Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1882/2021-5

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz S., OIB:…., zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K. i I. B. iz S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:….., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-238/2019-29 od 15. srpnja 2021. i rješenja toga suda poslovni broj P-238/2019-27 od 8. lipnja 2021., na sjednici vijeća 14. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-238/2019-29 od 15. srpnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika i ukida rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-238/2019-27 od 8. lipnja 2021. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.625,51 kn/ 879,36 eur[1] temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 27.938,90 kn/ 3.708,13 eur temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 12.800,00 kn/ 1.698,85 zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik sadržajem žalbe pobija i raspravno rješenje prvostupanjskog suda od 8. lipnja 2021. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana samo u dijelu kojim se pobija rješenje suda prvog stupnja o preinaci tužbe, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 6.625,51 kn/ 879,36 eur sa zateznim kamatama (temeljem preplate po osnovi promjenjive kamatne stope) te u iznosu od 27.938,90 kn/ 3.708,13 eur (temeljem preplate po osnovi valutne klauzule).

6. Tuženik u žalbi prije svega ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 190. ZPP-a jer da sud prvog stupnja nije obrazložio iz kojih je razloga dopustio preinaku tužbe i da nije bilo uvjeta za dopuštanje preinake tužbe. Pritom su osnovane žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio citirane odredbe, ali ne iz razloga na koje se u žalbi poziva, nego zbog toga što se ovdje ne radi o preinaci tužbe.

6.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu pozivom na odredbu čl. 186. b. st. 3. ZPP-a te je postavila tužbeni zahtjev na način da je zatražila da joj tuženik isplati u roku od 15 dana novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji se zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi imaju vratiti tužiteljici i čija će se visina odrediti nakon što tuženik tužiteljici ili sudu dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje. Nadalje, proizlazi da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 17. veljače 2021. precizirala tužbeni zahtjev i zatražila isplatu iznosa od 6.625,51 kn temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate te iznosa od 27.938,90 kn temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF zajedno sa zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, te je prvostupanjski sud ovu radnju tretirao kao preinaku tužbe i raspravnim rješenjem od 8. lipnja 2021. je dopustio tu preinaku.

6.2. U odnosu na zahtjev istaknut u tužbi, tuženik u žalbi osnovano ukazuje da zahtjev nije postavljen u skladu s odredbama ZPP o stupnjevitoj tužbi (čl. 186. b. st. 3. ZPP-a) te tužiteljica nije dokazala da je tuženik onemogućio tužiteljici pribavljanje potrebnih podataka o prometu po predmetnom kreditu i promjeni kamatnih stopa, otplatnog plana i sl., radi izračuna predmetne tražbine. Stoga proizlazi da tužiteljica u tužbi nije postavila određeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186. ZPP jer nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava pa je prvostupanjski sud trebao u skladu s čl. 109. st. 1. i 2. ZPP-a pozvati tužiteljicu da tužbu ispravi. Budući da je to propustio učiniti, a tužiteljica je navedeni nedostatak tužbe ispravila podneskom od 17. veljače 2021., kojom je postavila određeni tužbeni zahtjev, nije bilo potrebe odlučivati primjenom odredbe čl. 190. ZPP-a (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2237/2014-2 od 4. lipnja 2019.). Zbog toga je žalba tuženika uvažena i ukinuto rješenje suda prvog stupnja radi ostvarene relativno bitne povrede, pri čemu nema potrebe vraćati predmet na ponovan postupak u smislu čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

8. Tuženik se u žalbi neosnovano sadržajno poziva na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje pa tako u konačnom i ulaganjem ovog pravnog lijeka, te stoga nisu prihvaćeni žalbeni navodi kojima tuženik upire na to da je pobijana presuda donesena povredom načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 8. svibnja 2007. Ugovor o kreditu za iznos od 21.365,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Budući da se kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, kraj utvrđenja da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81., 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07-dalje: ZZP/03) te čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13- dalje: ZZP/07), te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštenih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

9. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala je razlika u iznosu kamata primjenom kamatne stope iz čl. 2 Ugovora u visini 5,20% i stopa koje je tuženik obračunavao u iznosu od 1.485,08 CHF, odnosno 6.625,51 kn, a razlika u iznosu anuiteta u istom razdoblju je iznosila 27.821,32 kn, da negativna tečajna razlika iznosi 117,58 kn, a pozitivna tečajna razlika iznosi 27.938,90 kn, slijedom čega prihvaća konačno određeni tužbeni zahtjev tužiteljice sa zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta do isplate.

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 3. svibnja 2019.

11. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pored toga, prvostupanjski sud utvrđenje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije temeljio isključivo na utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje tuženika na štetu tužiteljice kao potrošača prilikom ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

, pravilnim utvrđenjem da je tuženik postupao jednostrano postavljajući uvjete na koje tužiteljica kao ugovorna strana nije mogla utjecati kako u odnosu na ugovaranje kamatne stope, tako i u odnosu na dobivanje spoznaja o mogućim promjenama u kretanju vrijednosti valute CHF tijekom ugovornog odnosa . Treba napomenuti da su točne tvrdnje žalitelja da je tuženiku u ovom postupku dopušteno dokazivati da je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, s obzirom da predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu nije bila okolnost jesu li određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, slijedom čega je banka u svakom pojedinačnom sporu ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, tuženik je predložio saslušanje tužiteljice i svjedokinje S. N., zaposlenice tuženika, na okolnost pojedinačnog pregovaranja o valutnoj klauzuli i to pružanja svih informacija kojima je i sam raspolagao te na okolnost tužiteljici ponuđenog izbora između više različitih kredita i svjesnog odabira kredita vezanog za valutu CHF, te je prvostupanjski sud saslušao predloženu svjedokinju i tužiteljicu, međutim iz iskaza svjedokinje ne proizlazi da je na bilo koji način sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, niti je svjedokinja potvrdila da su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o rizicima i drugim bitnim parametrima osporenih ugovornih odredaba koje su trebale biti dane tužiteljici prije sklapanja ugovora, niti je to potvrđeno iskazom tužiteljice, te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica nije pregovarala o podizanju kredita kod tuženika na način da je tuženik kao kreditor omogućio i pružio tužiteljici bilo kakve informacije u svezi kreditiranja vezanog za valutu CHF, da tužiteljicu nije upozorio na mogućnosti promjene vrijednosti valute, odnosno upoznao s parametrima prema kojima može doći do promjena vrijednosti kao financijska institucija koja ima saznanja o istima, niti da je tuženik kao kreditor omogućio i pružio tužiteljici bilo kakve informacije u svezi kretanja i promjene kamatne stope.

12. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time R. A. d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtoužena R. A. d.d.kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika

, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Stoga, kako su sporne odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

14. Pri tome, pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati bez njihove primjene s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Treba istaknuti da sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Neosnovano tuženik iznosi i prigovore kojima upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja.

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa tužiteljici, visinu kojih je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

15.1. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužiteljici pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja, a niti prigovor radi prebijanja kao procesni prigovor.

16. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

16.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

17. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu nije osnovana žalbena tvrdnja da bi se na ročištima od 20. listopada 2020. i 27. travnja 2021. raspravljalo samo o procesnim pitanjima, naprotiv radi se o ročištima na kojima se raspravljalo o svim pitanjima pa je sud prvog stupnja pravilno dosudio nagradu za zastupanje po odvjetniku u punom iznosu. Tužiteljica ima pravo i na nagradu zbog pristupa njena punomoćnika na ročište za objavu presude i protivno žalbenoj tvrdnji, radi se o nužnom trošku jer ta procesna radnja proizvodi daljnje procesne učinke (računanje rokova za žalbu). Također, opravdano je tužiteljici odmjeren trošak sastavljanja podnesaka od 29. srpnja 2019. i 28. listopada 2020. jer je tim podnescima tužiteljica dostavila dokaze o uplati sudske pristojbe i predujma za vještačenje na poziv suda prvog stupnja.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer u pretežitom dijelu nije uspio u žalbenom postupku.

U Rijeci 14. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.