Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1773/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužitelja M. B. (OIB: ...) iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik K. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.d. (OIB: ...), Z., koju zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9463/19-34 od 29. lipnja 2022., 14. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9463/19-34 od 29. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.520,93 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to određeno u toč. 1. izreke, s osnove valutne klauzule u iznosu od 18.089,48 kn, zajedno sa zateznim kamatama zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to određeno u toč. 2. izreke te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.068,50 ( toč. III. ).

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 7.520,93 kn i iznosa od 18.089,48 kn sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita broj: 9011288124 sklopljenog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011288124 kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.415,48 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

7. Sporna je osnovanost i visina potraživanja, te pitanje zastare potraživanja.

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

9. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju sveukupno više platio na ime otplate kredita iznos 7.520,93 kuna, a radi ugovorene valutne klauzule u CHF u iznos 18.089,48 kuna i stoga usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa temeljem odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323.

ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev.

16. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev jer suprotno od tuženikovih žalbenih navoda prvostupanjski sud je na temelju tužiteljeva iskaza zaključio kako je tužitelj zaista potrošač, a u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Kako hrvatsko procesno pravo ne stvara razliku u snazi izvedenih dokaza (osim predmnijeve o istinitosti javne isprave) to se i na iskazu stranke može izvesti činjenično pravni zaključak.

17. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu u dijelu više zatraženog zahtjeva a što znači kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom i obuhvatio konačno postavljeni zahtjev (veće sadržava u sebi manje).

19. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

21. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 12. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13.lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice. Ovdje je imati u vidu i kako tužba nakon provedenog vještačenja nije preinačena budući je tužbeni zahtjev smanjen, što je sve ranije detaljnije obrazloženo.

22.Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 1115. ZOO), jer to proizlazi iz priloženog otplatnog plana i vještačenja.

23. Tuženik u žalbi ističe da je vještak svoj nalaz iznio samo pismeno i da ga sud nije pozvao da se na isto očituje i na usmenoj raspravi čime da je povrijeđena odredba čl. 260 st.1 ZPP-a. Nadalje, da je time tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom pa je učinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč.6 ZPP-a. Međutim, neosnovani su takvi žalbeni navodi, jer je tuženik na ročištu od 18. svibnja 2022. bio suglasan da se glavna rasprava zaključi. Stoga, navedeni žalbeni prigovor, u konačnici, nije bio od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude.

24. Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužiteljici po odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22, 126/22 dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18,51/23 dalje ZSP)

25. Radi svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Splitu 14. rujna 2023.

Predsjednica vijeća:

Ankica Matić, v. r.