REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 105/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V., OIB …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika W. osiguranje V. I. G. d.d., OIB …, sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. D. M. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-925/19-2 od 4. lipnja 2019., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-115/18-55 od 10. svibnja 2019., u sjednici održanoj 13. rujna 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete iznos od 14.448,00 kn sa zateznim kamatama, i to na iznos od 14.000,00 kn počevši od 29. studenog 2013. do isplate te na iznos od 448,00 kn počevši od 10. svibnja 2019. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 14.000,00 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za zatezne kamate na dosuđeni iznos od 448,00 kn za razdoblje od 29. studenog 2013. do 9. svibnja 2019. kao neosnovan (točka II. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 2.200,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2019. do isplate (točka IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno da tuženik snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku i u dijelu pod točkom IV. izreke (točka I. izreke). Preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 14.000,00 kn zajedno sa pripadajućim kamatama te je suđeno tako da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 14.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenog 2013. do isplate (točka II. izreke). Preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno da tužitelj snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku te je suđeno tako da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 18.437,50 kn (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn (točka IV. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka V. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu te odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti odnosno odbiti reviziju tuženika, uz naknadu mu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Obzirom je u ovom predmetu drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP, to je dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Međutim, revizija nije osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st.1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 28.000,00 kn i imovinske štete u iznosu od 448,00 kn, sve zbog ozljede na radu.

8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je do štetnog događaja došlo 12. rujna 2011. na stubištu između IV. i V. kata kojom prilikom je tužitelj zadobio ozljedu iščašenja desnog gležnja, za vrijeme rada kod pravnog prednika tuženika i u poslovnim prostorijama tuženika,

- da se tvrdnje o ozljeđivanju na radu tužitelja potvrđuju u prijavi o ozljedi na radu koje je ispunio poslodavac, dakle prednik tuženika i to potpisom odgovorne osobe i žigom,

- da stranke nisu tvrdile da je postojala viša sila, niti je isto utvrđeno iz provedenih dokaza,

- da postoji uzročno posljedična veza između opisane dinamike štetnog događaja, ozljede i trajnih posljedica tužitelja u vidu stanja po ozljedi desnog gležnja s posljedičnom nestabilnošću istoga u smislu umanjenja opsega pokreta istoga u lakom stupnju kao i u vidu stanja po osteohondralnoj leziji talusa s posljedičnim bolovima, oteklinama i kroničnom nestabilnošću,

- da je tužitelj trpio bolove i strah te da je štetni događaj kod tužitelja rezultirao umanjenjem opće životne i radne aktivnosti u omjeru od 10%.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 - dalje u tekstu: ZZR) ocijenio da tuženik kao poslodavac odgovara tužitelju za nastalu štetu zbog ozljede na radu u cijelosti. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta sukladno čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 - dalje u tekstu: ZOO), imajući pri tom u vidu kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO. Prilikom odluke o visini naknade za pretrpljene fizičke bolove sud je imao u vidu intenzitet i trajanje bolova te je ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada po toj osnovi u iznosu od 4.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 kn, za naknadu duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti (10%) iznos od 7.000,00 kn, a što ukupno iznosi 14.000,00 kn.

10. Drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu na način da je dosudio tužitelju i daljnji iznos od 14.000,00 kn, ocjenjujući da je sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja naknade zbog povrede prava osobnosti podcijenio značaj povrijeđenog dobra i time pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO te je prema ocjeni drugostupanjskog suda tužitelju za povredu prava osobnosti valjalo dosuditi ukupno 28.000,00 kn.

11. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. Prema tome, pobijana odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

12. U dijelu revizijskih navoda tuženik preocjenjuje izvedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od utvrđenja nižestupanjskih sudova, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 386. st. 1. ZPP).

13. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

13.1. Naime, tuženik u reviziji navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 972. ZOO.

13.2. Odredbom čl. 972. ZOO propisano je da u osiguranju osoba osiguratelj koji je isplatio osigurani iznos ne može imati ni po kojoj osnovi pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja (st. 1.), da pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osigurani iznos (st. 2.) te da se odredbe iz stavka 1. i 2. toga članka ne odnose na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

13.3. U konkretnom slučaju tuženik osporava pravo tužitelja na naknadu štete, obzirom da je već primio iznos od 28.000,00 kn na temelju police osiguranja od nezgode broj 0101-00030196, a radi se o ugovornom osiguranju ugovorenom u slučaju trajnog invaliditeta kao posljedice nezgode, te se isplata po toj polici razlikuje po svojoj osnovi obzirom da se radi o dodatnom ugovornom osiguranju, dok tuženik tužitelju odgovara na temelju odredbe čl. 15. st. 1. ZZR i odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 - dalje u tekstu: ZR).

13.4. I prema ocjeni revizijskog suda, za pitanje mogućnosti kumuliranja naknade štete i osigurane svote odlučno je o kakvom se osiguranju radi na temelju kojeg je primljen određeni iznos. Ako se radi o ugovoru o osiguranju od nesretnog slučaja, dopuštena je kumulacija zahtjeva prema štetniku i osiguratelju. Međutim, kumulacija zahtjeva nije dopuštena kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

13.5. U konkretnom slučaju prema ocjeni revizijskog suda nije riječ o ugovornom osiguranju od odgovornosti poslodavca kojim bi poslodavac osigurao svoju odgovornost za posljedice nesretnih slučajeva u kojima bi nastradali njegovi radnici, a u kojem bi poslodavac bio osiguranik i u kojemu bi valjalo primijeniti odredbu čl. 972. st. 3. ZOO, već je ovdje riječ o ugovoru o osiguranju kojim je poslodavac za sve svoje radnike ugovorio isplatu ugovorene svote za posljedice nesretnog slučaja bez obzira gdje se i kada se takav slučaj dogodi. Prema takvom Ugovoru osiguranici u čiju korist je ugovor sklopljen su radnici, a ne poslodavac, pa je u smislu odredbe čl. 972. st. 2. ZOO dopuštena kumulacija naknade štete i osigurane svote (tako i ovaj sud u recentnoj odluci broj Revr 281/2017 od 19. siječnja 2021. te odluci broj Revr 489/10-2 od 28. travnja 2010.). Prema tome, nema osnove da se tužitelju isplaćeni iznos po osnovi police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja uračunava u pripadajuću mu naknadu štete (koja mu pripada na temelju odredaba čl. 15. st. 1. ZZR i čl. 103. st. 1. ZR).

14. Stoga, obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tuženika, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 13. rujna 2023.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.