Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-548/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. Č., OIB: . . . , iz O., zastupane po punomoćnici S. H., odvjetnici u O., protiv tužene b a n k e , OIB: . . . , Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 1. rujna 2023. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tužene u zamjeni S. T., odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu B. T., odvjetnika u O., po objavi 14. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 2.1. Ugovora o kreditu broj: . . . , sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:“ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 2.4. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:“ po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

III. Nalaže se tuženoj banci, OIB: . . . , Z., isplatiti tužiteljici M. L. Č., OIB: . . . , iz O., na ime razlike preplaćenih iznosa kamata iznos od 435,22 € (slovima: četiristo trideset pet eura dvadeset dva centa) / 3.279,20 kn[1] (slovima: tri tisuće dvjesto sedamdeset devet kuna dvadeset centi), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 6,78 € / 51,11 kn od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,95 € / 67,44 kn od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,24 € / 47,03 kn od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,99 € / 45,16 kn od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,02 € / 45,36 kn od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,96 € / 44,87 kn od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,03 € / 52,94 kn od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,17 € / 69,11 kn od 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,41 € / 33,22 kn od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,72 € / 88,33 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,08 € / 75,93 kn od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,22 € / 99,64 kn od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,29 € / 62,47 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,94 € / 89,97 kn od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,88 € / 59,35 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,88 € / 74,42 kn od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,80 € / 66,31 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,73 € / 65,77 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,26 € / 99,91 kn od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,36 € /100,63 kn od 2. studenoga 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,54 € / 86,95 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,16 € / 99,14 kn od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 € / 79,05 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,96 € 105,21 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,47 € / 86,39 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,33 € /107,99 kn od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,62 € / 64,97 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,18 € / 91,78 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,09 € / 91,08 kn od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,97 € / 75,11 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,31 € / 85,20 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,12 € / 83,79 kn od 2. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,97 € / 75,11 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,55 € / 94,58 kn od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,70 € / 57,99 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 9,83 € / 74,09 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 9,65 € / 72,74 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 9,71 € / 73,16 kn od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 € / 77,75 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,41 € / 78,40 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,08 € / 83,49 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,84 € / 81,64 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 10,23 € / 77,09 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,11 € / 38,53 kn od 19. listopada 2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članka 8. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

VI. Nalaže se tuženoj banci, OIB: . . . , Z. isplatiti tužiteljici M. L. Č., OIB: . . . , iz O., zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iznos od 1.584,22 € (slovima: tisuću petsto osamdeset četiri eura dvadeset dva centa) / 11.936,31 kn (slovima: jedanaest tisuća devetsto trideset šest kuna trideset jedna lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,94 € / 7,06 kn od 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,76 € / 13,27 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,01 € / 37,74 kn od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,67 € / 20,11 kn od 1. ožujka 2009. pa do isplate, - na iznos od 5,69 € / 42,84 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate, - na iznos od 1,76 € / 13,24 kn od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,82 € / 21,21 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,17 € / 1,29 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,20 € / 16,61 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,83 € / 13,77 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,61 € / 19,64 kn od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 7,80 € / 58,76 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,66 € / 27,60 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate, - na iznos od 10,41 € / 78,46 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate, - na iznos od 6,45 € / 48,61 kn od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,30 € /107,73 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate, - na iznos od 22,78 € /171,64 kn od 1. srpnja2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,13 € /151,70 kn od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,53 € /245,12 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,77 € /194,17 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,88 € /164,86 kn od 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 € /266,98 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,52 € /305,28 kn od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,82 € /299,99 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 3,70 € / 27,86 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 3,33 € / 25,09 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 3,44 € / 25,94 kn od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 4,70 € / 35,38 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 4,87 € / 36,70 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,26 € / 47,15 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,27 € /574,65 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,30 € /499,51 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.106,42 €/8.336,35 kn od 19. listopada 2011. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj banci, OIB: . . . , Z., naknaditi tužiteljici M. L. Č., OIB: . . . , iz O., prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 779,89 EUR (slovima: sedamsto sedamdeset devet eura osamdeset devet centi) / 5.876,08 kn (slovima: pet tisuća osamsto sedamdeset šest kuna osam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke IV. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. Ugovora o kreditu, koji glasi „u iznosu od 19.184,64 CHF (devetnaesttisućastoosamdesetčetiri)“ kao i u dijelu tužbenog zahtjeva iz točke V. kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu, koji glasi: "u iznosu CHF 272,05 (dvjestosedamdesetdva i 5/100 CHF)“, kao i s dijelom zahtjeva na ime parničnog troška, kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u O., kao neosnovan.

II. Prekida se postupak u ovoj pravnoj stvari.

III. Prekinuti postupak se nastavlja sa bankom, OIB:..., Z., kao tuženom u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. srpnja 2022. navodi da je sa prednikom tužene, bankom, 31. siječnja 2006., sklopila Ugovor o kreditu broj: . . . , kojim se Ugovorom isti, kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 19.184,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate na 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Tužiteljica se sukladno članku 8. predmetnog ugovora, obvezala iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. točka 2.1. i točka 2.4 predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužena je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,10% godišnje, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužiteljica otplatila, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. točka 2.1. i 2.4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope, ništetan. Uslijed navedenih promjena tužena je, primjenom ugovorene ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekla ukupni iznos od 3.279,20 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 5,10% i svake naknadno povećane kamatne stope odlukom tužene, a tužiteljica je iznose koji predstavljaju razliku u kamati iskazala u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tužene. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženoj promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Osim što tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer iz formulacije ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi članka 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05). Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu ista nije tražila suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati, te je omogućeno tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužena se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj što je protivno članku 3. Zakona o obveznim odnosima, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima kao i odredbe čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, pravni prednik tužene ne samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je glavnicu i redovnu kamatnu stopu, vezao za tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužiteljica oštećena za razliku tečaja između početnog mjesečnog anuiteta koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i anuiteta koliko su naknadno iznosili na dan plaćanja. Tužiteljici također nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U označenom ugovoru o kreditu postoje dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Uslijed navedenih promjena tužena je temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekla ukupni iznos od 11.936,31 kn. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), "u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovoranije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Navodi tužiteljice, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17-10, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za valutu CHF u odnosu na tuženu, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 3. rujna 2019., pod brojem: Rev- 2221/2018-11. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene. (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 41/14. i 110/15.). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 2.1. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:“ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 2.4. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:“ po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora".

III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 435,22 € / 3.279,20 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, na iznose kao to proizlazi iz točke III. izreke presude.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članka 1. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:" u iznosu od 19.184,64 CHF (devetnaesttisućastoosamdesetčetiri) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članka 8. Ugovora o kreditu broj: ..., sklopljenog 31. siječnja 2006., a potvrđenog kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ou-106/06, 1. veljače 2006., koji glasi:" u.iznosu CHF 272,05 (dvjestosedamdesetdva i 5/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

VI. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iznos od 1.584,22 € / 11.936,31 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, na iznose kao to proizlazi iz točke VI. izreke presude.

VII. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljici prouzročene troškove parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tužena prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u O., naime, člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. ..., sklopljenog 31. siječnja 2006. ugovorena je nadležnost suda u Z. za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91. - 89/14., dalje: ZPP) dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tužiteljica ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužiteljica nije dokazala postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tužena predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Nadalje, tužena u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu. Pošto je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tek 12. srpnja 2022. tužena ističe prigovor zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" – 29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod predmetnog ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

2.2. Tužena iznosi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

2.3. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Nesporno je da su tužiteljica i pravni prednik tužene sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 19.184,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10% godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. Također, a u osvrtu na navode tužiteljice o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tužena smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljičinih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

2.4. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužiteljica opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepila niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica se uzgredno pozvala na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložila, a kamoli dokazala, pri čemu tužena smatra kako to nije niti mogla učiniti s obzirom na tužiteljičino evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužiteljica uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača tako i Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 112/12., 143/13., 147/13., 9/15.). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

2.5. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tužena smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. U odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tužena napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužiteljice. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene, a pri tome se rukovodila kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu. Jasno proizlazi da tužena ni na koji način nije donosila jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tužena već gore dokazala da nije postupala niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosila bez valjanog razloga. Slijedom toga, tužena opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.6. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti. Odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tužena u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tužena, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tužene, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Tužena je, kao i sam tužiteljica, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužena ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasna s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Tužena predlaže naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Z. (ustvari sudu sjedišta tužene) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tužene u O., tužiteljica je osoba sa prebivalištem u O., pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Z.) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužiteljice (O.) za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj 735853 od 31. siječnja 2006. i iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen u Poslovnici pravnog prednika tužene u O., da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra pravni prednik tužene b a n k a imao registriranu Podružnicu za bankarske poslove u O., da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u O. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud u Z., odnosno Općinski građanski sud u Z. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Z. odnosno Općinski sud u O. Pošto se tužiteljica opredijelila za Općinski sud u O., to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

4. Nadalje, uvidom u elektronske podatke registra Trgovačkog suda za banku, OIB: . . . . , Z., utvrđeno je da je temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. te Odluke Glavne skupštine banke od 14. lipnja 2023. ista pripojena trgovačkom društvu banka, OIB:..., sa sjedištem u Z., te da je pripajanje upisano kod registarskog suda preuzimatelja.

4.1. Pošto je tužena pripajanjem prestala postojati kao pravna osoba sukladno članku 522. stavku 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93., 34/99., 121/99., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11. i 68/13.) to je, temeljem odredbe članka 212. stavka 1. točka 4. ZPP-a, valjalo riješiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

4.2. Obzirom je pripajanjem banke, OIB: . . . , banci, OIB: . . . , tužena prestala postojati, a banka, je preuzela ovaj postupak, to je temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZPP-a valjalo nastaviti postupak sa bankom, OIB:..., kao tuženom u ovom predmetu i odlučiti kao pod točkom III. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao informativni otplatni plan o kreditu (stranica 11-15 spisa), Ugovor o kreditu od 31. siječnja 2006. (stranica 16-20 spisa), prometnu karticu (stranica 21-27 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranica 28-87 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 130-131 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj ... od 31. svibnja 2006. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 31. siječnja 2006. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene (banka) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.184,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca time da će se kredit u iznosu 19.184,00 CHF, otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 273,05,

- da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, počevši od 1. ožujka 2006.,

- da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

8. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu banku (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

11. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo. Na utvrđenje tih okolnost saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je Ugovor o kreditu sklopila s Volksbankom koja je tada imala poslovnicu u O. 2006. godine, da je digla oko 20.000,00 CHF, da su ju u banku uputili iz auto kuće C. iz O. gdje je pronašla auto koji je htjela kupiti. U banci je dala podatke o svojoj plaći i na temelju visine plaće su joj izračunali da može dobiti kredit u CHF, visinu kredita, godine otplate, te visinu mjesečne rate. Kad ih je pitala može li dobiti kredit u eurima, rečeno joj je da sada svi dižu kredite u CHF i da su sada ti krediti najpovoljniji. Nisu joj ponudili druge kredite u drugim valutama. Na temelju izvršenog izračuna banka je sastavila ugovor o kreditu i kad je došla potpisivati taj kredit i htjela ga pročitati bankarski službenik joj je rekao da je ugovor "takav kakav je" i da čak i da joj se ne sviđa ne može ništa u njemu promijeniti. Auto joj je isključivo služio za prijevoz na posao i sa posla jer je živjela u E. a radila u O. Prilikom pregovaranja s bankarskim službenikom u banci, isti joj ni u jednom trenutku nije rekao da može doći do promjene kamatne stope odnosno do promjene tečaja CHF. Nije pitala bankarskog službenika da li može doći do promjene stope odnosno promjene tečaja CHF, pretpostavljala je da ukoliko i dođe do promjene bilo tečaja, bilo kamatne stope, da ta promjena neće biti takva da ne bi mogla uredno otplaćivati kredit. Naime, mjesečna rata kredita od ugovorenih 1.200,00 kn penjala

se

na

1.400,00

kn

i

više.

Da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu znala da će doći do promjene u visini rate kredita da više neće biti u mogućnosti istu otplaćivati, sasvim sigurno takav ugovor o kreditu ne bi sklopila. Dugo je razmatrala uzimanje kredita, kao i samu kupovinu auta, nije kockarski tip. Ugovor o kreditu je pročitala i razumjela, zna da "promjenjiva kamata" znači da se kamata može mijenjati. Banka joj je slala obavijesti u kojoj su ju informirali o povećanju visine rate kredita.

11.1. Cijeneći iskaz tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice, prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim.

11.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 31. siječnja 2006. u točci I. i II. usvojio u cijelosti, a u točci IV. i V. djelomično. Naime, u odnosu na dio zahtjeva iz točke IV. kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu, koji glasi „u iznosu od 19.184,64 CHF (devetnaesttisućastoosamdesetčetiri)“ kao i iz točke V. kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu, koji glasi:" u iznosu CHF 272,05 (dvjestosedamdesetdva i 5/100 CHF)“, ovaj sud je odbio tužiteljicu, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali je tužbeni zahtjev rasčlanjen na način da tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti i drugih odredbi ugovora, a kad bi se utvrdila ništetnost i drugih odredbi ugovora, osim valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, tada takav ugovor ne bi mogao opstati.

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sperbank d.d., pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sperbank d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. 12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (točka 9.6. i 9.20.) kojima je tužena (tamo 8. tužena Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023.

12.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. srpnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Kako je tužena priznala visinu postavljenog tužbenog zahtjeva to je istom valjalo u cijelosti udovoljiti.

14. Tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana isplate svake mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), zastupanje na ročištu 3. svibnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 1. rujna 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 4.500,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 5.625,00 kn. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 251,08 kn. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu. Tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 13. srpnja 2022., budući taj podnesak niti ne prileži spisu. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 5.876,08 kn na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 14. rujna 2023. pa do isplate.

16. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U O. 14. rujna 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. S. H., odvjetnica u O.

2. Odvjetničko društvo Ž. i P. d.o.o. u Z.