Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-118/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić- Aračić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz S., G. M. ., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. d. K. & R. d.o.o. S., protiv tuženika R. A. d.d., M. c.

.., Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. d. K. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4032/2019 od 20. listopada 2022., u sjednici održanoj 13. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4032/2019 od 20. listopada 2022. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

(presudom):

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 418-50-4092778, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 10. 05. 2007. godine, a kojom je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.500,58 kuna/1.526,39 eura 1, sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi na iznos od:

- 87,25 kuna/11,58 eura od 1.12.2007. godine do 31. 12. 2007. godine po stopi od 15% godišnje prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02) i Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04); a od 1. 1. 2008. godine do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. 8. 2015. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- 85,95 kuna/11,41 eura od 1.1.2008.

- 86,62 kuna/11,50 eura od 1.2.2008.

- 86,61 kuna/11,50 eura od 1.3.2008.

- 87,08 kuna/11,56 eura od 1.4.2008.

- 84,04 kuna/11,15 eura od 1.5.2008.

- 164,08 kuna/21,78 eura od 1.6.2008.

- 164,31 kuna/21,81 eura od 1.7.2008.

- 159,58 kuna/21,18 eura od 1.8.2008.

- 158,00 kuna/20,97 eura od 1.9.2008.

- 157,88 kuna/20,95 eura od 1.10.2008.

- 168,84 kuna/22,41 eura od 1.11.2008.

- 158,44 kuna/21,03 eura od 1.12.2008.

- 167,12 kuna/22,18 eura od 1.1.2009.

- 166,72 kuna/22,13 eura od 1.2.2009.

- 165,35 kuna/21,95 eura od 1.3.2009.

- 240,83 kuna/31,96 eura od 1.4.2009.

- 238,38 kuna/31,64 eura od 1.5.2009.

- 231,03 kuna/30,66 eura od 1.6.2009.

- 224,83 kuna/29,84 eura od 1.7.2009.

- 222,70 kuna/29,56 eura od 1.8.2009.

- 221,29 kuna/29,37 eura od 1.9.2009.

- 218,07 kuna/28,94 eura od 1.10.2009.

- 213,44 kuna/28,33 eura od 1.11.2009.

- 213,26 kuna/28,30 eura od 1.12.2009.

- 212,43 kuna/28,19 eura od 1.1.2010.

- 212,49 kuna/28,20 eura od 1.2.2010.

- 208,47 kuna/27,67 eura od 1.3.2010.

- 209,42 kuna/27,79 eura od 1.4.2010.

- 205,27 kuna/27,24 eura od 1.5.2010.

- 203,37 kuna/26,99 eura od 1.6.2010.

- 212,92 kuna/28,26 eura od 1.7.2010.

- 206,60 kuna/27,42 eura od 1.8.2010.

- 210,81 kuna/27,98 eura od 1.9.2010.

- 204,24 kuna/27,11 eura od 1.10.2010.

- 196,22 kuna/26,04 eura od 1.11.2010.

- 201,10 kuna/26,69 eura od 1.12.2010.

- 208,02 kuna/27,61 eura od 1.1.2011.

- 196,24 kuna/26,05 eura od 1.2.2011.

- 194,67 kuna/25,84 eura od 1.3.2011.

- 187,27 kuna/24,86 eura od 1.4.2011.

- 183,69 kuna/24,38 eura od 1.5.2011.

- 192,58 kuna/25,56 eura od 1.6.2011.

- 189,30 kuna/25,12 eura od 1.7.2011.

- 195,11 kuna/25,90 eura od 1.8.2011.

- 184,94 kuna/24,55 eura od 1.9.2011.

- 174,61 kuna/23,17 eura od 1.10.2011.

- 169,30 kuna/22,47 eura od 1.11.2011.

- 164,19 kuna/21,79 eura od 1.12.2011.

- 161,87 kuna/21,48 eura od 1.1.2012.

- 159,04 kuna/21,11 eura od 1.2.2012.

- 154,41 kuna/20,49 eura od 1.3.2012.

- 148,04 kuna/19,65 eura od 1.4.2012.

- 143,93 kuna/19,10 eura od 1.5.2012.

- 139,50 kuna/18,51 eura od 1.6.2012.

- 133,46 kuna/17,71 eura od 1.7.2012.

- 128,51 kuna/17,06 eura od 1.8.2012.

- 122,79 kuna/16,30 eura od 1.9.2012.

- 116,28 kuna/15,43 eura od 1.10.2012.

- 112,41 kuna/14,92 eura od 1.11.2012.

- 107,79 kuna/14,31 eura od 1.12.2012.

- 102,11 kuna/13,55 eura od 1.1.2013.

- 94,53 kuna/12,55 eura od 1.2.2013.

- 91,12 kuna/12,09 eura od 1.3.2013.

- 85,85 kuna/11,39 eura od 1.4.2013.

- 79,81 kuna/10,59 eura od 1.5.2013.

- 72,59 kuna/9,63 eura od 1.6.2013.

- 67,17 kuna/8,91 eura od 1.7.2013.

- 62,17 kuna/8,25 eura od 1.8.2013.

- 57,31 kuna/7,61 eura od 1.9.2013.

- 52,35 kuna/6,95 eura od 1.10.2013.

- 46,45 kuna/6,16 eura od 1.11.2013.

- 40,97 kuna/5,44 eura od 1.12.2013.

- 35,46 kuna/4,71 eura od 1.1.2014.

- 29,70 kuna/3,94 eura od 1.2.2014.

- 23,99 kuna/3,18 eura od 1.3.2014.

- 18,03 kuna/2,39 eura od 1.4.2014.

- 11,97 kuna/1,59 eura od 1.5.2014.

- 5,97 kuna/0,79 eura od 1.6.2014.godine do 31.7.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8. 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

(rješenjem)

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju u roku od 15 dana trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.150,00 kn/1.214,41 eura sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

2. Ovu presudu i rješenje, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žalitelj u žalbi popisuje troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu što su ga parnične stranke sklopile 10. svibnja 2007. (dalje: Ugovor) kojom je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju takve ništetne odredbe, sa zateznim kamatama od stjecanja do vraćanja.

6. Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti temeljen na činjenici da je ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu tuženika, pošto je našao da je navedena prorogacijska klauzula nepoštena budući nije bila predmet posebnog pregovaranja među strankama a protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja budući bi on, s obzirom na mjesto stanovanja (S.), u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Z. (prema sjedištu tuženika), imao značajne troškove. Mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi pak i iz činjenice da je Ugovor zaključen u tuženikovoj podružnici Split.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da su parnične stranke predmetni Ugovor sklopile na iznos od 13.975,00 švicarskih franaka (CHF), s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), a početna kamatna stopa bila je 2,95%, da je kredit u cijelosti otplaćen 31. svibnja 2014., te da je tužitelj potrošač, budući je riječ o fizičkoj osobi koja je kredit uzela radi kupnje automobila.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena te stoga ništetna, jer se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima koji su sklapali ugovore kao što je predmetni, nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, dakle obveza nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) pa je u smislu odredbe članka 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) ništetna. Pri tom je prvostupanjski sud ukazao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2'013. na koju se tužitelj pozvao u tužbi u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a. Predmetna presuda potvrđena je odlukom Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a bila je predmet preispitivanja i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske povodom revizije koja je odbijena odlukom pod posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

8.1.Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tužena, u određenim razdobljima, koje je u odnosu na tuženu trajalo od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., za predmetni Ugovor relevantnog, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03). Naime, predmetni Ugovor sklopljen je 10. svibnja 2007., pa se na njega ne primjenjuje ZZP na koji se pozvao prvostupanjski sud, jer je isti stupio na snagu tek nakon sklapanja predmetnog Ugovora, točnije na snagu je stupio 7. kolovoza 2007., a Ugovor je sklopljen 10. svibnja 2007., ali je i ZZP 03 sadržavao sadržajno identičnu odredbu (onu iz članka 102. ZZP) u članku 87.

9. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev za vraćanjem onog što je u otplati kredita tužitelj platio više s obzirom na povećanje kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, a svoju odluku je utemeljio na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a kojom je propisana obveza vraćanja svega što je primljeno na temelju ništetnog ugovora, te odredbe članka 324. ZOO-a kojom je propisano da ništetnost jedne odredbe ne povlači ništetnost čitavog ugovora ako on može opstati bez te odredbe, te odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a, kojom je propisano opće pravilo o vraćanju stečenog bez osnove, te odredbe članka 1115. ZOO-a kojom je za vraćanje stečenog bez osnove propisana obveza plaćanja zatezne kamate.

10. Prvostupanjski je sud odbio prigovor zastare navodeći da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava, Trgovačkom sudu u Zagrebu, prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora u tom postupku, točnije 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. opći petogodišnji zastarni rok nije protekao. Pri tom je prvostupanjski sud ukazao i na odluku Vrhovnog suda RH Rev-2245/17. od 20. ožujka 2018., u kojoj je takvo shvaćanje izraženo.

11. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a.

12. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi pobijana odluka, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti, pa tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju izrijekom ukazuje žalitelj budući se pobijana odluka može ispitati, ona sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu kontradiktorni, a niti proturječe izreci.

13. Neosnovano žalitelj pobija odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen njegov prigovor mjesne nadležnosti, a što predstavlja i žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a u odnosu na presudu i na što se odnosi značajan dio žalbenih navoda. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, iz razloga koje je i naveo, pravilno zaključio da je prorogacijska klauzula nepoštena, a slijedom toga i ništava/ništetna ugovorna odredba. Tvrdnja žalitelja da, sukladno odredbi članka 84. ZZP 03 nije uopće dopušteno utvrđivati poštenost te odredbe jer je ista jasna, razumljiva i uočljiva, neosnovana je, jer navedena odredba doslovno glasi:

„Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“

pa se dakle niti ne odnosi na sve ugovorne odredbe, već samo one o predmetu ugovora i cijeni, u što svakako ne spada predmetna prorogacijska klauzula.

13.1. Žalitelj bez uspjeha dovodi u pitanje valjanost odluke suda prvog stupnja o njegovom prigovoru mjesne nadležnosti ukazivanjem na drugačije odluke drugih županijskih sudova, jer niti je ovaj sud vezan za odluke drugih županijskih sudova, niti je u svim tim predmetima činjenično stanje isto ili približno jednako činjeničnom stanju u ovom predmetu.

13.2. Pitanje koje žalitelj postavlja u vezi promjene mjesne nadležnosti suda u slučaju preseljenja tužitelja tijekom trajanja postupka je irelevantno, ali i začudno. Naime, zakonom nije propisana mogućnost „promjene“ mjesne nadležnosti, a i prvostupanjski sud svoju mjesnu nadležnost, nakon što je utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, nije utemeljio ili ne samo, na mjestu stanovanja tužitelja (S.) već (i) mjestu sklapanja predmetnog Ugovora (S.), dakle temeljeći svoju mjesnu nadležnost na odredbi članka 59. ZPP-a kojom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta jedinica nalazi. Prvostupanjski je sud navedenu odredbu, prema shvaćanju ovog suda, potpuno pravilno primijenio i navodi tuženika da poslovna jedinica iz članka 59. ZPP-a nije podružnica tuženika, za ovaj sud su prihvatljivi samo na jezičnoj a ne i suštinskoj razini, dok tvrdnju da poslovna jedinica nije sjedište tuženika ovaj sud prihvaća kao točnu, ali nebitnu, s obzirom na to da je, u smislu navedene zakonske odredbe, sud sjedišta tuženika samo jedan od mjesno nadležnih sudova. Ovaj sud smatra da pojam „poslovne jedinice“ iz članka 59. ZPP-a ne treba tumačiti tako formalno kako to smatra tuženik, argumentirajući to odlukama nekih županijskih sudova, već da se taj pojam može i treba tumačiti šire, kakvo shvaćanje je izraženo i u predmetu Vrhovnog suda RH posl.br. Gr1-266/20, prema kojem se pojam "poslovne jedinice izvan sjedišta pravne osobe" treba široko tumačiti na način da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca.

14. Slijedom navedenog žalba protiv rješenja o prigovoru mjesne nenadležnosti nije osnovana niti je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a.

15. Žalbeni navodi koji se tiču primjenjivosti odredbe članka 502.c ZPP-a s obzirom da se u toj zakonskoj odredbi spominju predmeti naknade štete a ovdje sud sudi o vraćanju stečenog bez osnove, ponovno su točni na jezičnoj razini. Naime, točno je da je predmetnom odredbom članka 502.c ZPP-a propisana vezanost sudova u pojedinačnim predmetima za naknadu štete za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne tužbe radi zaštite prava grupacija kojima ti pojedinci pripadaju, ali teleološkim tumačenjem zakona, a ne gramatičkim kao što to čini žalitelj, navedenu odredbu prvostupanjski je sud pravilno primijenio. To stoga što valja sagledavati svrhu postojanja kolektivne tužbe i učinke presude kroz načelo ekonomičnosti, činjenicu da je navedena postupovna odredba dopunjena tako da se jezično više ne odnosi samo na „naknadu štete“ već i na „isplatu“, te da i naknada štete i vraćanje stečenog bez osnove predstavljaju osnove za isplatu iz izvanugovornog odnosa. K tome, o primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, u predmetima kao što je ovaj, sudska praksa zauzela je jedinstven stav kakav je izrazio i prvostupanjski sud.

16. S tim u vezi žalbeni navodi kako nije jasno koja je pravna osnova tužbenog zahtjeva i koji je zastarni rok, neosnovani su, jer je pravna osnova vraćanje stečenog bez osnove, a zastarni rok opći, petogodišnji.

17. Neosnovano žalitelj tvrdi da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, jer je s obzirom na utvrđenja iz kolektivne tužbe prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a žalitelj je mogao, ali nije, dokazivati da je konkretnog tužitelja naknadno i dostatno obavijestio o svemu o čemu načelno nije obavijestio sve svoje klijente – potrošače u fazi koja je bila predmetom raspravljanja u postupku po kolektivnoj tužbi. Saslušanje javnog bilježnika, koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo, a na što žalitelj ukazuje u žalbi, nije adekvatan dokaz takve činjenice, jer je javni bilježnik taj koji solemnizira ugovor a u to, u ovom slučaju, ne spada upoznavanje ugovorne strane s parametrima o kojima ovisi odluka tuženika o promjeni kamatne stope, što je ovdje relevantna činjenica, a niti je za to adekvatan dokaz saslušanje tužitelja, na što također upire žalitelj, jer tužitelj tužbu i temelji upravo na suprotnim tvrdnjama, dakle da nije bio obaviješten, te se uz to pozivu za saslušanje ne mora niti odazvati.

18. Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužitelj nije dokazao status potrošača. Tu je činjenicu prvostupanjski sud valjano utvrdio, tužitelj je fizička osoba, kredit je uzeo kako bi kupio auto, pa je s obzirom na navedeno na tuženika prebačen teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi tužitelju status potrošača oduzele.

19. Neosnovano žalitelj napada zaključak suda o neosnovanosti njegovog prigovora zastare jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da zastara u ovom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, za pravna utvrđenja iz kojeg postupka je sud vezan, a koje tumačenje odredbe članka 241. ZOO-a je smisleno i u vezi s naknadno donesenim odredbama o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i svrsi takve tužbe.

20. Činjenica da je tužitelj mogao pokrenuti pojedinačni spor dok je trajao postupak po kolektivnoj tužbi nema utjecaja na pitanje početka zastarnog roka od pravomoćnosti presude u postupku po kolektivnoj tužbi.

21. Neosnovano žalitelj tvrdi da nema mjesta određivanju zakonske kamate na utužena potraživanja od dana stjecanja što duguje samo nesavjestan stjecalac. Kako je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je nepoštena, a pripremio ju je upravo tuženik, to se ni on ne može drugačijim smatrati, pa je pravilno prvostupanjski sud na iznose stečenog bez osnove tuženika obvezao platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom kako u pogledu glavne stvari, tako i u pogledu troškova postupka odluka o kojima se osporava samo posljedično, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. O troškovima žalbenog postupka, s obzirom da sa žalbom nije uspio, odlučeno je kao u točki II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 13. rujna 2023.

Predsjednik vijeća

Đorđo Benussi v.r.