REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 21 Pr-63/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda AleksandrI Pomykalo kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L.H. iz Z., OIB… , zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva C. G. & E. d.o.o., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika H. v. Z., OIB…, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D.C. i A. P. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne I javne rasprave zaključene 5. rujna 2023., u nazočnosti punomoćnika stranaka, objavljene 13. rujna 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku H.v., Z., OIB: …, isplatiti tužiteljici L. H. iz Z., OIB: …, u roku od 15 dana, na ime troškova prijevoza, iznos od ukupno 191,12 EUR neto[1] / 1.439,99 kuna neto (po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450) uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću:

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn neto od dana 1. kolovoza 2016. pa do isplate;

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn neto od dana 1. kolovoza 2017. pa do isplate;

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn neto od dana 1. rujna 2018. pa do isplate;

- na iznos od 47,78 EUR / 360,00 kn neto od dana 1. rujna 2019. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku H.v., Z., OIB: …, naknaditi tužiteljici L. H. iz Z., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 481,95 eura / 3.631,25 kn uvećane za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. travnja 1995., odnosno 21. veljače 2013. i temeljem istoga obavlja poslove referenta u pravnoj i kadrovskoj službi.

2. Kod tuženika je u primjeni Kolektivni ugovor za radnike H.v. (Narodne novine 12/2018: dalje u tekstu: Kolektivni ugovor) sklopljen 27. prosinca 2017. Prethodno je na snazi bio i tuženika obvezivao Kolektivni ugovor sklopljen

1.

svibnja

2003.

(Narodne

novine

88/2003).

Odredbom članka 63. KU-a regulirano je pravo na isplatu troškova prijevoza prema kojem "radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz odnosno do visine cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza odnosno do visine stvarnih izdataka utvrđenih u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec. Davanje netočnih podataka radi ostvarivanja prava na (veću) naknadu troškova prijevoza predstavlja kršenje radne obveze. Iznos naknade troškova prijevoza po stavcima 1. do 3. ovog članka ne može biti viši od 1.200,00 kn mjesečno.''.

3. Sadržajno ista odredba je sadržana u KU iz 2003. u članku 59. Protivno navedenoj odredbi KU-a tuženik je neosnovano tužiteljici uskratio pravo na isplatu troškova prijevoza u kolovozu 2015., srpnju 2016., srpnju 2017., kolovozu 2018. i kolovozu 2019. KU ne predviđa nikakva ograničenja vezana uz isplatu naknade troškova prijevoza, odnosno ne

predviđa mogućnost uskrate isplate naknade troškova prijevoza ili njezina dijela ni u kakvim okolnostima. Tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu naknade troškova prijevoza u punom iznosu za svaki mjesec, uključujući, ali ne i ograničavajući se i na mjesece u kojima eventualno koristi godišnji odmor i/ili je na bolovanju, odnosno opravdano odsustvuje s rada.

4. Kako je u članku 63. stavku 4. KU-a izrijekom predviđeno da se ''…naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec'', nedvojbeno je da je namjera ugovornih stranaka Kolektivnog ugovora bila upravo da se isplata troškova prijevoza ne uvjetuje dolaskom na mjesto rada i nastankom troška prijevoza tog dolaska. Stoga, sve i u slučaju da tužiteljica u nekom mjesecu nije obavljala rad jer je bila na bolovanju i/ili koristila godišnji odmor u dijelu mjeseca, a što ovdje nije slučaj, tužiteljici bi i za taj mjesec bilo pripadajuće pravo na puni iznos naknade troškova prijevoza sukladno Kolektivnom ugovoru. Isto mišljenje zauzelo je i Zajedničko tijelo za tumačenje Kolektivnog ugovora na sastanku održanom 19. prosinca 2018. zaključivši u pogledu prava na isplatu naknade troškova prijevoza: ''Zaključak je Zajedničkog tijela da se navedena odredba treba tumačiti na način da se svim radnicima H.v., bez iznimke, imaju isplatiti troškovi prijevoza na posao i s posla u visini cijene mjesečne odnosno pojedinačne karte prijevoza javnim prometom ili ukoliko javni prijevoz na određenom području nije organiziran u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz, neovisno o udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta/boravišta radnika.''.

5. Jedino ograničenje postavljeno KU-om odnosi se na visinu naknade troškova prijevoza, te je u članku 63. stavku 6. propisano da iznos naknade troškova prijevoza ne može biti viši od 1.200,00 kn mjesečno. Na nepoštivanje Kolektivnog ugovora i prava radnika iz istoga tuženika je upozorio i Sindikat koji je stranka potpisnik Kolektivnog ugovora. Sindikat je uputio tuženiku dopis 28. listopada 2019. kojim ga je pozvao na postupanje sukladno članku 63. KU-a. Kako tuženik nije udovoljio traženju Sindikata, isti je putem punomoćnika 3. prosinca 2019. ponovio zahtjev za poštivanje KU-a i isplatu dugovanja radnicima na ime troškova prijevoza, na koji se tuženik do danas nije pozitivno očitovao niti isplatio radnicima, uključivo I tužiteljici, dugovane troškove prijevoza.

6. Tuženik je u razdoblju od 2015. do listopada 2019., izuzev u mjesecima utuženog razdoblja, na ime troškova prijevoza tužiteljici isplaćivao iznose prema važećem cjeniku prijevoznika ZET d.o.o. od 360,00 kn.

7. Iz svakog obračuna plaće i evidencija tužiteljice vidljivo je u kojim mjesecima tužiteljica nije primila niti jedan iznos na ime naknade troškova prijevoza kao što je vidljiv i fond sati (redovan rad), eventualni sati godišnjeg odmora, blagdana i neradnih dana. Tijek zakonske zatezne kamate na utužene iznose tužiteljica je odredila u skladu s odredbom Kolektivnog ugovora koja propisuje da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec.

8. Podneskom od 18. travnja 2023. tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev u odnosu na nespornu visinu potraživanja, kao u izreci.

9. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Naime, kao što tužiteljica navodi u tužbi, osnova za potraživanje troškova prijevoza prije stupanja na snagu Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2017. (Narodne novine 12/2018) predstavlja Kolektivni ugovor od 1. svibnja 2003. (Narodne novine 88/2003). U čl. 1. KU-a za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003.

propisano je da se "ovim Kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: Ugovor) uređuju prava i obveze iz rada i na osnovi rada između članova Sindikata- sindikalnih podružnica H.v. i H.v.

Odredbe ovog Kolektivnog ugovora mogu se primijeniti i na radnike H.v. koji nisu članovi Sindikata ako mu pristupe temeljem čl. 96. i Sporazuma o pristupanju čiji je obrazac Prilog 2 ovog ugovora." S obzirom da tužiteljica nije podnijela dokaz da je bila član Sindikata za razdoblje 2015.-2018., a niti da je u tome razdoblju pristupila Kolektivnom ugovoru, opreza radi ističe se kako ista nema aktivnu legitimaciju za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Tužiteljica u tužbi citira čl. 63. KU-a, koji članak je sadržajno istovjetan čl. 59. Kolektivnog ugovora te smatra kako ima pravo na troškove prijevoza neovisno o tome je li radio odnosno i za razdoblja korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Prema tuženiku navedeno stajalište je pravno neosnovano i pogrešno. Troškovi prijevoza na posao i s posla vezani su uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Dakle, da bi tužiteljica kao radnik imala pravo na navedene troškove morala bi biti prisutna na radu odnosno radnici ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radila. Radi navedenog, tuženik nije tužiteljici isplatio troškove prijevoza za razdoblje u kojem nije radila.

10. Nadalje, tuženik navodi da je pogrešno pozivanje tužiteljice na mišljenje Zajedničkog tijela za tumačenje Kolektivnog ugovora na sastanku održanom 19. prosinca 2018. Naime, u navedenom mišljenju se u bitnome navodi kako pravo na troškove prijevoza na posao i s posla imaju svi radnici H.v. neovisno o udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta/boravišta radnika.

Dakle, tu se radi o potpuno drugačijoj pravnoj situaciji gdje se analiziralo pravo na troškove prijevoza ovisno o udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta/boravišta radnika. U ovome sudskom postupku nemamo situaciju u kojoj tužiteljici kao radniku nisu isplaćeni troškovi prijevoza jer živi u neposrednoj blizini mjesta rada, već u ovome sudskom postupku tužiteljici nisu isplaćeni troškovi prijevoza u vremenu u kojem nije radila. Prema tome, potpuno je promašeno pozivanje tužiteljice na mišljenje Zajedničkog tijela za tumačenje Kolektivnog ugovora na sastanku održanom 19. prosinca 2018. jer se radi o drugačijoj situaciji i drugačijem činjeničnom i pravnom pitanju koje nije predmet ovoga postupka. Tuženik osim osnovi prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica uz tužbu nije dostavila dokaz o visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a niti dokazuje da je platila navedene troškove prijevoza odnosno kupila mjesečnu kartu.

11. Na ročištu održanom 5. rujna 2023. tuženik ne osporava visinu potraživanja za utužene mjesece od 47,78 eura / 360,00 kn i tijek zateznih kamata, a osporava visinu potraživanja.

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: IV Dodatak Kolektivnom ugovoru (strana 5-11, 16-60 spisa), Zahtjev za poštivanje KU-a (strana 13-15 spisa), Poziv na postupanje sukladno čl. 63. KU-a (strana 61-63 spisa), Zapisnik (strana 64-66 spisa), II Dodatak Kolektivnom ugovoru (strana 67-68 spisa), cjenik ZET-a (strana 69-98, 111-140, 235-263 spisa), potvrdu Sindikata (strana 110 spisa), potvrdu tuženika (strana 149-150 spisa).

13. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

14. Među strankama je nesporno da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika i visina tužbenog zahtjeva.

15. Među strankama je sporno pripada li tužiteljici pravo na naknadu prijevoza za utuženo razdoblje.

16. Uvidom u čl. 59. st. 1. KU-a utvrđeno je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih

troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (st. 2.). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (st. 3.).

17. Uvidom u čl. 63. st. 1. KU-a radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao iz posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao s posla međumjesnim u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte (st. 2.). U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava i javnog prijevoza različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (st. 3.). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec (st. 4.).

18. KU sklopili su tuženik i Sindikat. Čl. 1. st. 2. KU-a određeno je da se odredbe kolektivnog ugovora mogu primijeniti i na radnike tuženika koji nisu članovi sindikata ako mu pristupe temeljem čl. 96. i Sporazuma o pristupanju čiji je obrazac Prilog 2 ugovora.

19. Tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je u utuženom razdoblju bila član sindikata ili da je KU pristupio u smislu čl. 1. st. 2. istog Ugovora. Navedeni prigovor je neosnovan. Prema članku 194. Zakona o radu (Narodne novine 93/14., 127/17. i 98/19., dalje u tekstu: ZR-a) kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bili ili su naknadno postali članovi udruge koje sklopila kolektivni ugovor. Prema članku 196. st. 1. ZR-a stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne su u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe. Dakle, temeljem navedenih odredbi prava radnika iz radnog odnosa proizašla iz KU-a i ZR-a, konkretno pravo na naknadu troškova

prijevoza primjenjuje se na sve radnike tuženika, pa tako i odredbe KU-a koje uređuju pitanje naknade troškova prijevoza. U suprotnom bi se radilo o diskriminaciji na osnovi članstva u sindikatu.

20. Temeljem gore navedenih odredbi čl. 59. st. 1. KU-a i čl. 63. st. 1. KU-a, osim prava na naknadu troškova prijevoza radnika, nije ugovoreno koji će se troškovi radnicima isplaćivati na početku mjeseca za idući mjesec, niti hoće li, kada i kako će poslodavac utvrđivati stvarno nastale troškove, a nastavno i hoće li radnik pretplaćene troškove morati vraćati.

Slijedom navedenog neosnovan je zaključak tuženika da radnik zbog korištenja godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i bolovanja ne može raditi svih dvanaest mjeseci u godini.

21. Prema stavu ovoga suda, materijalno pravo tužiteljice ne može ovisiti o paušalnim procjenama tuženika i odabiru jednog mjeseca u godini u kojoj će radniku uskratiti pravo na naknadu troškova prijevoza . Navedeno bi dovelo radnika u poziciju da mu u mjesecu kada je zaista radio tuženik nije isplatio pripadajuću naknadu za troškove prijevoza. Naime, opće poznata je činjenica da ne koriste svi radnici cijeli godišnji odmor u istoj godini, kao niti eventualne slobodne dane, niti se može predvidjeti korištenje bolovanja. Prema odredbi čl. 63. st. 1 KU-a (59.) radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, dakle, ako tuženik smatra da radniku ne pripada naknada za troškove prijevoza kada ne obavlja poslove (korištenje godišnjeg odmora, bolovanja i drugo), na tuženiku je onda da u takvim slučajevima utvrdi visinu stvarnih troškove prijevoza za dane prisutnosti na radu radnika, a činjenica je da tuženik navedeno nije radio, nego je samoinicijativno odabrao mjesec u kojem je tužiteljici uskratio isplatu naknade prijevoza.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-

-a, a odnosi se na zastupanje stranke po punomoćniku i uspjeha stranaka u parnici. Tužiteljici su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a čiji trošak se sastoji od troškova sastava tužbe 25 bodova, pristup na ročišta 16.12.2020. i 5.9.2023. svako po 25 bodova, četiri obrazložena podneska svaki po 25 bodova, podneska od 16.12.2021. po 6,25 bodova, žalbe 12,50 bodova, ukupno 193,75 bodova odnosno 385,56 eura / 2.905,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 96,39 eura / 726,25 kn. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 481,95 eura[1] / 3.631,25 kn.

24. Tužiteljica je temeljem odredbe čl. 11. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja istih.

U Zagrebu 13. rujna 2023.

Sutkinja:

Aleksandra Pomykalo, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, u roku 15 dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude, sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP-a.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika