Poslovni broj: Usž-2661/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Lučka uprava R1 . – A. P. R ., sa sjedištem u R ., kojeg zastupa opunomoćenici S. V1 ., odvjetnica u K., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R2 ., R ., radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-5/2022-8 od 11. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Lučke uprave R1 . i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-5/2022-8 od 11. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-5/2022-8 od 11. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R2 , klasa: UP/I-471-01/21-11/51, urbroj: 513-02-6002/7-21-1 od 1. prosinca 2021. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da za koncesijsku naknadu za 2010. je od strane tužitelja uredno izdan račun koji je od strane koncesionara plaćen u 2011. u iznosu od 100.000,00 kuna (a ne samo na razmjerni dio kako smatra prvostupanjski sud, budući da je sukladno Zakonu o koncesijama iz 2008., važećem od 1. siječnja 2009. do 28. prosinca 2012.) koncesionar bio dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji. Prema tome, tužitelj u 2011. za koncesijsku naknadu za 2010. nije mogao zaračunati plaćanje razmjerno mjesecima, odnosno danima korištenja pomorskog dobra, budući da takav način plaćanja koncesije tada nije niti postojao. Smatra da je prvostupanjska presuda nedostatno obrazložena, te je time povrijeđeno njegovo ustavnom zajamčeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje, te u tom smislu upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-III- 296/2014 od 17. svibnja 2015. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da postoje višekratni propusti davatelja koncesije koji su uzrokovali pogrešno i nepotpuno stanje u registru koncesija, a uz tu tvrdnju prvostupanjski sud ne navodi važne činjenice, i to koji su to točno višekratni propusti davatelja koncesije, kada su oni napravljeni, koje je to propise davatelj koncesije prekršio, te koji dio koncesijske naknade nije naplaćen. Nadalje, u žalbi iscrpno navodi razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita s izraženim stajalištima prvostupanjskog suda, te pobija pojedinačne tvrdnje suda iz prvostupanjske presude. Posebno napominje da sukladno Zakonu o koncesijama, koji je lex specialis u ovom predmetu, inspektor, a ne pročelnik ureda, rješenjem nalaže davatelju koncesije poduzimanje radnji, pa slijedom toga rješenje tuženika je protivno članku 98. Zakona o općem upravnom postupku, budući da ga je donio i potpisao pročelnik područnog carinskog ureda, koji nije ovlaštena službena osoba temeljem članka 23. Zakona o općem upravnom postupku povezanim sa člankom 84. i 88. stavkom 1. Zakona o koncesijama i člankom 21. stavkom 2. Zakona o sustavu državne uprave, već je to inspektor. Prema tome javnopravno tijelo čini povredu pravila upravnog postupka koja je od utjecaja na zakonitost pojedinačne odluke, budući da je pobijano rješenje donio pročelnik, a ne službena osoba (inspektor) u skladu s ranije citiranim zakonskim propisima na snazi. Smatra da je prvostupanjska presuda nedostatno obrazložena, te predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu kao osnovanu i poništi prvostupanjsku presudu, te presudom sam riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, odnosno u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Tuženik u opširnom odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je davatelj koncesije, ovdje tužitelj, dužan pravilno popuniti i podnijeti sve odgovarajuće obrasce propisane Pravilnikom o ustroju i vođenju registra koncesija, pa tako i točno navedeni iznos ukupno naplaćenih obveza od strane koncesionara o specifikaciji, te izvještavati Ministarstvo financija, Registar koncesija o stanju uplata, odnosno o stanju duga za ugovor. Ministarstvo financija unosi podatke u aplikaciju Registar koncesija, ali na temelju dostavljenih podataka od davatelja koncesije, u ovom slučaju tužitelja. Ministarstvo financija koje vodi Registar koncesija prilikom svakog upisa ugovora o koncesiji u Registar koncesija sukladno odredbi članka 8. Pravilnika o ustroju i vođenju Registra koncesija ("Narodne novine", 9/09.) obavlja vizualnu i logičku provjeru ispunjenosti svih elemenata u prijavi za upis i prijavi za upis promjena za koje postoje podaci u ugovoru koncesiji, odnosno dodatku ugovora o koncesiji, te ako se provjerom utvrdi da u prijavi za upis ili prijavi za upis promjena nedostaje neki podatak ili da neki od podataka ne odgovara podatku navedenom u ugovoru, davatelju koncesije šalje se obavijest o zaprimljenoj nepotpunoj i/ili netočnoj dokumentaciji radi dopune podataka, odnosno dostave nove prijave za upis ili prijave za upis promjena. Dakle, tužitelj u potpunosti krivo shvaća odredbu članka 8. Pravilnika o ustroju i vođenju Registra koncesija i krivo navodi da je pogrešno i nepotpuno stanje u Registru koncesija u pogledu utvrđenih obveza i ne evidentirane uplate uzrokovalo ne postupanje tuženika po prethodno navedenom članku Pravilnika, budući da se isti odnosi isključivo na upis ugovora o koncesiji i izmjene ugovora koncesiji u Registar koncesija, kojom prilikom Ministarstvo financija provjerava ispunjenost svih elemenata dostavljenih od davatelja koncesije u prijavi za upis i prijavi za upis promjena za koje postoje podaci u ugovoru o koncesiji, odnosno dodatku ugovoru u koncesiji, a sadržaj i oblik obrasca vidljiv je u prilogu Pravilnika. Ističe da je upravo tužitelj kao davatelj koncesije propustio izvršiti svoje zakonskim i podzakonskim aktima propisane obveze, te je isto učinio tek nakon provedenog nadzora tuženika i donesenog rješenja od 1. prosinca 2021. i naposljetku prijavio Registru koncesija ispravne podatke o obvezi promijenjenog dijela naknade za koncesiju za 2019. i izvršenu uplatu koncesionara I. d.d. u iznosu od 100.000,00 kuna temeljem izdanog računa od 17. veljače 2011. na ime stalnog dijela naknade za koncesiju za 2010. Dakle, utvrđeno činjenično stanje zapisnikom tuženika od 5. studenog 2021. dostavljenom tužitelju u privitku donesenog rješenja tuženika od 1. prosinca 2021., a kojim se nalaže tužitelju da poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona o koncesijama, u potpunosti i jasno obrazloženo, budući da je i tužitelj postupio po istome, te osigurao pravilan unos podatka u Registar koncesija. Dakle, jasno je da tužitelj kao davatelj koncesije nije postupao prema zakonski propisanoj obvezi i kontinuirano nadzirao rad koncesionara i izvršavanje njegovih obveza iz ugovora o koncesiji, te redovito pratio izvršavanje svih uplata u skladu s ugovorom o koncesiji i osigurao pravilan i redovan unos podataka u Registar koncesija. U vezi žalbenih navoda da javnopravno tijelo čini povredu pravila upravnog postupka koja je od utjecaja na zakonitost pojedinačne odluke, budući da je pobijano rješenje donio pročelnik, a ne službena osoba (inspektor), ističe kako tužitelj nije doveo u sumnju da rješenje tuženika nije potpisala osoba koja je za to ovlaštena.
Tuženik predlaže da ovaj Sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim čalnkom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelj proveden nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji (što uključuje ugovore o podkoncesiji, predugovore i ugovore s takvim svojstvom sklopljenim s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji), obavljanja djelatnosti koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen ugovorom o koncesiji, te obavljanja djelatnosti za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije za obavljanje gospodarske djelatnosti opskrbe plovila gorivom na pomorskom dobru – lučkom području Lučke uprave R1 . za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. kod I. d.d., Z., o čemu je sastavljen zapisnik 5. studenog 2021., kojim su utvrđene određene nepravilnosti.
7. Nadalje, proizlazi da je u postupku nadzora utvrđeno da je koncesionar I. d.d., Z., gospodarski koristila pomorsko dobro u svrhu obavljanja djelatnosti opskrbe plovila gorivom na dijelu lučkog područja Lučke uprave R1 ., i to u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 1. svibnja 2020. na temelju ugovora o koncesiji lučkog područja Luke za javni promet R1 . u svrhu obavljanja djelatnosti opskrbe plovila gorivom na lučkom području – V2 ., sklopljenog 19. kolovoza 2010. s Lučkom upravom R ., kao davateljem koncesije s rokom važenja do 1. svibnja 2020., a u razdoblju od 2. svibnja 2020. do 17. prosinca 2020. bez sklopljenog ugovora o koncesiji, te u razdoblju od 18. prosinca 2020. do 31. prosinca 2020. na temelju ugovora o koncesiji, br. KON-…. za gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra radi obavljanja gospodarskih djelatnosti opskrbe plovila gorivom na lučkom području sjeverne luke V2 . sklopljenog 18. prosinca 2020. s Lučkom upravom R1 . kao davateljem koncesije s rokom važenja do 18. prosinca 2030.
8. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku nadzora, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je ocijenio zakonitim rješenje tuženika od 1. prosinca 2021., kojim je davatelju koncesije, odnosno tužitelju naloženo da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20.) za ugovor o koncesiji lučkog područja luke za javni promet R1 . u svrhu obavljanja djelatnosti opskrbe plovila gorivom na lučkom području V2 . od 19. kolovoza 2010., identifikacijskog (ID) broja: ….., te da tuženiku dostavi dokaz o poduzetim radnjama u navedenom smislu. Naime, s obzirom da je nadzorom utvrđeno da koncesionar nije uplaćivao naknadu za koncesiju u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 1. svibnja 2020. na način kako je to bilo uređeno ugovorom o koncesiji lučkog područja Luke za javni promet R1 , a u svrhu obavljanja djelatnosti opskrbe plovila gorivom na lučkom području V2 . od 19. kolovoza 2010., a u skladu s odredbama posebnog zakona, te da davatelj koncesije, odnosno tužitelj nije poduzeo radnje propisane člankom 82. Zakona o koncesijama, pravilno je tužitelju naloženo poduzimanje određenih radnji kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tuženika.
9. Prema ocjeni ovoga Suda na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 54. stavka 7., članka 82. stavka 1. do 9. i članka 88. stavka 1. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20.), te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
10. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je potpuno i točno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudu pravilno primijenio i odredbe Zakona o upravnim sporovima, te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
12. Žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na nepotpuno stanje u Registru koncesija, primjenu Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20.), na samu izreku pobijanog rješenja, te da rješenje nije zakonito jer je potpisano od strane neovlaštene osobe, ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a ujedno se napominje da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud jasno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
13. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 20. rujna 2023.
Predsjednica vijeća
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.
