Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 8 Kž-277/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. K., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika R. K., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: 11 K-310/2019-23 od 27. veljače 2023., na sjednici vijeća 20. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog R. K. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja proglašen je krivim optuženik R. K., zbog kaznenog djela protiv imovine, prijevarom iz čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ( „Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/1, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u uvodu pobijane presude pogrešno navodi i brojeve "Narodnih novina" 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19, u kojima su objavljene izmijene i dopune tog zakona koje nisu bila na pravnoj snazi u vrijeme počinjenja djela, te se ne ukazuju kao blaža za optuženika), te mu je na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
1.1. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik R. K. ne počini novo kazneno djelo u roku od tri godine te ukoliko isti na temelju čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude nadoknadi štetu oštećeniku na način da isplati A. G. iznos od 15.000,00 eura[1] / 113.017,50 kuna.
1.2. Na temelju odredbe čl. 145. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/2019, 130/20 i 80/22 – dalje u tekstu ZKP/08 – sud prvog stupnja pogrešno je naveo broj Narodnih novina 130/20) optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka na način da je na ime paušala dužan platiti iznos od 150,00 eura / 1.130,18 kuna te je dužan nadoknaditi troškove oštećenika i njegovog punomoćnika, čija visina će se odrediti posebnim rješenjem.
1.3. Na temelju odredbe čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 oštećeniku A. G., OIB... djelomično se dosuđuje postavljeni imovinskopravni zahtjev na način da se nalaže okrivljeniku da isplati oštećeniku iznos od 15.000,00 eura / 113.017,50 kuna u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude dok se s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva, koji se odnosi na kamate, oštećenik upućuje na parnicu.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik R. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-322/2023-3 od 27. travnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka nalazi u tome da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su razlozi koji se iznose posve proturječni, čime očito upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, iz daljnjeg teksta žalbe u kojem argumentira takve žalbene tvrdnje, proizlazi da žalitelj ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, kakve žalbene tvrdnje, međutim, ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka već žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
7. Povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).
8. Optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Argumentirajući tu žalbenu osnovu, žalitelj prvenstveno ponavlja svoju obranu u kojoj je, poričući postojanje prijevarne namjere, u bitnome isticao da su se okolnosti nakon inkriminirane pozajmice stubokom promijenile glede poslovanja njegovog obrta, a da je priključno vozilo koje je služilo kao osiguranje povrata pozajmice prodano iz razloga što su mu se javile faktoring tvrtke koje su mu zaprijetile oduzimanjem prikolice, zbog čega je radi izbjegavanja ugrožavanja vlastite egzistencije, kao i egzistencije svoje obitelji istu prodao i to za iznos od svega 50.000,00 kuna.
Pritom se poziva na svoju obranu u kojoj je detaljno opisao okolnosti koje su bile od utjecaja na njegovu insolventnost – od problema s poslovanjem, dugotrajnog bolovanja uslijed ozljeda koje je zadobio u prometnoj nesreći, te prodaje prikolice u nuždi.
Naposljetku, smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je ostvario prihode, a na što, između ostalog, upućuje činjenica da je zbog dugova u koje je zapao bio prisiljen prodati inkriminiranu prikolicu za zanemarivu cijenu, znatno nižu od njezine stvarne tržišne vrijednosti.
Nadalje, u žalbi posebno upire da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi glede subjektivnog elementa djela izlaže razloge koji se svi do jednog odnose na razdoblje nakon dospijeća povrata pozajmice, kada nije mogla nastati prijevarna namjera, barem ne ona koja je potrebna za ispunjenje bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela.
9. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju pomne, kritične i svestrane analize njegove obrane i drugih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj vezi, te pravilne ocjene njihove vjerodostojnosti, s pravom zaključio da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koja se tereti u ovom postupku.
9.1. Tako, sud prvog stupnja prije svega pravilno uočava da obranu optuženika u kojoj je tvrdio da inkriminiranu pozajmicu nije mogao vratiti između ostalog i stoga što je stradao u prometnoj nesreći zbog čega je bio na dugotrajnom bolovanju tako da nije mogao raditi niti zarađivati, opovrgavaju drugi dokazi, konkretno, podaci iz liječničkog kartona žalitelja, iz kojih proizlazi da su ozljede koje je isti zadobio u prometnoj nesreći evidentirane tek 18. siječnja 2016., dakle, dvije godine nakon isteka roka u kojem je bio dužan vratiti inkriminiranu pozajmicu, odnosno na oštećenika prenijeti vlasništvo nad priključnim vozilom marke K. tipa S., reg. oznake ...
Nadalje, sud prvog stupnja s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo i obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je bio primoran prodati navedeno priključno vozilo i to ispod njegove tržišne vrijednosti kako bi spriječio ugrožavanje kako vlastite egzistencije tako i egzistencije svoje obitelji, budući da su mu se javile faktoring tvrtke koje su mu prijetile oduzimanjem prikolice.
Vezano za obranu optuženika u navedenom pravcu, ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da žalitelj takvu svoju obranu, kao i obranu u kojoj tvrdi da su se okolnosti poslovanja njegovog obrta nakon inkriminirane pozajmice stubokom promijenile ničim ne argumentira niti dokazuje.
Nadalje, sud prvog stupnja pravilno uočava da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženik navedeno priključno vozilo prodao trećoj osobi po proteku tri mjeseca od isteka roka u kojem se oštećeniku obvezao vratiti inkriminiranu pozajmicu, a iz kojih činjenica izvodi pravilan zaključak da je žalitelj u vrijeme dospjelosti predmetnog duga objektivno bio u mogućnosti postupiti sukladno preuzetoj obvezi ( koja je konstatirana i u njegovoj pisanoj izjavi ovjerenoj kod Javnog bilježnika) - da će oštećeniku, ukoliko mu u ugovorenom roku ne vrati primljenu pozajmicu, prenijeti u vlasništvo priključno vozilo marke K. tipa S., reg. oznake ...
Povezujući navedene činjenice još i sa iskazom oštećenika u kojem navodi da je nakon isteka roka za povrat pozajmice putem telefona kontaktirao optuženika koji mu je u tom razgovoru obećao vratiti dug, da bi nakon toga promijenio broj telefona o čemu ga međutim nije obavijestio niti mu se javljao, da bi mu kada je oštećeni uspio doći do njegovog novog broja ponovno obećao da će vratiti pozajmicu, što međutim nije učinio, u svezi čega ovaj žalbeni sud dodatno uočava da mu pritom nije spominjao poslovne teškoće i druge dugove, kao niti navodne prijetnje faktoring tvrtki da će mu oduzeti predmetno priključno vozilo, prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je optuženik već u vrijeme dobivanja inkriminirane pozajmice od oštećenika postupao s unaprijed stvorenom namjerom da istu ne vrati u dogovorenom roku.
Naime, a suprotno žalitelju, prethodno činjenice – indicije koje govore o ponašanju optuženika nakon dospijeća inkriminirane pozajmice, kada se međusobno povežu i sagledaju u svojoj ukupnosti tvore, i po stavu ovog žalbenog suda, zatvoreni krug indicija iz kojeg se kao jedini logičan i razuman nameće zaključak da je žalitelj već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla postupao s unaprijed stvorenom namjerom da ne vrati primljenu pozajmicu.
S time u vezi valja primijetiti da je žalba optuženika u dijelu gdje sugerira da prvostupanjski sud utvrđuje da je njegova prijevarna namjera nastupila nakon dospijeća inkriminirane pozajmice potpuno promašena.
Naime, žalitelj takav zaključak izvodi na temelju toga što prvostupanjski sud svoj svoje utvrđenje o postojanju prijevarne namjere na njegovoj strani temelji na činjenicama koje su nastale nakon dospijeća duga.
Međutim, žalitelj pritom očito ispušta iz vida da prvostupanjski sud na temelju prethodno navedenih činjenica – indicija koje govore o njegovom ponašanju nakon dospijeća inkriminirane pozajmice ne izvodi zaključak da je prijevarna namjera na njegovoj strani (konkretno da oštećeniku o dospjelosti neće vrati primljenu pozajmicu) nastala naknadno, a kako to pogrešno u žalbi smatra optuženik, nego, sasvim suprotno tome, da je postojala već u vrijeme sklapanja tog pravnog posla.
Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i imovinskopravnom zahtjevu.
Konkretno, žalitelj smatra da je rok u kojem je dužan ispuniti posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 - da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom na način da oštećeniku u roku od godinu dana plati iznos od 15.000,00 eura/113.017,50 kuna, imajući u vidu njegova aktualna primanja i obvezu uzdržavanja koju ima, određen u prekratkom trajanju.
Suprotno optuženiku, imajući u vidu činjenicu da je od dospjelosti inkriminirane pozajmice proteklo već više od 10 godina, u kojem vremenu optuženik oštećeniku nije isplatio niti dio duga, tada se i po stavu ovog žalbenog suda navedeni rok za ispunjenje predmetne posebne obveze ukazuje kao primjeren i pravilno određen.
11. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 20. rujna 2023.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Kolenko
