REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 12/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HIT-MARINA d.o.o. u stečaju, Novi Vinodolski, Mel b.b., OIB 61270847868, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zelić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika RC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-812/2015-3 od 19. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2503/2013-24 od 13. studenog 2014., na sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju HIT–MARINA d.o.o. u stečaju, Novi Vinodolski, Mel bb, OIB: 61270847868, iznos od 680.401,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. srpnja 2010. godine do isplate, sve u roku od 8 (osam) dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.500,00 kuna na ime naknade prouzročenog parničnog troška, u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati daljnji iznos od 7.500,00 kuna na ime naknade prouzročenog parničnog troška.“

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2503/2013-24 od 13. studenog 2014. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 680.401,70 kn u roku od osam dana i u točki II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 2503/2013-24 od 13. studenoga 2014. u dijelu točke I. izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 680.401,70 kn (šestoosamdesettisućačetiristojednu kunu i sedamdeset lipa) od 5. srpnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 17% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09% godišnje, a od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 8,82% godišnje, u roku od osam dana."

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 497. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih zakonom dopuštenih revizijskih razloga. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu. Traži troškove sastava revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija tuženika nije osnovana.

5. Prije svega, obzirom da vrijednost predmeta spora prelazi 500.000,00 kn dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u vezi s čl. 497.a ZPP.

6. U skladu s tim, a postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je isplata iznosa od 680.401,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama, koji tužitelj temelji na tvrdnjama da je ustupitelj ŠC iz [adresa] (kao kupac stana) prenio na njega kao prodavatelja stana utuženu tražbinu koju ima prema tuženiku kao dužniku, koji je bio tužiteljev punomoćnik prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora i koji je primio isplatu kupoprodajne cijene za kupljeni stan (utuženi iznos), a primljeni iznos nikada nije uplatio tužitelju kao prodavatelju, niti je primljeni iznos vratio kupcu.

8. Nižestupanjski sudovi utvrđuju iz nespornih navoda stranaka i spisu priloženog Ugovora o cesiji od 3. svibnja 2007. da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji stana broj 12 na drugom katu stambeno poslovne zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 680.401,70 kn te primljeni iznos nije predao tužitelju, pri čemu prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje primjenjuje odredbu čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja; dok drugostupanjski sud na jednak način odlučuje o tužbenom zahtjevu, ali primjenom čl. 768. ZOO, kojim je propisano da je o obavljenom poslu nalogoprimac dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na temelju obavljanja povjerenih mu poslova, bez obzira je li ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne.

9. Tuženik u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP navodeći da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva jer da tužitelj u tužbi nije naveo da ima prema tuženiku potraživanje po bilo kojoj osnovi, osim po ugovoru o cesiji kojeg prilaže uz tužbi, a da drugostupanjski sud obrazlaže da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, ali ne cedirano potraživanje iz ugovora o kupoprodaji, nego na temelju ugovora o nalogu (punomoći).

10. Suprotno revizijskim navodima nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 2. toč. 12. ZPP na koji ukazuje revident navodeći da je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu obzirom da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu (čl. 368. ZPP). Pogrešno smatra revident da se odluka suda temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se pozvao tužitelj. U ovom predmetu tužitelj je temeljio svoj tužbeni zahtjev na sadržaju ugovora između stranaka od 3. svibnja 2007. i pozivao se na sadržaj tog ugovora, a sud temelji svoju odluku upravo na sadržaju istog ugovora – dakle nije utemeljio svoju odluku na drugoj činjeničnoj osnovi. Okolnost što je tužitelj pravno kvalificirao taj ugovor kao ugovor o cesiji, a drugostupanjski sud isti ugovor ocijenio kao ugovor o nalogu ne čini takvu kvalifikaciju prekoračenjem tužbenog zahtjeva – činjenična osnova je ista, dok je drugačija samo pravna osnova. U slučaju da je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije za nju vezan, pa nije odlučno kako je tužitelj pravno ocijenio spor, jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati (čl. 186. st. 3. ZPP).

11. Tuženik u reviziji samo uopćeno ističe da reviziju podnosi zbog svih zakonom dopuštenih revizijskih razloga, a da pri tome izrijekom, a niti opisno ne ukazuje zbog čega smatra da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa se takav neargumentirani revizijski prigovor ne može ispitati i ocijeniti.

12. S obzirom na izneseno predmetnu reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 20. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Dražen Jakovina