Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-802/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B., OIB: ..., iz V., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u N., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., Stalna služba u N., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-358/2020-17 od 20. lipnja 2023. u sjednici vijeća 14. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-358/2020-17 od 20. lipnja 2023. pod toč. I. izreke i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.235,56 EUR/9.309,32 kn.

II. Nepobijani dio toč. II. izreke kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška ostaje neizmijenjen.

III. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj P. B., OIB: ..., iz V., vlasnik nekretnine upisane u z.k. ul. br. 9 k.o. V., kč.br. 436 S. oranica površine 5077 m2, što je tužena Republika Hrvatska, OIB: ..., dužna priznati i trpjeti brisanje svoga vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istodobni upis toga vlasništva u korist tužitelja, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.235,56 eura/9.309,32 kn1 roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva kčbr. 436 oranica S. sa 5077 m2 upisane u zk.ul. 9 k.o. V., uz brisanje prava vlasništva tuženice i upis prava vlasništva tužitelja, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama tužitelja da je temeljem dosjelosti, uključujući i posjed pravnih prednika, stekao pravo vlasništva.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je kčbr. 436 upisana u zk.ul. 9 k.o. V. u vlasništvu tuženice i da je nastala 2011. u postupku preoblikovanja zemljišne knjige od stare kčbr. 1263/5 upisane u zk.ul. 1789 k.o. V. također u vlasništvu tuženice, da je u tom postupku rješenjem zemljišnoknjižnog suda nekretnina upisana kao vlasništvo tužitelja na temelju evidentiranog posjeda tužitelja, ali je po prigovoru tuženice rješenjem zemljišnoknjižnog suda upisana kao vlasništvo tuženice;

- da je nekretnina stare oznake kčbr. 1263/5 oranica sa 5463 m2 bila predmetom darovnog ugovora ovjerenog kod javnog bilježnika 5. svibnja 1998. kojim je tužiteljev otac M. B. istu darovao tužitelju i da je temeljem tog ugovora evidentiran posjed tužitelja 1998. kod nadležnog ureda za katastar;

- da iz povijesnog izvatka za zk.ul. 1789 k.o. V. proizlazi da je kčbr. 1263/5 upisana kao društveno vlasništvo 19. listopada 1978., a od 31. ožujka 2006. kao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske, dok je iz povijesnog izvatka za zk.ul. 673 k.o. V. razvidno da kčbr. 1263/5 potječe od plemića P. dr. T. kojemu je 15. lipnja 1946. ista oduzeta temeljem odluke Kotarskog suda u Našicama i uknjižena u korist FNRJ;

- da svjedoci I. Z. i S. Š. u iskazima potvrđuju da je predmetna nekretnina u posjedu tužitelja koji je redovno obrađuje, da od kada pamte (a rođeni su 1970. i 1962.) nekretnina je u posjedu obitelji B., na način da je istu obrađivao tužiteljev djed P., nakon njega tužiteljev otac M. i potom tužitelj kojemu je otac darovao nekretninu, da je na nekretnini uzgajana pšenica i kukuruz, time da je svjedok S. Š. kao dijete dolazio na nekretninu s roditeljima i pomagao u njezinoj obradi te pretpostavlja da su tužiteljevi prednici nekretninu stekli od plemićkog dobra koje postojalo na tom području obzirom su i njegovi preci nekretnine stekli na isti način, kao i da posjed tužitelja i njegovih prednika nitko nije osporavao;

- da tužitelj u iskazu navodi da mu je nekretninu darovao otac M. koji je cijelu svoju imovinu darovao djeci na način da je određene nekretnine darovao njemu a određene drugom sinu (njegovom bratu) Ivici, da je otac M. predmetnu nekretninu naslijedio od svog oca P. koji je istu kupio prije Drugog svjetskog rata od tadašnjeg vlasnika (grofa), da ovo saznanje ima kako iz pričanja oca M. tako i djeda P., te da je nakon darovanja 1998. evidentiran u katastru kao posjednik nekretnine i za istu ostvaruje državne poticaje iz poljoprivrede,

- da je na uviđaju uz sudjelovanje geodetskog vještaka identificirana predmetna nekretnina, u naravi oranica zasijana pšenicom, koja se nalazi sjeveroistočno od naselja V. i do koje se dolazi poljskim putem,

pa prihvaćajući iskaze svjedoka vjerodostojnim, obzirom kao mještani imaju neposredna i posredna saznanja (iz pričanja predaka) o posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika, prvostupanjski sud utvrđuje da se nekretnina od davnine nalazi u posjedu obitelji tužitelja, te da posjed nikada nije oduzet niti osporen iako je nekretnina bila konfiscirana. Na poštenje posjeda ne utječe činjenica što se tuženica upisala u zemljišnoj knjizi kao vlasnica nekretnine (po sili zakona) jer tužitelj nije imao razloga posumnjati da nema pravo na posjed, tim više što je posjed formaliziran u katastarskim podacima, a tuženica nikada nije bila u posjedu niti isti tražila. Pozivajući se na čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., u daljnjem tekstu: ZV) koji propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, te uzimajući u obzir da je djed tužitelja P. B. nekretninu stekao krajem 1930- tih godina to zaključuje da je primjenom pravnog pravila iz paragrafa 1460. Općeg građanskog zakonika tužiteljev djed stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti na temelju poštenog posjeda. Računajući u vrijeme dosjelosti i razdoblje prije 8. listopada 1991. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., u daljnjem tekstu: ZV/96) koja je bila na snazi do 17. studenog 1999. (kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske), a da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ubraja u vrijeme dosjelosti je izraženo kao pravno shvaćanje u dosljednoj sudskoj praksi, pa tako npr. u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., koja praksa se oslanja na stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske, kao i da za stjecanje prava vlasništva na temelju čl. 388. st. 4. ZV/96 nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe u sudskom postupku za utvrđenje prava vlasništva, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti od 40 godina svakako isteklo 1. siječnja 1997. kada je stupila na snagu odredba čl. 388. st. 4. ZV/96 i da je tužitelj stekao pravo vlasništva primjenom čl. 159. st. 4. ZV-a.

7. U žalbi tuženica smatra da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti. To iz razloga što tužitelj nije priložio materijalni dokaz o stjecanju predmetne nekretnine na temelju kupoprodaje 1938. od plemićkog dobra, dok je iz priložene materijalne dokumentacije evidentno da je na temelju rješenja S. O. N. od 19. listopada 1978. nekretnina upisana kao društveno vlasništvo – predmnijevano vlasništvo Republike Hrvatske, a kako je poljoprivredno zemljište to je tuženica stekla pravo vlasništva ex lege primjenom čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 34/91). Osim toga tužitelj nije dokazao pravni slijed posjedovanja u razdoblju od 40 godina, a sud nije uzeo u obzir da je tužitelj postao nepošten posjednik kada je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga za k.o. V. saznao da je tuženica upisana kao vlasnica. Zaključno osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka koji "nisu dokaz takve kvalitete" da bi se na njima temeljila sudska odluka, ukazujući i na proturječnost u iskazima svjedoka I. Z. i S. Š. jer je jedan izjavio da su seljaci kupovali zemlju od obitelji P., a drugi da je grof A. dijelio zemlju građanima.

8. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže odbiti žalbu.

9. Primjenom čl. 365. st. 1. ZPP-a ovaj sud uzima da tuženica pobija presudu pod toč. I. izreke i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka, pa je ovaj sud toč. II. izreke presude konstatirao da toč. II. izreke u dijelu odbijenog zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom žalbenog postupka.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, time da tuženica iako pobija presudu i iz tog zakonskog razloga niti sadržajno, a niti prema zakonskom određenju ne ukazuje na ijednu od bitnih povreda.

11. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Prvostupanjski sud je proveo sve predložene dokaze, iste je analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te je o pravno relevantnim činjenicama iznio jasne i određene razloge koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza.

12.1. Točni su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da tužitelj ne raspolaže kupoprodajnim ugovorom iz 1938. kojim je njegov djed stekao nekretninu od plemića P. dr. T.. Međutim, svjedoci su u iskazima potvrdili da je navedeni plemić raspolagao nekretninama u korist mještana prije početka Drugog svjetskog rata i da su mještani tog kraja stjecali nekretnine „od plemićkog dobra“, pa tako i preci saslušanog svjedoka S. Š.. Svjedoci su iskazivali o posjedu obitelji B. od tužiteljevog djeda P., tužiteljevog oca M. (koji je naslijedio P.) do tužitelja, jasno opisujući da o određenim činjenicama imaju neposrednih saznanja ( o posjedu tužiteljevih predaka - djeda P. i oca M.), a o određenim iz pričanja svojih predaka (o stjecanju nekretnine tužiteljevog djeda P. od plemića).

12.2. Navedene iskaze svjedoka prvostupanjski sud je komparirao i sa stanjem povijesnog zk. izvatka iz kojeg je evidentno da je plemić P. dr. T. raspolagao s određenim nekretninama u razdoblju između 1926. do 1940. jer su se na određenim nekretninama fizičke osobe koje su stekle nekretnine uknjižile u zemljišnoj knjizi, te uvažavajući razloge radi kojih se tužiteljev djed nije uknjižio a koje je tužitelj opisao tijekom postupka, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 8. ZPP-a prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne i na njima utemeljio utvrđenje odlučnih činjenica o posjedu pravnih prednika tužitelja.

13. Tuženica ne tvrdi da je tužitelju ikada osporila pravo na posjed, već samo tvrdi da je vlasništvo stekla temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine br. 34/91.), dok sada u žalbi navodi da je tužitelj prestao biti pošteni posjednik kada je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige saznao da je tuženica uknjižena kao vlasnica. Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a prema st. 5. cit. zakonske odredbe posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

13.1. Kako tuženica nije dokazala da posjed tužitelja i njegovih prednika nije bio pošten u razdoblju do pokretanja postupka preoblikovanja zemljišne knjige 2011., a da tužitelj i njegovi prednici nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed jer im to pravo faktično nikada nije osporeno niti dovedeno u pitanje, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika sve do 2011. kada tužitelj saznaje za upis prava vlasništva tuženice bio pošten.

13.2. Računajući pošteni posjed prednika tužitelja (djeda P.) najkasnije od 1940., preko tužiteljevog oca M. koji je naslijedio oca P., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti stupanjem na snagu ZV-a 1. siječnja 1997. Prvostupanjski sud je pravilno uračunao u vrijeme dosjelosti razdoblje do 8. listopada 1991., obrazlažući razloge takvom stajalištu, koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, pa se tuženica koja očito ne prihvaća ustaljenu sudsku praksu upućuje na toč. 21. do toč. 26. obrazloženja prvostupanjske presude.

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

15. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, time da je razloge o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice i visini odmjerenih troškova iznio pod toč. 27. obrazloženja presude.

16. U žalbi tuženica navodi da trošak sastava podneska od 19. siječnja 2021. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu nije bio potreban za postupanje, te da su pogrešno priznati troškovi pribave uvjerenja o statusu nekretnine, povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka i povijesnih podataka iz katastra nekretnina.

17. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravo tužitelja na trošak sastava očitovanja na odgovor na tužbu jer tužitelj na isti ima pravo obzirom je tuženica u odgovoru na tužbu činjenično i pravno osporila navode iz tužbe, pa je pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju priznat navedeni trošak. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravo na trošak pribave uvjerenja o statusu nekretnine, povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka i povijesnog posjedovnog lista jer su navedeni dokumenti pribavljeni radi dokazivanja relevantnih činjenica (što ne spori niti tuženica) i za pribavu svakog od njih tužitelj ima pravo na trošak primjenom Tbr. 32. st. 3. Tarife, koji se odnosi na nagradu odvjetnika za njihovu pribavu neovisno o plaćenoj upravnoj pristojbi.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.235,56 EUR/9.309,32 kn.

19. Tužiteljica nema pravo na trošak sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok trošak sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe koji potražuje tužitelj nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 14. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.