REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

Poslovni broj: Ref 29 P : Pn-103/2018-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB G. zastupane po punomoćniku V. L.; B. M., OIB B. N. C. zastupane po punomoćniku V. L.; I. K. S., OIB G. zastupane po punomoćniku V. L.;M. p. B. K. K., G. bb,. zastupanog po punomoćniku V. L.; M. ud. M. K., G. zastupanog po punomoćniku V. L.; J. p. D. K., G. bb, 3 G. zastupanog po punomoćniku V. L., protiv tuženika Ž. U. Z. C. N. P. S. - D. Ž., OIB Split, radi Naknada štete - ostalo, 18. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužiteljima iznos od 600.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 1. 1. 2001. godine pa do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe uspostaviti ranije posjedovno stanje na nekretninama položenim u ZU 190, označenim kao čest. zem. 7115 i sl. (Napomena: Ovaj dio tužbenog zahtjeva bit će preciziran nakon provedenog vještačenja) i baš na način da je dužan ukloniti otpadni i nasuti materijal sa ovih nekretnina, u protivnom ovlašćuju se tužitelji uz prethodno polaganje troškova tuženika, ukloniti isti, sve o trošku tuženika.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parbeni trošak.“

Obrazloženje

Kod Općinskog suda u O. zaprimljena je dana 27. Listopada 2003. Godine tužba tužitelja protiv tuženika radi činjenja i naknade štete.

U tužbi se navodi da je tuženik investitor i izvođač radova, bilo osobno bilo pak po njegovu nalogu i za njegov račun, za izgradnju ceste označene kao I A kraka za

N., koja cesta se proteže preko nekretnina položenih u K. N., a dio kojih nekretnina su vlasnici ili pak suvlasnici upravo tužitelji.

Predmetna cesta građena je potpuno bespravno, bez građevinske dozvole,

bez prethodnog izvlaštenja zemljišta preko kojih je ova prometnica položena, te su tužitelji sa tuženom zaključili ugovor o naknadi, temeljem kojeg su tužitelji prepustili dio nekretnina upisanih u ZU 190 KO T., koje nekretnine su točno značene u točki I. ugovora, te je tuženik platio odgovarajuću, sukladno sporazumu stranaka, utvrđenu naknadu.

Izgradnjom ove prometnice tuženik je uzurpirao pored nekretnina naznačenih u citiranom ugovoru daljnjih 1.850 m² zemljišta što ne bi trebalo biti prijeporno između stranaka a preko kojih zemljišta je položena predmetna prometnica, koja je istina od općeg interesa, međutim, tužiteljima pripada pravo na naknadu jer im je bez ikakve pravne osnove oduzeta naznačena površina.

Imajući u vidu tržišnu vrijednost zemljišta na odnosnom području, te površinu koju je tuženik bez ikakvog pravnog osnova uzurpirao, onda tužiteljima pripada, iz ovog osnova iznos od najmanje 600.000,00 kn, a pored toga, izgradnjom ceste, tuženik je odlaganjem materijala i drugog otpada onemogućio korištenje znatnog dijela nekretnina tužitelja, koji materijal i otpad je odložen bez znanja i suglasnosti tužitelja, pa su tužitelji ovlašteni tražiti uklanjanje predmetnog materijala sa njihovih nekretnina.

Radi svega navedenog traži se od suda da nakon provedenog postupka bude donijeta slijedeća

PRESUDA

1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužiteljima iznos od 600.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 1. 1. 2001. godine pa do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe uspostaviti ranije posjedovno stanje na nekretninama položenim u ZU 190, označenim kao čest. zem. 7115 i sl. (Napomena: Ovaj dio tužbenog zahtjeva bit će preciziran nakon provedenog vještačenja) i baš na način da je dužan ukloniti otpadni i nasuti materijal sa ovih nekretnina, u protivnom ovlašćuju se tužitelji uz prethodno polaganje troškova tuženika, ukloniti isti, sve o trošku tuženika.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parbeni trošak.

U odgovoru na tužbu tužena navodi da poriče osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te traži da sud po provedenoj raspravi istu odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška.

U odnosu na dostavljenu tužbu ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije.

Naime, predmetna cesta izgrađena je prema projektu i na nekretninama koje su prethodno otkupljene i predane u posjed tuženoj, a pobliže označenih u članku 1.

ugovora koji je prilog tužbi.

Za štetu koja je nastala na ostatku nekretnina izvan pojasa zahvata, nasipanjem građevinskog materijala, isključivo je odgovoran izvođač radova C.

. S..

O narečenom svjedoče činjenice:

- da je točkom 2.4.2. i 2.4.3. troškovnika radova, koji je sastavni dio ugovora o izvođenju radova između tužene i izvođača, ugovoren i odvoz materijala do deponija,

- da je izvođač bez naloga tužene, i unatoč upozorenjima od strane nadzornog inženjera da ne odlaže materijal na ostatak nekretnina isti nagurao na nekretnine tužitelja.

Nadalje, netočni su navodi tužitelja iznijeti u točki 2. tužbe da je tužena položila prometnicu preko daljnjih 1850 m2 zemljišta tužitelja.

Suprotno tvrdnji tužitelja svjedoči činjenica da je dana 21. svibnja 2003. godine na licu mjesta uz sudjelovanje, geometra A. B., tužitelja K. B. i

K. M., te nadzornog inženjera gradilišta dipl. ing. L. G. te

predstavnika tužene, utvrđeno da je predmetna javna cesta izgrađena sukladno projektu i parcelacijskom elaboratu, odnosno da je izgrađena na zemljištu koje su tužitelji predali u posjed tuženoj.

Istom prilikom utvrđeno je da je na zemljištu izvan pojasa zahvata u površini od 1850 m2, kojeg su stvarni vlasnici posjednici tužitelji, nastala šteta, na način da je na navedenu površinu nasut građevinski materijal. U odnosu na visinu naknade štete ističe se da tužitelj ne prilaže nijedan dokaz na kojem temelji visinu štete ista je proizvoljno određena, i neosnovano visoka.

Podneskom od 12. Svibnja 2006. Godine punomoćnik tužitelja povukao je točku 2 tužbenog zahtjeva, a smanjio iznos tražbine iz t. 1. tužbenog zahtjeva tako da sada tužitelji potražuju od tuženika iznos od 428,640,00 kn.

Podneskom od 30 svibnja 2008. Godine punomoćnik tužitelja traži da tuženik isplati tužiteljima u iznosu od 408,190,00 kn.

Odlukom Općinskog suda u O. poslovni broj P 447/03 od 12. studenog 2008. Godine sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom 1 i konstatirao da su tužitelji povukli tužbeni zahtjev iz t. 2.

Po žalbi tuženika, Županijski sud u S. rješenjem od 11. Rujna 2009. Godine ukinuo je citiranu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

Nakon ponovljenog postupka ovaj sud je dana 30. ožujka 2012. Godine donio presudu kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica.

Po žalbi stranaka Županijski sud u S. je rješenjem od 27. Rujna 2012.

Godine ponovno ukinuo citiranu presudu predmet vratio na ponovno suđenje.

U obrazloženju svog ukidnog rješenja Županijski sud između ostalog navodi slijedeće:

"Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpe, kako to tvrde, zbog nemogućnosti korištenja znatnog dijela nekretnina upisanih u ZU 190 K.O. K., a koje je tuženik uzurpirao izgradnjom prometnice koja je dobila oznaku županijske ceste broj 6165 G. (D-70)-Z. (D-70), na način što je bez znanja i suglasnosti tužitelja na istima odložio otpadni materijal.

Prvostupanjski je sud po provedenom postupku utvrdio da su tužitelji kao vlasnici nekretnina u pisanih u ZU 190 K.O. K. s tuženikom sklopili tijekom 1998. godine ugovor, predmet kojeg je bila isplata naknade za oduzete nekretnine radi izgradnje dionice ceste I. krak N., da je predmetna dionica dobila oznaku županijske ceste broj 6165 G. (D-70)-Z. (D-70), da je tim ugovorom tužiteljima

isplaćena odgovarajuća naknada, da je tuženik stupio u posjed otkupljenih nekretnina i na istima izgradio predmetnu dionicu ceste, da je tuženik tijekom gradnje te dionice devastirao i dio nekretnina koje nisu bile predmet otkupa na način što ih je nasuo građevinskim materijalom, da su sudski vještaci, i to vještak mjernik N.

K., te R. K. i N. M., vještaci građevinske struke utvrdili

površinu devastirane nekretnine, da je vještak N. M. utvrdio da sveukupna vrijednsot sanacije nekretnina, tj. čišćenje i odvoz rasutog materijala za sve nekretnine iznosi 408.190,00 kuna, dok sveukupna tržna vrijednost predmetnih nekretnina koje su zasute rasutim materijalom u slučaju da se izvrši njihov otkup iznosi 271.705,00 kuna, da prema nalazu i mišljenju istoga vještaka je moguća sanacija u odnosu na nekretnine označene kao čest. zem. 7042/1, površine 408 m2,

čest. zem. 7044/1 površine 150 m2, čest. zem. 7041/1 površine 49 m2 i čest. zem. 7042/2 površine 444 m2, sve k.o. T., na način da se sa njih počisti rasuti građevinski materijal, da sanacija nije moguća u odnosu na nekretnine označene kao čest. zem. 7040/2 površine 84 m2 i čest. zem. 7039 površine 92 m2 k.o. T., da

su tužitelji s navedeni nekretnina sjekli drva i da je tužiteljima zbog radnji tuženika nastala šteta zbog toga što tužitelji više nisu u mogućnosti iskorištavati predmetne nekretnine na način kako su to činili, tj. više ne mogu sjeći drva za ogrjev, a u čemu da se i očituje njihova šteta.

Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96,112/99, 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi s odredbom članka 185. istog Zakona, a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08 i 125/11), djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužiteljima naknadi štetu u odnosu na dio nekretnina, dok je za dio nekretnina taj zahtjev odbio, s time što je, kako je to i prethodno navedeno prekoračio i tužbeni zahtjev nalažući uspostavu ranijeg stanja prije nego što je šteta nastala u odnosu na dio nekretnina.

U ovom slučaju tuženik in concreto odgovara tužiteljima za nastalu štetu po načelu pretpostavljene krivnje, kako to propisuje odredba članka 154. stavka 1. ZOO-a.

Prvostupanjski je sud smatrao da odgovornost tuženika za štetu tužiteljima leži u činjenici da je tuženik kao investitor odgovoran tužiteljima za nastalu štetu zbog devastacije dijela njihovih nekretnina nasipanjem građevinskog materijala, iz kojeg razloga ih više ne mogu koristit na način kako su to činili, jer ne mogu više sjeći drva za ogrjev, dok je u odnosu na dio nekretnina kao prethodno pitanje utvrdio da ih je moguće sanirati, tj. vratiti ih u prvobitno stanje odvoženjem nasutog materijala.

Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi kako prvostupanjski sud ni u ponovljenom postupku nije utvrdio kakva je šteta tužiteljima počinjena, odnosno koju i kakvu štetu trpe zbog nasutog materijala iz iskopa na dijelu njihovih nekretnina, ujedno navodeći (što proizlazi i iz spisa), da im je izgrađena cesta onemogućila pristup nekretninama.

Stoga, činjenica što je izvođač radova (kojemu je investitor bio tuženik i koji je kao takav u konkretnom slučaju odgovoran za štetu ukoliko se ista utvrdi), prilikom izvođenja radova dio materijala (iz priloženih slika proizlazi da se radi o iskopanom materijalu koji je položen uz sami rub prometnice), ostavio na nekretnini tužitelja, ne znači samo po sebi da je tuženik dužan naknaditi štetu ako za tužitelje kao vlasnike nije time nastala nikakva šteta. Ovo, i iz razloga što je u konkretnom slučaju moguće otklanjanje nasutog materijala, odnosno uspostava prijašnjeg stanja kakvo je bilo na pojedinim nekretninama, kako je to prvostupanjski sud utvrdio, zbog čega tužiteljima ne bi pripadala naknada šteta na način kako je isti traže.

Naime, posebno se navodi kako iz iskaza tužitelja pod 1. proizlazi da štetu trpe iz razloga što ne mogu pristupiti predmetnim nekretninama, jer više nema starog pješačkog puta koji je vodio do predmetnih nekretnina, zbog čega da ne mogu više sjeći drva, a u čemu da se i ogleda njihova šteta, dok tuženik tvrdi da im je nudio izgradnju pristupnog pješačkog puta, ali kako su tražili da im se izgradi traktorski pristup, na što tuženik da nije pristao.

Dakle, iz navedenog proizlazilo bi da se šteta tužitelja sastoji u tome što im je izgradnjom pristupnog puta onemogućeno korištenje njihovih spornih nekretnina izgradnjom županijske ceste broj 6165 G. (D-70)-Z. (D-70).

Budući da je tuženik, tužiteljima za preostale ne izvlaštene predmetne nekretnine trebao osigurati pristup kakav su ranije imali, a kako tuženik tvrdi da im je nudio izgradnju takvog pristupa i da su to tužitelji odbili, koju činjenicu prvostupanjski sud nije uopće raspravio niti utvrdio, to je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Naime, ukoliko se utvrdi da je tuženik, tužiteljima nudio izgradnju pristupa kakav su imali prije nego što je izgrađena navedena cesta, a da su to tužitelji odbili prihvatiti, tada tuženik u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZOO-a, ne bi bio odgovoran na štetu koju trpe, budući da im je nudio otklon te štete, a što tužitelji nisu prihvatili.

Međutim, ukoliko se utvrdi suprotno, tada bi tuženik bio isključivo kriv što pristup kakav su tužitelji i ranije imali nije osigurao spornim nekretninama, zbog čega bi u odnosu na visinu štete koji trpe bilo potrebno točno utvrditi u čemu se sastoji ta šteta, odnosno koju su količinu drveća tužitelji godišnje za ogrjev sa spornih nekretnine sjekli i kada su to svake godine činili sve do izgradnje ceste pa ubuduće (bitno za dospijeće kamata,) u odnosu na nekretnine označene kao čest. zem. 7042/1,

površine 408 m2, čest. zem. 7044/1 površine 150 m2, čest. zem. 7041/1 površine 49

m2 i čest. zem. 7042/2 površine 444 m2, sve k.o. T., a koje je moguće sanirati,

odnosno izgraditi im pristupni put, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka N. M..

U odnosnu nekretnine označene kao čest. zem. 7040/2 površine 84 m2 i čest. zem. 7039 površine 92 m2 k.o. T., za koje je isti vještak dao nalaz i mišljenje da ih nije moguće sanirati s obzirom na njihov položaj u odnosu na izgrađenu cestu, potrebno je u odnosu za te nekretnine dopuniti činjenično stanje i utvrditi jesu li imale pristup, pa će ovisno o tom utvrđenju, a imajući i u vidu i prethodno navedeno u odnosu na preostale nekretnine, eventualno utvrđivati njihovu tržna vrijednost, a ne nikako vrijednost koja je potrebna za sanaciju.

Shodno navedenom, u odnosu na žalbene navode tužitelja isteče se kako isti ne mogu sa uspjehom u ovom postupku tražiti da im tuženik isplati ukupnu vrijednost radova za saniranje svih nekretnina u ukupnom iznosu od 408.190,00 kuna, dok sama tržna vrijednost svih spornih nekretnina prema nalazu i mišljenju vještaka iznos 271.705,00 kuna, jer tužiteljima pripada pravo na naknadu štete prema prethodno izloženom samo ukoliko se utvrditi da im tuženik nije nudio otklanjanje uzroka štete (omogućavanjem pristupa i korištenje predmetnih nekretnina na način na koji su prije izgradnje navedene ceste imali), pa ukoliko im je nudio otklanjanje uzroka štete, a oni su to odbili prihvatiti, tada im to pravo ne bi pripadalo prema citiranim propisima.

S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 369. stavaka 1. ZPP-a,

prihvatiti žalbe stranaka, ukinuti predmetnu presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke i predmet u ovom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te će dopuniti činjenično stanje vodeći pri tom računa o svemu prethodno navedenom, pa će sukladno tom utvrđenju utvrditi je li tuženik u konkretnom slučaju postupio protupravno, odnosno utvrdit će uzročnu vezu između njegove štetne radnje i nastale štete, pa ukoliko utvrdi da bi postojala tuženikova odgovornost, tada će utvrditi visinu štete koju trpe, sve imajući u vidu karakter štete u vrijeme kada je ista nastala.

Nakon što prvostupanjski sud postupi po prethodno izloženom, ocijenit će sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a i ponovo odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja."

Ovaj sud je postupio sukladno uputi županijskog suda.

U svom iskazu na ročištu održanom dana 8. Ožujka 2011. Godine tužitelj B. K. navodi da je tužiteljima nastala šteta jer ne mogu uopće pristupiti svojim nekretninama zato što nema više starog puta koji je do njih vodio, a radovima ga je uništio tuženik pa zato tužitelji ne mogu pristupiti svojim nekretninama, niti sjeći drva. Tužitelj navodi da su se obraćali tuženiku koji je rekao da će izgraditi put i time omogućiti pristup njihovim nekretninama ali tuženik to nije napravio.

Tužitelj navodi da je na predmetnim nekretninama južno ispod ceste prije obavljenih radova od strane tuženika imao pješački put koji je koristio u pristupu svojim nekretninama.

Tužitelj nadalje navodi da je tuženik svojedobno nudio tužiteljima izgradnju pristupnog puta do predmetnih nekretnina ali da su tužitelji pri tome tražili traktorski pristup tj. pristup traktorom tim nekretninama na što tuženik nije pristao. Tužitelji su prije izvođenja radova koristili za pristup predmetnim nekretninama dio javne državne ceste i tim su se putem tužitelji koristili u pristupu svojim nekretninama.

Na ročištu kod ovog suda održanog dana 15. Travnja 2013. Godini isti tužitelj navodi da u cijelosti ostaje pri svom prethodnom iskazu. Navodi da tuženik nikada nije tužiteljima nudio izgradnju pristupnog puta do njihovih predmetnih nekretnina kakav su oni imali prije izvedenih radova. Naime, tužitelji su prije izvedenih radova imali široki zemljani put kojim je tužitelj mogao komotno proći kamionom, i to je činio, dakle kamionom je tužitelj pristupao predmetnim nekretninama.

Sa druge strane, tuženik je nudio izgradnju samog pješačkog, dakle, uskog puta kojim mi je tužitelj ne bi mogli pristupiti vozilima svojim nekretninama pa stoga tužitelji nisu htjeli prihvatiti tu njima neadekvatnu ponudu tuženika. Tužitelj navodi da je svake godine barem jednom ili 2 puta godišnje svojim kamionom pristupao predmetnim nekretninama broj čestice 7040/2 i 7039. Na tim nekretninama bi pokupio već otprije posječena drva za ogrjev i nakrcao ih na kamion i odvezao. Tužitelj navodi da je njima onemogućen pristup traktorom na sve predmetne nekretnine, a takav su pristup oni prije imali. Tužitelj navodi da je prije izvedenih radova kamion parkirao na javnom putu i odatle bi odlazio pješke na nekretnine odatle bi dovlači ogrjevno drvo.

Iz citiranih iskaza sud je utvrdio da je tužitelj prije izvođenja redova na predmetnih nekretninama od strane tuženika imao pristupni put predmetne nekretnine južno ispod ceste i to pješački put kojim su se tužitelji koristili za pristup svojim nekretninama. Tužitelj bi parkirao svoj kamion na javnoj cesti i pješačkim putem bi iznosio ogrjevno drvo i stavljao ga na svoj kamion.

Nakon rekonstrukcije odnosno uređenja i proširenja ceste tuženik je tužiteljima ponudio izgradnju pješačkog puta, kakav je i prije postojao, na što tužitelji nisu pristali već su tražili da tuženik napravi prošireni put kojim bi mogli dolaziti kamionom ili traktorom.

Tužitelji su prije izvođenja radova od strane tuženika parkirali svoj kamion na staroj cesti i onda pješačkim putem iznosili drva za ogrjev. Međutim, kako je tuženik tu dionicu ceste renovirao i asfaltirao, tužitelji više ne mogu, kao prije, kamion staviti na javnu asfaltiranu cestu i izvlačiti drva. Za takvu novonastalo stanje nema protupravnosti kod tuženika, pa tuženik nije u obvezi tužiteljima nadoknaditi bilo kakvu štetu.

Ovdje također treba naglasiti, a što je sud utvrdio očevidom na licu, a vidljivo je i iz priloženih vještava, da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu – kamenjaru obraslom samoniklim raslinjem – šumom u cijelosti neupotrebljivim za bilo kakvu obradu i poljoprivrednu proizvodnju, najvećim dijelom gotovo nepristupačnim jer se radi o planinskoj strmini sa velikom visinskom razlikom, zbog čega je tuženik i renovirao taj dio ceste na način da je u tom dijelu učvrstio serpentine.

Kako po ocjeni ovog suda nema protupravnosti na strani tuženika, niti je tužiteljima počinjena bilo kakva šteta jer šuma koja se nalazi na tom području i dalje raste, međutim, zbog velike strmine a ne zbog radnje tuženika, teško ju je eksploatirati, sud je u cijelosti odbio traženje tužitelja odnosno odbio je tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci.

U Splitu, 18. rujna 2023.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana

od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.