Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-777/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. M., OIB: ... iz S., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. N. T. i M. B. u S., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 12. svibnja 2023. broj P-332/2020-26, u sjednici vijeća 14. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku od 12. svibnja 2023. broj P-332/2020-26.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 6.324,42 EUR/47.651,34 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.196,83 EUR/16.552,02 kn sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22,. 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa koji je platila tuženici temeljem ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 158-50-4169510 od 8. lipnja 2007. kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 8. lipnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 158-50- 4169510 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 37.087,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu), te ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu);

- da je ugovaranje ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužiteljica ovlaštena se pozvati u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u konkretnoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopila Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila i da je isti potpisala u Auto kući P. gdje je automobil odabrala, da je Auto kuća nudila kredit samo te vrste navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu, da je automobil kupila za svoje privatne potrebe, da joj je poznat pojam valutne klauzule, ali je nitko nije upozorio na rizik ugovaranje valutne klauzule u CHF;

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, obzirom u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 9. rujna 2020. da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO);

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka V. P. i usmenom dopunom nalaza utvrđeno da je tužiteljica isplatila tuženici radi promjene tečaja CHF, obračunavajući anuitete kreditne obveze prema tečaju po kojem je tužiteljici kredit isplaćen, iznos od 47.651,34 kn, da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, te da uopćeni prigovori tuženice ne dovode u sumnju objektivnost i stručnost nalaza vještaka;

- da je tuženica istakla uvjetni prigovor radi prijeboja eventualno izračunate razlike kada je kredit otplaćivan po tečaju CHF koji je bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, te da prigovor tuženica nakon financijskog knjigovodstvenog vještačenja kojim je utvrđena negativna tečajna razlika nije kvantitativno odredila pa sud o istom nije odlučivao,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je otplata anuiteta vezana uz valutu CHF ništetna iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi koju je sastavila tuženica i o kojoj se nije pregovaralo, pa tužiteljica nije informirana o riziku promjena tečaja koji su vezani uz valutu CHF a kojeg nema u valutnoj klauzuli koji je vezan uz EUR, kao niti o povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Stoga tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO-a u visini isplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu od 6.324,42 EUR/47.651,34 kn sa zateznom kamatom. Prijedlog za saslušanje svjedoka I. K. prvostupanjski sud je odbio kao nepotreban jer je isti kao javni bilježnik solemnizirao Ugovor o kreditu te isti nije mogao upoznati tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli koja je vezana uz CHF.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je presudu utemeljio na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 obzirom Ugovor o kreditu nije bio predmet tog postupka, a primjenom pravila o teretu dokazivanja tužiteljica je trebala dokazati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su razmatrani u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Osporava pravo tužiteljice na preinaku tužbe i ovlast prvostupanjskog suda istu dopustiti. Osim toga smatra da je sud propustio provesti dokaze koje je predložila, obzirom nije saslušao tužiteljicu i javnog bilježnika čime je tuženicu onemogućio u dokazivanju svojih tvrdnji. Sud nije uzeo u obzir čl. 295. ZOO-a te je zanemario da su opći akti tuženice sastavni dio Ugovora o kreditu, što proizlazi iz čl. 9. Ugovora o kreditu i da tužiteljica nije imala namjeru ugovoriti kunski kredit pa je sada "takav kredit nametnut od prvostupanjskog suda", te osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u svezi istaknutog prigovora zastare i prava na kamatu. Radi svega navedenog smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl.190., 502.c i čl. 221.a ZPP-a na koje tuženica sadržajno ukazuje u žalbi.

9. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev za 1,11 kn/0,15 EUR, što predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a. Iako prvostupanjski sud o preinaci tužbe nije odlučio rješenjem, pretpostavke za dopustivost preinake povišenjem zahtjeva nakon vještačenja su bile ostvarene primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa to što je izričito nije dopustio nije utjecalo na zakonitost presude. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da sud nije imao ovlasti dopustiti preinaku tužbe.

10. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da sud nije mogao cijeniti osnovanost zahtjeva tužiteljice primjenjujući presudu iz postupka kolektivne zaštite i da je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c i čl. 221.a ZPP-a.

10.1. U kolektivnom sporu na temelju tamo izvedenih dokaza pravomoćno je utvrđena nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

10.2. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.3. U konkretnom sporu tuženica nije predlagala saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom na okolnosti da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora informirana o rizicima fluktuacije tečaja, nego je predlagala saslušanje javnog bilježnika, a na temelju kojeg dokaza se ta činjenica ne utvrđuje obzirom to nije bila dužnost javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu.

10.4. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i utvrdio da je ona sklopila Ugovor o kreditu u auto kući i da ni o čemu nije informirana od djelatnika tuženice jer u banci nije ni bila. Kako je podigla kredit radi kupnje osobnog vozila u privatne svrhe, što je i ugovorena namjena, to je Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača kako je definiran čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja ugovora (Narodne novine br. 96/03.) i kao potrošač uživa pravnu zaštitu.

11. Dakle, uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženici, te da isto tuženica nije dokazala u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu (kao prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu) pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

12. Kako čl. 323. st. 1. ZOO-a propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, a da je temeljem nalaza vještaka prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatila tuženici iznos od 6.324,42 EUR/47.651,34 kn, te da je i prigovor zastare pravilno ocijenjen neosnovanim jer nije protekao opći zastarni rok od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe (9. rujna 2020.), to je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

14. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a na način da je tužiteljici dosuđen trošak od 2.196,83 EUR/16.552,02 kn za radnje koje su navedene pod toč. 33. obrazloženja.

15. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

16. Kako drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u žalbenom postupku (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio toč. II. izreke presude.

17. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 14. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.