REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1184/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja GU i 2-tužiteljice RU, oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Darku Butiganu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1-tužitelja GU i 2- tužiteljice RU protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 1084/2012-3 od 16. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-626/11 od 7. prosinca 2011., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija 1-tužitelja GU i 2-tužiteljice RU odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
„OBAVEZUJE SE tužena Republika Hrvatska i Republika Hrvatska- Ministarstvo pravosuđa da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude solidarno isplate tužiteljima LU i RU iznos od 720 000,00 kuna na ime naknade štete zbog sprječavanja uvećanja imovine nastale gubitkom stanarskog prava tužitelja na otkup stana br. 13 u [adresa], površine 68,50 m2, a kao posljedica nezakonitog postupanja Općinskog suda u Dubrovniku u postupku donošenja presude P.688/93 od 11. studenog 1993., kojom presudom je otkazan ugovor o korištenju stana, kao i da u istom roku tužiteljima naknade troškove ovog postupka, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“ (točka I. izreke).
Tužiteljima je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 21.600,00 kn (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba 1-tužitelja GU i 2-tužiteljice RU i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnose 1-tužitelj GU i 2- tužiteljica RU (dalje u tekstu: tužitelji) na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, radi utvrđivanja činjenica zašto nisu mogli sudjelovati u parničnom postupku P- 688/2013.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog sprječavanja uvećanja imovine nastale gubitkom stanarskog prava na otkup stana br. 13 u [adresa], površine 68,50 m2, a kao posljedica nezakonitog postupanja Općinskog suda u Dubrovniku u postupku P-688/93 u kojem im je presudom od 11. studenog 1993. otkazan ugovor o korištenju stana.
8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je pred Općinskim sudom u Dubrovniku vođen parnični postupak pod brojem P- 688/93, po tužbi Republike Hrvatske kao tužitelja protiv tuženika GU i RU (ovdje tužitelja), radi otkaza stanarskog prava,
- da je tužiteljima presudom poslovni broj P-688/93 od 11. studenog 1993., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-13/94-2 od 24. siječnja 1994., otkazano stanarsko pravo (na stanu u [adresa]) jer nisu koristili stan duže od 6 mjeseci,
- da je u tom parničnom postupku tuženicima, ovdje tužiteljima, postavljen privremeni zastupnik, sukladno odredbama čl. 84. i 85. ZPP,
- da je u predmetu P-688/93 tuženica RU, ovdje 2-tužiteljica,19. travnja 2002. podnijela prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, koji prijedlog je odbačen rješenjem prvostupanjskog suda od 19. rujna 2002., pozivom na odredbu čl. 421. st. 1. t. 9. ZPP, te odbijen pozivom na odredbu čl. 431. st. 1. t. 2. ZPP te je Županijski sud u Dubrovniku tu odluku potvrdio rješenjem poslovni broj Gž- 1391/02 od 2. siječnja 2003.,
- da je tužba u ovom parničnom predmetu podnijeta 29. rujna 2010.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zbog osnovanog prigovora zastare, navodeći da su tužitelji izgubili pravo zahtijevati ispunjenje obveze, na temelju odredbe čl. 360. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO). Naime, sud ocjenjuje da je 2-tužiteljica RU u trenutku podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu P- 688/93, dakle 19. travnja 2002. znala za navodnu štetu i osobu koja je štetu učinila navodnim nezakonitim postupanjem, a obzirom je tužba u ovom predmetu podnijeta 29. rujna 2010., protekao je trogodišnji rok iz čl. 376. st. 1. ZOO, tj. subjektivni rok koji počinje teći od trenutka subjektivnog saznanja za oštećenika, štetu i osobu koja je štetu učinila. Isto tako da je protekao i objektivni rok od 5 godina, koji počinje teći od trenutka nastanka štete, kada potraživanje apsolutno zastarijeva (čl. 376. st. 2. ZOO).
9.1. Pritom sud prvog stupnja navodi da, bez obzira na nastup zastare, tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je navodno nastala zbog sprječavanja uvećanja imovine nije osnovan, jer nisu ispunjene pretpostavke na kojima bi se temeljila odgovornost tuženice za štetu, obzirom je sud iz svih izvedenih dokaza zaključio da nije bilo nepravilnosti u postupanju suda u postupku P-688/93 te da je sud postupao u skladu sa zakonom i ne postoji odgovornost tuženice za štetu.
10. Drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu suda prvog stupnja da je nastupila zastara potraživanja uzimajući u obzir odredbu čl. 376. ZOO kojom je propisan trogodišnji rok zastare za potraživanje naknade štete. Također prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da se ne može govoriti o nezakonitom ili nepravilnom radu Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu broj P-688/93, u kojem postupku je tuženicima, ovdje tužiteljima postavljen privremeni zastupnik, na temelju čl. 84. st. 1. i st. 2. t. 4. i čl. 85. ZPP, jer da je boravište tuženika bilo nepoznato i nisu imali punomoćnika, slijedom čega nisu bile ispunjene pretpostavke za prekid toga postupka, kako to neosnovano iznose tužitelji.
11. Revidenti neosnovano ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. 12. Tužitelji u reviziji navode da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to Zakon o stanovanju i Zakon o obveznim odnosima, pri čemu ne navode koje su to točno odredbe pogrešno primijenjene, no sadržajno smatraju pogrešnim primjenu odredaba ZOO o zastari.
13. Revidenti neosnovano navode da se sudovi nisu izjasnili kada je šteta nastala, obzirom se iz obrazloženja nižestupanjskih presuda može zaključiti da je šteta nastala pravomoćnošću presude kojom je tužiteljima otkazano stanarsko pravo na predmetnom stanu, a to je 24. siječnja 1994. kada su izgubili stanarsko pravo. Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Odredbom čl. 376. st. 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U konkretnom slučaju 2-tužiteljica je doznala za štetu sigurno 19. travnja 2002. (obzirom je tada podnijela prijedlog za ponavljanje postupka P-688/93), a tužbu je podnijela 29. rujna 2010., dakle preko roka od tri godine od saznanja. Nadalje, odredba čl. 376. st. 2. ZOO propisuje da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
13.1. Dakle, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju već 24. siječnja 1994. bile su ispunjene pretpostavke iz čl. 376. st. 2. ZOO za početak tijeka objektivnog zastarnog roka. Za štetu je 2-tužiteljica saznala 19. travnja 2002. pa su ispunjene i pretpostavke iz čl. 376. st. 1. ZOO za početak tijeka subjektivnog zastarnog roka. Obzirom je tužba u konkretnom slučaju podnesena 29. rujna 2010., to je tužiteljima istekao i objektivni i subjektivni zastarni rok, slijedom čega je predmetno potraživanje zastarjelo.
14. Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo primjenom odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kako to smatraju revidenti.
15. Stoga, obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 19. rujna 2023.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
