REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1090/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: predsjednice vijeća Goranke Ratković, te članica vijeća Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog Lj. K., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po braniteljici M. K., odvjetnici iz S., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od dana 20. prosinca 2021., broj: 33. Pp-13069/2021, na sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2023.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog Lj. K., te po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o zaštitnim mjerama, na način da se ukidaju izrečene zaštitne mjere - zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine, te zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja M. K. u trajanju od dva mjeseca.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog Lj. K. i potvrđuje se pobijana presuda u nepreinačenom dijelu.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni Lj. K. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 40,00 € (četrdeset eura)/301,38 HRK (tristojedna kuna i tridesetosam lipa)[1] , u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 11 dana, te je u izrečenu kaznu okrivljeniku uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode, čime je navedena kazna izvršena.

2. Na temelju članka 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine, a na temelju članka 16. istog Zakona zaštitna mjera zabrane približavanja na udaljenost ispod 100 metara i uznemiravanja žrtve nasilja M. K. u trajanju od dva mjeseca.

3. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. stavka 2. točke 3. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 2.200,00 kuna (paušalni trošak, te trošak vještačenja po stalnom sudskom vještaku).

4. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o sankcijama i trošku. Žalitelj navodi, u bitnom, da je od odlučujuće važnosti provedeno psihijatrijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je po mišljenju vještaka bio bitno smanjeno ubrojiv, ali uzimajući u obzir iskaz oštećene i njegovog oca te postavljenom dijagnozom od strane prof.dr. B., za zaključiti je da je bio u potpunosti neubrojiv, te cijeneći nespornu dugogodišnju ovisnost o opijatima, loše mentalno zdravlje praćeno paranojom i halucinacijama primijeniti Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Nije agresivan niti je iskazao agresiju predmetne prilike, no određenim zadržavanjem mu je povrijeđeno pravo reciprociteta i kazna izrečena arbitrarno,iako je zapravo trebalo odrediti smještanje u psihijatrijsku ustanovu. Osobe s duševnim smetnjama su ranjiva kategorija, ovakva kazna nije odgovor na predmetno stanje, te mu je povrijeđeno pravo na pošteno i pravično suđenje. Žalitelj analizira provedeni postupak i iskaz oštećenice, ukazujući da je mjera opreza zabrane približavanja trebala biti ukinuta u trenutku kada mu je određeno zadržavanje jer se navedene mjere ne mogu kombinirati, da su zaštitne mjere nepravilno i nelogično izrečene, a da je cijelim postupkom povrijeđeno u cijelosti pravo obrane, predlažući da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati i njega oslobodi optužbe, odnosno odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak. 5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

Pritom je utvrđeno da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke o zaštitnim mjerama, dok druge povrede, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđene.

U odnosu na ukidajući dio odluke:

7. Što se tiče izrečenih zaštitnih mjera, napominje se da je odredbom članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano izricanje zaštitne mjere pod nazivom zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, te je odredbom stavka 2. propisano da će se u odluci kojom sud izriče mjeru iz stavka 1. (mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve) odredit mjesta ili područja te udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji odnosno zabraniti uznemiravanje ili uhođenje žrtve. Mjera iz stavka 1. (mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve) ne može biti kraća od jednog mjeseca niti dulja od dvije godine. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane približavanja i uznemiravanja, a takva mjera nije u skladu sa člankom 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji tj. nije propisna zakonom i time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu okrivljenika.

Nadalje, što se tiče zaštitne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o drogama, ista je izrečena „…u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine…“ No, odredbom članka 18. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisano da se navedena zaštitna mjera određuje u trajanju koje ne može biti dulje od jedne godine. Stoga je ovako izrečena zaštitna mjera neizvršiva. Odlukom kojom se izriče pojedina zaštitna mjera treba jasno odrediti njezin sadržaj tako da je izvršiva i ne ostavlja o tome nikakve dvojbe, jasno se držeći njihovog propisanog sadržaja, dok navedeni nedostaci zaštitne mjere čine nepotpunima i onemogućavaju njihovu provedbu, zbog čega je u odnosu na zaštitne mjere izrečene prvostupanjskom presudom, odlučeno kao pod točkom I. ove presude.

U odnosu na potvrđujući dio odluke:

8. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona (povreda prava obrane) kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenih, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da mu je omogućeno da iznesu svoju obranu i da angažira branitelja, pa je evidentno da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

Nadalje, ubrojivost okrivljenika „tempore criminis“, jest dovedena u sumnju tijekom postupka, zbog čega je provedeno njegovo psihijatrijsko vještačenje po prof.dr.sc. D. B. dr.med.psihijatar, a kojim vještačenjem je utvrđeno da je okrivljenikova mogućnost shvaćanja značenja svojih postupaka i upravljanje njima bilo bitno smanjeno. Dakle, takav nalaz i mišljenje ne daje osnova za zaključak suda da se radi o osobi koja je u vrijeme počinjenja djela bila neubrojiva, pa stoga sud nije imao mogućnost donijeti oslobađajuću odluku s osnova okrivljenikove neubrojivosti, postupati u smislu odredbi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, niti eventualno izricati zaštitnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja koja niti nije predviđena Prekršajnim zakonom.

Naime, smanjena ubrojivost nije samostalna kategorija ili „polovična ubrojivost“, a smanjeno ubrojiva osoba jest ubrojiva jer je mogla, iako otežano, shvatiti značenja svojeg ponašanja i vladati svojom voljom

Također, nije točan žalbeni navod da je došlo do povrede prava obrane uslijed činjenice da je okrivljenik bio lišen slobode a da je prethodno bila određena i mjera opreza. Naime, zadržavanje je tijekom postupka trajalo 11 dana, dok je mjera opreza važila i nakon okrivljenikova puštanja na slobodu. Činjenica da je mjera opreza bila na snazi i za vrijeme njegova zadržavanja, nije ni na koji način dovela do povrede prava obrane, niti je za okrivljenika predstavljala prekomjeran teret ili mu za to vrijeme nametala bilo kakve neprimjerene ili nepotrebne obveze.

Završno, ovaj Sud je utvrdio da u postupku nisu povrijeđene odredbe Ustava RH i međunarodnih konvencija, konkretno Opće deklaracije o pravima čovjeka i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

9. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i svjedoke - njegovu suprugu M. K. i oca J. K., proveo psihijatrijsko vještačenje, te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi međusobno suprostavljenih iskaza, nalazeći da postupanje žalitelja na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

Činjenica da je sud temeljio odluku o tijeku događaja prvenstveno na analizi iskaza sudionika događaja iako drugih materijalnih dokaza nije bilo, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. Naime, obiteljsko nasilje i jest pojava koja se često događa u intimnom okruženju, kada su članovi obitelji sami i bez prisutnosti potencijalnih nezainteresiranih svjedoka – očevidaca, a prvostupanjski sud nije našao da bi navedena svjedokinja iskazivala neobjektivno s isključivom svrhom da lažno tereti i našteti okrivljeniku, te istinitost njezina iskaza u postupku nije dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi ista bezrazložno neistinito teretila žalitelja.

10. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da pri ocjeni treba uzeti u obzir u obzir cijeli kontekst, tijek i okolnosti događaja, dakle žaliteljevu ovisnost i činjenicu da ista dovodi do ispada koji uznemiruju cijelu obitelj. Dakle, psihičko nasilje nije samo direktno verbalno upućivanje uvredljivih ili ponižavajućih riječi žrtvi, već se može izvršiti i na druge suptilnije načine koji dovode do straha i uznemirenosti. Navedeno se prosuđuje kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, pa u tom kontekstu žaliteljevo ponašanje uznemiruje cijelu obitelj, te predstavlja neprihvatljivo ponašanje i psihičko nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovornog partnerskog i roditeljskog ponašanja.

S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

11. Razmotrivši odluku o o izrečenoj kazni zatvora ovaj Sud je utvrdio da se prvostupanjski sud, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, opravdano odlučio za strožu kaznu – kaznu zatvora u navedenom trajanju.

Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako izrečena kazna je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

12. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 100,00 kuna su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, a materijalni troškovi vještačenja su određeni sukladno odredbama Pravilnika o naknadi troškova u prekršajnom postupku („Narodne novine“, broj: 126/03) i Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“, br. 38/2014, 123/2015, 29/2016 i 61/2019), čiji je sastavni dio i Cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka. Navedeni troškovi predujmljeni su od strane prvostupanjskog suda, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim, a svakako se radi o dokaznoj radnji koja je bila neophodna za pravilno i točno utvrđivanje bitnih činjenica koje može jedino utvrditi ovlašteni sudski vještak medicinske struke dajući svoj nalaz i mišljenje o okrivljenikovoj (ne)uračunljivosti i o tome boluje li isti od bolesti ovisnosti.

13. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

14. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. rujna 2023.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu, braniteljicu i tužitelja.