Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1933/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeće, Ivanke Maričić-Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Z., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika INA-I. N., d.d. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š. L., odvjetnica i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva O., V., K., Š. d.o.o., Z., radi diskriminacije, rješavajući žalbu tužiteljice podnesenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1956/2019-34 od 18. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1956/19 od 18. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji je glasio:

"1. Utvrđuje se da je tuženik INA d.d., Z., OIB: ...., preko svojeg zaposlenika, uznemiravanjem, nejednakim nastupanjem i napastovanjem povrijedila tužiteljičino pravo na jednako postupanje, čime su povrijeđeni njezino pravo dostojanstva, te pravo na čast i ugled, te osobni i obiteljski mir.

2. Nalaže se tuženiku INA d.d., Z., OIB: ... da tužiteljici I. P. iz Z., OIB:...., naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, sve u visini stope sukladno čl.29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

2. U točki II izreke nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.534,60 eur/11.562,50 kn u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tužiteljica ne konkretizirajući zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 dalje ZPP).

4. U žalbi u bitnom ističe da ostaje u cijelosti kod istaknute tužbe te da osporava presudu na temelju dokaza o šikaniranju, oduzimanju prava na rad i dostojanstvo te ostalih povreda a posebno ističe da joj je otkaz ugovor za poslove koje nikada nije obavljala, a prema tom ugovoru iznos bruto plaće je bio 13.900,00 kn međutim plaća da je bila zapravo 15.000,00 kn što je vidljivo iz mjesečnih isplata po platnim listama. Ugovor o radu što da proizlazi iz presude iz radnog spora poslovni broj P-4146/18 otkazan je po prijavi zlostavljanja da prema Zakonu o radu nije počinila ni jednu težu povredu na radu te da je bila ponižavana degradirajućim radnim zadacima mimo opisa poslova jer da nikada nije obavljala poslove specijaliste za učlanjivanje u Ina karticu što su u iskazima potvrdili i svjedoci. Osim navedenoga tužiteljica isteče da tuženik nije predložio dokaze za izjavu da se netko od kolega žalio na nju, a s druge strane svjedokinja L. V.. P. iskazuje da su se radnici žalili na H. Š. pri čemu navodi da iz obrazloženja presude proizlazi da ju H. Š. ne bi prijavio da je promijenila bravu na sobi ako je želio nesmetano ulaziti u njezinu sobu te postavlja pitanje zašto bi isti opće dolazio u sobu a ta ideja i postupak da je bolestan pa da joj takva glupost ne bi pala na pamet.

5. Nema konkretnog žalbenog prijedloga.

6. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice.

7. Žalba nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja utvrđuje da prema posljednjem ugovoru o radu na neodređeno vrijeme koji je sklopljen između stranaka 1. srpnja 2017. proizlazi da se tužiteljica obvezala obavljati poslove Specijaliste za članstvo Ina kartice2 koji poslovi su sistematizirani u organizacijskoj jedinici Komercionalni poslovi 50716838 - Podrška prodaji, kao i druge neophodne poslove u skladu s naravi i vrstom poslova po nalogu poslodavca stoga pozivanje tužiteljice da joj je tuženik morao ponuditi novi ugovor o radu te da opis poslova za navedeno radno mjesto ne odgovara onim poslovima koje je radila pod tim radnim mjestom sud smatra neosnovanim. Polazeći od iskaza tužiteljice da joj je S. J. odmah nakon što je postala nadređena u veljači 2017. dala opomenu pred otkaz te ju teretila da joj nedostaje određenog radnog vremena na što je tužiteljica dala svoju obranu koju je objasnila da je istovremeno radila tri-četiri posla na različitim lokacijama. Pritom ju je S. J. smijenila s poslova reklamacije, a H. Š. i S. J. su joj potom zadavali zadatke mimo njenog opisa poslova, ponižavali je i slali u prizemlje da slaže arhivu, a radilo se o tisuću registratora za preseljenje na drugu lokaciju. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je H. Š. naredio da prodaje bitumen što sve navedeno kako slijedi iz navoda tužiteljice, ista povezuje s namjerama i osvetom H. Š. iz razloga što nije htjela pristati na intimne odnose s njim.

9. U odnosu na navedeno sud prihvaća iskaza svjedoka J. V. i S. J. kao jasne i logične iz kojih proizlazi da su neposredno nadređene tužiteljici u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom, zbog samog ponašanja tužiteljice koje je uzrokovalo nezadovoljstvo radnih kolega (neprihvatljiva elektronska komunikacija tužiteljice upućena višim razinama u Društvu, a što nije bilo dopušteno); opravdale potrebu da se tužiteljici dodijele drugi poslovi, a koji sami po sebi nisu degradirali tužiteljicu. Neprimjereni mailovi tužiteljice koji su naredbodavni, ponižavajući i nisu primjereni poslovnoj komunikaciji, prileže spisu, pa je tako tužiteljica 8. travnja 2016. poslala e- mail H. Š. navodeći: „Mislim da je sad dosta da šutiš na njeno ponašanje, sve odrađujem i našla je mene da me maltretira... prijavit ću sve na višu razinu ne prekineš li to.“; nadalje spisu prileži mail tužiteljice od 7. travnja 2016. upućen J. V. sadržaja: „...uostalom ne pitaš se zašto je kolegica L. tri mjeseca na bolovanju, lijepo te molim da se prestane s takvim načinom komunikacije, jer se već nekoliko djelatnika požalilo na tvoj pristup“; mail tužiteljice upućen M. P., naziva Problem, a dijelom sadržaja: „Ovako se radi posao, ali očito neki ljudi nisu navikli na odgovornost!“ mail tužiteljice upućen A. R. sadržaja:“...jer dok god to ne učinite Vaše ime je na popisu neriješene reklamacije“; mail tužiteljice od 17. siječnja 2017. sadržaja: „Mogao bi netko od Vas preuzeti taj vp mail pa šaljite kome hoćete ili preuzmite plin ili nešto... nisam ja odašiljač.“ Tužiteljica se obvezala temeljem navedenih Ugovora o radu obavljati i druge neophodne poslove u skladu s naravi i vrstom posla, pa je bespredmetno pozivanje tužiteljice da je obavljala poslove za koje nije imala sklopljen ugovor o radu uz cjelokupnu opisanu situaciju. U navedenu poziciju dovela se sama tužiteljica i za ponašanje tužiteljice, ne može biti odgovoran H. Š., niti njegove eventualne namjere prema njoj.

10. Nadalje sud utvrđuje da je tužiteljica očekivala poziciju eksperta za kartično poslovanje, jer kako sama iskazuje došlo je do situacije da se trebalo osloboditi njeno mjesto eksperta za kartično poslovanje odnosno komercijalne poslove, ističući da je na tom radnom mjestu dobivala nagrade, pa je ukazala na nepravilnosti da se nju degradira, a kako bi se nekome oslobodilo radno mjesto, međutim da je degradirana i spuštena na radno mjesto specijalist za učlanjivanje u INA karticu. Sud smatra da ovakva očekivanja tužiteljice za napredovanjem u poslu, zahtijevaju ne samo stručno znanje koje radnik ima već i adekvatno ponašanje na radu.

11. U odnosu na posljednje sud analizira iskaze obje navedene svjedokinje koje jasno iskazuju da tužiteljica nije poštivala zadano radno vrijeme kod tuženika. J.

V. iskazuje da je tužiteljicu upozoravala da treba dolaziti na posao u zadano radno vrijeme koje je bilo od 8 do 16 sati, a pregledom evidencija je utvrdila da je tužiteljica do 9 sati ujutro dolazila na posao. S. J. iskazuje da je prva opomena tužiteljici uslijedila zato što nije imala dovoljno radnih sati kontinuirano 2 mjeseca. Naime, kao rukovoditelj je imala pristup evidenciji rada; tko od radnika kada dolazi i odlazi s posla, te je u odnosu na tužiteljicu primijetila da joj u tom smislu nedostaju radni sati. O istom ju je usmeno obavijestila i rekla joj da pripazi na to i da se to više ne ponovi. Nadalje, da je provjerila za sljedeći mjesec izvješće, kada je uočila da tužiteljica nije promijenila svoje ponašanje, te su joj nedostajali radni sati. O tome je obavijestila nadređenog H. Š. i ljudske resurse te je tužiteljica dobila opomenu. Navedeno slijedi i iz Upozorenja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza od 29. ožujka 2017., kojeg je potpisao Direktor Sektora komercijalnih poslova M. P..

12. U slučaju izostajanja s rada i nedovoljno odrađenih radnih sati, tužiteljica se više ne može s uspjehom pozivati na okolnosti da je radila prekovremeno, tijekom godišnjih odmora, da je radila sama na poslovima reklamacija; jer je pretpostavka da ako radnik radi u zadanom radnom vremenu, to nema potrebe za navedenim pa i u slučaju da radi sam određene radne zadatke. Međutim i u ovim slučajevima sud prihvaća iskaze svjedoka J. V. kada navodi da je tužiteljica poslove reklamacija započela raditi sama uz njenu asistenciju i nikad nije bila prepuštena sama sebi, a te poslove je radila i L. V. P. kada se vratila s bolovanja i kada je bila na poslu, te su uključivali i M. D.; te je tužiteljica apsolutno u okviru svog radnog vremena mogla obaviti ove poslove. Drugih poslova nije imala za obavljati. Nadalje, da tužiteljica nije radila nikakve vikende niti prekovremene sate; da dok je tužiteljica bila na godišnjem odmoru osobno je nije zvala radi rješavanja bilo kakvih reklamacija, te da nikad nikom nije naređeno da se mora vratiti na posao kada bi koristio godišnji odmor. Iskaz svjedokinje je jasan, a time valja prihvatiti i identičan iskaz svjedoka H. Š. koji iskazuje da tužiteljica nije bila jedini djelatnik na reklamacijama kod tuženika već je osim tužiteljice te poslove obavljalo još dvoje zaposlenika i to L. P. V. i M. Đ.. Dakle, suprotne navode tužiteljice, sud smatra iskazom datim radi pogodovanja vlastitim interesima. H. Š., posljedično tome, sud ne može povezati sa nepostojećim situacijama (tužiteljičinog prekovremenog rada, rada vikendom, tijekom godišnjeg odmora, a niti uz okolnost da bi posao reklamacija obavljala sama).

13. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici uslijedila Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu dana 6. lipnja 2018., zbog skrivljenog ponašanja, kako iz iste i proizlazi, dok iz samog obrazloženja te Odluke slijedi, između ostalog, da se unutar organizacijske jedinice Komercijalni poslovi, početkom 2018. pojavila potreba za preseljenjem određenih radnika iz postojećih uredskih prostorija, te je sukladno tome utvrđen novi razmještaj radnika, sve zbog obavljanja poslovnih aktivnosti, odnosno zbog rasporeda određenih radnika na nova radna mjesta u druge organizacijske jedinice unutar Komercijalnih poslova, nadalje zbog ograničenog broja dostupnih uredskih prostorija i zbog lakšeg koordiniranja i funkcioniranja poslovnih procesa unutar organizacijske jedinice Podrška prodaji obzirom na dislociranost određenih radnika koji su se nalazili u uredskim prostorijama izvan zgrade, na platou P1 i P2. Nadalje, da je 10. travnja 2018. tužiteljica dobila radni zadatak da otvori nalog za svoje preseljenje u ured M030, što je odbila uz neprimjerene komentare, a idući dan je od strane neposredne rukovoditeljice otvoren nalog za tužiteljičino preseljenje, što je opetovano tužiteljica odbila, kao i slijedeći dan, kada se pozvala na nedostatke sobe. Tužiteljicu, tuženik tereti i za neprimjerene komentare koje je dala tih dana e-mailovima svojoj rukovoditeljici, kao i zbog činjenice da je odbijanjem preseljenja otežala i usporila svakodnevno odvijanje poslovnih aktivnosti, te zaustavila preseljenje drugih radnika koji rade na istom procesu.

14. Pritom sud cijeni iskaz svjedoka S. J. koja je jasno iskazala da ju je tužiteljica odbila i na pisani i na usmeni način, da je ista u jednom trenutku spomenula kolegicu s kojom je trebala raditi u sobi u koju bi bila preseljenja izrazivši svoj stav da neće raditi u sobi s nekom kolegicom jer joj ona ide na živce. Iz toga svjedokinja zaključuje da je tužiteljica imala problem s kolegicom ili kolegom koji su u toj sobi radili te zaključuje da je njena procjena bila da se radilo o netoleranciji tužiteljice prema toj osobi, a soba u koju se ona trebala preseliti i gdje su radile kolege, bila je u blizini sobe H. Š. te su ih dijelila dva ureda budući da su svi bili blizu jedni drugih. Iskaz ove svjedokinje potvrđuje i e-mail korespondencija od 11. i 12. travnja 2018. između tužiteljice i svjedokinje iz koje nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica odbila radni zadatak, odnosno nalog neposredno nadređene radnice S. J. da otvori nalog za preseljenje i da se preseli u drugu radnu prostoriju. Iz navedene prijepiske u kojoj nadređena poziva tužiteljicu da otvori nalog za preseljenje, ista odgovara navodima; da neće preseliti jer da s tim ljudima ne dijeli posao i da to uopće nije u poslovnom interesu, već samo interesu svjedokinje; da neće preseliti i da jedino može useliti u sobu svjedokinje (nadređene), a nadređena i kolegica taman u sobi M030a imaju 2 mjesta; da navedena soba po kvadraturi nije za 4 osobe i da svjedokinja može njoj doseliti dvije osobe ako joj je potreba, ali ne te koje je namijenila iz razloga što nije reagirala na prijavu tužiteljice, pozivajući se na incident koji se dogodio u poslovnici INA kartica te pozivajući nadređenu da li je o osobama koje namjerava doseliti obavijestila po prijavi tužiteljice, direktora Š., ujedno upirući na okolnost da s takvom osobom ne želi surađivati. Slijedom navedenog iskaz svjedokinje sud ocjenjuje istinitim, a time i njen iskaz u kojem nastavno navodi da u pogledu preseljenja 2018. raspored preseljenja te tko će gdje sjediti, nije radio H. Š., već je osobno radila taj raspored, a H. Š. joj nije uvjetovao raspored sjedenja. Zbog navedenog sud prvog stupnja prihvaća i iskaz svjedoka H. Š. kada navodi da je početkom 2018. S. J. kao rukovoditelj Podrške prodaji, zatražila da se svi zaposlenici skupe na jednom mjestu, odnosno na mezaninu, što je njemu bilo logično jer je ulaz u tu poslovnicu odvojen od glavnog ulaza u zgradu. Navodi da se s istim složio i da nije obraćao pažnju gdje po toj shemi tko sjedi, pa tako nije obraćao pažnju ni na tužiteljicu već tek nakon što je odbila preseljenje. Ne sjeća se iz kojih razloga je tužiteljica to odbila, ali da je bilo nešto tipa da ne želi zajedno sjetiti s nekim osobama.

15. U svom iskazu tužiteljica navodi da je prethodno sjedila u sobi sa još dvije kolegice broj M049A, a H. Š. je te kolegice nakon nekog vremena iselio i ostala je sama sjediti u toj sobi oko 6 mjeseci. Radilo se o sobi za koju ju je optužio da je promijenila bravu. Radeći u toj sobi još ga je mogla nekako izbjegavati na drugi izlaz. Međutim, onda je naredio S. J. da ju premjesti u sobu bliže sebi, neposredno do njegove, te je rekao da će tu raditi sa još 2-3 kolegice, na što je odmah posumnjala da će ih iseliti kao što je to ranije napravio. To je odbila, nije se željela prebaciti u sobu, i to je odugovlačila koliko je mogla.

16. Rezimirajući navedeno, smatra sud da nije logičan i nije životan iskaz tužiteljice jer ukoliko je H. Š. želio ostaviti tužiteljicu da sama sjedi u sobi M049A i iselio je iz te sobe njene kolegice, onda bi u tom slučaju postojala namjera svjedoka da neometano obilazi tužiteljicu i tužiteljica ga ne bi mogla izbjegavati na drugi izlaz. U tom slučaju H. Š. ne bi odgovaralo preseljenje tužiteljice u sobu M030a, a niti bi mu odgovaralo da tužiteljica sjedi u toj sobi s kolegama. Isto tako, ta soba, kako iskazuje svjedokinja S. J. nije neposredno do sobe H. Š.. S druge strane, tužiteljici bi pod pretpostavkom da je žrtva seksualnog uznemiravanja od strane H. Š. itekako odgovaralo da ne sjedi sama u sobi, već da je okružena kolegama. Također, nije logično da bi se tužiteljica u e-mail korespodenciji prema nadređenoj joj osobi tako žustro, naređivački, ali i prijeteći, pozivala na okolnost da ne želi raditi s kolegom ili kolegicom s kojom je namijenjeno da sjedi u sobi M030a, niti bi navodila da time dolazi u lošiju poziciju. Stoga sud smatra da H. Š. u odnosu na navedeno preseljenje, a niti u odnosu na ranija, nije imao nikakvih namjera približiti preseljenjem tužiteljicu što bliže k sebi, već su u pitanju bile organizacijske odluke, koje ima pravo donositi svaki poslodavac radi što efikasnijeg rada svojih službi.

17. Isto tako iskaz tužiteljice, da H. Š. jednom prilikom nije mogao ući u njen ured pa da ju je prijavio da je promijenila bravu nakon čega je služba sigurnosti ustanovila da brava nije promijenjena, jer je rezervni ključ bio na porti kod čistačice; sudu nije logičan. Naime, kada bi se pretpostavilo da H. Š. ima intimne namjere prema tužiteljici, zasigurno mu ne bi bilo u cilju prijavljivati tužiteljicu zbog promjene brave i time takve svoje namjere učiniti očiglednim zaposlenima, a s druge strane ostaje u potpunosti nedokazana tvrdnja tužiteljice da bi joj zbog toga pokušao dati izvanredni otkaz.

18. U pogledu odlaženja tužiteljice na konferenciju Dan velikih planova, za vrijeme radnog vremena 27. rujna 2017. a bez odobrenja poslodavca, što je također predmetom navedene Odluke o otkazu, sud je utvrdio da za prisustvovanje navedenoj konferenciji tužiteljica nije imala usmeno niti pisano odobrenje neposredno nadređene S. J., kako to tužiteljica iskazuje. Naime, iz e-mail korespondencije, proizlazi da su S. J. te H. Š., pisano e-mailom izvijestili tužiteljicu da nema odobrenje za prisustvovanje predmetnoj konferenciji. U situaciji kada je S. J. pisanim putem odbila dati tužiteljici dopuštenje za sudjelovanje na konferenciji Dan velikih planova (uputila je tužiteljicu da otvori zahtjev za godišnji odmor, kojeg će joj odobriti) i kada je to isto učinio i njezin nadređeni H. Š., nelogično je da bi navedeno odobrenje S. J. tužiteljici dala usmenim putem. Iz iskaza svjedoka S. J. i H. Š., koji su sukladni sa e- mail korespondencijom, proizlazi upravo suprotno, tako da sud smatra utvrđenim i dokazanim da tužiteljica nije imala odobrenje da za vrijeme radnog vremena prisustvuje predmetnoj konferenciji. Za neodobrene želje tužiteljice da izostane s rada radi prisustvovanja konferenciji, jer poslodavac smatra da isto nije u interesu posla koje tužiteljica obavlja, ne može biti odgovoran H. Š., niti njegove eventualne namjere prema njoj.

19. U postupku nije sporno da je tuženik prije otkazivanja tužiteljicu dva puta i to 29. ožujka 2017. i 05. srpnja 2017. pisano upozorio na obveze iz radnog odnosa, te na mogućnost da joj u slučaju nastavka povrede radnih obveza otkaže Ugovor o radu. Iz posljednjeg Upozorenja slijedi da je tužiteljica dana 26. svibnja 2017., 29. svibnja 2017. i 30. svibnja 2017. uputila prema direktorima te članu Uprave e- mailove, neprimjerenog sadržaja u kojima se koristila neprimjerenim izrazima, vrijeđajući niz osoba, a koja neprimjerena i uvredljiva komunikacija je protivna aktu tuženika; Nedopuštena uporaba, Nadzora uporabe računala, elektroničke pošte i interneta u društvima Ina G. od 7. travnja 2017. Navedeno tužiteljica ne poriče, već u iskazu navodi da je nakon bolovanja, poludjela, bila pod lijekovima i napisala je Upravi u e-mailu da "sjaši s nje nadrogirani menager" i još da je nešto napisala čega se trenutno nije mogla sjetiti. Uprava je taj mail proslijedila u Kadrovsku da se to riješi do kraja, međutim H. Š. je od Kadrovske tražio da joj daju opomenu zbog neprimjerene komunikacije, koju je u konačnici dobila. Nadalje, da se u odnosu na ponašanje H. Š. požalila u mailovima koje je uputila J. P., tadašnjem inspektoru za sigurnost, g. V., direktoru Sektora za odnos s radnicima, Kadrovskoj službi i sindikatu i drugima. U mailu je napisala da joj sve te stvari H. Š. radi jer je nije "dobio". Te e- mailove je slala nadređenima u travnju, svibnju i lipnju 2018., ali je 2017. slala mail g. V. da ju Š. maltretira, napastuje, da joj ne da poslove, ugovor.

20. Međutim, u odnosu na navedeno sud prihvaća kao logičan iskaz svjedoka H. Š. kada iskazuje da se sve opomene kod tuženika komuniciraju sa službom Ljudskih resursa i od njih se dobiva suglasnost i preporuka, a odobravaju se od direktora Sektora, u ovom slučaju je to bio M. P.. Svjedok kronološki iskazuje; da je prva pisana opomena inicirana od S. J.; da je druga opomena išla na inicijativu direktorice Ljudskih resursa V. S. P., treća opomena (za koju svjedok ne zna da li je bila u pisanom obliku), uslijedila je u pogledu traženja tužiteljice da ode na konferenciju, a nakon toga su Ljudski resursi predložili da se tužiteljici otkaže ugovor o radu, s obzirom se radilo već o trećoj opomeni.

21. Stoga suda prvog stupnja zaključuje da za ponašanje tužiteljice ne može biti odgovoran H. Š. kao i da nema nikakvih elemenata u činjeničnom stanju da je upravo on bio inicijator svih opomena, a potom i konačne odluke da se tužiteljici otkaže ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja. Smatra logičnim dio iskaza svjedoka da nije mogao samostalno donositi odluke oko važnih stvari, a kao direktor Službe domaće prodaje, jer je četvrta razina odlučivanja.

22. U odnosu na navode tužiteljice da je na njezin projekt T. koji je završila, H. Š. doveo na rukovodeće mjesto kolegicu L. iz druge firme M. ", a da je njoj rekao da nikada neće napredovati, sud ukazuje da iz logičnih iskaza svjedoka S. J. i H. Š. proizlazi da ukoliko je tužiteljica prethodno radila na projektu T. koji se tek trebao implementirati do istog nije došlo, već je u narednom razdoblje H. Š. dobio zadatak da se isti implementira od nadređene mu osobe, kada je po raspisanom natječaju na mjesto rukovodećeg radnika postavljena kolegica L., dok svjedok nije imao saznanja da li se tužiteljica uopće na natječaj javila pa stoga ista nije niti bila finalni kandidat. U takvoj situaciji nelogično je da tužiteljica stavlja na teret H. Š. i S. J. okolnost što nije izabrana na navedenu poziciju, a H. Š. da tužiteljicu šikanira iz osobnih mu razloga.

23. U odnosu na navode i iskaz tužiteljice da se također obratila pravobraniteljici za ravnopravnost spolova te je željela prijaviti H. Š., da je nije zaštitio u odnosu na F. A., a konkretno se odnosilo na reklamaciju koja je stigla na F. A. i koju je morala unijeti u sustav, radi čega ju je isti vrijeđao u cirkularnim mailovima a što je podržavao H. Š., sud i takve navode tužiteljice smatra neosnovanim. Iz priloženog e-maila A. F. od 18. listopada 2016., koji je upućen H. Š., H. G., J. V. i tužiteljici, proizlazi reakcija navedenog na pritužbu kupca na njegovu komunikaciju te na raniji mail tužiteljice, u pogledu kojeg F. A. navodi da H. Š. nije uputio ni usmenu opomenu tužiteljici koja je insinuirala da u Sektoru komercijalnih poslova radi zbog njihovog prijateljstva; da za tužiteljicu rijetko tko zna za što je zadužena i da je optužila kolegu za mobing i priuštila mu velike neugodnosti. Ujedno da ukoliko smatra da kao istinu treba uzeti izjavu nekoga sa takvim backgroundom, bez razgovora sa svim sudionicima, neka onda zanemari taj e-mail, te nadalje da on vremena nema, a da tužiteljica vjerojatno ima vremena pisati odgovore cijeli dan. Naime iz iskaza H. Š. jasno proizlazi da je provjerio rad g. A. preko njegovog nadređenog te je isti napisao da je kontaktirao kupca i dogovorio sastanak s istim u roku 2 dana, ali mu je nešto iskrsnulo te je kupca zamolio za drugi termin sastanka. S obzirom da je u ovom e-mailu g. A. iznosio neprimjerene riječi u odnosu na tužiteljicu, a koje su se odnosile na pritužbe na rukovoditelje Etičkom povjerenstvu, to da je osobno razgovarao s g. A. i rekao mu da nema mjesta njegovoj neprimjerenoj komunikaciji prema tužiteljici. Tako postupa kada ocijeni da između zaposlenika postoji neprimjerena komunikacija. Dakle, suprotno navodima tužiteljice, H. Š. je reagirao na navode F. A. upozorivši ga da nema mjesta njegovoj neprimjerenoj komunikaciji, pa ostaje nejasno u kojem pravcu je tužiteljica očekivala da joj još H. Š. pruži zaštitu.

24. U odnosu na cjelokupni opis spolnog uznemiravanja bilo fizičkog ponašanja seksualne prirode ili verbalnog ponašanja seksualne prirode koji ističe tužiteljica, pa tako i njegovih posljedica u vidu priče koja je o tužiteljici kružila zbog toga, (što sve tužiteljica opisuje u tužbi i u svom iskazu), osobito u klubu B.; ocjenjujući sve provedene dokaze, a tako i iskaz tužiteljice, H. Š. i saslušanih svjedoka, sud ne poklanja vjeru ovim navodima i iskazu tužiteljice, ocjenjujući da je isto usmjereno zaštiti vlastitih interesa.

25. Iz iskaza svjedoka J. V., S. J., L. P. V. ne može se zaključiti bilo kakva naznaka da je tužiteljica bila spolno uznemiravana na bilo koji način od strane H. Š.., a niti da bi o tome kružile priče među zaposlenima kod tuženika. Sud ima u vidu i način komunikacije tužiteljice prema H. Š., osobito e-mail tužiteljice od 27. prosinca 2016. u kojem tužiteljica uz upi, a gdje je Č., stavlja emotikon namigivanja, što nije za očekivati od osobe koja se nalazi u položaju žrtve. Nije niti za očekivati da bi tužiteljica kao žrtva spolnog uznemiravanja od strane H. Š., istom pokazivala slike svojih apartmana na moru. Nadalje svako obraćanje H. Š. u e-mail komunikaciji prema tužiteljici je formalno, naspram e-mailova tužiteljice, koji su slobodnijeg izražaja jer tužiteljica koristi u e-mailovima H. Š., primjerice riječ „please“, navedene emotikone namigivanja, prijetnje, primjerice: „mislim da je sad dosta da šutiš na njeno ponašanje..našla je mene da me maltretira...prijavit ću sve na višu razinu ne prekineš li to“, što još jednom pokazuje odsustvo položaja žrtve na strani tužiteljice.

26. Odredbom čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17

– dalje ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno ovom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5., propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

27. Odredbom čl. 134. ZR-a određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, te je propisano da se postupak i mjere te zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

28. Prema odredbi čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12

- dalje ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema st. 2. spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a na isto se prema st.3. na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju

. Identično tome je propisano i čl. 8.st.3. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17).

29. Nadalje, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR-u ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

30. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji tužiteljice, uznemiravanja tužiteljice ili pak mobingu, a postupanje tuženika kao poslodavaca kao i nadređene osobe tužiteljici u svakom pojedinom slučaj na koji se poziva tužiteljica ne ukazuje da bi tuženik učinio bilo koju štetnu radnju.

31. S obzirom na navedeno, a polazeći od citiranih zakonskih odredbi, sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice i donosi pobijanu presudu kao u točki I izreke.

32. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st.

1. u vezi čl. 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) i nalaže tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.534,60 eur/11.562,50 kn.

33. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

34. Sadržajem žalbe tužiteljica opisano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a koji žalbeni navodi nisu osnovani budući je sud prvog stupnja proveo postupak i donio pobijanu presudu sukladno s odredbama ZPP-a te je za takvu odluku naveo jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u provedenim dokazima. Sud je dokaze cijenio u smislu odredbe čl. 7. i čl. 8. ZPP-a, dakle, svaki dokaz zasebno te sve dokaze u njihovoj sveukupnosti na način koji je ovome sudu potpuno prihvatljiv. U žalbi tužiteljica preocjenjuje određene dokaze što je međutim pridržano za sud pri čemu je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao iscrpno obrazloženje.

35. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava budući je sud pravilnom analizom odredbe čl. 7. st. 4. i 5. i čl. 134. ZR-a, odredbi čl. 3. st. 1., st. 2. i st. 3. SZD-a, odnosno Zakona o ravnopravnosti spolova odbio tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđujući da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji, odnosno uznemiravanju tužiteljice ili pak mobingu, a shodno tome da bi bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO) za odgovornost za štetu u svezi odredbe čl. 111. ZR-a.

36. Budući je sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda utvrdio bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice to suprotno ocjeni provedenih dokaza i interpretaciji istih izvršenih po tužiteljici u žalbi nema uporišta u činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz tih dokaza, pa se nastavno tome ni interpretacija istih te osobni zaključci tužiteljice u odnosu na postojanje određenih pravno relevantnih činjenica ne mogu prihvatiti kao utemeljena. Ovo iz razloga što se očigledno radi o subjektivnom iznošenju mišljenja koja objektivno nemaju uporišta u sadržaju prvostupanjskog postupka, odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza od strane suda te na osnove tako utvrđenih relevantnih činjenica.

37. Slijedom svega izloženog ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantnih zakonskih normi u okviru kojeg postupka je od strane suda prvog stupnja uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene materijalnog prava.

38. Žalba tužiteljice nije osnovana niti u dijelu odluke o parničnom trošku o kojem je sud odlučio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife.

39. Iz navedenih razloga trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 20. rujna 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić, v.r.