Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž-777/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. iz Č., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku u V., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku K. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-405/2021-14 od 1. travnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-405/2021-16 od 5. travnja 2022., na sjednici vijeća 21. rujna 2023.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice prihvaća se kao osnovana, te se ukida presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-405/2021-14 od 1. travnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-405/2021-16 od 5. travnja 2022. u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U nepobijanom rješenju kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 24.590,65 kn sa zateznom kamatom od 6. listopada 2010. do isplate. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.149,42 kn sa zateznom kamatom od 1. travnja 2022. do isplate. Rješenjem je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe preko iznosa od 24.590,65 kn do zatraženog iznosa od 24.883,81 kn.

1.1. Navedena presuda ispravljena je rješenjem istog suda poslovni broj P-405/2021- 16 od 5. travnja 2022. na način da je iza riječi ''sutkinja D. K. i elektroničkog potpisa sutkinje dodan tekst upute o pravnom lijeku, dok je u preostalom dijelu presuda i rješenje poslovni broj P-405/2021-14 od 1. travnja 2022. ostala neizmijenjena.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa stambenog kredita po ugovoru o kreditu sklopljenom dana 10. veljače 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 24.590,65 kn.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je nesporno između tužiteljice i tuženice dana 10. veljače 2006. sklopljen ugovor o namjenskom kreditu broj 3206178853 (dalje: ugovor o kreditu) kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 45.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 144 mjeseca i ugovorenom redovnom kamatom koja je promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila je 4,9% godišnje te je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 411,55 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila navedeni kredit dana 14. listopada 2010.,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je kao fizička osoba podigla namjenski kredit – stambeni kredit za adaptaciju stana, a što proizlazi iz čl. 6. ugovora o kreditu,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time postupila protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07),

- da je nalazom financijske vještakinje N. J. utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene – rasta tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta u odnosu na početni tečaj više platila 24.590,65 kn, pri čemu su uzeti u obzir i anuiteti koje je tužiteljica plaćala po tečaju nižem od tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate,

- da prema shvaćanju Vrhovnog suda iz presude Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., zbog čega je prigovor zastare tuženice neosnovan jer do podnošenja tužbe 14. lipnja 2021. godine nije protekao zastarni rok od pet godina od pravomoćnosti presude, pozivajući se na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 – dalje u tekstu: ZPP), a kojom je propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, zaključuje da je navedena ugovorna odredba ništetna, zbog čega je tuženica dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju takve ništetne odredbe. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a prihvatio zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti joj iznos od 24.590,65 kn, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana dospijeća ukupnog iznosa pretplate 6. listopada 2010.

7. Tuženica u žalbi prigovara utvrđenjima prvostupanjskog suda kojima se isti poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., smatrajući da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima samo se pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka već je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze (saslušanje tužiteljice) propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, ali ujedno i počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je propustio dati ikakvo obrazloženje zbog čega nije uzeo u obzir navode tuženice o informiranosti tužiteljice. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a to iz razloga što je navedena odredba isključena iz ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer se radi o zakonskoj odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. ZOO-a kojom je dopuštena valutna klauzula. Tuženica i u žalbenom postupku osporava tužiteljici status potrošača. I u žalbenom postupku ostaje kod istaknutog prigovora zastare, osporavajući stav prvostupanjskog suda da je pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u ovom pojedinačnom slučaju i da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, te navodi da restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju u trogodišnjem roku (jer se radi o naknadi štete) sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a u vezi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava tijek zatezne kamate smatrajući da zatezna kamata počinje teći od dana dospijeća odnosno od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, odnosno u ovom konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude, radi čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka dosuđujući tužiteljici zateznu kamatu od 6. listopada 2016., te osporava da bi bila nesavjesni stjecatelj. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020) jer je čl. 7. navedenog Zakona određeno da u razdoblju 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je, protivno navodima tuženice, iznio jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju svoje uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupku, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Međutim, prvostupanjski sud je odbijanjem personalnog dokaza (saslušanje tužiteljice) na okolnosti da su joj dane sve informacije i obavijesti koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule CHF u konkretnom ugovoru o kreditu nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

9.1. Naime, iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-

III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti personalne dokazne prijedloge (saslušanje zaposlenika banke na okolnosti obaviještenosti točno određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno tvrditi da banka na kojoj je teret dokazivanja tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala ogovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Navedeni stav Ustavnog suda Republike Hrvatske može se analogno primijeniti i kod odlučivanja o predloženom saslušanju tužiteljice, a što je situacija u ovom konkretnom slučaju, radi čega se za sada ne može prihvatiti pravilnim stav prvostupanjskog suda da je saslušanje tužiteljice nepotreban dokaz, a istovremeno tvrditi da banka tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti prije sklapanja ugovora jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Imajući u vidu da iz navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, prvostupanjski sud nije mogao a priori odbiti tuženičin dokazni prijedlog - saslušanje tužiteljice na okolnosti da je na odgovarajući način informirana o rizicima fluktuacije tečaja kao nepotreban, jer je saslušanje stranaka odredbama ZPP-a propisano kao dokaz i tuženica svoje tvrdnje može dokazivati, između ostalog, i tim dokaznim sredstvom.

10. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tuženice te primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, na novoj glavnoj raspravi provesti predložene dokaze po tuženici na okolnost jesu li tužiteljici, usprkos između stranaka zaključenog tipskog ugovora o kreditu, na neki drugi način (usmeno po djelatniku tuženice) dane potpune informacije o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njezine novčane obveze te je li tužiteljica, ako je doista bila kako to tvrdi tuženica, u potpunosti obaviještena, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Prvostupanjski sud će po provedenom dokaznom postupku donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice, te će ujedno istom odlučiti o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

12. Nepobijano rješenje kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe nije bilo predmetom ispitivanja u žalbenom postupku, pa isto ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 21. rujna 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.