelju B. M., OIB: . . . , iz O., prouzročeni trošak u iznosu 1.660,69 EUR (slovima: tisuću šesto šezdeset eura šezdeset devet centi) / 12.512,50 kn (slovima: dvanaest tisuća petsto dvanaest kuna pedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26. svibnja 2022. navodi da je 20. rujna 2006. s tuženom zaključio Ugovor o kreditu broj . . . koji je potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. 21.rujna 2006. pod brojem Ou1.233/06, a prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu 13.862,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 202,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 900,00 kn), no radi dizanja tečaja CHF naspram HRK su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.300,00 kn. Jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tužene za CHF. Predmetni kredit je 6. rujna 2013. otplaćen u cijelosti. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV. tuženik R. A. d.d. Z. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18- 11 od 3. rujna 2019. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Nadalje, tužitelj citira odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.) te odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07. i 79/09.) sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.). Stoga tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj . . . zaključenog između tužitelja B. M. i tužene R. A. d.d. Z. 20. rujna 2006., koji je potvrđen po javnom bilježniku Z. P.-M. 21. rujna 2006. pod brojem Ou-1.233/06, a koja u članku 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u članku 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća

...“,

a

u

članku

9.

glasi:

„Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 12.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa sve do isplate, sve to roku od 15 dana.“

1.1. Podneskom od 25. travnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. izreke tužbenog zahtjeva tako da konačno potražuje od tužene ukupan iznos od 11.392,84 kn / 1.512.09 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to proizlazi iz točke II. izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Priznaje da su tužitelj i tužena 20. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj . . . (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.862,77 s redovnom kamatom od 5,95%, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću od 15,00%, godišnjom, također promjenjivom. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tužena vodila računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF, USD, kunski kredit), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03.): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatne tablice vidljivo je da se radi tek o informativnom izračunu, a ne konačnom izračunu što je u skladu s ugovornom odredbom u kojoj je navedeno da se kredit otplaćuje prema kunskoj protuvrijednosti CHF, važećoj na dan dospijeća. Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 26. svibnja 2022. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Tužena se protivi proizvoljno utuženom iznosu po kreditu s osnova navodno ništetne valutne klauzule. Stoga tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu od 20. rujna 2006. (stranica 6-10 spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (stranica 11 spisa), otplatu tablicu (list 12-14, 16-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 21-26 spisa), obavijest (stranica 28 spisa), zahtjev za kredit (stranica 43 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. V. od 20. travnja 2023. (stranica 66-73 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nisu saslušani svjedok M. K. i tužitelj, budući su stranke na ročištu 15. ožujka 2023. odustale od izvođenja tih dokaznih prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj ... od 20. rujna 2006. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 20. rujna 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj . . . kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.862,77 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je kredit odobren za kupnju rabljenih vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2007.,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 1. tog ugovora ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

9.1. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu tvrdila da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužitelj podnoseći Zahtjev za kredit, mogao slobodno odabrati u kojoj od više ponuđenih valuta želi podići kredit, pa obzirom se odlučio za švicarski franak da takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.

9.2. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute u kojoj je tužitelj želio podići kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, a tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, iako je u odgovoru na tužbu upravo na utvrđenje te okolnosti predložila saslušanje svjedoka, djelatnika tužene M. K., ona je od istog odustala na ročištu 15. ožujka 2023.

10. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. svibnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

11. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku D. V. iz O., a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.

11.1. Iz nalaza vještaka od 20. travnja 2023. proizlazi:

- da je tužitelj tuženoj na ime više plaćene tečajne razlike – pozitivne tečajne razlike ukupno preplatio iznos od 11.448,66 kn (u 2008. godini iznos od 49,67kn; u 2009. godini iznos od 376,02 kn; u 2010. godini iznos od 1.485,84kn; u 2011. godini iznos od 3.147,71 kn; u 2012. godini iznos od 3.763,20 kn te u 2013. godini iznos od 2.626,22 kn),

- da je tuženoj na ime manje plaćene tečajne razlike – negativne tečajne razlike manje plaćen ukupan iznos od 949,20 kn (u 2006. godini iznos od 31,43, kn; u 2007. godini iznos od 542,84 kn te u 2008. godini iznos od 374,93kn),

- da razlika između pozitivne tečajne razlike (11.448,66 kn) i negativne tečajne razlike (949,20 kn) iznosi 10.499,46 kn.

11.2. Tužitelj je u podnesku od 25. travnja 2023. uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike počevši od siječnja 2009. godine pa do zaključno rujna 2013. godine potražuje ukupan iznos od 1.512,09 EUR/11.392,84kn. 11.3. Tužena je u podnesku od 9. svibnja 2023. iznijela da nema prigovora na matematički izračun preplate po kreditu.

11.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

11.5. Nadalje, u podnesku od 9. svibnja 2023. tužena je iznijela da opreza radi, ukoliko sud smatra da tužitelj ima pravo na povrat iznosa s osnove tečajne razlike, tada treba uzeti u obzir sve razlike između anuiteta od početka otplate do kraja kredita, i pozitivne i negativne tečajne razlike.

11.5.1. U odnosu na zahtjev tužene da je sud dužan uzeti u obzir više i manje plaćene iznose zbog promjene tečaja, ovaj sud napominje da bi u konkretnom slučaju bilo neosnovano utvrđene iznose preplate umanjivati za tzv. negativnu razliku koja je proizašla zbog promjene kamatne stope i tečajne razlike CHF, a koja nije bila jasno predočena tužitelju od strane tužene pa stoga tužena ne može imati koristi od svog nezakonitog postupanja. Naime, upravo je tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti posljedica su tečajne razlike CHF iz odredbe koja je ništetna i koja nije bila jasno predočena, pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a manje plaćeni iznosi nisu ni predmet tužbenog zahtjeva jer tužitelj plaćanjem anuiteta nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza uračunavanja manje plaćenih iznosa.

11.5.2.

Valja napomenuti i da se negativne tečajne razlike ne trebaju automatizmom uzimati u obzir, već tužena, da bi eventualno ostvarila svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Naime, radi se o tuženičinoj tražbini i ona bira hoće li je realizirati ili ne. U biti pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tužene, a tuženičina tražbina proizlazi iz ugovora, predstavlja ugovornu obvezu.

12. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13. Tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana isplate svake mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. veljače 2009. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

14. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), sastav obrazloženog podneska od 14. srpnja 2022. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife) zastupanje na ročištu 15. ožujka 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), sastav podneska od 25. travnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 11. rujna 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu za objavu 25. rujna 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 8.250,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 10.312,50 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 200,00 kn te trošak predujma za vještačenje u iznosu 2.000,00 kn.

14.1. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podnesak od 27. svibnja 2022., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, radi se o podnesku kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu za tužbu. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podnesak od 24. ožujka 2023., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, naime radi se o podnesku u kojem tužitelj obavještava sud da je uplatio predujam za vještačenje. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. svibnja 2023., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu. Tužitelju nije priznat niti trošak pribave dokumentacije kao niti trošak izdavanja dokumentacije, obzirom se radi o trošku koji prema stavu ovoga suda nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 12.512,50 kn na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 25. rujna 2023., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U O. 25. rujna 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. T. B., odvjetnik u O.

2. Odvjetničko društvo M. & L. d.o.o. u Z.