REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 609/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S. S. d.o.o. (prije S. B. d.o.o.), S. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., protiv 1. tuženika Ž. G. iz S. B., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda D. H., L. Š. i A. Č. u S. B., 2. tuženika B. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S. B. i 3. tuženika D. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda D. H., L. Š. i A. Č. u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž R-8/2018-2 od 29. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Pr-171/2016-25 od 27. studenoga 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž R-8/2018-2 od 29. listopada 2018. pod točkom I.b izreke se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Ž. G. iz S. B., da tužitelju S. b. d.o.o. iz S. B., iznos od 392.160,00 kuna sa zateznom kamatom u visini stope HNB uvećane za 5 % poena, koja počinje teći od 19.11. 2010.pa sve do konačne isplate, kao i da isplati trošak postupka prema troškovniku i rješenju suda, sa zateznom kamatom u visini HNB uvećane za 5 % poena, koji počinje teći od donošenja prvostupanjske presude pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

"2. Nalaže se tuženiku B. M. iz S., da tužitelju S. b. d.o.o. iz S. B., isplati iznos od 122.681,10 kuna sa zateznom kamatom u visini stope HNB uvećane za 5 % poena, koja počinje teći od 19.11. 2010.pa sve do konačne isplate, kao i da isplati trošak postupka prema troškovniku i rješenju suda, sa zateznom kamatom u visini HNB uvećane za 5 % poena, koji počinje teći od donošenja prvostupanjske presude pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

"3. Nalaže se tuženiku D. K. iz Z., da tužitelju S. b. d.o.o. iz S. B., isplati iznos od 281.192,40 kn sa zateznom kamatom u visini stope HNB uvećane za 5 % poena, koja počinje teći od 19.11. 2010.pa sve do konačne isplate, kao i da isplati trošak postupka prema troškovniku i rješenju suda, sa zateznom kamatom u visini HNB uvećane za 5 % poena, koji počinje teći od donošenja prvostupanjske presude pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem je suđeno:

„I. Žalba tužitelja S. B. d.o.o. S. B. izjavljena protiv presude Općinskog sud u Slavonskom Brodu od 27. studenog 2017., poslovni broj: Pr -171/2016-25. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća i sudi:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika Ž. G. za isplatu iznosa od 247.032,25 kn, u odnosu na tuženika B. M. za isplatu iznosa od 96.322,10 kn, te u odnosu na tuženika D. K. za isplatu iznosa od 178.913,35, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 20. ožujka 2015. do isplate;

b) preinačuje u preostalom odbijajućem dijelu tako da se nalaže tuženiku Željku Grbavac da isplati tužitelju iznos od 145.127,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. svibnja 2015. do isplate, tuženiku B. M. da isplati tužitelju iznos od 26.359,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. svibnja 2015. do isplate, te tuženiku D. K. da isplati tužitelju iznos od 102.279,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. ožujka 2015. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana;

c) ukida u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 19. studenog 2010. do 19. ožujka 2015.

II. Prihvaćaju se žalbe tužitelja S. B. d.o.o. S. B., te tuženika Ž. G. i D. K., te se preinačuje rješenje prvostupanjskog suda od 21. veljače 2018., poslovni broj Pr- 171/2016-31. i sudi:

a) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi tuženiku Ž. G. troškove parničnog postupka u iznosu od 15.060,64 kn, u roku od 15 dana.

b) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi tuženiku B. M. troškove parničnog postupka u iznosu od 16.856,18 kn, u roku od 15 dana.

c) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi tuženiku D. K. troškove parničnog postupka u iznosu od 15.468,38 kn, u roku od 15 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude pod točkom I.b izreke, 1. i 3. tuženik su podnijeli reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP. Predlažu reviziju prihvatiti i drugostupanjsku presudu preinačiti tako da se odbije zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova parničnog i revizijskog postupka.

3.1. Protiv drugostupanjske presude pod točkom I.b izreke, 2. tuženik je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u odgovoru na revizije osporava revizijske navode tuženika i predlaže revizije odbiti, uz naknadu troškova odgovora na revizije.

5. Revizije 1., 2. i 3. tuženika nisu osnovane.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo je dopuštenost revizije, imajući na umu da su 1. i 3. tuženik podnijeli i reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP i reviziju iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP. Revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP je dopuštena samo u slučaju u kojemu nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP.

6.1. Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i članka 373.b toga Zakona.

6.2. S obzirom da je u konkretnom slučaju drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe članka 373.a ZPP, dopuštena je revizija tuženika iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP, zbog čega je bespredmetno pozivanje 1. i 3. tuženika na reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP.

7. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Pravilnost pobijane presude se može ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju 2. tuženik sadržajno ukazuje.

8.1. Tuženik pod 2. je u reviziji naveo i da protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP koju je počinio drugostupanjski sud. Međutim, 2. tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio drugostupanjski sud, odnosno u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka ogledala, što je bio dužan učiniti prema odredbi članka 386. ZPP. S obzirom da 2. tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 386. ZPP tuženikov neobrazložen revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije uzeo u obzir.

8.2. Ovdje treba napomenuti da 2. tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka suda drugog stupnja iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

9. Suprotno revizijskim navodima tuženika nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju su tuženici svojim nesavjesnim radom prouzročili, a koju je štetu tužitelj platio trećoj pravnoj osobi (T. Co. Ltd s M.) za koju je obavljao usluge praćenja sportskih događaja i klađenja na sportske događaje u živo.

11. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da su tuženici bili zaposlenici tužitelja, da su im ugovori o radu otkazani Odlukom o izvanrednim otkazima od 4. prosinca 2009., jer su kao radnici tužitelja prouzročili štetu tužitelju, na način da su u razdoblju od lipnja do studenoga 2009., prema prethodnom dogovoru s trećim osobama, obavljali poslove klađenja na različite događaje (u čijoj organizaciji je sudjelovao poslodavac zajedno s trećom osobom kao nalogodavcem), i to za klađenje u živo, na način da su se uplate za te događaje vršile i zaprimale nakon što se događaj već dogodio,

- da tuženici nisu osporavali Odluke o izvanrednom otkazu od 4. prosinca 2009.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod tužitelja postojala propisana procedura za obavljanje poslova klađenja, da je program koji su koristili tuženici u radu ostavljao mogućnost manipuliranja sa unosom podataka - u smislu da radnik koji nadzire sportski događaj može namjerno ili propustom ne reagirati, odnosno reagirati nakon određenog vremena u smislu blokiranja događaja (pritiskom na tipku HOT ili Esc), dok da oprema koju su koristili radnici u radu nije ostavljala mogućnost manipulacije,

- da se toleriralo kašnjenje u reagiranju nakon što se događaj dogodio do 10 sekundi, da su tuženici imali obvezu, ukoliko bi se dogodila situacija koja je onemogućavala da reagiraju do 10 sekundi nakon nastupa događaja, obavijestiti svog nadzornika koji bi ili sam preuzeo pratiti događaj ili na neki drugi način osigurao radniku da obavi posao do kraja,

- da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je kod 1. tuženika utvrđeno kašnjenje zaustavljanja klađenja do 342 sekunde, za 2. tuženika do 57 sekundi, kod 3. tuženika do 143 sekundi,

- da je tvrtka T. Co. Ltd s M., za koju je tužitelj obavljao poslove klađenja, podnijela odštetni zahtjev prema tužitelju 4. prosinca 2009., sa specifikacijom svih klađenja koja su neblokiranjem uplata klađenja nakon postignutog gola uzrokovala štetu (u vidu razlike između isplaćenog iznosa temeljem dobitka za uplatitelja i uplate koju je uplatitelj izvršio na uplatnom mjestu, nakon što se događaj na koje je klađenje obavljeno već dogodio) u razdoblju od 6. travnja 2009. do 17. studenoga 2009.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj po odštetnom zahtjevu tvrtke T. Co. Ltd s M., u cijelosti platio štetu putem kompenzacija u razdoblju od rujna 2011. do srpnja 2013., u ukupnom iznosu od 139.665,00 CHF, da su sve kompenzacije evidentirane u poslovnim knjigama tužitelja, da su prilikom kompenzacija u izjavama o prijeboju (kompenzacijama) prijeboji vršeni u kunama preračunati u CHF prema potraživanju iz odštetnog zahtjeva.

12. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je zaključio, da iako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kompenzacijama isplatio u cijelosti iznos koji je potraživala od njega tvrtka T. Co. Ltd s M., po odštetnom zahtjevu od 4. prosinca 2009., kompenzacije nisu vršene pojedinačno prema terećenju tuženika i za iznose za koje se terete, stoga prvostupanjski sud zaključuje da se šteta koju tužitelj u konkretnom slučaju potražuje nije mogla utvrditi te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu (članak 373.a ZPP) i naložio 1. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 145.127,75 kuna, 2. tuženiku iznos od 26.359,00 kuna i 3. tuženiku 102.279,05 kuna sve sa zateznim kamatama, pozivom na odredbe članka 105. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 94/09 – dalje: ZR) i članka 1061. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO). Naime, tuženici su imali propuste u radu do kojih je došlo njihovom krajnjom nepažnjom, zbog čega su im i izvanredno otkazani ugovori o radu, te s obzirom da je tužitelj – poslodavac isplatio štetu tvrtci T. Co. Ltd s M., drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost tuženika. Činjenica što isplata štete, tvrtki T. Co. Ltd s M., nije vršena pojedinačno prema terećenju tuženika, nego kroz višestruke kompenzacije, drugostupanjski sud zaključuje da se iz izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka, tablica list 112-113 spisa) moglo utvrditi koji iznos su tuženici dužni isplatiti tužitelju.

14. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Odredbom članka 105. stavak 1. ZR propisano je da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Sukladno članku 10. ZR u sporovima iz rada i u svezi s radom primjenjuju se i propisi obveznog prava.

16. Pretpostavke odgovornosti za štetu su šteta, štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje i protupravnost te da bi postojala odštetna odgovornost štetnika potrebno je da se ove pretpostavke kumulativno ostvare. Odgovornost radnika za štetu mora biti posljedica propusta radnika u obavljanju poslova svog radnog mjesta ili u vezi s radom na tim poslovima, i to u odgovarajućoj vrsti i stupnju krivnje (namjera ili krajnja nepažnja). Poslodavac koji tvrdi da mu je radnik uzrokovao štetu treba dokazati koje su to radnje ili propusti radnika koje su dovele do štete prouzročene poslodavcu, u čemu se sastoji šteta kao i njezinu visinu.

17. Valja kod toga imati na umu da „namjera“ i „krajnja nepažnja“ predstavljaju oblike krivnje, s time da se pod „namjerom“ podrazumijeva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok „krajnja nepažnja“ (ili gruba nemarnost) predstavlja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.

18. Slijedom navedenog, tužitelj da bi uspio u sporu trebao je dokazati (sukladno odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da su tuženici (u okolnostima konkretnog slučaja) na radu odnosno u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovali štetu.

19. Prema odredbi članka 1061. stavak 3. ZOO poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

20. Dakle, navedenom odredbom uređeno je pravo poslodavca na regres u odnosu prema zaposleniku.

21. Pretpostavke koje je potrebno ostvariti kako bi poslodavac imao pravo na regres su: da je štetu prouzročio zaposlenik u radu ili u svezi s radom, namjerno ili krajnjom nepažnjom, da je šteta nastala trećoj osobi te da je poslodavac popravio tu štetu trećoj osobi.

22. Poslodavac stječe pravo na regres prema zaposleniku od dana kada je trećoj osobi popravio štetu.

23. Uzimajući u obzir navedeno, a posebno uzimajući u obzir činjenicu da su tuženici kao radnici tužitelja na poslovima klađenja u živo imali propisanu proceduru za obavljanje poslova klađenja, to je po shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud pravilno ocijenio kako je postupanje tuženika u predmetnom slučaju bilo krajnje nepažljivo, jer bi se svaki prosječan radnik, morao ponašati tako da čini ono za što je zadužen u okviru svog radnog mjesta.

24. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao uzročnu vezu u postupanju tuženika (jer su klađenje zaustavljali iznad 10 sekundi od trenutka kada se dogodio događaj na koji se kladi) i nastale štete, krivnju u stupnju krajnje nepažnje, te da je isplatio štetu oštećeniku, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev djelomično ocijenio osnovanim.

25. Visina štete je u skladu s dokazima izvedenim u postupku na tu okolnost.

26. Zbog navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

27. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 20. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina, v.r.