Poslovni broj Gž-582/2022-6
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č., ., OIB: ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz OD K.&K. d.o.o., S., protiv tuženice S. Č., S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-49/2019-20 od 4. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-49/2019-20 od 4. ožujka 2022. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I - Dužna je tužena S. Č., OIB:....., u roku od 15 dana, a po pravomoćnosti ove presude, iseliti iz stana u S., i to stana koji se zgradi izgrađenoj na čst.zem. .... ZU ... K.O. S., koji je upisan kao ETAŽNO VLASNIŠTVO pod red.br. 3: Suvlasnički dio 201/632 ETAŽNO VLASNITŠVO (E-3) 1. dijela povezanih sa stambenim prostorom na drugom katu označen kao S3 koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje i blagovaone, kupaone, WC-a i hodnika ukupne neto površine 76,07 m2, te pripadajuće 4 lode u površini od 26,82 m2, sveukupne površine 102,89 m2, na etaži potkrovlja se sastoji od dvije sobe, kupaone, dvije spreme, predprostora i pripadajuće lode ukupne površine 56,40 m2, te pripadajućeg pomoćnog prostora broj 2 u naravi garažni prostor, predprostor i WC u površini od 21,80 m2 na prizemlju, sveukupne neto površine 181,09 m2, te navedeni stan predati u posjed tužitelju I. Č., OIB....
II - Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju u roku od 15 dana na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.550,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4.ožujka 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
U žalbi ponavlja da je nekretnina darovnim ugovorom od 3. veljače 2014. ovjerenim kod javnog bilježnika A. Z. pod brojem Ov-1678/14 prenesena u vlasništvo sina tužitelja, D. .Č, pa takav ugovor predstavlja osnovu za stjecanje prava vlasništva. Radi se o bivšem suprugu tuženice, koji ima ključeve navedenog stana te koji je u predmetnom stanu živio s tuženicom kao suprug čitav niz godina. Navodi da sud prvog stupnja pogrešno tumači odredbu čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15, 94/17 dalje – ZV). Tvrdi da je razlog neprovođenja darovnog ugovora u zemljišnim knjigama taj što bivši suprug tuženice nije želio biti nositelj prava vlasništva, pa time niti bilo kakav materijalni obveznik prema tuženici kad jednom dođe do razvoda braka. Navodi da sud ne cijeni činjenicu postojanja pisane isprave kojoj je svrha stjecanje prava vlasništva, ali zato cijeni iskaz tužitelja i bivšeg supruga tuženice, koji iskazi su izuzetno subjektivni kada isti navode da su ovaj ugovor "usmeno raskinuli". Tuženica smatra da je sud trebao cijeniti činjenicu da tužitelj iseljava tuženicu iz stana nakon čitavog niza godina života u bračnoj zajednici sa njegovim sinom, koji su više puta iskazali da im je cilj da tuženica ostane bez ikakve naknade ili prava proizašlih iz bračne stečevine. Također navodi da nema gdje iseliti jer ne posjeduje ni jednu drugu nekretninu u svom vlasništvu, bolesna je, lošeg imovnog stanja i nezaposlena. U spornoj nekretnini živjela je dugi niz godina zajedno sasuprugom i kćerkom, dok je tužitelj vlasnik čitave stambene kuće. Jedine imovine koju je trebala naslijediti iza smrti svoga oca odrekla se u korist brata, a sve budući da je sin tužitelja garantirao da oni imaju jedan stan u predmetnoj kući u S.. Stoga smatra da bi iseljenjem iz ove nekretnine bilo povrijeđeno i pravo na dom tuženice, kao jedno od temeljnih ljudskih prava štićeno Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim konvencijama. Tvrdi da je D.Č.stvarni vlasnik nekretnine, uveden je u posjed iste i dalje ima ključeve nekretnine.
Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba je osnovana.
Predmet spora je zahtjev za iseljenje tuženice iz stana pobliže opisanog u izreci pobijane presude.
U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je prema izvatku iz zemljišne knjige tužitelj uknjižen kao vlasnik predmetnog stana, pa je on vlasnik istog,
-da ugovor o darovanju od 3. veljače 2014. nije proveden u zemljišnim knjigama pa ne proizvodi učinke u smislu stjecanja prava vlasništva (čl. 120. st. 1. ZV-a) te su D. Č. i tužitelj suglasno iskazali da je tužitelj vlasnik stana odnosno da je taj ugovor dogovorom između njih usmeno raskinut,
-da je usmeni sporazumni raskid darovnog ugovora valjan u smislu odredbe čl. 288. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a tuženica nije dokazala da cilj radi kojeg je pisani oblik darovnog ugovora zahtijeva da se taj ugovor raskine u istom obliku,
-da tuženica stanuje u predmetnom stanu, međutim ne raspolaže nikakvim ugovorom osim prešutnog dopuštenja vlasnika da stanuje u stanu, dok vlasnik ne odluči drugačije, a upravo je podnošenjem tužbe tužitelj odlučio drugačije,
- da tuženica ničim nije dokazala ulaganja u predmetni stan, te njezine tvrdnje ne potvrđuju ni tužitelj ni svjedoci, štoviše sama tuženica u iskazu navodi da se ulaganja u uređivanje stana za stanovanje vršilo sa suprugove strane, a ne zna kako je on taj novac pribavio.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja temeljeći svoju odluku na zaključku da je tužitelj dokazao da je vlasnik predmetnog stana, a tuženica ničim nije dokazala postojanje pravnog temelja svog posjedovanja tog stana te pozivom na odredbu iz čl. 161. st. 1. ZV-a usvaja tužbeni zahtjev.
Osnovano tuženica žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te s tim u vezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Naime, ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da (valjani) pravni posao kojim je očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika da njegovo vlasništvo na nekretnini prijeđe na stjecatelja predstavlja samo naslov stjecanja (titulus) bez kojeg se vlasništvo na toj stvari ne može steći. Upravo upis (uknjižba) u zemljišnu knjigu je način stjecanja nekretnine (modus) pa kada D. Č. nije uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, on nije stekao vlasništvo, jer se vlasništvo na temelju valjanog pravnog posla može steći tek nakon što se uknjiži kao vlasnik iste u zemljišnoj knjizi. Takva osoba (predmnjevani vlasnik) uz ostalo, ako su ostvarene sve pretpostavke, ima pravo od upisane stranke zahtijevati izdavanje odgovarajuće zemljišno knjižne (tabularne) isprave na osnovu koje će biti moguće zatražiti i postići upis prava vlasništva na svoje ime. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je tužitelj i dalje upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, pri čemu su tužitelj i D. Č. suglasno iskazali da je ugovor o darovanju raskinut.
Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, teret dokaza da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine D. Č. bio je na tuženici, što ona u konkretnom slučaju nije dokazala.
Međutim, tuženica je tijekom postupka istakla da u predmetnom stanu boravi dugi niz godina, da nema nikakvu drugu nekretninu u koju bi mogla preseliti, nije zaposlena i nema novčanih sredstava, što u biti predstavlja pozivanje tuženice na pravo na dom.
To znači da sud prvog stupnja koji odlučuje po tužbi za iseljenje, kad se tuženica pozove na to pravo na dom, mora ispitati je li takav zahtjev u konkretnom slučaju s obzirom na sve konkretne okolnosti nužan i razmjeran legitimnom cilju koji teži ostvariti.
Prema tome bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu, potrebno je ispitati je li iseljenje tuženice nužno i je li legitimno s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.
Pritom sud treba imati u vidu da stan čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku stvarnu i trajnu vezu, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. Stoga stan nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane, miješanje je svaki čin države (ili tijela lokalne vlasti) kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije.
Ako ima elemenata da se na strani tuženice radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, tada treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 – dalje Konvencija) odnosno predstavlja li zahtjev za iseljenje neovlaštene korisnice neopravdano miješanje u njezino pravo na dom, pri čemu se test provodi pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu , je li miješanje usmjereno na postojanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se opravdani cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja u odnosu na potrebe tuženice.
Obzirom da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije utvrđivao odlučne okolnosti o kojima ovisi osnovanost istaknutog prigovora prava na dom u vezi čl. 8. Konvencije, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U ponovljenom postupku sud će sukladno navedenom utvrditi sve relevantne činjenice te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.
Iz navedenog razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženice pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 370. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19).
U Rijeci 20. rujna 2023.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
