REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 7 Us I-499/2023-9

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Jakoplić, u upravnom sporu tužitelja T., p. z., T., T., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41/IV, 2. D. P. iz T., T.i 3. I. K. iz O., U. M. P., obje zastupane po opunomoćenici S. M. P., odvjetnici u Z., F., radi naknade za oduzetu imovinu, 15. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/18- 01/313, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 7. prosinca 2021.

II. Nalaže se tužitelju da 2. zainteresiranoj osobi D. P. i 3. zainteresiranoj osobi I. K. naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 497,71 € / 3.750,00 kn[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ureda državne uprave u Krapinsko-zagorskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Zabok KLASA: UP/I-942-05/97-01/20, URBROJ: 2140-09-02-01/2-18-116 od 12. lipnja 2018. u točki 1. izreke D.P. i I. K., ovdje 2. i 3. zainteresiranim osobama, vraćen je u vlasništvo, svakoj u ½ dijela, poslovni prostor oduzet prijašnjem vlasniku I. P. rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Klanjec, broj: . od 4. kolovoza 1959., koji se nalazi u kući izgrađenoj na k.č.br. ., zk. ul. . k.o. T., danas u suvlasništvu društveno vlasništvo 5/11 dijela, P. M. u 2/11 dijela, P. D., K. I. u 2/11 dijela, upisan u posjedovni list broj . k.o. T. u posjedu P. z. T., a koji se sastoji od 1. lokala za gostionicu površine 41 m[2] , sobe uz gostionicu površine 18,54 m[2] i magazina površine 5,54 m , 2. dućanske prostorije površine 57,40 m[2] , prvog magazina površine 13,40 m , drugog magazina površine 21 m , danas dva poslovna prostora u prizemnoj zgradi na istočnoj strani zgrade koji dijelom ulaze u prizemlje jednokatne zgrade (caffe bar i trgovina) s pomoćnim prostorijama (sanitarije i skladišta), kako je to prikazano u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Z.B. od 14. studenog 2015. (tlocrt prizemlja i presjek A-A). Točkom 2. izreke kao obveznika naknade određeni su Republika Hrvatska i P. z. T., ovdje tužitelja), uz daljnja utvrđenja u točkama 3., 4. i 5. izreke.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja žalbe su izjavili tužitelj te 2. i 3. zainteresirana osoba, koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-01/18-01/313, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 7. prosinca 2021. odbio kao neosnovane.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kojom osporava zakonitost citiranog rješenja tuženika uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku ovog spora (podnescima od 28. studenog 2022., 2. siječnja 2023., 20. veljače 2023.) iznosi brojne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka Z. B. od 14. studenog 2015. i G. H. iz veljače 2018., pri čemu tužitelj navodi dijelove nalaza i mišljenja u odnosu na koje prigovara. Tako tužitelj u svezi s nalazom i mišljenjem vještaka Z. B. od 14. studenog 2015. navodi da je stvarno stanje krivo prikazano upravo na detaljima koji su bitni za ocjenu cjelovitosti, povezanosti i namjene prostora, odnosno da na tlocrtu prizemlja zgrade vještak nije ucrtao terasu ni vrata koja caffe bar povezuju s terasom kao dijelom toga prostora; prostor u zgradi je vještak podijelio u dva dijela tako što je između dijela prostora u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost i dijela u kojem se obavlja djelatnost trgovine ucrtao zid koji u naravi ne postoji. S tim u vezi tužitelj ističe kako je očigledna namjera vještaka ne prikazati stvarno stanje kakvo ono postoji i funkcionira već više od 50 godina, kao ni sadašnju cjelovitost prostora. Stoga smatra da vještak u konkretnom slučaju nije postupao u skladu s pravilima struke, slijedom čega mišljenje vještaka nije rezultat pravilno i savjesno utvrđenog činjeničnog stanja i objektivne ocjene činjenica pa zbog navedenog nije niti stručno niti objektivno niti nepristrano. U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje G. H. tužitelj ističe da vještakinja pogrešno tvrdi da se radi o dva prostora jer se radi o jednom prostoru u kojem se obavljaju dvije djelatnosti. U svezi položaja terase površine 43 m[2] i opisa položaja iste u nalazu i mišljenju tužitelj navodi da se ista nalazi na k.č.br. . i na dijelu k.č.br. . te već više od 50 godina predstavlja jedinstven funkcionalan prostor s prostorom u zgradi (ukupan prostor terase je betoniran, a granica između k.č.br. . i dijela k.č.br. . postoji samo u papirima, ali ne i u stvarnosti). Pri tome tužitelj smatra da je vještakinja pogrešno utvrdila da se terasa nalazi samo na k.č.br. . k.o. T. budući da prostor terase pored navedene čestice dijelom obuhvaća i k.č.br. . k.o. T., odnosno da je ukupan prostor terase uređen već više od 50 godina. U nastavku svog osvrta na nalaz i mišljenje iz veljače 2018. tužitelj navodi da vještakinja potvrđuje da bi diobom sadašnje jedinstvene cjeline, koju čini prostor u zgradi i prostor izvan zgrade na dva dijela, bila bitno okrnjena sadašnja prostorna cjelovitost toga prostora i namjena dijela prostora koji se ne vraća (prostor terase caffe bara) koji sada, po svojoj namjeni, čini cjelinu s poslovnim prostorom u

m2

zgradi. Tužitelj smatra da upravo zbog površine terase od svega 43 nema ekonomskog opravdanja da se prostor terase prenamijeni i upotrijebi za druge svrhe, pri čemu osporava mišljenje vještakinje da se vraćanjem poslovnih prostora na k.č.br. . k.o. T. i zemljišta na k.č.br. . k.o. T. ne bi bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe i prostora. S tim u vezi tužitelj osporava tvrdnju da se vraćanjem prostora ništa neće dogoditi s namjenom prostora jer da se samo radi o pitanjima vlasništva navodeći da pitanje vlasništva prostora nema veze s prostornom cjelovitosti ni s namjenom uporabe prostora i imovine koju je u predmetnom upravnom postupku trebalo utvrditi. Smatra da su vještaci bili dužni ocijeniti cjelovitost prostora uzimajući u obzir sadašnje stanje, a koje stanje nije uzeto u obzir. S tim u vezi tužitelj naglašava da Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, dalje: Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine) ne govori o cjelovitosti prostora i namjeni prostora koji se vraća, već govori o prostornoj cjelovitosti i o namjeni ukupnog prostora, dakle i prostora koji se ne vraća, o čemu se u predmetnom upravnom postupku nije vodilo računa. Pri tome ističe da je zadatak vještaka bio ocijeniti da li bi se vraćanjem dijela sadašnje cjeline bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, a zadatak nije bio utvrditi što bi se sve s nekim prostorom moglo napraviti ni davati prijedloge kako bi se prostor ili neki njegov dio (u nekim drugim okolnostima, različitim od sadašnjih) mogao koristiti. U nastavku tužitelj prigovora i obrazloženju osporenog rješenja jer da istim nije odgovoreno na sve žalbene navode ovdje tužitelja. Predlaže da sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta ovog spora i upravnog postupka pa po provedenom postupku poništi osporavano rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporenog rješenja pa predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

5. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u odgovoru na tužbu navodi da su tužbeni navodi u cijelosti neosnovani te se pridružuje navodima iznesenima u obrazloženju pobijanog rješenja, koje rješenje smatra zakonitim. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

6. Zainteresirane osobe D. P. i I. K., u odgovoru na tužbu prije svega ističu prigovor nepravovremenosti podnesene tužbe, držeći da je tužba podnesena protekom roka od 30 dana, navodeći da ista predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja. U nastavku predmetnog odgovora na tužbu zainteresirane osobe osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev. S tim u svezi ističu da Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine glede poslovnih zgrada i poslovnih prostorija izričito propisuje kao redovitu naknadu obvezu vraćanja u naturi, a obveznik je fizička ili pravna osoba u čijoj se imovini i posjedu nalazi imovina koja se temeljem tog Zakona daje prijašnjem vlasniku, pri čemu su u člancima 52. do 56. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine predviđene iznimke od vraćanja u naturi, koje u konkretnom slučaju nisu ispunjene pa se ti članci ne mogu primijeniti. U odnosu na istaknute prigovore u svezi nalaza i mišljenja zainteresirane osobe navode da su predmetnim nalazima i mišljenjima utvrđene sve bitne činjenice te stvarno stanje na terenu, smatrajući neosnovanom tvrdnju tužitelja da bi se povratom u naturi okrnjila cjelovitost prostora. Predmetni poslovni prostori su građevinske cjeline koje služe svojoj svrsi kao ugostiteljskom objektu i dućanu te se njihovim povratom neće ništa promijeniti, osim osobe koja će se prostorom koristiti. Pri tome se neće mijenjati niti oblik niti površina istih prostora pa se neće okrnjiti prostorna cjelovitost niti prostorna namjena tih prostora. U odnosu na terasu ističu da se radi o zemljištu, prostoru na susjednoj katastarskoj čestici koji je betoniran, ali nema jasnu građevinsku namjenu pa se ne može govoriti da ima određenu namjenu koja bi se trebala ili mogla štiti. Smatraju da su ispunjeni uvjeti za naturalni povrat kao oblik naknade pa predlažu da Sud odbaci tužbu, odnosno odbije tužbeni zahtjev.

7. Ovaj Sud je održao ročište za raspravu 8. rujna 2023., na koje je pristupila samo 1. zainteresirana osoba, a kako su tužitelj, tuženik i 2. i 3. zainteresirana osoba uredno pozvani, ročište je održano u njihovom odsustvu.

8. Među strankama je u ovome sporu sporno je li pravilno odlučeno o zahtjevu ovdje 2. i 3. zainteresirane osobe za naknadu imovine oduzete za jugoslavenske komunističke vladavine.

9. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Prema članku 40. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.

11.1. Sukladno članku 56. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: 1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

12. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je predmetni upravni postupak započeo 27. lipnja 1997. podnošenjem zahtjeva 2. i 3. zainteresirane osobe za naknadu za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Nadalje je utvrđeno da su u tijeku predmetnog upravnog postupka provedena 3 vještačenja, između ostalog, i na okolnost namjene oduzetog poslovnog prostora koji se nalazi na k.č.br. ., k.o. T. , kao i bi li se vraćanjem nacionaliziranih prostora bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine.

12.1 Nastavno, iz nalaza i mišljenja vještaka A. V. iz lipnja 2005. proizlazi da bi se vraćanjem predmetnih poslovnih prostora bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine. Iz nalaza i mišljenja vještaka Z. B. od 14. studenog 2015. proizlazi da je predmet vještačenja zgrada izgrađena na k.č.br. . k.o. T., da je zgrada izvedena dijelom kao prizemna (istočni dio), a dijelom kao jednokatna (zapadni dio), da se poslovni prostori nalaze u prizemnoj zgradi na istočnoj strani i dijelom ulaze u prizemlje jednokatne zgrade. Nadalje proizlazi da se južno od objekta nalazi terasa lokala caffe bara koja se proteže preko parcela k.č.br. . k.o. T. te dijelom preko k.č.br. ., da je oduzeti poslovni prostor podijeljen na dva dijela, na trgovinu koja se nalazi u sjevernom dijelu i koja se sastoji od prodajnog dijela, dva skladišta i sanitarnog čvora za osoblje te caffe bara koji se nalazi u južnom dijelu i sastoji se od lokala, dva skladišta, pred prostora sanitarija te wc-a. K.č.br. . nema vezu s k.č.br. ., već se ta veza ostvaruje preko uskog dijela k.č.br. . uz južnu stranu zgrade, a uski dio k.č.br. . je sastavni dio terase caffe bara. Katastarska čestica se može koristiti za sve namjene koje su u skladu s prostornim planom uređenja Općine Tuhelj, parcela je u građevinskoj zoni oznake M-mješovita, poslovna i javna namjena – izgrađeni dio. Vraćanjem nacionaliziranih prostora ne bi se bitno narušila prostorna cjelovitost, upotreba i namjena imovine budući da vlasništvo ne utječe na mogućnost upotrebe poslovnih prostora koji su izgrađeni na k.č.br. . k.o. T., isti se mogu i dalje koristiti u cijelosti. Vraćanjem prostora, k.č.br. . bi se i dalje mogla koristiti kao dio terase za potrebe caffe bara, ukoliko se novi vlasnici, odnosno posjednici, dogovore oko načina korištenja i isto reguliraju ugovorom. Ukoliko se k.č.br. . ne bi koristila kao terasa, poslovni prostor caffe bara bi i dalje funkcionirao, a čestica bi se mogla koristiti kao na primjer parkiralište, vrt i slično.

12.2. Nadalje, s obzirom da su u citiranim nalazima i mišljenjima navedena suprotna mišljenja u svezi okrnjenosti poslovne cjelovitosti, odnosno namjene uporabe prostora i imovine, provedeno je još jedno vještačenje po vještakinji G. H.. Iz nalaza i mišljenja vještakinje G. H. iz veljače 2018. proizlazi da se poslovni prostori koji se nalaze u zgradi smještenoj na k.č.br. . k.o. T. i dalje mogu koristiti bez promjene namjene, da se zemljište označeno kao k.č.br. . k.o. T., koje je danas uređeno, koristi kao terasa te bi se moglo i dalje koristiti na isti način ako se postigne suglasnost s vlasnicima. Površina koja se danas koristi kao terasa se s obzirom na svoju površinu od 43 m[2] ne može iskoristiti za nikakvu izgradnju, ali se može koristiti na primjer kao parkiralište. Vraćanjem oduzetih poslovnih prostora na k.č.br. . k.o. T. i zemljišta na k.č.br. . k.o. T. ne bi se bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno uporaba prostora i imovine.

13. Prije svega u svezi istaknutog prigovora nepravovremenosti tužbe valja reći sljedeće. Sud je uvidom u spis predmeta upravnog postupka, kojem prileži dostavnica o uručenju osporenog rješenja tužitelju, utvrdio da je tužitelj osporeno rješenje tuženika zaprimio 28. prosinca 2021., da prvi dan roka za podnošenje tužbe počinje teći 29. prosinca 2021., da je tužba zaprimljena na Sudu 28. siječnja 2022. (predana na poštu preporučeno 27. siječnja 2022.), slijedom čega je tužba podnesena pravovremeno, odnosno u roku od 30 dana u skladu s člankom 24. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: Zakon o upravnim sporovima). Stoga su u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima navodi 2. i 3. zainteresirane osobe.

14. U odnosu na meritum ove upravne stvari valja reći sljedeće. Odlučne činjenice za rješenje ove upravne stvari odnose se na činjenice za čije je utvrđivanje potrebno posebno stručno znanje, kojim ne raspolože službena osoba koja je vodila postupak. Stoga je u tijeku upravnog postupka proveden dokaz vještačenjem upravo kako bi se utvrdile odlučne činjenice, o kojima ovisi rješenje ove upravne stvari.

14.1. Nastavno, tužitelj prigovora citiranim nalazima i mišljenjima vještaka Z. B. i vještakinje G. H., smatrajući da isti nisu niti stručni niti objektivni niti nepristrani. Međutim, takvi navodi se ne mogu prihvatiti osnovanima. Naime, tužitelj, osim paušalnim navodima, u tijeku ovog spora nije osporio pravilnost istih niti je doveo u sumnju činjenice utvrđene u istima budući da nije predlagao izvođenje dokaza po neovisnom sudskom vještaku koji bi eventualno doveo u sumnju činjenice utvrđene u predmetnim nalazima i mišljenjima. Kako Sud ne raspolaže posebnim stručnim znanjem te bi Sud takvim postupanjem prekoračio svoje ovlasti to je Sud u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja kako vještaka Z. B., tako i vještakinje G. H.. Prema shvaćanju ovog Suda citirani nalazi i mišljenja, kako vještaka Z. B., tako i vještakinje G. H., su stručni, objektivni, argumentirani, jasni i cjeloviti, sastavljeni u skladu s pravilima struke te je istima odgovoreno na postavljenu zadaću vještačenja. Stoga su u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

14.2. Dakle, kako iz nalaza i mišljenja vještaka Z. B. i vještakinje G. H. proizlazi da se vraćanjem oduzetih poslovnih prostora na k.č.br. . k.o. T.i zemljišta na k.č.br. . k.o. T.ne bi bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno uporaba prostora i imovine, to je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja. Naime, člankom 40. stavkom 1. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine jasno je propisano da se prijašnjem vlasniku daju u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.

14.3. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 55. točke 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u svezi okrnjenosti prostorne cjelovitosti, odnosno namjene uporabe prostora i imovine, odnosno nije utvrđeno da bi se vraćanjem oduzetih poslovnih prostora bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno uporaba prostora i imovine, to se citirani članak nije mogao primijeniti u ovoj upravnoj stvari. Stoga su upravna tijela pravilnom primjenom citiranih odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odlučila o predmetnom zahtjevu ovdje 2. i 3. zainteresiranih osoba. Slijedom navedenog, i u tom dijelu su ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

14.3. Tužitelj prigovara i sadržaju obrazloženja osporenog rješenja navodeći kako je istim nije odgovoreno na sve žalbene navode. Međutim, prema shvaćanju ovog Suda, osporeno rješenje sadrži sve zakonom propisane dijelove, odnosno sastavljeno je u skladu s člankom 206. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96, dalje: Zakon o općem upravnom postupku), a kojim člankom je propisan sadržaj obrazloženja rješenja. Tuženik je dao jasne, valjane i argumentirane razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je donio osporeno rješenje. Slijedom navedenog, ocijenjeni su neosnovanima tužbeni navodi i u tom dijelu.

15. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. 2. i 3. zainteresirana osoba se postavile zahtjev za naknadu troškova ovog spora. Člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora. Kako su 2. i 3. zainteresirana osoba uspjele u ovom sporu to je istima u skladu s člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima u svezi s Tbr. 23. točkom 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa o nagrdama i naknadi troškova za rad odvjetnika) priznat zatraženi trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku za sastav odgovora na tužbu u iznosu od po 497,71 €. Pri tome je tijek zakonske zatezne kamate određen u skladu s člankom 29. stavkom 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu Zakon o obveznim odnosima). Zakonska zatezna kamata ne može početi teći prije isteka roka za dobrovoljno izvršenje obveze, a koji rok počinje teći tek nakon pravomoćnosti odluke o troškovima upravnog spora. Ukoliko bi zatezna kamata tekla od presuđenja moglo bi se tumačiti da je tuženik u obvezi platiti trošak uvećan za zateznu kamatu i u slučaju plaćanja obveze u paricijskom roku. Međutim, do obveze plaćanja zakonskih zateznih kamata može doći tek po proteku roka za dobrovoljno izvršenje, u kojem slučaju će kamata početi teći od donošenja odluke koja se prisilno izvršava (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž- 356/19-2 od 18. travnja 2019. i poslovni broj Usž-2586/2020-2 od 7. srpnja 2020.).

16.1. 2. i 3. zainteresiranoj osobi nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 7. prosinca 2022, 11. siječnja 2023. i 25. svibnja 2023. iz razloga što se u upravnom sporu dodjeljuju troškovi koji su nužni i opravdani, a navedene podneske sud ne smatra opravdanim troškovima (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Usž-4218/2022-2 od 18. siječnja 2023.). Također, 2. i 3. zainteresirana osoba su zatražile naknadu troškova predmetnog upravnog postupka, kao i troškove sastava odgovora na tužbu od 21. prosinca 2000. te 30. travnja 2007. U odnosu na zatraženi trošak predmetnog upravnog postupka valja reći kako isti 2. i 3. zainteresirana osoba ne mogu zatražiti u ovom sporu, već su takav zahtjev mogle postaviti u okviru konkretnog upravnog postupka. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako su zatražile naknadu troškova, a koji zahtjev je odbijen prvostupanjskim rješenjem od 12. lipnja 2018. Što se tiče sastava odgovora na tužbu od 21. prosinca 2000. te 30. travnja 2007. valja reći kako su 2. i 3. zainteresirana osoba naknadu istih troškova mogle zatražiti u okviru konkretnih upravnih sporova koji su se vodili pod poslovnim brojevima Us-8838/2000 i Us-3754/2007, ali ne i u ovom upravnom sporu. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Rijeci 15. rujna 2023.

S u d a c

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

Dostaviti:

- tužitelju T., p. z., T., T.,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb,

- 1. zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Savska cesta 41/IV, Zagreb,

- opunomoćenici 2. i 3. zainteresirane osobe S. M. P., F., Z.