Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-571/2022-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja M. R., OIB: ..., iz J. ., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & M. j.t.d. u O., protiv tužene banke, OIB: ..., Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja V. B., i punomoćnika tužene u zamjeni M. S., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu B. T., odvjetnika u O., po objavi 14. rujna 2023.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ..., koji je sklopljen 8. kolovoza 2007. između tužitelja M.. R. , OIB: ..., i V. kao pravnog prednika tužene banke, OIB: ..., i to:

- članak 4.1. u dijelu kojim je određeno da je redovna kamatna stopa 4.90% (četiri zarez devedeset posto) godišnje: „promjenljiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu stopu Kreditora.“ i u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.“;

- članak 7.1. VALUTNA KLAUZULA kojom je određeno da se anuiteti koji iznose 291,90 CHF plaćaju: „u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“;

- članak 7.2. kojom je određeno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi iznos anuiteta.

- članak 7.3. u dijelu u kojem je određeno da se: „Kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća“;

- članak 9.12. kojim je određeno „Sve tečajne razlike te svi troškovi vezani uz preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita.“;

II. Nalaže se tuženoj banci, OIB: ..., Z., isplatiti tužitelju M. R., OIB: . . . , iz J., iznos od 10.489,14 € (slovima: deset tisuća četiristo osamdeset devet eura četrnaest centi) / 79.030,39 kn[1] (slovima: sedamdeset devet tisuća trideset kuna trideset devet lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1,68 € / 12,68 kn tekućom od 1. ožujka 2008.,

- 1,61 € / 12,12 kn tekućom od 1. travnja 2008.,

- 5,40 € / 40,69 kn tekućom od 1. svibnja 2008.,

- 17,71 € / 133,46 kn tekućom od 1. lipnja 2008.,

- 17,71 € / 133,46 kn tekućom od 1. srpnja 2008.,

- 11,65 € / 87,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2008.,

- 11,65 € / 87,74 kn tekućom od 1. rujna 2008.,

- 11,65 € / 87,74 kn tekućom od 1. listopada 2008.,

- 12,45 € / 93,79 kn tekućom od 1. studenoga 2008.,

- 12,45 € / 93,79 kn tekućom od 1. prosinca 2008.,

- 17,28 € / 130,23 kn tekućom od 1. siječnja 2009.,

- 17,28 € / 130,23 kn tekućom od 1. veljače 2009.,

- 27,68 € / 208,53 kn tekućom od 1. ožujka 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. travnja 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. svibnja 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. lipnja 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. srpnja 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. kolovoza 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. rujna 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. listopada 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. studenoga 2009.,

- 43,66 € / 328,95 kn tekućom od 1. prosinca 2009.,

- 38,22 € / 287,94 kn tekućom od 1. siječnja 2010.,

- 40,87 € / 307,94 kn tekućom od 1. veljače 2010.,

- 43,89 € / 330,70 kn tekućom od 1. ožujka 2010.,

- 43,35 € / 326,62 kn tekućom od 1. travnja 2010.,

- 43,35 € / 326,62 kn tekućom od 1. svibnja 2010.,

- 47,19 € / 355,57 kn tekućom od 1. lipnja 2010.,

- 48,83 € / 367,94 kn tekućom od 1. srpnja 2010.,

- 62,94 € / 474,22 kn tekućom od 1. kolovoza 2010.,

- 57,05 € / 429,87 kn tekućom od 1. rujna 2010.,

- 69,06 € / 520,36 kn tekućom od 1. listopada 2010.,

- 66,78 € / 503,13 kn tekućom od 1. studenoga 2010.,

- 62,50 € / 470,89 kn tekućom od 1. prosinca 2010.,

- 71,53 € / 538,97 kn tekućom od 1. siječnja 2011.,

- 85,11 € / 641,28 kn tekućom od 1. veljače 2011.,

- 76,81 € / 578,74 kn tekućom od 1. ožujka 2011.,

- 78,06 € / 588,18 kn tekućom od 1. travnja 2011.,

- 78,06 € / 588,18 kn tekućom od 1. svibnja 2011.,

- 73,87 € / 556,55 kn tekućom od 1. lipnja 2011.,

- 99,64 € / 750,74 kn tekućom od 1. srpnja 2011.,

- 95,33 € / 718,25 kn tekućom od 1. kolovoza 2011.,

- 111,85 € / 842,74 kn tekućom od 1. rujna 2011.,

- 102,72 € / 773,98 kn tekućom od 1. listopada 2011.,

- 89,67 € / 675,63 kn tekućom od 1. studenoga 2011.,

- 88,35 € / 665,70 kn tekućom od 1. prosinca 2011.,

- 88,35 € / 665,70 kn tekućom od 1. siječnja 2012.,

- 92,13 € / 694,13 kn tekućom od 1. veljače 2012.,

- 95,54 € / 719,81 kn tekućom od 1. ožujka 2012.,

- 95,31 € / 718,12 kn tekućom od 1. travnja 2012.,

- 92,92 € / 700,12 kn tekućom od 1. svibnja 2012.,

- 94,33 € / 710,74 kn tekućom od 1. lipnja 2012.,

- 96,62 € / 728,00 kn tekućom od 1. srpnja 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. kolovoza 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. rujna 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. listopada 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. studenoga 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. prosinca 2012.,

- 94,85 € / 714,65 kn tekućom od 1. siječnja 2013.,

- 84,76 € / 638,59 kn tekućom od 1. veljače 2013.,

- 79,94 € / 602,30 kn tekućom od 1. ožujka 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. travnja 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. svibnja 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. lipnja 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. srpnja 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. kolovoza 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. rujna 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. listopada 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. studenoga 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. prosinca 2013.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. siječnja 2014.,

- 83,10 € / 626,09 kn tekućom od 1. veljače 2014.,

- 34,14 € / 257,20 kn tekućom od 1. ožujka 2014.,

- 34,14 € / 257,20 kn tekućom od 1. travnja 2014.,

- 34,14 € / 257,20 kn tekućom od 1. svibnja 2014.,

- 86,27 € / 650,01 kn tekućom od 1. lipnja 2014.,

- 34,14 € / 257,20 kn tekućom od 1. srpnja 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. rujna 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. listopada 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. studenoga 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. prosinca 2014.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. siječnja 2015.,

- 41,24 € / 310,74 kn tekućom od 1. veljače 2015.,

- 38,85 € / 292,74 kn tekućom od 1. ožujka 2015.,

- 52,13 € / 392,74 kn tekućom od 1. travnja 2015.,

- 74,42 € / 560,74 kn tekućom od 1. svibnja 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. lipnja 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. srpnja 2015.,

pa sve do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. rujna 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. listopada 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. studenoga

2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. prosinca 2015.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. siječnja 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. veljače 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. ožujka 2016., -

45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. travnja 2016., -

45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. svibnja 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. lipnja 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. srpnja 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2016.,

- 45,22 € / 340,74 kn tekućom od 1. rujna 2016.,

- 69,11 € / 520,74 kn tekućom od 1. listopada 2016.,

- 66,46 € / 500,74 kn tekućom od 1. studenoga

2016.,

- 61,15 € / 460,74 kn tekućom od 1. prosinca 2016.,

- 73,10 € / 550,74 kn tekućom od 1. siječnja 2017.,

- 65,13 € / 490,74 kn tekućom od 1. veljače 2017.,

- 67,79 € / 510,74 kn tekućom od 1. ožujka 2017., -

67,79 € / 510,74 kn tekućom od 1. travnja 2017., -

63,81 € / 480,74 kn tekućom od 1. svibnja 2017.,

- 66,46 € / 500,74 kn tekućom od 1. lipnja 2017.,

- 66,46 € / 500,74 kn tekućom od 1. srpnja 2017.,

- 67,79 € / 510,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2017.,

- 46,55 € / 350,74 kn tekućom od 1. rujna 2017.,

- 51,95 € / 391,44 kn tekućom od 1. listopada 2017.,

- 49,02 € / 369,32 kn tekućom od 1. studenoga

2017.,

- 49,03 € / 369,44 kn tekućom od 1. prosinca 2017.,

- 49,30 € / 371,44 kn tekućom od 1. siječnja 2018.,

- 49,96 € / 376,44 kn tekućom od 1. veljače 2018.,

- 47,31 € / 356,44 kn tekućom od 1. ožujka 2018., -

43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. travnja 2018., -

43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. svibnja 2018.,

- 43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. lipnja 2018.,

- 43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. srpnja 2018.,

- 43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2018.,

- 43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. rujna 2018.,

- 143,17 € / 1.078,74 kn tekućom od 1. listopada 2018.,

- 55,42 € / 417,57 kn tekućom od 1. studenoga 2018.,

- 43,23 € / 325,74 kn tekućom od 1. prosinca 2018.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. siječnja 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. veljače 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. ožujka 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. travnja 2019., -

51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. svibnja 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. lipnja 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. srpnja 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. rujna 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. listopada 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. studenoga 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. prosinca 2019.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. siječnja 2020.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. veljače 2020.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. ožujka 2020., -

51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. travnja 2020., -

51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. svibnja 2020.,

- 51,86 € / 390,74 kn tekućom od 1. lipnja 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. srpnja 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. rujna 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. listopada 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. studenoga 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. prosinca 2020.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. siječnja 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. veljače 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. ožujka 2021., -

78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. travnja 2021., -

78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. svibnja 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. lipnja 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. srpnja 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. rujna 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. listopada 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. studenoga 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. prosinca 2021.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. siječnja 2022.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. veljače 2022.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. ožujka 2022., -

78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. travnja 2022., -

78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. svibnja 2022.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. lipnja 2022.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. srpnja 2022.,

- 78,40 € / 590,74 kn tekućom od 1. kolovoza 2022.,

pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj banci , OIB: ..., Z., naknaditi tužitelju M. R., OIB: ..., iz J, prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.271,15 EUR (slovima: tisuću dvjesto sedamdeset jedan euro petnaest centi) / 9.577,50 kn (slovima: devet tisuća petsto sedamdeset sedam kuna pedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u O., kao neosnovan.

II. Prekida se postupak u ovoj pravnoj stvari.

III. Prekinuti postupak se nastavlja sa bankom, OIB: ..., Z., kao tuženom u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. srpnja 2022. navodi da je 8. kolovoza 2007. s pravnim slijednikom tužene (banke) sklopio Ugovor o kreditu br. ..., a prema kojem ugovoru je pravni slijednik tužene kao kreditor i Banka, tužitelju kao Korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u tuženičinoj podružnici u O. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseca (članak 3.1. i 7.1. Ugovora) te da će se otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je 291,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 7.1. Ugovora), odnosno preračunato prema važećem tečaju na dan korištenja kredita 1 CHF/4,4853 kn i ugovorene kamatne stope od 4,90% mjesečni anuitet je za cijelo vrijeme otplate kredita trebao iznositi 1.309,26 kn. Pored iznosa glavnice od 55.000,00 CHF, tužitelj je sukladno članku 4.1. Ugovora o kreditu bio dužan tuženoj platiti i redovnu kamatu koja je izričito ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tužene kao Kreditora, a na dan sklapanja je iznosila 4,90%. Tužitelj je odbio izvršiti konverziju kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru redovna kamatna stopa je sa početnih 4,90% godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja. Tužena nikada nije tužitelju dostavila prijepis knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliki je tečaj (prodajni) na dan uplate banka primjenjivala, već je tužitelj jedino bio u mogućnosti vrijednost predmeta spora postaviti okvirno na temelju znanih mu podataka, odnosno na temelju specifikacije uplata dobivenih od prednika tužene i od svojeg poslodavca koji svako mjesečno dio plaće uplaćuje tuženoj na ime partije kredita. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u točci II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i prednik tužene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što „u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna“. Navedena presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točci 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih i prednik tužene u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., „povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima u kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima“. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. ZOO-a dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično je propisano i u odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07. i 79/09.), sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14. i 110/15.). Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ..., koji je sklopljen 8. kolovoza 2007. između tužitelja M. R., OIB: . . . i banke kao pravnog prednika tužene banke, OIB: ...i to:

- članak 7.1. VALUTNA KLAUZULA kojom je određeno da se anuiteti koji iznose 291,90 CHF plaćaju: „u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“;

- članak 7.2. kojom je određeno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi iznos anuiteta.

- članak 7.3. u dijelu u kojem je određeno da se: „Kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća“;

- članak 9.12. kojim je određeno „Sve tečajne razlike te svi troškovi vezani uz preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita.“; II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju novčani iznos od 79.030,39 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kao to proizlazi iz točke II. izreke presude.

III. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, u roku od 15 dana."

2. Tužena prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u O., naime, člankom 10. Ugovora o kreditu br. ..., sklopljenog 8. kolovoza 2007. ugovorena je nadležnost suda u Z. za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91. - 89/14., dalje: ZPP) dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tužena predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Z.

2.1. Nadalje, tužena u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu. Pošto je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 21. srpnja 2022. tužena ističe prigovor zastare sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" – 35/05.- 29/18., dalje: ZOO), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" – 53/91. i dr.), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina otkad je šteta nastala. Uzevši u obzir činjenicu da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz odredbe članka 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod predmetnog ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2.2. Tužena iznosi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

2.3. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tužene 8. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu. Nesporno je i da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

2.4. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene te plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tužena smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene te da tužitelj i tužena prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U članku 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“ Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBORA (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tužene i drugim općim aktima tužene. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Upravo u razdoblju za koje tužitelj smatra da je u istome došlo do pretplate, tužena je bila izložena velikom porastu troškova. Ekonomski indikator koji nedvojbeno ukazuje na porast ili pad troška tužene je CDS (Credit Default SWAP). Radi se o financijskom derivatu koji odražava premiju rizika određene države za financiranje na određeni rok, te njegova veličina kao takva ovisi o rating-u države i o roku na koji se zahtijeva likvidnost. Rast CDS-a odražava percepciju tržišta o rastu rizika zemlje izdavatelja, u ovom slučaju Republike Hrvatske. Izbijanjem krize krajem 2007. godine i povećanjem očekivanja „defaulta“ (neispunjavanja obveza izdavatelja dužničkih papira - obveznica) prema određenim zemljama porasla je i cijena CDS-a kao instrumenta zaštite od kreditnog rizika. CDS je u rujnu 2008. godine iznosio 166.002 (što već predstavlja četverostruku vrijednost u odnosu na vrijednost CDS-a iz rujna prethodne godine), dok je iznos CDS-a u prosincu 2008. godini iznosio 435,503 što znači povećanje veće od 2,5 puta. U ožujku 2009. vrijednost CDS-a i dalje je na visokih 377.668. CDS ostaje na iznimno visokoj razini i u svim narednim periodima. Tužena ističe kako se do 30. rujna 2008. vrijednost LIBOR-a kontinuirano povećavala. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 79/07., 125/07.), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

2.5. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tužena smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. U odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tužena napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužitelja. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene, a pri tome se rukovodila kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu. Jasno proizlazi da tužena ni na koji način nije donosila jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tužena već gore dokazala da nije postupala niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosila bez valjanog razloga. Slijedom toga, tužena opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.6. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz č lanka 96. ZZP- a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tužena u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tužena, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tužene, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Tužena je, kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužena ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasna s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Tužena predlaže naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 10. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sudu sjedišta tužene te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici tužene u Osijeku, tužitelj je osoba sa prebivalištem u Osijeku, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Zagrebu) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužitelja (Osijek) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj 312228 od 8. kolovoza 2007. i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen u Poslovnici pravnog prednika tužene u O., da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra pravni prednik tužene banke imao registriranu Podružnicu za bankarske poslove u O., da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u O. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud u Z. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Z. odnosno Općinski sud u O. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u O., to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

4. Nadalje, uvidom u elektronske podatke registra Trgovačkog suda za banku, OIB: ..., Z., utvrđeno je da je temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., Rješenja banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. te Odluke Glavne skupštine banke od 14. lipnja 2023. ista pripojena trgovačkom društvu banka, OIB: ..., sa sjedištem u Z., te da je pripajanje upisano kod registarskog suda preuzimatelja.

4.1. Pošto je tužena pripajanjem prestala postojati kao pravna osoba sukladno članku 522. stavku 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93., 34/99., 121/99., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11. i 68/13.) to je, temeljem odredbe članka 212. stavka 1. točka 4. ZPP-a, valjalo riješiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

4.2. Obzirom je pripajanjem banke, OIB: . . . , banci, OIB: . . . . , tužena prestala postojati, a banka d.d., je preuzela ovaj postupak, to je temeljem odredbe članka 215. stavak 1. ZPP-a valjalo nastaviti postupak sa bankom, OIB: . . . , kao tuženom u ovom predmetu i odlučiti kao pod točkom III. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 4 spisa), Ugovor o kreditu br. ... od 8. kolovoza 2007. (stranica 12-20 spisa), otplatnu tablicu (stranica 21-29 spisa), promet po kreditu (stranica 30-43 spisa, izvješće (stranica 44- 52 spisa), izračun (stranica 46-51 spisa), iskaz tužitelja (stranica 96-97 spisa), te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF po prodajnom tečaju tužene važećem na dan dospijeća, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 312228 od 8. kolovoza 2007. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 8. kolovoza 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene (banke) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po kupovnom

tečaju

kreditora

dan

korištenja

kredita,

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,90%, promjenljiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu stopu Kreditora,

- da se kamata obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća,

- da je ugovoren rok otplate kredita 30 godine time da će se kredit u iznosu 55.000,00 CHF i kamata otplaćivati u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tužene važećem na dan dospijeća,

- da tužitelj predmetni kredit još uvijek otplaćuje,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

8. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu Sperbank d.d. (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelji pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

11. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila da je prilikom pregovaranja s tužiteljem prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i tečaja kao i da se o istima pregovaralo. Na utvrđenje tih okolnost saslušan je tužitelj koja je iskazao da kupio kuću i bila su mu potrebna sredstva za adaptaciju kuće, da je obilazio banke i tražio najpovoljnije uvijete kreditiranja. Sve banke nudile su kredite u kunama i eurima dok je banka nudila kredit i u CHF. Banka mu je bila najpovoljnije jer je nudila najnižu kamatnu stopu i tečaj CHF, a i odgovarala mu je rata kredita. U banci mu je rečeno da je kamatna stopa najniža zbog CHF koji je najstabilnija valuta dok se o valuta u eurima mijenjala u ljeti i zimi ovisno o turističkoj sezoni. Ugovor je pripremila djelatnica banke i nije mu objasnila ništa u svezi moguće promijene kamatne stope, odnosno tečaja CHF. NIje mu objašnjeno koji parametri mogu dovesti do promijene kamatne stope odnosno tečaj CHF. Nije imao iskustva sa dizanjem kredita, ovo mu je bilo prvi kredit, rata mu je sa 1.300,00 kn narasla na 2.200,00 kn. Nije išao u konverziju kredita jer mu je ponuda bila neprihvatljiva. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, djelatnik banke mu nije rekao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Kredit još uvijek nije otplatio, krajnji rok mu je 2037. godina. I dalje mu je rata veća od one početno ugovorene, preko 2.000,00 kn. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti član nekog trgovačkog društva.

11.1. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljem kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim.

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sperbank d.d., pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sperbank d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. 12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (točka 9.6. i 9.20.) kojima je tužena (tamo 8. tužena Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023.

12.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. srpnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Kako je tužena priznala visinu postavljenog tužbenog zahtjeva to je istom valjalo u cijelosti udovoljiti.

14. Tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana isplate svake mjesečne rate pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), sastav podneska od 15. ožujka 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 3. svibnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 11. rujna 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu za objavu 14. rujna 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife) ukupno 6.750,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 8.437,50 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 1.140,00 kn. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 9.577,50 kn na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 14. rujna 2023. pa do isplate.

16. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U O. 14. rujna 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo B. & M. D. j.t.d. u O.

2. Odvjetničko društvo Ž. i P. d.o.o. u Z.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte