REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2235/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EJP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Truhar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Škare, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Nenad Škare-Silvije Petrović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5757/17-2 od 15. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8028/12-39 od 1. rujna 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5757/17-2 od 15. siječnja 2019. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8028/12-39 od 1. rujna 2017. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 253.868,00 USD sa zateznim kamatama, te se u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 253.868,00 USD sa zateznim kamatama po stopi koju plaća banka u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u USD do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:

- na iznos od 92.000,00 USD od 6. srpnja 2000. do isplate,

- na iznos od 6.000,00 USD od 13. srpnja 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 2. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 13. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od 15. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 27. rujna 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 17. listopada 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 21. listopada 2000. do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od 22. listopada 2000. do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od 3. studenog 2000. do isplate,

- na iznos od 12.000,00 USD od 2.rujna 2002. do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od 16. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 21.368,00 USD od 8. travnja 2003. do isplate,

- na iznos od 2.500,00 USD od 31. prosinca 2004. do isplate, sve u protuvrijednosti Eura, prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, u roku od petnaest dana.

II. Djelomično se odbija revizija tuženika i potvrđuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5757/17-2 od 15. siječnja 2019. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8028/12-39 od 1. rujna 2017. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 536.100,00 Eura sa zateznim kamatama i iznos od 330.000,00 Eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Utvrđuje se da je dana 20. srpnja 2012. godine raskinut ugovor u poslovnoj suradnji sklopljen između tužiteljice EJP iz [adresa] i tuženika EJ iz [adresa], sklopljen u Zagrebu 1. srpnja 2000.godine.

II. Nalaže se tuženiku EJ iz [adresa], da tužiteljici EJP iz [adresa], isplati:

- iznos od 253.868,00 USD sa zateznim kamatama po stopi koju plaća banka u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u USD do 31.prosinca 2007.godine, a od 1. siječnja 2008.godine do dana 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 92.000,00 USD od dana 6.srpnja 2000. godine do isplate,

- na iznos od 6.000,00 USD od dana 13.srpnja 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 2.rujna 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 13.rujna 2000. godine do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od dana 15.rujna 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 27.rujna 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 17.listopada 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 21.listopada 2000. godine do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od dana 22.listopada 2000. godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 USD od dana 3.studenog 2000. godine do isplate,

- na iznos od 12.000,00 USD od dana 2.rujna 2002. godine do isplate,

- na iznos od 20.000,00 USD od dana 16.siječnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 21.368,00 USD od dana 8.travnja 2003. godine do isplate,

- na iznos od 2.500,00 USD od 31. prosinca 2004.godine do isplate,

- iznos od 536.100,00 Eura sa zateznim kamatama po stopi koju plaća banka u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u Eura do 31.prosinca 2007.godine, a od 1. siječnja 2008. do dana 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 16.100,00 Eura od 16. siječnja 2003.godine do isplate,

- na iznos od 20.000,00 Eura od 8.travnja 2003.godine do isplate,

- na iznos od 50,000,00 Eura od 16. siječnja 2007.godine do isplate,

- na iznos od 50.000,00 Eura od 2. veljače 2007.godine do isplate,

- na iznos od 400.000,00 Eura od 2. lipnja 2007.godine do isplate,

- iznos od 330.000,00 Eura sa zateznim kamatama do dana 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to :

- na iznos od 100.000,00 Eura od 2.ožujka 2008.godine do isplate,

- na iznos od 150.000,00 Eura od 2. studenog 2008.godine do isplate,

- na iznos od 10.000,00 Eura od 2. svibnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 70.000,00 Eura od 2. studenog 2009.godine do isplate. kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 877.497,10 kuna, a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku EJ iz [adresa], da tužiteljici EJP iz [adresa], isplati iznos od 2.000,00 USD sa zateznom kamatom od dana 6.srpnja 2000. godine do isplate te iznos od 3.000,00 EUR sa zateznom kamatom od dana 16. siječnja 2003.godine do isplate , sve u roku od 15 dana.“

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan.

II. Odbija se prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan.

III. Odbija se prijedlog tuženika da se prekine ovaj postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ko-140/13.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i II. izreke.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu (točka III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tuženika i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tuženik u reviziji kroz razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, navodi da je pogrešno odlučeno o njegovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, no kako je drugostupanjski sud, suprotno navodima revizije, o svim tim prigovorima obrazložio svoju odluku pravno uvjerljivim razlozima, koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima i priloženom materijalnom dokumentacijom, nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7.1. Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o sadržaju odnosa stranaka i ističe da se iz izvedenih dokaza (dostavljene dokumentacije) ne može zaključiti ono što sudovi nalaze bitnim za odluku o osnovi i visini zahtjeva tužiteljice (koji se odnosi na iznos vraćanja novca nakon što je raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe članka 385. ZPP)

- te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

7.2. Isto tako, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ako ocjenjuje izvedene dokaze drugačije nego tuženik i ako izvodi drugačije činjenične zaključke od tuženika, jer je ocjena dokaza pridržana za sud. 7.3. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati izvedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je iz izvedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o onome što je bitno za utvrđenje osnove i visine zahtjeva tužiteljice), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da je 20. srpnja 2012. raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tužiteljice i tuženika od 1. srpnja 2000., te zahtjev za isplatom novčanih iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku po navedenom Ugovoru.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da su stranke sklopile usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji, prema kojem se tužiteljica obvezala tuženiku uplatiti ukupno iznos od 1.200.000,00 Eura, a tuženik se obvezao tužiteljici, nakon što mu uplati navedeni iznos, mjesečno isplaćivati 10.000,00 Eura s osnova kamata, a ako bi tužiteljica odlučila da joj tuženik više ne isplaćuje mjesečne iznose s osnova kamata, da bi u tom slučaju tuženik trebao tužiteljici isplatiti cjelokupnu glavnicu s kamatama,

- da je tužiteljica preuzetu obvezu spram tuženika ispunila, na način što je u razdoblju od srpnja 2000. pa do kraja studenoga 2009. uplatila tuženiku iznos od 255.868,00 USD i 869.100,00 Eura, a da je tuženik svoju obvezu ispunio djelomično i to za iznos od 2.000,00 USD i iznos od 3.000,00 Eura,

- da je tužiteljica dopisom od 29. lipnja 2012. a kojega je tuženik primio 5. srpnja 2012. pozvala tuženika na ispunjenje njegove obveze, ostavivši mu naknadni rok od 15 dana po primitku toga dopisa za ispunjenje obveze, a u kojem roku tuženik obvezu nije ispunio.

10. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tužiteljice i tuženika, raskinut 20. srpnja 2012. pozivom na odredbu članka 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), te temeljem odredbe članka 368. stavka 2. i 5. ZOO naložili tuženiku vratiti tužiteljici primljene iznose po osnovi Ugovora koji je raskinut (iznos od 253.868,00 USD sa zateznim kamatama i iznos od 866.100,00 Eura sa zateznim kamatama). Nadalje, sudovi zaključuju kako je tužiteljica bila u poslovnom odnosu sa tuženikom osobno (koji zaključak sudovi temelje na iskazu tužiteljice, iskazu saslušanih svjedoka i dokaza izvedenih tijekom postupka), a ne sa njegovom tvrtkom Flowers Holdings Inc. te stoga ocjenjuju neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije od strane tuženika.

10.1. Pri tome sudovi utvrđuju da se u konkretnom slučaju potražuje isplata s osnove neizvršenja obveze iz Ugovora o poslovnoj suradnji koji je nastao u Republici Hrvatskoj i između fizičkih osoba koje su državljani Republike Hrvatske i koji imaju prebivalište u [adresa].

11. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik u podnesenoj reviziji navodi da nije pasivno legitimiran budući da tuženik (osobno) nije s tužiteljicom sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji nego je tuženik za tužiteljicu putem svoje tvrtke Flowers Holdings Inc. obavljao razne poslove temeljem njezinih naloga, i to poslove međunarodnih plaćanja koje tužiteljica nije mogla obavljati iz Hrvatske zbog deviznih i bankovnih ograničenja, poslove kupnje i prodaje slika, odvjetničke, konzultantske i marketinške usluge.

12. S obzirom da tuženik revizijskim navodima vezano za pasivnu legitimaciju, kako je već navedeno, u bitnome osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i ocjenu izvedenih dokaza, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije, dakle, ističe činjenične prigovore zbog kojih se revizija ne može podnijeti, to takvim navodima tuženik niti ne može uspješno osporiti materijalnopravnu pravilnost pobijane presude (članak 385. ZPP).

13. Imajući u vidu dokumentaciju u spisu (e-maila tuženika, transkript snimke razgovora između stranaka, dostavljene potvrde o uplati i priznanica), uključujući i iskaze saslušanih svjedoka, pravilan je zaključak suda da je tužiteljica bila u poslovnom odnosu sa tuženikom osobno, a ne sa njegovom tvrtkom Flowers Holdings Inc.

14. U vezi prigovora tuženika da je postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili bitnom sastojku (članak 282. ZOO), valja reći da je odredbom članka 282. ZOO propisano da ugovor ne nastaje, kada strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora.

15. Da bi dakle bilo moguće primijeniti odredbu članka 282. ZOO potrebno je utvrditi istovremenu pogrešnu predodžbu o sadržaju očitovanja volje ugovaratelja zbog čega između sadržaja predloženog ugovora i njegovog prihvaćanja postoji nesuglasnost, ali ugovorne strane vjeruju da postoji suglasnost. U takvoj situaciji ugovor ne nastaje.

16. U okolnostima konkretnog slučaja po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda da između stranaka u postupku prilikom sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji nije postojao nesporazum, jer iz izvedenih dokaza tijekom postupka jasno proizlazi pobuda sklapanja tog Ugovora i predmet tog pravnog posla. Tuženik revizijskim navodima tvrdi da je bio uvjeren da sklapa ugovor za obavljanje konzultantskih i marketinških usluga za tužiteljicu, međutim takvu tvrdnju tuženik nije dokazao.

17. Nadalje, odredbom članka 360. ZOO propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Prema odredbi članka 362. stavak 1. ZOO kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjene. Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (stavak 2.).

18. U konkretnom slučaju sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz članka 360. i članka 362. ZOO odnosno da je tužiteljica tuženiku ostavila primjereni naknadni rok za ispunjenje obveze te budući da tuženik ni u naknadnom roku nije ispunio svoju obvezu, da je Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut po samom zakonu – ex lege.

19. Kako su bile ispunjene pretpostavke predviđene odredbom članka 362. stavak 2. ZOO o raskidu ugovora koji je nastupio po samom zakonu, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje raskida Ugovora o poslovnoj suradnji.

20. Učinci raskida ugovora propisani su odredbom članka 368. ZOO pa je tako u stavku 1. određeno da raskidom ugovora se obje strane oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, dok je u stavku 2. određeno da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Prema stavku 5. istog članka strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

21. Budući da je usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen 1. srpnja 2000., raskinut 20. srpnja 2012. te da je tužiteljica prema tom Ugovoru isplatila tuženiku iznos od 255.868,00 USD, iznos od 539.100,00 Eura i iznos od 330.000,00 Eura, ima pravo na povrat tog iznosa, pa kako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik vratio tužiteljici ukupno iznos od 2.000,00 USD i iznos od 3.000,00 Eura, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno je zaključio drugostupanjski sud u pobijanoj odluci kako je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici preostali iznos od 253.868,00 USD i iznos od 866.100,00 Eura (članak 368. stavak 2. ZOO), ali je pritom djelomično pogrešno shvaćanje suda glede valute novčane obveze, odnosno glede sadržaja tuženikove obveze.

22. Naime, u rješenju spora mjerodavne su odredbe ZOO i to:

- članak 21. ZOO: Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo,

Valuta obveze:

- članak 22. stavak 3. ZOO: Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja,

- članak 22. stavak 4. ZOO: Odredbe ovoga Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

23. Prema odredbi članka 13. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) Euro od 1. siječnja 2023. je službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

24. Dakle, ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske (članak 22. stavak 3. ZOO).

25. Imajući u vidu da je tuženik primio 253.868,00 USD dužan je i vratiti 253.868,00 USD (članak 21. ZOO), ali u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja (članak 22. stavak 3. ZOO). U tom smislu i ovaj sud u odluci broj Rev-x 391/2015-2 od 1. ožujka 2016.

26. S obzirom da su nižestupanjski sudovi naložili tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 253.868,00 USD, valjalo je preinačiti pobijani dio presude temeljem odredbe članka 395. stavak 1. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

27. Nižestupanjski sudovi su naložili tuženiku isplatiti tužiteljici i iznos od 536.100,00 Eura i iznos od 330.000,00 Eura sve sa zateznim kamatama. Međutim, kako je u Republici Hrvatskoj u smislu odredbe članka 13. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, Euro, od 1. siječnja 2023. službena novčana jedinica, to revizijski navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz odredbe članka 22. stavak 3. ZOO, tuženika ne bi doveli u povoljniju pravnu poziciju, pa je u tom dijelu valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (točka II. izreke).

28. Prema odredbi članka 22. stavak 4. ZOO propisano je da se odredbe tog zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

29. U svakom slučaju, do trenutka plaćanja, odnosno ispunjenja obveze, tužiteljica kroz cijelo vrijeme zakašnjenja tuženika ima pravo na zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti koja je služila kao valuta ugovora, i to do 1. siječnja 2008. (dan stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05), a od 1. siječnja 2008., na temelju odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

30. Iz navedenog proizlazi da su glede visine stope zatezne kamate novčane obveze izjednačene bez obzira radi li se o tražbini u domaćoj ili stranoj valuti, a koje shvaćanje je već zauzeto u odlukama revizijskog suda broj Rev-x 1130/2013 od 18. prosinca 2013., i dr.

31. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

32. Kako je tuženik i nakon preinačenja nižestupanjskih presuda uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe članka 154. stavak 3. ZPP u vezi s člankom 393. ZPP odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke presude).

33. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 20. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina